Create Account - Sign In
Browse - New Book - My Books - Sell - Groups - $19 ISBNs - Upload / Convert - Help - follow us!   


UMBERTO ECO
  Ime ruze
Naravno, rukopis

16. kolovoza 1968. do ruku mi do e knjiga koju dugujemo peru nekog opata Valleta,
Le manuscript de Dom Adson de Melk, traduit en francais d' apres 1' edition de Dom J. Mabillon
(Aux Presses de 1'Abbaye de la Source, Paris, 1842.). Opremljena uistinu oskudnim povijesnim
naznakama, knjiga je tvrdila da vjerno prenosi rukopis iz cetrnaestog stoljea sto ga je pak u
samostanu u Melku pronasao veliki erudit sedamnaestog stoljea, kojemu moramo mnogo toga
zahvaliti u pogledu povijesti benediktinskog reda. Ucena me trouvaille (moja vlastita, dakle trea
po redu) radovala dok sam se nalazio u Pragu ocekujui dragu osobu. Sest dana nakon toga,
sovjetske su cete zauzele nesretni grad. Kroz mnoge nedae uspio sam se domoi austrijske
granice kod Linza, odande sam posao u Bec, gdje sam se sastao s osobom koju sam cekao, pa smo
zajedno krenuli uzvodno Dunavom.
U atmosferi velikog dusevnog uzbu enja procitao sam, ocaran, strasnu pricu Adsona iz Melka, i
dopustio da me toliko zaokupi da je prevedoh gotovo u jednom dahu, u nekoliko velikih
biljeznica iz Papeterie Joseph Gibert, po kojima je vrlo ugodno pisati ako je pero mekano. Tako
idui stigosmo u blizinu Melka, gdje se, okomito na rukav rijeke jos uzdize prekrasni Stift, koji se
tijekom stoljea vise puta restaurirao. Kao sto je citatelj mogao pretpostaviti, u samostanskoj
knjiznici ne na oh ni traga Adsonovu rukopisu.
Prije nego sto stignemo u Salzburg, jedne se tragicne noi, u malom hotelu na obalama Mondseea,
moje suputnicko drugovanje naglo prekinu, a osoba s kojom sam putovao nestade odnijevsi sa
sobom knjigu opata Valleta, ne da mi napakosti, nego zbog zamrsena i nenadanog nacina na koji
se nas odnos okoncao. Ostade mi tako niz biljeznica ispisanih mojom rukom i velika praznina u
srcu. Poslije nekoliko mjeseci, u Parizu, odlucih da se bolje pozabavim svojim istrazivanjem. Od
ono malo obavjestenja sto sam izvukao iz francuske knjige ostala mi je samo uputa na izvor,
izuzetno iscrpna i precizna:
Vetera analecta, sive collectio veterum aliquot opera & opusculorum omnis generis, carminum, epistolarum,
diplomaton, epitaphiorum & cum itinere ger-manico, adaptationibus aliquotdisquisitionibus R.P.D. Joannis
Mabillon, Pres-biteri ac Monacbi Ord. Sancti Benedicti e Congregatione S. Mauri. -- Nova Editio cui
accessere Mabilonii vita & aliquot opuscula, scilicet Dissertatio de Pane Eucharistko, Azymo et
Fermentatio, ad Eminentiss. Cardinalem Bona. Subjungitur opusculum Eldefonsi Hispaniensis Episcopi de
eodem argumentum Et Eusebii Romani ad Theophilum Gallum epistola. De cultu sanctorum ig-notorum,
Parisiis, apud Levesque, ad Pontem D. Michaelis, MDCCXXI, cum privilegio Regis.

Odmah prona oh Vetera Analecta u knjiznici Sainte Genevieve, ali se na moje veliko iznena enje
izdanje koje sam nasao nije podudaralo u dvjema pojedinostima: prije svega nakladnik, a to je
Montalant, ad Ripam P. P. Augustinianorum (prope Pontem S. Michaelis), i zatim nadnevak, dvije
godine kasniji. Nepotrebno je kazati da ta analecta nisu sadrzavala nikakav rukopis Adsa ili
Adsona iz Melka -- a rijec je stovise, kao sto svatko moze provjeriti, o zbirci tekstova srednje i
manje duzine, dok se prica koju prepisuje Vallet protezala na nekoliko stranica. U ono doba upitah
za misljenje znamenite medijevaliste kao sto je dragi i nezaboravni Etienne Gilson, ali je bilo jasno
da su jedina Vetera Analecta ona koja sam vidio u Saint Genevieve. Kratak posjet Abbaye de la
Source, koja se nalazi u okolici Passya, i razgovor s prijateljem Dom Arneom Lahnestedtom
tako er mi posvjedocise da nikakav opat Vallet nije objavljivao knjige sluzei se tiskarskim
strojevima (koji uostalom ne postoje) u opatiji. Poznat je nemar francuskih erudita kad je u pitanju
navo enje iole vjerodostojnih bibliografskih naznaka, ali je slucaj nadmasivao svaku razloznu
pesimisticnost. Poceh smatrati da mi je ruku dopala krivotvorina. Sad je ve i sama knjiga opata
Valleta bila nepovratno izgubljena (ili se bar ja nisam usu ivao zatraziti je od osobe koja mi ju je
oduzela). Tako su mi preostajale samo moje biljeske, u koje sam tad ve pocinjao sumnjati.
Ima carobnih trenutaka, kad osjeamo veliki tjelesni umor i snazno motoricko uzbu enje, u kojima
nam se nadaju privi enja osoba koje smo u proslosti upoznali (»en me retragant ces details, fen suis ci
me demander s'ils sont reels, ou bien si je les ai reves«). Kao sto poslije doznadoh iz knjiznice Abbea
Bucqouy, jednako nam se nadaju privi enja jos nenapisanih knjiga.
Da se nije dogodilo nesto novo, jos uvijek bih se pitao odakle potjece prica Adsona iz Melka, kadli
mi 1970., u Buenos Airesu, dok sam radoznalo prekopao po tezgama malog antikvara u ulici
Corrientes, nedaleko od najznamenitijeg Patio del Tango te velike ulice, u ruke dospje kastilski
prijevod knjizice Mila Temesvara, O uporabi zrcala u sahovskoj igri, koju sam ve imao prilike
citirati (iz druge ruke) u svojem djelu Apokalipticari i integrirani gdje sam prikazao njegovu
noviju knjigu Prodavaci Apokalipse. Bila je rijec o prijevodu izvornika na gruzijskom jeziku
(Tbilisi, 1934.) do kojega se ve tada nije moglo doi, i tu, na svoje veliko iznena enje, procitah
obilne navode iz Ad-sonova rukopisa, samo sto izvor nije bio ni Vallet ni Mabillon, nego otac
Athanasius Kircher (ali koje djelo?). Jedan mi je ucenjak -- kojega ne smatram upitnim imenovati
-- poslije jamcio (a napamet je navodio kazala) kako veliki isusovac nikada nije govorio o Adsonu
iz Melka. No pred ocima su mi bile Temesvarove stranice, a epizode na koje se poziva potpuno se
poklapaju s epizodama iz rukopisa koji je preveo Vallet (posebice opis labirinta nije ostavljao
mjesta nikakvoj sumnji). Pisao poslije o tome Beniamino Placido sto mu drago,1 opat Vallet je
postojao, a jednako pouzdano i Adson iz Melka.
Iz toga zakljucih da su po svemu sudei Adsonove uspomene primjerene naravi doga aja o
kojima pripovijedaju: obavija ih mnogo mutnih zagonetaka, pocevsi od pisca, pa sve do smjestaja
opatije, o kojemu Adson uporno i tvrdoglavo suti, pa tako naga anja dopustaju da se ocrta
neodre eno podrucje izme u Pompose i Conquesa, uz razloznu vjerojatnost da mjesto lezi uz
hrbat Apenina, izme u Pijemonta, Ligurije i Francuske (to jest izme u Lericija i Turbije). Sto se
tice razdoblja u kojem se odvijaju opisani doga aji, to je kraj studenoga 1327. Kada, me utim, pise
autor, neizvjesno je. Ako racunamo da za sebe kaze kako je '27. bio iskusenik te da se, u trenutku
dok zapisuje uspomene, blizi smrti, mozemo naga ati da je rukopis sastavio u posljednjih deset ili
dvadeset godina 14. stoljea.
Kad se bolje razmisli, prilicno su nedostatni bili razlozi koji su me mogli navesti da dadem tiskati
svoj talijanski prijevod nepoznata neogotickog prijevoda na francuski latinskog izdanja iz
sedamnaestog

1- La Repubblica 22. rujna 1977.

stoljea, djela koje je krajem cetrnaestog stoljea na latinskom napisao njemacki redovnik.
Ponajprije, kojeg stila da se pridrzavam? Napast da se ugledam na talijanske uzore toga doba
valjalo je odbaciti kao posvema neopravdanu: ne samo da Adson pise na latinskom, nego je po
cijelome toku teksta jasno da je podrijetlo njegove kulture (ili kulture svojstvene opatiji, koja tako
vidljivo na njega utjece) mnogo starije. Jasno je da je rijec o ukupnosti visestoljetnih spoznanja i
stilistickih navika koje se nadovezuju na latinsku tradiciju kasnoga srednjeg vijeka. Adson misli i
pise kao redovnik koji nije upio nista od preokreta sto ga je izveo narodni jezik te je ostao vezan
uza stranice pohranjene u knjiznici o kojoj pripovijeda, stekavsi obrazovanje na patristicko-
skolastickim tekstovima, pa je, po jeziku i po ucenim navodima, njegova prica mogla biti napisana
(ako izuzmemo spomene na zbivanja 14. stoljea, koje Adson ipak biljezi, kojecim zbunjen, i uvijek
prema onome sto je nacuo) u 12. ili u 13. stoljeu.
S druge strane, nesumnjivo je da je, prevodei Adsonov latinski na svoj neogoticki francuski,
Vallet uveo razne vlastite slobode, i to ne uvijek samo stilisticke. Na primjer, likovi gdjekad
govore o ljekovitosti trava ocito se ugledajui na onu knjigu o tajnama k oja se pripisuje Albertu
Velikom i koja je kroz stoljea dozivjela nebrojene preradbe. Sigurno je da je Adson poznaje, ali
ostaje cinjenica da iz nje navodi ulomke koji odvise doslovno podsjeaju bilo na Paracelsusove
naputke, bilo na ocite umetke iz Albertova izdanja koje pouzdano potjece iz doba Tudora2. S
druge strane, poslije sam razvidio da je u Parizu, u vrijeme kad je Vallet prepisivao (?) Adsonov
rukopis, u prometu bilo izdanje Grand i Petit Alberta3 iz sedamnaestoga stoljea, ve tada
nepopravljivo iskvareno. Me utim, kako da budemo sigurni da, osim osim glosa, sholija i
razlicitih dodataka, tekst na koji su se oslanjali Adson ili redovnici kojih razgovore zapisuje nije
sadrzavao i opaske koje e zatim pohranjivati buduu kulturu?
Najposlije, treba li da zadrzim na latinskome mjesta koja sam opat Vallet nije smatrao shodnim
prevesti, mozda zato da bi ocuvao duh vremena? Nisam imao tocno odre enih opravdanja da to
ucinim, osim
2. Liber aggreations seu liber secretorum AlbertMagni, Londinium, juxta ponton qui vulgariter dicitur
Flete brigge, MCCCCLXXXV.
3. Les admirables sacrets d'Albert le Grand, A Lyon, Chez les Heritiers Beringos, Fratres, a l'Enseigne
d'Agrippa, MDCCLXXV; Secrets merveilleux de la Mape Naturtelle et Cabalistique du Petit Albert, A
Lyon, ibidem, MDCCXXIX.)

nastojanja, mozda krivo shvaenog, da budem vjeran svojem izvoru. Uklonio sam suvisno, ali
ponesto sam ostavio. A bojim se da sam postupio poput losih romanopisaca koji, kad na pozornici
prikazuju Francuza, liku stave u usta »parbleu!« i »la femme, ah! la femme!«
Rijecju, u velikoj sam nedoumici. Upravo ne znam zasto sam se odlucio da objerucke prihvatim
izazov te da rukopis Adsona iz Melka predstavim kao da mu je izvornost zajamcena. Recimo da
sam to napravio jer sam se zaljubio. Ili, ako hoete, da je to nacin na koji sarn se htio osloboditi
mnogih i davnih opsesija.
Prenosim ne hajui o suvremenosti. Onih godina kad sam otkrio tekst opata Valleta bilo je
rasprostranjeno uvjerenje kako treba pisati angazirano o sadasnjici, i to s ciljem da se promijeni
svijet. Sada, posto je proteklo deset i vise godina, knjizevniku je utjeha sto moze pisati iz ciste
ljubavi prema pisanju. I tako se sada osjeam slobodnim da ispricam, jednostavno uzivajui u
pripovijedanju, pricu Adsona iz Melka, a krijepi me i tjesi sto je nalazim u vremenu tako
neizmjerno udaljenu (sad kad je probu eni razum odagnao sve nakaze sto su se rodile iz njegova
sna), tako velicanstveno nepovezanu s nasim vremenom, bezvremenski odvojenu od nasih nada i
nasih izvjesnosti.
Kako je ovo prica o knjigama, ne o svagdanjim nuznostima i uzmemo li je citati, moze nas
potaknuti da, kao veliki oponasatelj iz Kempisa, izgovorimo: »In omnibus requiem quaesivi, et
nusquam inveni nisi in angulo cum libro.«

                                      5. sijecnja 1980.

Napomena
Adsonov je rukopis podijeljen na sedam dana, a svaki dan na doba koja odgovaraju satima
bogosluzja. Podnaslove, u treem licu, vjerojatno je dodao Vallet. No, budui da citatelju pomazu
da se sna e, a kako se ne udaljuju od navade velikog dijela knjizevnosti na narodnom jeziku toga
vremena, nisam smatrao svrsishodnim da ih odstranim.
Donekle sam se kolebao oko toga sto Adson navodi sate ustanovljene crkvenim kanonima, ne
samo zato sto ih raznoliko odre uju ovisno o predjelu i o godisnjem dobu, nego i stoga sto se u 14.
stoljeu po svoj prilici nisu posve tocno pridrzavali naznaka koje je pravilom utvrdio sveti
Benedikt.
Pa ipak, da bi se citatelj snasao, ako zakljucke izvedemo djelomicno iz teksta, a djelomicno
uspore ujui izvorno pravilo s opisom redovnickog zivota sto ga u Les heures benedictines (Paris,
Grasset, 1925.) donosi Eduoard Schneider, mislim da se mozemo ravnati prema sljedeoj procjeni:
Sluzba rijeci (koju Adson kadsto naziva starim izrazom Vigiliae). Izme u 2.30 i 3 u noi.
Jutrenja     (koja se u najstarijoj predaji zvalaMatutini). Izme u 5 i 6 ujutro, tako da zavrsava u
osvit.
Prvi cas  Oko 7.30, malo prije zore.
Trei cas  Oko 9 sati.
Sesti cas Podne (u samostanu u kojem redovnici nisu radili na poljima to je bilo i vrijeme objeda).
Deveti cas Izme u 2 i 3 popodne.

Vecernja
Povecerje
Oko 4.30 u smiraj dana (pravilo propisuje da se vecera dok se jos nije spustio mrak). Oko 6
(redovnici lijezu do 7 sati).
Proracun se temelji na tome sto se u sjevernoj Italiji krajem sunce dize oko 7.30, a zalazi oko 4.40
popodne.


PROSLOV

U pocetku bijase Rijec, i Rijec bijase kod Boga -- i Rijec bijase Bog. Ona u pocetku bijase kod Boga,
a zadaa bi vjerna redo vnika bila svaki dan poput psalama ponizno ponavljati taj jedini
nepreinacivi doga aj za koji mozemo ustvrditi da je neprijeporno istinit. Ali videmus nuncper
speculum et in aenigmate, a istina se, prije nego licem u lice, ocituje na trenutke (jao, kako li necitke)
u zabludi svijeta, tako da joj moramo sricati pouzdane biljege, cak i ondje gdje nam se cine
nerazumljivima i gotovo protkanima nekom posve zlomislenom voljom.
Stigavsi na konac svojega gresnickog zivota, dok sijed sam i star koliko i svijet, u iscekivanju da se
izgubim u bezdanom ponoru bozanske tisine i pustosi, gdje u biti dionikom sutljive svjetlosti
an eoskih inteligencija, sad kad me moje otezalo i bolesno tijelo zadrzava u ovoj eliji dragoga
samostana u Melku, spremam se da na ovoj kozi posvjedocim o cudesnim i strahovitim
doga ajima kojima sam u mladosti slucajno prisustvovao, ponavljajui verbatim sto vid-jeh i cuh, a
da ne pokusavam iz svega izvoditi kakvu nakanu, nego da onima koji e doi (ako ih Antikrist ne
preduhitri) nekako namrem znakove znakova, kako bi se na njima vjezbala molitva odgonetanja.
Neka mi Gospodin udijeli milost da budem prozirnim svjedokom zbivanja sto se odigrase u
opatiji o imenu koje je dobro i pobozno sada sutjeti, krajem godine Gospodnje 1327. kad se u
Italiju spustio car Ludvig da ponovo uspostavi dostojanstvo Svetoga Rimskog Carstva, po
nakanama Svevisnjeg i na pometnju gnusnog prisvajaca, simonista i herezijarha koji je u
Avignonu nanio sramotu svetom apostolovu imenu (mislim na gresnu dusu Jakova od Cahorsa,
sto su ga bezboznici castili kao Ivana XXII.).
Kako bi se bolje shvatili doga aji u koje se na oh umijesan, mozda je dobro da podsjetim na sve
sto se na izmaku stoljea zbivalo, onako kako sam tada razumio i kako sada prizivam u pamenje,
obogaeno drugim pripovijedanjima koja sam poslije cuo -- samo ako mi pamenje bude kadro
nanovo povezati niti tolikih i tako zamrsenih doga aja.
Od prvih je godina stoljea papa Klement V. bio u Avignon preselio apostolsku stolicu,
prepustivsi Rim castohleplju mjesne gospode, pa se presveti grad krsanskog svijeta postepeno
pretvorio u cirkus, ili u bludiliste, jer su ga razdirale borbe medu njegovim prvacima. Nazivao se
republikom, sto nije bio, na udaru naoruzanih druzina, podvrgnut nasilju i grabezi. Posto su
izmaknuli svjetovnoj sudbenoj vlasti, sveenici su bili na celu zlocinackih skupina te su pljackali s
macem u ruci, bavili se utajama i sramnom trgovinom. Kako sprijeciti da Caput Mundi opet, i to s
pravom, postane nisanom svakoga tko htjedne nataknuti krunu Svetoga Rimskog Carstva i
obnoviti svjetovnu vladavinu koja je neko pripadala cezarima?
Tako su, dakle, 1314. petorica njemackih knezova u Frankfurtu izabrali Ludviga Bavarskog kao
vrhovnog upravljaca nad Carstvom. No, istog su dana, na suprotnoj obali Majne, rajnski grof
palatin i kelnski nadbiskup na istu cast izabrali Fridrika Austrijskog. Dva cara na samo jedno
prijestolje, a svega jedan papa za dvije stolice -- stanje koje doista postade klicom velika nereda...
Nakon dvije godine u Avignonu izabrase novog papu, Jakova od Cahorsa,
sedamdesetdvogodisnjeg starca, upravo pod imenom Ivana XXII., a dao Bog da nikada vise
nijedan vrhovni sveenik sebi ne nadjene ime sad ve tako omrazeno svima koji su dobri. Francuz
i odan francuskom kralju (ljudi iz te pokvarene zemlje vazda su skloni zastupati probitak svojih
zemljaka, a nesposobni su da na cijeli svijet gledaju kao na svoju duhovnu domovinu), on je
podupirao Filipa Lijepoga protiv vitezova templarskog reda, koje je kralj (vjerujem nepravedno)
optuzio s posve besramnih prijestupa, ne bi li se dokopao njihovih dobara, uz pomo toga
otpadnickog popa. Uto se u cijelu tu spletku ukljucio Robert Napuljski, koji je, da bi pod svojim
nadzorom zadrzao talijanski poluotok, nagovorio papu da ne prizna nijednoga od dvojice
njemackih careva, pa je tako ostao glavnim zapovjednikom Papinske drzave.
1322. Ludvig Bavarski je potukao svojeg suparnika Fridrika. Jos strasljiviji pred jednim jedinim
carem nego sto je bio pred dvojicom, Ivan izopi pobjednika, a ovaj zauzvrat proglasi papu
Mvovjernirn Treba rei da se upravo te godine u Perugi odrzao zbor franjevackih redovnika, a
njihov poglavar, Mihovil iz Cesene, usvojio je zahtjeve »spiritualaca«
(o kojima u jos imati prilike govoriti) te kao vjersku istinu objavio da je Krist siromasan, a ako je
sa svojim apostolima nesto posjedovao, da je to imao samo kao ususfacti. Bila je to hvalevrijedna
odluka, s ciljem da zastiti krepost i cistou reda, ali se papi bas ne svidje, jer je mozda u njoj
nazirao nacelo koje e dovesti u opasnost i same teznje koje je on, kao poglavar Crkve, gajio u
namjeri da Carstvu ospori pravo da izabire biskupe, a za Svetu Stolicu da zatrazi, naprotiv, pravo
postavljanja careva. Bilo da su ga na to naveli ti, bilo neki drugi razlozi, 1323. Ivan osudi
franjevacke postavke naredbom Cum inter nonnullos.
U tom trenutku, pretpostavljam, u franjevcima, sada papinim neprijateljima, Ludvig vidje mone
savezike. Tvrdei da je Krist bio siromasan, oni su na neki nacin potkrepljivali zamisli carskih
teologa, a to znaci Marsilija iz Padove i Ivana od Janduna. I napokon, nekoliko mjeseci prije
doga aja o kojima pripovijedam, postigavsi sporazum s porazenim Fridrikom, Ludvig se spustio
u Italiju, u Milanu se okrunio, zapodjeo sukob s Viscontijevima, premda su ga naklonjeno primili,
opsjeo Pisu, carskim namjesnikom imenovao Castruccia, vojvodu od Luke i Pistoie (a mislim da je
pogrijesio, jer nikada ne upoznah okrutnijeg covjeka, osim mozda Uguccionea od Faggiole), i tada
se spremao da side do Rima, kamo ga je pozvao Sciarra Colonna, gospodar grada.
Eto kakva je bila situacija kad me -- kao tadasnjeg iskusenika u samostanu u Melku --
samostanskome spokoju ote moj otac, koji se borio u Ludvigovoj pratnji, niposto posljednji medu
njegovim barunima, i koji pomisli kako je pametno da me povede sa sobom da bih upoznao divote
Italije te prisustvovao carevom krunjenju u Rimu. Opsada ga Pise, me utim, zaokupi vojnim
brigama. Ja to iskoristih da bih obilazio toskanske gradove, sto iz dokolice sto u zelji da naucim,
ali taj zivot, slobodan i bez pravila, kako se ucini mojim roditeljima, nije prilicio mladiu koji e se
zavjetovati kontemplativnom zivotu. Zato, po savjetu Marsilija kojemu sam omilio, odlucise da
me dodijele ucenu franjevcu, fra Vilimu iz Baskervillea, koji se spremao da otpocne misiju sto e
ga dovesti do glasovitih gradova i drevnih opatija. Tako postadoh ujedno njegov pisar i ucenik, i
ne imadoh se na sto pozaliti, jer sam s njime bio svjedokom doga aja vrijednih da ih, kao sto sada
cinim, povjerim uspomeni onih koji e doi.
Tada nisam znao sto fra Vilim trazi, a istini za volju, ni danas to ne znam, a slutim da to nije znao
cak ni on, jer ga je na to gonila jedino zelja za istinom, i sumnja -- koju sam u njega uvijek
zamjeivao -- da istina nikad nije ono sto mu se cini u doticnom trenutku. A mozda su ga tih
godina svjetovni zadaci odalecili od predragih mu nauka. Misija za koju je Vilim bio zaduzen
tijekom citavog puta ostade mi nepoznatom, bolje receno, on mi o njoj nista ne rece. Tek slusajui
odlomke razgovora koje je vodio s opatima u samostanima u kojima smo se putem zaustavljali
stekoh neku predodzbu o naravi njegove zadae. Ne shvatih je, me utim, potpuno, sve dok ne
stigosmo do cilja, o cemu u poslije kazivati. Bili smo se uputili prema sjeveru, ali nase putovanje
ne proslijedi ravnom crtom, nego se zaustavismo u mnogim opatijama. Dogodi se tako da
skrenusmo na zapad, dok se nas zadnji cilj nalazio na istoku, gotovo slijedei planinski niz sto od
Pise vodi u pravcu putova svetog Jakova, zastavsi u kraju koji neu da poblize odredim, jer me
strasna zbivanja koja su se u njemu naknadno odigrala od tog odvraaju, ali gospodari kojega
bijahu vjerni Carstvu, a u kojem su se opati naseg reda slozno opirali krivovjernom i pokvarenom
papi. Uz mnoge dogodovstine put potraja dva tjedna, pa za to vrijeme imadoh prilike upoznati
(nikada dovoljno, kao sto se svaki put uvjerim) svojega novog ucitelja.
Na stranicama koje slijede neu se odvise upustati u opise osoba -- osim kad se izrazaj lica,
kretnja ne ukazu kao znakovi nijemog ali rjecita govora -- jer, kao sto kaze Boetije, nema niceg
nepostojanijeg negoli je vanjski izgled, sto vene i mijenja se poput poljskog cvijea kad se pojavi
jesen, pa kakvoga bi smisla imalo danas rei kako je opat Abbone imao strog pogled i blijede
obraze, kad su on i oni koji su ga okruzivali sada prah i smrtne sive boje praha sada su njihova
tijela (jedino dusa, dao Bog, sto sjaji svjetlosu koja nikad vise nee zgusnuti). No, o Vilimu bih
htio rei, i to jednom za svagda, jer me se dojmise osobite crte njegova lica, a mladim je ljudima
svojstveno vezati se uz starijeg i mudrijeg covjeka ne samo zbog cari koje imaju njegove rijeci i
zbog ostrine njegova uma, nego cak i zbog povrsinskog izgleda tijela, koji se to vise mili, kao sto
biva s likom oca, cije kretnje i ciju srdzbu proucavamo, ciji osmijeh vrebamo -- a da ni trunak
pohote ne ukalja taj (mozda jedini cisti) oblik tjelesne ljubavi.
Negdasnji muskarci bijahu lijepi i visoki (sadasnji su djecaci i patuljci), ali to je samo jedna od
stvari koje svjedoce o nesrei svijeta sto vise sijedi. Mladez vise nista ne zeli uciti, znanost
propada, citav se svijet izokrenuo, slijepci vode slijepce i povlace ih u ponore, ptice lete prije nego
sto su im narasla krila, magarac svira na lutnji, volovi plesu, Mariji ne prija vise kontemplativni
zivot, Marti djelotvorni zivot, Lea postade nerotkinjom, Rahalea krmeljivom, Katon posjeuje
krcmice, Lukrecija je djevojcura. Sve je izbaceno iz kolotecine. Neka je hvala Bogu sto sam ja u ona
vremena od svog ucitelja stekao volju da ucim i sposobnost da slijedim pravi put, sto se ne gubi ni
kad je staza krivudava.
Bijase, dakle, tjelesno oblicje fra Vilimovo takvo te je privlacilo pozornost i najrastresenijeg
promatraca. Njegov je stas nadvisivao stas obicna muskarca, a toliko je bio mrsav da se cinio jos
visim. Imao je oci ostre i prodorne, tanak i malo zavinut nos pridavao je njegovu licu izrazaj kao
da budno pazi, izuzevsi u trenucima obamrlosti o kojima u jos kazivati. I brada mu je odavala
cvrstu volju, iako je izduzeno i pjegama prekriveno lice -- kakva sam cesto vi ao u ljudi ro enih
izme u Hibernije i Northumbrije -- kadsto znalo iskazivati neodlucnost i zbunjenost. S
vremenom opazih da je ono sto se pricinjalo nesigurnosu bila, naprotiv, tek znatizelja, ali u
pocetku sam malo znao o toj vrlini, koju sam smatrao prije strasu pozudnog duha i drzao da se
njom razumni duh ne smije hraniti nego se napajati samo istinom, koja je (kako sam mislio)
poznata ve od pocetka.
Ono sto me se, kao djecaka kakav sam bio, na njemu odmah dojmilo bili su stanoviti cuperci
zukastih dlaka sto su mu strsali iz usiju i guste, plave obrve. Mogao je imati pedeset proljea pa je
dakle ve bio jako star, ali je svoje neumorno tijelo pokretao zustrinom koja je meni cesto
nedostajala. Njegova se snaga cinila neiscrpnom kao da njegov duh zivota u sebi ima nesto od
raka, povukao bi se u casove tromosti, pa sam ga vi ao kako satima boravi na svojem lezaju u
eliji, izgovarajui jedva jedvice koju jednosloznu rijec, a da ne stegne nijedan misi. U tim bi mu
se prigodama u ocima javljao prazan i odsutan izraza.), i bio bih posumnjao nije li pod vlasu
kakve biljne tvari kadre da izazove privi enja, da me ocevidna trezvenost koja je vladala njegovim
zivotom nije navodila da odbacim tu pomisao. Ne krijem, me utim, da se tijekom putovanja
ponekad zaustavljao uz rubove sume da ubere neku travu (uvijek istu, mislim) te bi je stao
zvakati. Dio bi zadrzao uza se pa bi je jeo u trenucima najvee napetosti (a kojih smo u opatiji
imali mnogo!). Kad ga jednom upitah o cemu je rijec, rece mi smijesei se da dobar krsanin
katkad moze i od nevjernika ponesto nauciti, a kad sam zatrazio da kusam, odgovori mi da i kod
ljekovitog bilja, kao i kod razgovora, postoje paidikoi, ephebikoi i gynaikeioi i tome slicno, tako da
trave koje su dobre za starog franjevca nisu dobre za mladog benediktinca.
Za to vrijeme koje provedosmo zajedno ne imadosmo mogunosti voditi odvise uredan zivot: i u
opatiji smo nou bdjeli, a danju padali od umora, i nismo redovito sudjelovali u svetoj sluzbi.
Putem je, me utim, rijetko ostajao budan nakon vecernje, i navike mu bijahu cedne. Koji put, kao
sto se zgodi u opatiji, cio bi dan provodio hodajui povrtnjakom i proucavajui biljke kao da su
opali ili smaragdi, a vidjeh ga gdje obilazi kriptu s riznicom gledajui smaragdima i opalima
posute sanduke kao da su grm kuznjaka. Drugi put bi citav dan ostajao u velikoj dvorani knjiznice
da lista rukopise, kao da u njima ne trazi nista do vlastita uzitka (dok su se oko nas mnozili lesevi
na uzasne nacine pobijenih redovnika). Jednog dana na oh ga kako seta vrtom bez ikakva
vidljivog cilja, kao da ne mora Bogu polagati racun o svojim djelima. U mojem su me redu ucili da
na posve drukciji nacin raspore ujem svoje vrijeme, i to mu rekoh. A on odgovori da se ljepota
svemira ne sastoji samo od jedinstva raznolikosti, nego i od raznolikosti jedinstva. Odgovor mi se
ucini nadahnut neotesanom empirijom, ali zatim doznadoh da ljudi iz njegove zemlje cesto
odre uju stvari na nacine kojima, cini se, snaga razuma sto prosvjetljuje neznatno upravlja.
Za razdoblja koja provedosmo u opatiji vi ao sam ga ruku vjecito prekrivenih prasinom s knjiga,
zlatom s jos svjezih minijatura, zukastim tvarima sto ih je doticao u Severinovoj bolnici. Cinilo se
da moze razmisljati jedino preko ruku, sto sam tada promatrao kao nesto sto je dostojnije strojara
(a naucili su me da je strojar moechus te da pocinja preljub prema umnome zivotu, s kojim bi
morao biti sjedinjen precistim zarukama), no i kad su njegove ruke doticale vrlo krhke stvari, kao
neke knjige s jos svjezim minijaturama, ili vremenom rastocene i poput prijesna kruha mrvljive
stranice, posjedovao je, ucini mi se, izvanrednu tankoudnost dodira, onu istu kojom je doticao
svoje strojeve. Rei u, naime, kako je taj neobicni covjek, u svojoj punoj torbi, uza se nosio sprave
kakve nikada prije nisam vidio, koje je on nazivao svojim carobnim strojevima. Strojevi su,
govorio je, proizvod umijea, koje poput majmuna oponasa prirodu, a od nje ne preuzimaju
oblike, nego samo djelovanje. Tako mi objasni cuda kao sto su sat, astronomski ure aj i magnet.
No s pocetka se pobojah nije li rijec o vradzbinama, pa sam hinio da spavam nekih vedrih noi
kad bi on, s neobicnim trokutom u ruci, uzeo promatrati zvijezde. Franjevci koje sam upoznao u
Italiji i u svojoj zemlji bijahu priprosti, cesto neuki ljudi, stoga me zacudi njegova obrazovanost.
On mi, me utim, smijesei se rece da su franjevci s njegovih otoka drugacijega kova: »Roger
Bacon, kojega stujemo kao ucitelja, ucio nas je da e jednoga dana bozanski naum sloviti kao
znanost o strojevima, koja je prirodno i sveto cudotvorstvo. I jednoga e se dana po prirodnoj sili
moi praviti plovidbeni ure aji pomou kojih e se la e kretati unico homine regente, i to mnogo
brze od onih sto ih gone jedra ili vesla. A postojat e i kola, ut sine animali moveantur cum impetu
inaestimabili, et instrumenta volandi et homo sedens in medio instrumentibus revolvens ali-auod ingenium
per quod alae artificialiter composita aerem verberent, ad modum avis volantis'. I siusni ure aji e
podizati neizmjerne tezine, i vozila kojima e se moi putovati po morskom dnu.«
Kad ga zapitah gdje su ti strojevi, rece mi da su ih ve napravili u staro doba, a neke cak i u nase
vrijeme: »Izuzevsi ure aj za letenje, koji ne vidjeh niti upoznah ikoga tko bi ga vidio, ali poznajem
mudraca koji ga je zamislio. A mogu se naciniti mostovi koji bi prelazili rijeke bez stupova ili
drugog potpornja, i drugi necuveni strojevi. No, neka ' te ne zabrinjava sto ih jos nema, jer to ne
znaci da ih nee biti. A ja ti kazem da Bog zeli da ih bude, i zacijelo ve postoje u njegovu duhu,
iako moj prijatelj iz Occama porice da ideje postoje na taj nacin, i to ne zato sto bismo mogli
odlucivati o Bozjoj prirodi, nego upravo jer joj ne mozemo odrediti nikakvu granicu.« Nije to bila
jedina protuslovna postavka koju ga cuh izlagati, ali ni sada, kad sam star i pametniji nego tada,
ne razumijem posvema kako je mogao imati toliko povjerenja u svojega prijatelja iz Occama i
istovremeno se zaklinjati Baconovim rijecima, kao sto je obicavao. Istina je, doduse, da su to bila
mracna vremena kad je mudar covjek morao razmisljati o me usobno protuslovnim stvarima.
Eto, rekao sam o fra Vilimu mozda mnogo smusenog, gotovo prikupivsi od pocetka nepovezane
dojmove koje tada o njemu stekoh. Tko je bio i sto je radio, to es mozda, dobri moj citatelju, moi
bolje zakljuciti iz pothvata koje je izveo tih dana sto ih provedosmo u opatiji. A nisam ti obeao
zaokruzenu nakanu, tek popis (to svakako) cudesnih i strasnih cina.
Dok sam tako dan za danom upoznavao svojeg ucitelja, provodei duge sate hoda u podugackim
razgovorima o kojima u, dopuste li okolnosti, malo-pomalo ispricati, prispjesmo do obronaka
brda na kojem se uzdizala opatija. Cas je da joj se moje pripovijedanje primakne, kao sto smo se
tada mi, i da mi barem ruka ne drse sad kad se spremam rei sto se poslije dogodilo.
K Bolnica
J Kupke
A Zgrada
B Crkva
D Klostar
F Spavaonica
H Kapitulka dvorana
M Gnjoista
N Staje
R Kovacnica


PRVI DAN

Prvi cas
Gdje se stigne u podnozje opatije, a Vilim pokaze veliko ostroumlje.

Bilo je lijepo jutro krajem studenog. Nou je malo snijezilo, ali je do bilo prekriveno svjezim
plastom, ne visim od tri prsta. Po mraku, odmah nakon jutrenje, poslusali smo bogosluzje dolje u
selu. Zatim smo se, kad je granulo sunce, zaputili prema planinama.
Kako smo se verali vrletnom stazom sto se ovijala oko brda, vidjeh opatiju. Ne zacudise me zidine
koje su je sa svake strane opasavale, slicno drugima koje vidjeh po citavu krsanskom svijetu,
nego obujam onoga za sto poslije doznadoh da je Zgrada. Bila je to osmorokutna gra evina koja je
izdaleka izgledala poput cetverokuta (potpuno savrsena lika sto izrazava cvrstou i neosvojivost
Bozjega Grada), kojem su se juzne stranice uzdizale na visoravni opatije, dok se cinilo da sjeverne
izrastaju iz samih obronaka brda, nad kojim su se strmoglavo kocile. Hou rei da se odozdo cinilo
kako se hrid na nekim mjestima produzuje prema nebu, bez izmjene boja i tvari, te da u odre enoj
tocki prelazi u toranj i u zupcasto kruniste (kao da je djelo gorostasa sto dobro poznaju i zemlju i
nebo). Tri reda prozora iskazivali su trojni ritam njezina izdignutog dijela, tako da je ono sto je
tjelesno cetvrtasto na zemlji, na nebu duhovno trokutasto. Sto smo joj se vise priblizavali,
razaznavalo se da iz cetverokutnog oblika, na svakome od njegovih uglova, nastaje osmorokutni
toranj, pet stranica kojega se pruzalo na vanjsku stranu -- dakle su cetiri od osam stranica veeg
osmorokuta tvorile cetiri manja osmorokuta, sto su se izvana ocitovali kao peterokuti. A nema
nikoga tko ne bi vidio divni sklad tolikih svetih brojeva, me u kojima svaki upuuje na tanan
dunovru smisao. Osam je broj savrsenosti svakog cetverokuta, cetiri broj
evan elja, pet broj dijelova svijeta, sedam broj darova Duha Svetoga. Po obujmu i po obliku,
Zgrada mi se ucini onakvom kakvima sam poslije na jugu talijanskog poluotoka vidio Castel
Ursino ili Castel dal Monte, ali je od njih zbog polozaja bila strahovitija, i sposobna da u putnika
koji bi joj se malo-pomalo priblizavao izazove jezu. A srea je, kako bijase jasno zimsko jutro, sto
mi se gra evina ne ukaza kakvom se moze vidjeti za olujnih dana.
Ipak neu rei da je pobu ivala radosne osjeaje. Mene obuze strava i potmuo nespokoj. Bog zna
da to ne bijahu tlapnje nezreloga mojeg duha, i da sam ispravno tumacio u kamenu ispisana
nedvojbena znamenja, jos od dana kad ga se gorostasi latise, a prije nego sto se zabludjela volja
redovnika drznu da ga posveti pohrani rijeci Bozje.
Dok su se nase male mazge pentrale posljednjim zavojem planine, ondje gdje se glavni put racvao
na trojnom raskrizju, tvorei dvije pokrajnje staze, moj ucitelj za neko vrijeme zasta motrei oko
sebe uz cestu, na cestu i iznad ceste, gdje je red zimzelenih borova na kratku potezu oblikovao
prirodan krov, bijel od snijega.
»Bogata opatija«, rece. »Opat se u javnim prilikama voli prikazati u dobrom svjetlu.«
Budui da sam se bio navikao cuti ga gdje izrice najcudnovatije tvrdnje, nista ga ne upitah.
Izme u ostalog i zato sto, presavsi jos jedan tvrd komad ceste, zacusmo buku, a na zaokretu
pojavi se uskomesana ceta redovnika i slugu. Jedan od njih, netom nas vidje, vrlo udvorno nam
pode u susret: »Dobro dosli, gospodine«, rece, »i ne cudite se sto pretpostavljam tko ste, jer smo
obavijesteni o vasem posjetu. Ja sam Remigio iz Varagine, samostanski opskrbnik. A vi ste,
vjerujem, fra Vilim iz Baskervillea, Opat to vjerojatno zna. Ti«, naredi obrativsi se nekome iz
pratnje, »po i gore obavijestiti da se nas posjetitelj upravo sprema stupiti u utvrdu!«
»Zahvaljujem vam, gospodine opskrbnice«, odgovori srdacno moj ucitelj, »i cijenim vasu
ljubaznost to vise sto ste, da biste me pozdravili, prekinuli potjeru. No ne bojte se, konj je prosao
ovuda i zaputio se desnom stazom. Nee daleko dotjerati, jer e se morati zaustaviti kad do e do
stovarista gnoja. Prepametan je da se baci niza strmo zemljiste...«
»Kad ste ga vidjeli?«, upita opskrbnik.
»Uope ga nismo vidjeli, zar ne, Adsone?« rece Vilim okrenuvsi se prema meni, ocito se
zabavljajui. »Ali ako trazite Vranca zivotinja moze biti jedino ondje gdje sam rekao.«
Opskrbnik je oklijevao. Pogleda Vilima, zatim stazu, pa napokon zapita: »Vranca? Kako znate?«
»Hajde«, rece Vilim, »ocevidno je da trazite Vranca, najmilijeg Opatova konja, najboljega trkaca u
svojoj staji, crne dlake, visokog pet stopa, raskosna repa, malena i okrugla kopita, ali dosta
pravilna trka. Sitne glave, tankih usiju, a velikih ociju. Krenuo je udesno, kazem vam, i u svakom
slucaju, pozurite.«
Opskrbnik se na trenutak kolebao, onda svojima dade znak i otisnu se nizbrdo desnom stazom,
dok su se nase mazge stale nanovo penjati. Kad sam se spremao da priupitam Vilima, jer me
izjedala znatizelja, on mi namignu da pricekam. I doista, nakon nekoliko casaka zacusmo veselo
klicanje, a na zaokretu staze ponovno se pojavise redovnici i sluge vodei konja na uzdi. Pro ose
pokraj nas i dalje nas ponesto zbunjeno gledajui, pa po ose ispred nas prema opatiji. Mislim da je
Vilim svojoj mazgi usporio korak ne bi li im omoguio da ispricaju sto se dogodilo. Mogao sam,
naime, zapaziti kako se moj ucitelj, u svemu i po svemu covjek pun vrlina, prepusta poroku
tastine ako je rijec o tome da dokaze svoje ostroumlje, pa kako sam ve procijenio njegovu
nadarenost profinjenog diplomata, shvatih da zeli stii na odrediste posto ga pretekne pristojan
glas kako je ucen covjek.
»A sad mi recite«, na koncu se ne mogoh suzdrzati, »kako ste znali?«
»Dobri moj Adsone«, rece ucitelj. »Cijelim te putem ucim da raspoznajes tragove kojima nam
svijet govori poput velike knjige. Alan de Lille kazivao je da
omnis mundi creatum
quasi liber etpictum A
nobis est in speculum
a mislio je na neiscrpnu zalihu simbola kojima nam Bog, preko svojih stvorenja, govori o vjecnom
zivotu. No, svemir je jos rjecitiji nego sto je mislio Alan, i ne samo da govori o zadnjim stvarima (u
kojem slucaju to uvijek cini na nerazumljiv nacin), nego i o onima koje su nam bliske, a u tome je
potpuno jasan. Gotovo se stidim sto ti ponavljam ono sto bi morao znati. Na raskrizju, u jos
svjezem snijegu, posve jasno su se ocrtavali otisci konjskih kopita, a bili su upravljeni prema stazi
s nase lijeve strane. S lijepim i podjednakim razmakom me u sobom, ti su znakovi kazivali da je
kopito maleno i okruglo, a galop vrlo ravnomjeran -- tako zakljucili o naravi konja, i to da ne trci
nepravilno kao pomamljena zivotinja. Tamo gdje su borovi oblikovali nesto kao prirodno kroviste,
neke su grane bile nedavno polomljene upravo na visini pet stopa. Na jednome od grmova
kupine, gdje je zivotinja vjerojatno skrenula da bi udarila stazom sa svoje desne strane, dok je
ponosno stresala svoj lijepi rep, jos je me u trnjem bilo dugih crnih dlaka... Nees mi, napokon,
rei kako ne znas da ta staza vodi do stovarista gnoja, kad smo vidjeli, penjui se donjim zavojem,
gdje pjena od otpadaka silazi nizbrdo sve do podnozja juznog tornja, prljajui snijeg. A prema
polozaju raskrizja, staza je mogla voditi samo u tom pravcu.«
»Jest«, rekoh, »ali mala glava, siljaste usi, velike oci...«
»Ne znam ima li ih, ali redovnici u to cvrsto vjeruju. Izidor Seviljski je govorio kako ljepota konja
zahtijeva 'ut sit exiguum caputetsic-cum propepelle ossibus adhaerente, aures breves et argutae, oculi
magni, nares patualae, erecta cervhc, coma densa et cauda, ungularum soliditate jhca rotunditas. Da konj
za kojega sam prosudio da je prosao nije bio uistinu najbolji u staji, ne bih mogao objasniti zasto ga
nisu progonili samo konjusari, nego se zbog toga potrudio cak i opskrbnik. A redovnik koji konja
smatra izvrsnim, takvim da nadilazi prirodne oblike, moze ga vidjeti samo onakvim kakvima su
mu ga opisale auctoritates, osobito ako«, i tu se zlobno osmjehnu na moj racun, »ako je uceni
benediktinac.«
»Dobro«, rekoh, »ali zasto Vranac?«
»Neka ti Duh Sveti da vise soli u tikvi nego sto imas, sinko moj!«, uskliknu ucitelj. »Koje bi mu ti
drugo ime dao, ako glavom veliki Buridan, koji e sada postati rektorom u Parizu, kad je imao
govoriti o lijepu konju nije nasao prirodnijega imena?«
Takav je bio moj ucitelj. Ne samo da je znao citati iz velike knjige prirode, nego je znao i nacin na
koji redovnici citaju spise, i na koji preko njih razmisljaju. Bio je to dar koji e mu, kao sto emo
vidjeti, prilicno koristiti u danima koji nadolaze. Njegovo mi se objasnjenje, uz to, ucini do te mjere
bjelodanim, da je ponizenje sto ga sam nisam iznasao nadvladao ponos sto sam u njemu sudionik,
pa gotovo cestitah samome sebi na svojoj pronicavosti. Takva je snaga istine te se, kao i dobro,
sama od sebe siri. I hvaljeno budi sveto ime Gospodina Naseg Isusa Krista zbog toga lijepog
objavljenja sto mi se ukaza.
Proslijedi, me utim, dalje, o prico moja, jer ovaj sjedokosi redovnik predugo oteze marginalia.
Radije reci kako stigosmo do velikog portala opatije, a na pragu stajase Opat, kojemu su dva
iskusenika pridrzavala zlatnu zdjelicu punu vode. Pa kako si osmo sa svojih mazgi, on opra
Vilimu ruke, zatim ga zagrli poljubivsi ga u usta i pozeljevsi mu svetu dobrodoslicu, dok je
opskrbnik preuzimao brigu o meni.
»Hvala, Abbone«, rece Vilim, »radost je za mene stupiti u samostan vase uzvisenosti, o kojemu je
glas presao ove planine. Dolazim kao hodocasnik u ime Gospodina Naseg i kao takvoga ste me
pocastili. Ali dolazim i u ime gospodina naseg na ovoj zemlji, kako e vam kazati pismo sto vam
ga predajem, a i u njegovo vam ime zahvaljujem na doceku.«
Opat uze pismo s carskim pecatima i rece da su u svakom slucaju Vilimovu dolasku prethodile
druge poslanice njegove subrae (budui da je, sa stanovitim ponosom rekoh samome sebi,
benediktinskog opata tesko uhvatiti na prepad), onda zamoli opskrbnika da nas odvede do nasih
konaka, dok konjusari budu prihvaali nase mazge. Opat obea da e nas posjetiti poslije kad se
okrijepimo, pa u osmo u veliko dvoriste gdje su se zgrade opatije prostirale cijelom blagom
visoravni, koja je u zaobljenu kotlinu -- ili pasnjak -- istupljivala vrhunac brda.
O ure enju opatije imat u prilike govoriti u vise navrata, i potanje. Nakon portala (koji je bio
jedini prolaz u zidinama) otvarao se drvoredom obrubljen put koji je vodio do opatijske crkve.
Nalijevo od drvoreda pruzalo se prostrano podrucje povrtnjaka i, kako poslije doznadoh,
botanicki vrt, oko dviju zgrada, kupaka i bolnice s travar-nicom, sto su se nalazile tik uz krivulju
zidina. U pozadini, lijevo od crkve, uzdizala se Zgrada, odijeljena od crkve cistinom prekrivenom
grobovima. Sjeverni portal crkve gledao je prema juznom tornju Ograde, sto je nasuprot
posjetiteljevim ocima pokazivala zapadni toranj, dakle se slijeva spajala sa zidinama i tornjasto se
rusila u ponor, nad kojim se protezao sjeverni toranj, sto se vidio poprijeko. Desno od crkve
pruzalo se nekoliko gra evina sto su se na nju naslanjale i uokvirivale klostar. Jamacno su to bile
spavaonica, Opatova kua i kuca za hodocasnike, prema kojoj smo se uputili i do koje smo dosli
presavsi preko lijepa vrta. Na desnoj strani, s one strane prostrane cistine, duz juznih zidina i dalje
na istok, iza crkve, niz kmetskih nastamba, staja, mlinova, muljaca, zitnica i konoba, i nesto sto mi
je izgledalo kao kua za iskusenike. Pravilnost zemljista, tek malo valovitog, omoguila je drevnim
graditeljima toga svetog mjesta da postuju sto im je nalagao raspored prema stranama svijeta,
bolje nego sto bi mogli zahtijevati Honorije Augustodunensis ili Gulielmus Durandus. Po polozaju
sunca u to doba dana zapazih da se portal otvara tocno na zapad, tako da su kor i oltar bili
okrenuti prema istoku, a s jutra rano sunce je moglo izai izravno budei redovnike u spavaonici i
stoku u stajama. Ne vidjeh ljepse ni divnije raspore ene opatije, iako nakon toga upoznah Sankt
Gallen, i Cluny, i Fontenav, i druge, mozda vee, ali ne tako skladne. Drugacija od ostalih, ta se
opatija isticala neusporedivim obujmom ograde. Nisam imao iskustvo zidarskog majstora, ali
odmah opazih da je mnogo starija nego gra evine sto su je okruzivale, jer je mozda nastala u
druge svrhe, i da se sveukupna opatija oko nje smjestila u kasnijim razdobljima, ali na takav nacin
da se raspored velike gra evine prilagodio rasporedu crkve, ili obratno. Jer graditeljstvo
najsmionije od svih umjetnosti nastoji u svoj ritam prenijeti red svemira, koji su stari nazivali
kosmos, a to je uresen, utoliko sto je nalik na veliku zivotinju u kojoj zraci savrsenost i sklad svih
njezinih udova. I hvala budi Stvoritelju Nasem koji je, kao sto kaze Augustin, svim stvarima
ustanovio broj, tezinu i mjeru.

Trei cas
Gdje Vilim s Opatom vodi poucan razgovor.

Opskrbnik bijase pretio covjek prosta ali vesela izgleda, sijed ali jos krsan, omalen ali hitar.
Odvede nas u nase elije u domu za hodocasnike. Ili bolje, odvede nas u eliju dodijeljenu mojem
ucitelju, obeavsi mi da e za sutradan osloboditi i eliju za mene, zato sto sam, premda sam
iskusenik, njihov gost, pa sa mnom treba postupati sa svim pocastima. Te noi mogu spavati u
sirokoj i dugoj udubini u zidu elije, po kojoj su dali razastrijeti dobru, svjezu slamu. Tako se,
doda, katkada cini za sluge kakvoga gospodina koji zeli da se nad njim bdije dok spava.
Zatim nam redovnici donijese vina, sira, maslina, kruha i dobrih suhvica, pa nas ostavise da se
okrijepimo. Jeli smo i pili slasno. Moj ucitelj nije imao strogih navika kao benediktinci i nije volio
jesti u tisini. Uostalom, uvijek je govorio o tako dobrim i mudrim stvarima te je bio poput
redovnika sto cita zivote svetaca.
Toga da^ ne suzdrzah se nego ga stadoh jos ispitivati o slucaju s konjem.
»Me utim«, rekoh, »kad ste procitali tragove na snijegu i u granju, jos niste poznavali Vranca. Ti
su tragovi na stanovit nacin govorili o svim konjima, ili barem o svim konjima te vrste. Zar ne
moramo dakle rei da nam knjiga prirode govori samo o biti, kako naucavaju mnogi znameniti
teolozi?«
»Ne posvema, dragi Adsone«, odgovori mi moj ucitelj. »Svakako, ta vrsta otisaka za mene je
izrazavala, ako hoes, konja kao verbum men- i to bi bili izrazavali gdje god da sam ih nasao. Ali
otisak na tome mjestu i u to doba dana kazivao mi je da je tuda prosao barem jedan od svih
moguih konja. Tako da sam se nalazio na pola puta izme u doznavanja pojma konja i spoznaje
zasebnoga konja. A u svakom mi je slucaju ono sto sam znao o openitom konju bilo dano tim
tragom, koji je bio pojedinacan. Mogao bih rei da sam u tom trenutku bio zarobljen izme u
pojedinacnosti traga i svojeg neznanja, koje je poprimalo prilicno proziran oblik openite ideje.
Ako nesto vidis izdaleka, a ne shvaas sto je, zadovoljit es se time da ga odredis kao izduzeno
tijelo. Kad ti se priblizi, tada es ga odrediti kao zivinu, iako jos nees znati je li konj ili magarac. I
napokon, kad ti bude blize, moi es rei da je konj, iako jos nees znati je li Vranac ili Sarac. A tek
kad bude na primjerenoj udaljenosti, vidjet es da je Vranac (ili taj konj, a ne neki drugi, odlucio ti
da ga nazoves kako mu drago). I to e biti potpuna spoznaja, sagledavanje pojedinacnog. Tako
sam ja prije sat vremena bio spreman ocekivati sve konje, ali ne zbog sirine svojeg uma, nego zbog
skucenosti svoje moi sagledavanja. A glad se mog uma zasitila tek kad sam vidio pojedinacnog
konja kako ga redovnici vode za uzdu. Tek tada sam zaista doznao da me moje prethodno
rasu ivanje dovelo blizu istini. Tako su predodzbe, kojima sam se prije posluzio da bih zamislio
konja kojega jos nisam vidio, bile obicni znakovi, kao sto su otisci u snijegu bili znakovi ideje
konja. A znakovima i znakovima znakova sluzimo se samo kad nam nedostaju stvari.«
Ve sam ga prije znao cuti kako vrlo sumnjicavo govori o openitim idejama, a s velikim
postovanjem o zasebnim stvarima: i poslije mi se ucini da ta sklonost potjece i od toga sto je
Britanac i od toga sto je franjevac. No, toga dana nisam imao dovoljno snage da se upustam u
teoloske prepirke, pa se skutrih u namijenjenome mi prostoru, zamotah se pokrivacem i padoh u
dubok san.
Da je tkogod usao, mogao me zabunom smatrati sveznjem. A tako se jamacno dogodi Opatu kad
je dosao posjetiti Vilima oko treeg casa. Na taj sam nacin mogao neprimijeen slusati njihov prvi
razgovor. I to bez zlih namjera, jer bi neprijaznije bilo da sam se iznenada pokazao posjetitelju,
nego da sam se, kao sto jesam, ponizno, skrio.
Stize dakle Abbone. Isprica se sto dolazi nepozvan, obnovi svoju dobrodoslicu i rece da s Vilimom
mora, nasamo, govoriti o necem dosta ozbiljnom.
Uze mu cestitati na spretnosti kojom se ponio u zgodi s konjem, pa upita kako to da je znao dati
tako sigurna obavjestenja o zivotinji koju nikada nije vidio. Vilim mu sazeto i suzdrzano objasni
koji je put slijedio, a Opat se silno obraduje njegovu ostroumlju. Rece da se drugome i ne bi nadao
od covjeka o cijoj je velikoj pronicavosti kolao glas. Kaza mu kako je primio pismo od Opata
samostana u Farfl koji ne samo da mu je govorio o poslanstvu sto ga je Vilimu povjerio car (a o
kojemu e razglabati iduih dana), nego mu je ispricao i to da je moj ucitelj u Engleskoj i u Italiji
bio inkvizitor u nekim procesima, gdje se iskazao svojom bistrinom, ne manje negoli svojom
velikom covjecnosu.
»Jako mi se svidjelo cuti«, doda Opat, »da ste u brojnim slucajevima presudili za nevinost
optuzenog. Vjerujem, i to nikad kao ovih pretuznih dana, u stalnu prisutnost zloduha u ljudskim
postupcima«, pa se, neprimjetno, ogleda oko sebe, kao da se me u tim zidovima mota neprijatelj,
»ali vjerujem i da zloduh mnogo puta djeluje zbog skrivenih razloga. I znam da moze na takav
nacin nagnati svoje zrtve da cine zlo, da se krivnja svali na pravednog, a on da se nasla uje sto je
pravednik spaljen umjesto njegova roba. Cesto inkvizitori, da bi dokazali svoju revnost, po svaku
cijenu od optuzenika istrgnu priznanje, mislei daje dobar inkvizitor samo onaj koji zakljuci
proces nasavsi zrtveno janje...«
»I inkvizitora moze poticati vrag«, rece Vilim.
»Mogue je«, vrlo se oprezno slozi Opat, »jer su nakane Previsnjega nedokucive, ali neu ja sjenu
sumnje bacati na tako zasluzne ljude. Dapace, danas trebam upravo vas, kao jednoga od njih.
Dogodilo se u ovoj opatiji nesto sto iziskuje pozornost i savjet ostroumna i opreznog covjeka
kakav ste vi. Cesto je, naime, potrebno dokazivati krivnju ljudi koji bi se morali odlikovati svojom
svetosu, ali tako da se uzrok zla mogne ukloniti a da se krivac ne izlozi preziru javnosti. Zgrijesi
li pastir, treba ga odvojiti od ostalih pastira, ali jao pocnu li ovce sumnjati u pastire.«
»Razumijem«, rece Vilim. Ve sam imao prilike opaziti, kad se izrazava tako susretljivo i uljudno,
da obicno, na pristojan nacin, prikriva svoje neslaganje i zbunjenost.
,,Zbog toga«, nastavi Opat, »smatram da se svaki slucaj koji se tice grijeha nekog pastira moze
povjeriti jedino ljudima kao sto ste vi, koji ne samo da znaju luciti dobro od zla, nego i ono sto se
prilici od onoga sto se ne prilici. Drago mi je ako pomislim da ste vi osu ivali samo kad...«
,,... za zlocinacka djela, za trovanja, za kvarenje nevine mladezi i za druge opacine koje se moja
usta ne usu uju izgovoriti...!«
»... da ste osu ivali samo onda«, nastavi Opat ne obazirui se na upadicu, »kad je prisutnost avla
bila svima tako ocevidna da se drugacije nije moglo postupiti a da oprost ne bude vea sablazan
od samog zlocina.«
»Kad bih za nekoga utvrdio da je kriv«, objasni Vilim, »taj je doista bio pocinio zlodjela takve vrste
da sam ga mirne duse mogao izruciti svjetovnim vlastima.«
Opat zacas stade dvojiti: »Zasto«, upita, »uporno govorite o zlocinima ne izjasnjavajui se o
njihovu avolskom uzroku?«
»Zato sto je o uzrocima i o posljedicama prilicno tesko raspravljati i mislim da u tome jedini sudac
moze biti Bog. Mi se silno mucimo ve i kad uspostavljamo odnos izme u tako jednostavne
posljedice kao sto je izgorjelo drvo i munje sto ga je zapalila, pa mi se cini da je istrazivati ponekad
vrlo dugacke lance uzroka i posljedica jednako ludo kao pokusaj da se sagradi toranj sto bi
dosezao nebo.«
»Akvinski se ucitelj«, natuknu Opat, »nije bojao jedino snagom razuma dokazivati postojanje
Previsnjeg, idui od uzroka do uzroka prvome neuzrokovanom uzroku.«
»Tko sam ja«, skromno e Vilim, »da se spornim s akvinskim uciteljem? Pa i stoga sto njegov
dokaz o postojanju Boga podupire toliko drugih svjedocenja, koja jos vise osnazuju njegov put.
Bog nam govori u unutrasnjosti duse nase, kao sto je ve Augustin znao, a vi biste, Abbone, slavili
Gospodina i ocevidnost njegove prisutnosti i da Toma nije...« Zastade, pa dometnu:
»Pretpostavljam.«
»O, svakako«, pohita Opat da ga uvjeri, a moj ucitelj na taj divni nacin presijece skolsku raspravu
koja mu se ocito slabo milila. Zatim nastavi govoriti.
»Vratimo se procesima. Vidite, covjeka su, uzmimo, ubili, trovanjem. To je iskustveni podatak.
Mogue je da, na temelju stanovitih nepobitnih znakova, pretpostavim kako je pocinitelj trovanja
drugi covjek. Kod tako jednostavnih uzrocnih lanaca moj duh moze djelovati s odre enim
pouzdanjem u svoju mo. Ali kako mogu zapletati lanac pretpostavljajui da je uzrokom opakoga
cina neko drugo djelovanje, ovaj put ne ljudsko, nego avolsko? Ne kazem da nije mogue, i vrag
odaje jasnim znakovima kuda je prosao, kao vas konj Vranac. No, zasto da tome trazim dokaze?
Zar nije dovoljno sto znam da je krivac taj covjek i sto u ga izruciti svjetovnim vlastima? U
svakom e slucaju njegova kazna biti smrt, Bog mu prosti.«
»Ali meni je poznato da u procesu sto se prije tri godine odigrao u Kilkennvju, u kojem su neke
osobe bile optuzene da su pocinile sramne zlocine, vi niste poricali avolsko djelovanje, posto ste
jednom ustanovili tko su krivci.«
»Ali nikad to nisam ni otvoreno potvrdio. Nisam ni poricao, istina. Tko sam ja da izricem sudove
o zloduhovim spletkama, osobito«, doda, a ucini se da taj razlog hoe naglasiti, »u slucajevima u
kojima su oni sto su inkviziciju zapoceli, biskup, gradska uprava i sav narod, mozda sami
optuzenici, uistinu zeljeli primijetiti prisutnost vraga? Eto, mozda je jedini pravi dokaz o
prisutnosti avla zestina kojom u tome trenutku svi zude da doznaju kako je on na djelu...«
»Vi mi, dakle«, zabrinutim glasom rece Opat, »kazete da u mnogim procesima davao ne djeluje
samo u optuzenome, nego mozda i nadasve u sucima?«
»Zar bih mozda mogao nesto tako ustvrditi?« upita Vilim, a shvatih da je pitanje uoblicio na takav
nacin te Opat nije mogao ustvrditi da moze. Tako Vilim iskoristi njegovu sutnju da skrene tok
njihova razgovora. »No, rijec je zapravo o dalekim stvarima. Napustio sam tu plemenitu
djelatnost, a to sam ucinio jer je Gospodin tako htio...« »Nema sumnje« slozi se Opat.
»... a sada se«, nastavi Vilim, »bavim drugim osjetljivim pitanjima. I htio bih se pozabaviti tim koje
vas muci, kad biste mi ga vi kazali.« Ucini mi se da je Opat zadovoljan sto moze okoncati taj
razgovor da bi se vratio svojem problemu. Uze, dakle, s velikim oprezom u izboru rijeci i s dugim
opisanim izrazima, pripovijedati o cudnovatoj stvari koja se zbila nekoliko dana prije i koja je
medu redovnicima ostavila veliku uznemirenost. A rece da o njoj govori s Vilimom stoga sto se,
znajui da je dobar poznavalac ljudske duse i zloduhovih spletaka, nada da e on dio svojega
dragocjenog vremena moi posvetiti da rasvijetli zalosnu zagonetku. Slucilo se, dakle, da je jednog
jutra Adelma iz Otranta, jos mladog redovnika, ali ve glasovita kao velikog umjetnika u slikanju
minijatura, a koji je upravo ukrasavao rukopise u knjiznici prekrasnim slikama, podno zida sto ga
nadvisuje istocni toranj Zgrade, nasao neki kozar. Budui da su ga u koru drugi redovnici vidjeli
pri povecerju, ali se na sluzbi rijeci nije pojavio, vjerojatnome survao za najmracnijih nonih sati.
Bila je to no velike snjezne oluje poput ostrica te su gotovo bile nalik na smrt. Vjetar ih je silovito
tjerao do Juznih- Omeksalo od onog snijega sto ga rastopio, a onda stvrdnuo u ledene plocice,
njegovo je tijelo u podnozju nagiba, izmrcvareno stijenama o koje se odbijalo.
Ubog i krhak smrtni predmet, neka mu se Bog smiluje. Zbog mnogih odskoka koje je tijelo u padu
podnijelo nije bilo lako tocno rei s koje se tocke sunovratilo: zacijelo s jednog od prozora koji su
se u tri reda katova otvarali na cetiri stranice tornja izlozene prema ponoru.
»Gdje ste pokopali ubogo tijelo?« upita Vilim.
»Na groblju, naravno«, odgovori Opat. »Mozda ste ga zamijetili, prostire se izme u sjeverne
strane crkve, Zgrade i povrtnjaka.«
»Razumijem«, rece Vilim, »i razumijem da je vas problem sljedei. Da se taj nesretnik, ne daj Boze,
sam ubio (budui da se ne moze pomisljati kako je slucajno pao), sutradan biste jedan od tih
prozora nasli otvoren, dok ste ih vi sve nasli opet zatvorene, a da ni pod jednim nije bilo tragova
vode.«
Opat je, rekoh, bio covjek velike diplomatske stalozenosti, no taj se put prenu do iznena enja, sto
mu oduze svaki trag one dostojanstvenosti sto se prilici ozbiljnoj i velikodusnoj osobi, kao sto hoe
Aristotel: »Tko vam je to rekao?«
»To ste mi rekli vi«, rece Vilim. »Da je prozor bio otvoren, odmah biste pomislili da se kroza nj
bacio. Po onome sto sam mogao izvana prosuditi, rijec je o velikim prozorima mutnih stakala, a
obicno se, u zgradama velikog obujma, prozori te vrste ne otvaraju na covjekovoj visini. Dakle,
daje bio otvoren, kako je nemogue da se jadnik nagnuo i izgubio ravnotezu, ne bi bilo druge nego
pomisliti na samoubojstvo. U tom slucaju ne biste bili dopustili da se pokapa u posveenoj zemlji.
No, budui da ste ga pokopali kao krsanina, mora da su prozori bili zatvoreni. Jer ako su bili
zatvoreni, kako niti u procesima protiv carobnjackih cina nisam naisao na gresnoga mrtvaca
kojemu bi Bog ili vrag omoguili da se uspne iz ponora da bi izbrisao tragove svojeg nedjela, ocito
je da je navodnoga samoubojicu prije netko gurnuo, bilo ljudska ruka, bilo avolska sila. A vi se
pitate tko ga je mogao, ne mislim gurnuti u ponor, nego protiv njegove volje podii do podboja, i
uznemireni ste jer zlotvorna sila, pa bila ona naravna ili nadnaravna, tumara opatijom.«
»Tako je...« rece Opat, a nije bilo jasno potvr uje li Vilimove rijeci ili samom sebi polaze racun o
razlozima koje je Vilim tako zadivljujue naveo. »Ali kako znate da ni ispod kojeg prozora nije bilo
vode?«
»Kad ste mi rekli da je puhao juznjak pa voda nije mogla udariti o prozore sto se otvaraju na
istok.«
»Nisu mi o vasim vrlinama rekli dovoljno«, rece Opat. »I imate pravo, nije bilo vode, a sada znam
zasto. Sve se zbilo kao sto kazete. Pa sad shvaate moju tjeskobu. Bilo bi ve mucno da se jedan od
mojih redovnika okaljao odvratnim grijehom kakvo je samoubojstvo. Ali imam razloga da
smatram kako se jos jedan od njih okaljao jednako strasnim grijehom. I kad bi bilo samo to...«
»Prije svega, zasto jedan od redovnika? U opatiji ima mnogo ljudi, konjusara, kozara, slugu...«
»Svakako, to je mala, ali bogata opatija«, vazno se slozi Opat. »Petstopedeset momaka na sezdeset
redovnika. Ali sve se dogodilo u Zgradi. Tu se, kao sto mozda ve znate, iako su na prvom katu
kuhinje i blagovaonice na dvjema gornjim katovima nalaze skriptorij i knjiznica. Poslije vecere
Zgrada se zatvara, a postoji propis koji ostro zabranjuje da joj itko pristupi«, pogodi Vilimovo
pitanje pa odmah doda, ali vidljivo preko volje, »ukljucivsi dakako i redovnike, ali...«
»Ali?«
»Ali potpuno, razumijete, potpuno odbacujem pretpostavku da je sluga imao hrabrosti tamo
prodrijeti nou.« Njegovim pogledom prostruji gotovo kao izazovan smijesak, ali brzo poput
munje ili zvijezde padalice. »Recimo da bi ih bilo strah, znate... Naredbe koje se izdaju priprostim
ljudima ponekad treba potkrijepiti kojom prijetnjom, kao sto je prorocanstvo da se onome tko se
ne pokori moze dogoditi nesto strasno, i to voljom nadnaravne sile. Redovnik, naprotiv...«
»Razumijem.«
»Ne samo to, nego bi redovnik mogao imati drugih razloga da se usudi poi na zabranjeno mjesto,
hou rei razloge koji su, kako da kazem, razlozni, makar se kosili s propisom...«
Vilim opazi Opatovu nelagodu pa postavi pitanje koje je mozda kanilo odvratiti razgovor, ali koje
izaziva podjednako veliku nelagodu.
»Govorei o moguem ubojstvu rekli ste 'i kad bi bilo samo to'. Sto ste htjeli rei?«
»Zar sam tako rekao? Pa dobro, ne ubija se bez razloga, koliko god bio nastran. I drsem pri
pomisli na nastranost razloga koje su redovnika mogle sklonuti da ubije subrata. Eto. Tako je.« m
»Nema niceg drugog?«
»Nema niceg drugog sto bih vam mogao kazati.«
»Hoete rei da nema niceg drugog sto je u vasoj moi da kazete?* »Molim vas, fra Vilime, brate
Vilime«, i Opat naglasi i fra i brate, te Vilim se zivo zacrveni i protumaci:
»Eris sacerdos in aeternum.« »Hvala«, rece Opat.
O, Gospodine Boze, kakve su se strasne zagonetke u tom trenutku dotaknuli moji nesmotreni
starjesine, od kojih je jednoga tjerala tjeskoba, a drugog radoznalost. Jer i ja ponizni djecak,
iskusenik sto se uvodio u tajne sveenickog sluzenja Bogu, shvatih da Opat nesto zna, ali da je to
cuo pod zakletvom ispovjednicke sutnje. Vjerojatno je iz necijih usta doznao kakvu gresnu
pojedinost koja je mogla imati veze s tragicnim krajem Adelmovim. Mozda je zbog toga molio fra
Vilima da otkrije tajnu na koju je sumnjao a da je nikome nije mogao odati, te se nadao da e moj
ucitelj snagom uma rasvijetliti ono sto je sam morao obaviti tamom, kako mu je nalagala uzvisena
vlast milosr a.
»Dobro«, rece tada Vilim, »hou li redovnicima moi postavljati pitanja?«
»Moi ete.«
»Hou li se moi slobodno kretati po opatiji?« »Dodjeljujem vam pravo na to.« »Hoete li me na taj
zadatak postaviti coram monachish »Jos veceras.«
»Pocet u, me utim, danas, prije nego sto redovnici doznaju za sto ste me zaduzili. A osim toga,
jako sam zelio, sto nije nevazan razlog mojemu ovdasnjem boravku, razgledati vasu knjiznicu, o
kojoj se s udivljenjem govori po svim opatijama krsanskog svijeta.«
Opat ustade gotovo skocivsi, vrlo napeta lica. »Rekao sam, moi ete se kretati po cijeloj opatiji.
Nikako po zadnjem katu Zgrade, po knjiznici.«
»Zasto?«
»Morao sam vam to prije objasniti, ali mislio sam da znate. Vi znate da nasa knjiznica nije kao
ostale...«
»Znam da posjeduje vise knjiga nego ikoja krsanska knjiznica. Znam da pokraj vasih armaria
ormari u Bobbiju ili u Pomposi, u Clunvju ili u Fleurvju izgledaju kao soba djecaka koji se tek
upoznaje s tablicom mnozenja. Znam da je sest tisua rukopisa kojima sa prije stotinu i vise
godina dicila Novalesa sitnica u usporedbi s vasima, a da su mnogi od njih sada mozda ovdje.
Znam da je vasa opatija jedino svjetlo koje krsanstvo moze staviti naspram trideset i sest
bagdadskih knjiznica, naspram deset tisua rukopisa vezira Ibn al-Alkamija, da broj vasih biblija
dostize dvije tisue cetiristo kurana kojima se dici Kairo, i da je zbiljnost vasih armaria blistavo
ocevidna nasuprot oholoj izmisljotini nevjernika koji su prije nekoliko godina proglasili (prisni s
kraljem lazi kakvi jesu) kako knjiznica u Tripoliju ima bogatstvo od sest milijuna svezaka te da je
nastava osamdeset tisua tumaca i dvije stotine pisara.«
»Tako i jest, hvala budi nebesima.«
»Znam da mnogi od redovnika koji ovdje zive dolaze iz drugih opatija razasutih po citavu svijetu,
poneki nakratko, kako bi prepisivali rukopise koji se drugdje ne mogu nai i onda ih odnijeli u
svoja sjedista, ne propustivsi da vam zauzvrat donesu kakav drugi rukopis koji se ne moze nai,
koji ete vi prepisati i uvrstiti medu svoje blago; a poneki na dugo vrijeme, da bi tu ostali kadsto
sve do smrti, jer jedino ovdje mogu nai djela sto e nadahnuti njihova istrazivanja. Imate, dakle,
medu sobom Germana, Dacana, Hispanaca, Francuza i Grka. Znam da je od vas car Fridrik, prije
mnogo godina, zatrazio da za njega sastavite knjigu o Merlinovim prorocanstvima i da je zatim
prevedete na arapski, kako bi je na dar poslao egipatskom sultanu. Znam naposljetku da slavna
opatija kao sto je Murbach, u ova pretuzna vremena, nema vise ni jednog pisara, da je u San Gallu
ostalo nesto malo redovnika koji znaju pisati, da sada nicu po gradovima udruzenja i savezi
svjetovnjaka sto rade za sveucilista, i da samo vasa opatija iz dana u dan obnavlja, sto govorim,
uznosi do sve visih vrhunaca slavu svojeg reda...«
»Monasterium sine libris«, stade zamisljeno navoditi Opat, »estsicut civitas sine opibus, castrum sine
numeris, coquina sine suppellectili, mensa sine cibis, bonus sine herbis, pratum sinefloribus, arbor
sinefoliis... A nas red, izrastao na dvojakoj zapovijedi rada i molitve, bio je svjetlo svemu poznatom
svijetu, spas drevne znanosti kojoj je prijetila opasnost da iscezne u pozarima, pljackama i
potresima, ognjiste na kojem se kuje nova pismenost i uzgajaliste stare... Kolike su nase opatije, sto
prije dvije stotine godina bijahu blistavim sredistem velicine i svetosti, sada utocista lijencinama.
Red je jos moan, ali smrad iz gradova tijesno opasuje nasa sveta mjesta, Bozji je narod sada sklon
trgovini i stranackim ratovima, dolje u velikim nastanjenim sredistima, gdje ne moze prebivati
duh svetosti, ne samo da se govori (jer od svjetovnjaka drugo ne biste ni mogli zahtijevati), nego
se ve i pise na puckome jeziku, i neka nijedan od tih svezaka nikad ne mogne ui me u nase
zidine -- kao klica krivovjerja u koju se kobno izrodi! Zbog ljudskih grijeha svijet visi na rubu
bezdana prozet samim bezdanom sto bezdan zaziva. A sutra e, kao sto je tvrdio Honorije, ljudska
tijela biti manja od nasih, tako kako su nasa manja od tijela starih. Mundus senescit, svijet sijedi!
Ako je Bog sada nasem redu povjerio zadau, ona se sastoji u tome da se othrvamo tome jurenju
prema bezdanu, i to cuvajui, ponavljajui i branei to blago mudrosti sto su nam ga nasi oci
namrli. Bozja je providnost odredila da se svjetska vlast, koja je u pocetku svijeta bila na istoku,
malo-pomalo kako se blizi cas, premjestala prema zapadu, ne bi li nas opomenula da se primice
kraj svijeta, jer je tok doga aja ve dokucio granicu svemira. No, dok tisuljee konacno dospije,
dok makar i nakratko ne pobijedi gnusna zvijer Antikrist, na nama je da branimo riznicu
krsanskoga svijeta i samu Bozju rijec, onakvu kakvom ju je on prorocima i apostolima kazivao,
kakvu su je, ni slova ni izmijenivsi, oci ponavljali, kakvu su je skole pokusale tumaciti, iako se
danas u skolama samim gnijezdi zmija oholosti, zavisti, bezumlja. U tom smo zalasku mi jos luci i
svjetlo visoko nad obzorom. I dok ove zidine budu odolijevale, mi emo biti cuvarima Rijeci
Bozje.«
»I tako budi«, poboznim glasom rece Vilim. »Ali kakve to veze ima s tim sto se ne moze posjetiti
knjiznica?«
»Vidite, fra Vilime«, rece Opat, »da bi se moglo ostvariti golemo i sveto djelo sto obogauje ove
zidine«, pa pokaze na zamasnu Zgradu, koja se nazirala kroz prozore elije, ustobocena nad
samom opatijskom crkvom, »pobozni su ljudi radili stoljeima, drzei se zeljeznih pravila.
Knjiznica je nastala prema nacrtu koji je tijekom stoljea ostao svima nepristupacan i nitko od
redovnika nije pozvan da ga upozna. Jedino knjiznicar je preuzeo tajnu od knjiznicara koji mu je
bio prethodnikom, a jos je za zivota priopuje knjiznicarskom pomoniku, tako da ga smrt ne
iznenadi lisivsi redovnicku obitelj toga znanja. I obojici su usne tajnom zapecaene. Jedino
knjiznicar, osim sto zna, ima pravo da se kree po labirintu knjiga, on jedini zna gdje da ih na e i
kamo da ih vrati, on je jedini odgovoran za njihovo cuvanje. Ostali redovnici rade u skriptoriju i
mogu doznati popis svezaka koje knjiznica obuhvaa. No, popis naslova cesto govori prilicno
malo, samo knjiznicar, po smjestaju knjige, po stupnju njezine nepristupacnosti, zna koju vrstu
tajna, istina ili lazi svezak pohranjuje. Jedino on odlucuje kako e ga, kad e ga i hoe li ga dati
redovniku koji ga trazi, katkad posto se posavjetovao sa mnom. Zbog toga sto nisu sve istine
stvorene za svacije usi, ne moze sve lazi bogobojazna dusa prepoznati kao takve, a redovnici,
napokon, u skriptoriju borave da bi priveli kraju tocno naznaceno djelo, radi kojega moraju citati
odre ene, a ne druge knjige, i to ne kako bi se povodili za svakom bezumnom radoznalosu koja
ih obuzme, bilo zbog slabosti duha, bilo zbog oholosti, bilo po avolskome nagovoru.« »U
knjiznici, dakle, ima i knjiga koje sadrze lazi...« »Nakaze postoje zato sto pripadaju bozanskom
naumu, i u samom grozovitu oblicju 'nakaz' objavljuje se mo Stvoriteljeva. Tako po bozanskome
naumu postoje i knjige vraceva, zidovske kabale, bajke poganskih pjesnika, lazi nevjernika. Cvrsto
je i sveto bilo uvjerenje onih koji su kroz stoljea zeljeli i podrzavali ovu opatiju, da i iz lazljivih
knjiga, pred ocima pronicava citatelja, moze izbiti blijedo svjetlo bozanske mudrosti. Stoga je
knjiznica i za njih skroviste. Ali upravo zbog toga, razumijete, u nju ne moze prodrijeti tko mu
drago. A osim toga«, pridoda Opat kao da se zeli ispricati zbog nedostatnosti tog posljednjeg
obrazlozenja, »knjiga je krhak stvor, s vremenom se trosi, strahuje od glodavaca, od nevremena,
od nevjestih ruku. Da je stotinama i stotinama godina svatko mogao slobodno dirati nase
rukopise, veina njih ne bi vise postojala. Knjiznicar ih, dakle, brani ne samo od covjeka, nego i od
prirode, te svoj zivot posveuje tome ratu protiv sila zaborava, neprijatelja istine.«
»Tako nitko, osim dviju osoba, ne izalazi na prvi kat Zgrade...« Opat se nasmijesi: »Nitko ne smije.
Nitko ne moze. Nitko, kad bi htio, ne bi u tome uspio. Knjiznica se brani sama od sebe, neistraziva
poput istine koju pohranjuje, varljiva poput lazi koju cuva. Ona, duhovni labirint, ujedno je
zemaljski labirint. Mogli biste ui, a mogli biste ne izii. I kad sam vam to rekao, htio bih da se
prilagodite propisima opatije.«
»Vi, me utim, niste iskljucili mogunost da se Adelmo sunovratio s jednog od prozora knjiznice.
A kako mogu suditi o njegovoj smrti ako ne vidim mjesto na kojem je mozda pocelo ono sto je do
njegove smrti dovelo?«
»Fra Vilime«, rece Opat pomirljivim tonom, »Covjek koji je opisao mojega konja Vranca a da ga
nije vidio, i Adelmovu smrt a da o njoj gotovo nista ne zna, nee imati teskoa da sudi o mjestima
na koja nema pristup.«
Vilim se prigne da se nakloni: »Mudri ste i kad ste strogi. Kako hoete.«
»Da sam doista mudar, bio bih to jer znam biti strog«, odvrati
»Jos samo jedno«, upita Vilim. »Ubertino?« , »Ovdje je. Ceka vas. Nai ete ga u crkvi.«
»Kada?«
»Uvijek«, nasmijesi se Opat. »Znate da on, premda je ucen, nije covjek koji bi postovao knjiznicu.
Smatra je svjetovnim mamcem... Veinom boravi u crkvi i meditira, i moli...«
»Je li star?« oklijevajui zapita Vilim.
»Otkad ga ne vi ate?«
»Mnogo godina.«
»Umoran je. Posve je odijeljen od stvari koje se ticu ovog svijeta. Sezdeset i osam mu je godina. Ali
mislim da jos ima duhove mladosti.«
»Odmah u ga potraziti, zahvaljujem vam.«
Opat ga upita ne zeli li se prikljuciti druzbi za objedom, poslije tog casa. Vilim rece da je netom
jeo, i to vrlo obilno, te da bi radije odmah vidio Ubertina. Opat ga pozdravi.
Upravo je izlazio iz elije kadli se iz dvorista razleze bolan krik, kao da je netko na smrt ranjen,
poslije cega uslijedise drugi, jednako grozni vapaji. »Sto je to?!« upita Vilim, smeten. »Nista«,
odgovori Opat smijesei se. »U ovo doba se kolju prasci. To je posao za svinjare. Neete se morati
baviti tom krvlju.«
Iza e, a nazao ucini svojem ugledu domisljata covjeka. Jer idueg jutra... No obuzdaj svoju
nestrpljivost, nestasni moj jezice. Toga se dana, naime, o kojemu govorim, i to prije noi, dogodise
jos mnoge stvari, o kojima e biti dobro da izvijestim.

Sesti cas
Gdje se Adson divi portalu crkve, a Vilim se ponovno sastane s Ubertinom iz Casalea.

Crkva ne bijase velebna kao druge koje poslije vidjeh u Strasbourgu, u Chartresu, u Bambergu i u
Parizu. Bila je vise nalik na crkve sto sam ih ve vidio u Italiji, a koje bas ne teze da se vrtoglavo
vinu prema nebu, nego su cvrsto urasle u zemlju, cesto vee sirine negoli visine, samo sto ju je,
kao tvr avu, na razini prvoga kata nadvisivao niz cetvrtastih zupcastih uresa, a nad tim se katom
uzdizala druga gra evina, masivna crkva prije negoli toranj, ponad koje je stajao siljast krov, a
bijase prorezana strogim prozorima. Bijase to teska opatijska crkva kakve su nasi stari gradili u
Provansi i u Languedocu, daleko od smionosti i od pretjeranosti ukrasa svojstvenih modernome
stilu, koja se, mislim, tek od nedavnih vremena nad korom obogatila vrskom, smjelo uperenim
prema nebeskome svodu. Dva uspravna i cista stupa isprijecila su se pred ulazom, koji se na prvi
pogled cinio poput jednog jedinog velikog luka. Iz stupova su se, me utim, izvijale dvije poprecne
motke, povrh kojih su se spajali drugi mnogostruki lukovi, a koje su pogled vodile, kao prema
srcu ponora, k pravome portalu sto se nazirao u sjeni, natkriljen velikim timpanom koji su sa
strana pridrzavala dva potpornja, a u sredini isklesan pilastar sto je dijelio ulaz na dva otvora
zastiena okovanim vratima od hrastovine. U to je doba dana blijedo sunce gotovo okomito
udaralo o krov, a svjetlo je iskosa padalo na procelje ne obasjavajui timpan, tako da se, posto
pro osmo izme u dvaju stupova, najednom na osmo pod gotovo sumskim svodom lukova. Kad
nam se oci napokon privikose na polusjenu, nijemi govor oslikanoga kamena, onako izravno
pristupacan svacijem pogledu i masti (jer pictura est laicorum literatura), odjednom zabljesnu moj
vid i uroni me u viziju koju i danas moj jezik jedva uspijeva iskazati.
Vidjeh u nebu postavljen prijestol i nekoga gdje na prijestolu sjedi. Lice Posjednutoga bjese strogo
i besutno, ociju razrogacenih i poput strelica usmjerenih prema zemaljskom covjecanstvu koje je
stiglo na kraj svojeg vijeka, velicanstvene kose i brade sto su se kao rijecni tok slijevale niz lice i niz
grudi, u podjednakim potociima i simetricno razdijeljene. Kruna koju je na glavi nosio bijase
bogata pokosu i draguljima, carska haljina u sirokim, zavojitim naborima raspore ena na
koljenima, protkana vezovima i cipkama od zlatna i srebrna konca. Lijeva je ruka, koja je mirovala
na koljenima, drzala zapecaenu knjigu, desna je bila podignuta, ne znam da li blagosiljajui ili
prijetei. Lice je obasjavala strahotna ljepota krizolika cvjetnog nimbusa, i vidjeh kako oko
prijestola i nad glavom Posjednutoga blista smaragdna duga. Ispred prijestola, pod stopalima
Posjednutog, gibalo se kristalno more, a oko Posjednutog, uokolo i iznad prijestolja, cetiri strasne
zivotinje -- vidjeh -- strasne za mene koji sam ih zanesen promatrao, ali krotke i umiljate prema
Posjednutome, kojeg su bez predaha slavile.
Ili pak, nije se za sve moglo rei da su strasne, jer mi se lijepim i plemenitim prikaze covjek sto je s
moje lijeve, a s desne strane Posjednutoga, pruzao knjigu. No groznim mi se na suprotnoj strani
ucini orao, rastvorena kljuna, nakostrijesena perja raspore enog poput oklopa, monih pandza,
velikih rasirenih krila. A do nogu Posjednutog, nize prvih dvaju likova, druga dva, bik i lav, svako
je od dvaju cudovista medu pandzama i medu papcima drzalo knjigu, tijelom okrenuto suprotno
od prijestolja, ali glavom prema prijestolju, u divljem naletu gotovo izvinuvsi ramena i vrat,
uzdrhtalih bokova, udova kao u zivine na umoru, razjapljena zdrijela, smotanih i usukanih repova
poput zmija i s platnenim jezicima na zavrsetku. Oba krilata, oba nimbusom okrunjena, unatoc
jezovitu izgledu ne bijahu stvorenja paklenska, nego nebeska, a ako su strahotnima izgledali,
bijase to stoga sto su rikali obozavajui Nadolazeeg koji e suditi zivima i mrtvima.
Oko prijestolja, uz bok cetiriju zivotinja i pod nogama Posjednutoga, kao da se vide kroz prozirne
vode kristalnog mora, gotovo kao da bi ispunili cijeli prostor vizije, postavljeni sukladno
trokutastoj gradnji timpana, izdizui se iz osnovice od sedam vise sedam, zatim
i po tri a onda dva po dva, na dvadeset i cetiri mala prijestolja, stajahu dvadeset i cetiri starca,
odjeveni u bijele halje i ovjencani zlatom. Poneki je u ruci imao ljubicicu, poneki pehar s
miomirisima, a samo je jedan svirao, dok svi drugi bijahu u ushienu zanosu, lica okrenuta prema
Posjednutom kojega su slavili, udova jednako iskrivljenih kao u zivotinja, da bi svi uzmogli vidjeti
Posjednutog, ali ne na nacin zvjeradi, nego uz kretanje zanesena plesa -- kao sto je David morao
plesati oko kovcega -- na takav nacin da, protiv zakona sto upravlja polozajem tijela, gdje god oni
bili, njihove zjenice smjeraju prema istoj presjajnoj tocki. Oh, kakva li sklada klonutosti i uzleta,
neprirodnih a ipak ljupkih pokreta, u tom misticnom govoru udova cudesno oslobo enih tezine
tjelesne tvari, regbi blagoslovljeno mnostvo kojemu je udahnuta nova supstancijama forma, kao
da svetu vojsku tuce silovit vjetar, dah zivota, pomama slasti, klicaj u slavu Boga koji je od zvuka
cudom postao slikom.
Tijela i udovi u kojima prebiva Duh, ozareni objavljenjem od cu enja izoblicena lica,
odusevljenjem razdragani pogledi, ljubavlju uspaljeni obrazi, od blazenstva prosirene zjenice,
jedan osinut uzitkom punim zaprepastenja, drugi proboden zaprepastenjem punim uzitka, jedan
preobrazen udivljenjem, drugi pomla en radosu, evo ih gdje izrazom lica, naborima haljina,
drzanjem i napetosu ruku i nogu, svi pjevaju novu pjesmu, usana poluotvorenih u smjesak vjecne
hvale. A pod nogama staraca i, nad njima, u obliku lukova, nad prijestoljem i nad cetveroclanom
skupinom, raspore eni u simetricne trake, jedva razlucivi jedni od drugih, toliko ih je umjetnicka
vjestina ucinila uzajamno razmjerenima, jednakima u raznovrsnosti i raznolikama u jedinstvu,
jedinstvenima u razlicitosti i razlicitima u svojoj spretnoj ujedinjenosti, u divnoj sukladnosti
dijelova s ugodnom blagosu boja, cudo suglasja i sloge me usobno drugacijih glasova, sklop
slozen poput zica na citri, neprestano sporazumno i urotnicko sra anje kadro da dubokom i
unutrasnjom silom stvori jednoznacnost u samoj izmjenicnoj igri dvoznacnosti, ukras i stapanje
bia sto su jedna na druga nesvodljiva, a jedna na druga svedena, djelo ljubavne povezanosti
kojom vlada nebesko i ujedno svjetovno pravilo (sveza i postojan spoj mira, ljubavi, uprave, vlasti,
pocela, zivota, svjetla, sjaja, vrste i oblika), brojna jednakost sto sjaji zbog blistanja forme nad
razmjernim dijelovima tvari -- eno gdje se ispreplee sve cvijee, lise, vitice, busenje i cvat svih
biljaka
Njima se kite vrtovi na zemlji i na nebu, ljubica, zanovijet, majcina dusica, ljiljan, kozjak, sunovrat,
vodena ruza, tratorak, malobatron, smirna i balzaminke.
No, dok se moja dusa, ushiena tim dogovorom zemaljskih ljepota i velicajna nadnaravnog
znamenja, spremala da se prolomi radosnim pjevom, pogled koji je slijedio ravnomjeran ritam
rascvjetane rozete do nogu starina, pade na likove sto su prepleteni cinili jedno sa sredisnjim
pilastrom koji je pridrzavao timpan. Sto su bila i koju su simbolicnu poruku izrazavala ta tri para
lavova prepletenih u obliku poprecno polozena kriza, podignutih sapa i nalik na lukove, tako da
su se straznjim nogama upirali u tlo, a prednjima naslanjali na leda svojeg druga, grive
raskustrane u zmijolike kolutove, ustiju rastvorenih kao da prijetei reze, koje je sa samim trupom
pilastra vezivala smjesa ili gnijezdo od vitica? Duh su mi smirivala, kako su ih mozda postavili da
bi ukrotili avolsku prirodu lavova i pretvorili je u simbolicnu aluziju na uzvisenije stvari, sa
svake strane pilastra, dva ljudska lika, neprirodno visoka koliko i sam stup i jednaka drugim
dvama koji su im stajali sucelice simetricno s obiju strana na oslikanim potpornjima sto su se
nalazili na vanjskim stranama, gdje su bili dovratnici svakih od dvojih hrastovih vrata. Bijahu to,
dakle, cetiri lika starina, po parafernalima kojih prepoznali Petra i Pavla, Jeremiju i Isaiju, sto su
tako er bili svijeni kao da plesu, uzdignutih dugih koscatih ruku s prstima pruzenim poput krila,
i na krila nalik brada i kose, razbarusenih prorockim vjetrom, s naborima podugackih haljina sto
su ih potresale podugacke noge stvarajui valove i kolutove, a bijahu starine protivne lavovima,
ali od iste tvari kao i lavovi. I dok sam zacaran odvraao pogled od toga zagonetnog mnogozvucja
svetih udova i paklenskih misica, sa strane kraj portala i pod dubokim svodistima, gdje god
oslikane na potpornjima u prostoru medu tanasnim stupovima sto su ih pridrzavali i uresivali, i k
tome po gustom raslinju na glavi svakog stupa, a odakle su se granale prema sumskome svodu
mnogostrukih lukova, ugledah druge oku uzasne vizije, a sto su na tome mjestu, opravdavala je
jedino njihova parabolicka i alegorijska snaga ili moralna pouka koju su prenosile. I vidjeh golu
bludnu zenu izguljena mesa, sto su je glodale gnusne krastace, sisale zmije, sparenu sa satirom
nabrekla trbuha i nogu kao u grifona, prekrivenih cekinjastim dlakama, besramne guse koja je
urlikala vlastito prokletstvo, i vidjeh skrca smrtnom ukocenosu ukocena, na njegovu krevetu
raskosno obrubljenom stupovima, sad ve kao nemoan plijen cete vragova, jedan od kojih mu je
iz hroptavih usta cupao dusu u liku djeteta (sto se, jao, ikad vise nee roditi za vjecni zivot), i
vidjeh oholca kojemu se vrag mjestao na ramena zabijajui mu u usi caporke, dok su se jos dvojica
prozdrljiva razdirala u odvratnoj borbi prsa u prsa, i druga jos stvorenja s kozjim glavama, lavljom
dlakom, sa zdrijelom pantere, zatocenike u plamenoj sumi kojoj si gotovo mogao outjeti gorui
dah. A oko njih, s njima pomijesane, nad njima i pod njihovim nogama, druga lica i druge udove,
muskarca i zenu koji su se grabili za kose, dvije guje gdje sisu oci prokletnika, muskarca sto je,
kesei se, svinutim rukama otvarao zjalo hidri, i sve zivotinje iz Sotonine zbirke, okupljene kao u
vijee kardinala i postavljene poput straze i krune prijestolju koje im je stajalo nasuprot, da bi
svojim porazom opijevale njegovu slavu, faune, dvospolce, nemani sa sest prstiju, sirene,
hipocentaure, gorgone, harpije, hudobe, drakontopode, minotaure, risove, leoparde, himere,
cenopere psee njuske sto su iz nozdrva rigali vatru, zubate grabljivce, mnogorepce, dlakave
zmije, dazdevnjake, rogate zmije, morske kornjace, smukove, dvoglavce zubima oboruzanih leda,
hijene, vidre, vrane, krokodile, puzeve s rogovima poput pile, zabe, grifone, majmune, pavijane,
leukrote, mantikore, orlusine, parandre, lasice, zmajeve, pupavce, ukove, baziliske, hipnale,
prestere, skorpije, gustere, kitove, scitale, amfizbene, poskoke, dipsade, zelembae, paklare,
polipe, murine i kornjace. Cinilo se da je cijelo pucanstvo podzemnog svijeta ugovorilo sastanak
kako bi posluzilo kao predvorje, mracna suma, beznadna pustara iskljucenja pojavi Posjednutoga
na timpanu, njegovu licu sto je obeavalo i prijetilo, oni, porazeni s Armagedona, nasuprot onome
koji e doi da konacno razdvoji zive od mrtvih. I (gotovo) osamuen od te vizije, tad ve
nesiguran nalazim li se na prijateljsku mjestu ili u dolini sudnjega dana, prepadoh se i jedva
suspregoh plac, i pricini mi se da cujem (ili doista zacuh?) onaj glas i vidjeh one vizije koje su
pratile moje iskusenicko djetinjstvo, moja prva citanja svetih knjiga i noi meditiranja u koru u
Melku, i u nesvjestici svojih slabasnih i oslabljenih osjetila zacuh poput trublje moan glas koji je
govorio »ono sto vidis opisi u knjizi« (a to sad cinim) i vidjeh sedam zlatnih svjetiljaka, a usred
svjetiljaka Nekoga nalik na ljudskog sina, grudi opasanih zlatnim povezom, prebijele glave i kose
poput prebijele vune, ociju kao vatrenog plama, nogu kao mjed kad se u pei zari, glasa poput
zubora mnogih voda, a u desnici je drzao sedam zvijezda i iz usta mu je izlazio dvosjekli mac. I
vidjeh u nebu otvorena vrata, a Onaj sto je sjedio ucini mi se poput jaspisa i sardoniksa, i duga je
obavijala prijestolje, a iz prijestolja su iskakale munje i gromovi. A Posjednuti u ruke uze nabrusen
srp i povice: »Zamahni svojim srpom i zanji, dosao je cas da se zanje, jer je dozrela zetva na
zemlji«, i Onaj sto je sjedio zamahnu svojim srpom i zemlja bi poznjevena.
Tek tada shvatih da vizija govori upravo o onome sto se doga a u opatiji, a sto smo razabrali s
usana Opatovih koje su nesto presuivale -- i koliko se puta sljedeih dana vratih da bih
promatrao portal, uvjeren da prozivljavam isti slucaj o kojem on pripovijeda. I razumjedoh da
smo se tamo popeli da bismo bili svjedocima velikom nebeskom pokolju.
Zadrhtah kao da sam mokar od ledene zimske kise. I zacuh jos jedan glas, ali je taj put dolazio iza
mojih leda, a bio je to drugaciji glas, jer je stizao sa zemlje, a ne iz bljestavog sredista moje vizije, i
stovise je razbijao viziju, jer se i Vilim (u tom trenu ponovno zamijetih njegovu nazocnost), koji je
dotad tako er bio utonuo u kontemplaciju, okrenu kao i ja.
Bie iza nasih le a izgledalo je kao redovnik, iako je po prljavoj i odrpanoj mantiji vise slicio
lutalici, a lice mu se nije razlikovalo od lica cudovista koje sam netom vidio na glavama stupova.
Nikad mi se u zivotu nije dogodilo, kao sto se naprotiv dogodilo mnogima od moje subrae, da
me pohodi necastivi, ali mislim, kad bi mi se jednoga dana ukazao, da bi, po Bozjoj naredbi
nesposoban posvema prikriti svoju narav cak i kad nastoji da bude nalik na covjeka, imao upravo
onakvo oblicje kakvo mi je u tom trenutku predocavao nas sugovornik. Obrijane glave, ali ne radi
pokore, nego zbog davnog ucinka kakva ljigavog ekcema, niska cela, tako da bi mu se, da ju je na
glavi imao, kosa bila pomijesala s obrvama (koje su mu bile guste i zapustene), a oci su bile
okrugle, s malim i vrlo pokretljivim zjenicama, s pogledom ne znam da li nevinim ili zlobnim, a
mozda oboje naizmjence. Nos se mogao nazvati tim imenom samo zato sto se izme u ociju
odvajala kost, no kako se izdizala iz lica, tako se u nj smjesta vraala, ne pretvarajui se ni u sto
drugo doli u dvije tamne supljine, posiroke i dlakama obrasle nozdrve. Brazgotinom pripojena
nozdrvama, usta mu bijahu siroka i nezgrapna, protegnutija nadesno nego nalijevo, a izme u
gornje usne, koje nije bilo, i donje, ispupcene i mesnate, u nepravilnom su ritmu izranjali kao u psa
crni i ostri zubi.
Covjek se osmjehnu (ili bar tako pomislih) pa kao u znak opomene podignu prst i rece:
»Penitenziagite! Pokajte se! Vide quando draco venturus est da poglo e dusu tvoju! La mortz est
super nos! Moli da vene sveti papa
A oslobodi nos a malo de todas grijeha! Ha, ha, gusta vas ista negro-anciia de Domini Nostri lesu
Christi! Et anco jois m'es dols i plazer / » dolors... Cave el diabolo! Semper me u nekom kutu
aguaita, veba me da me ugrize za pete. Ali Salvatore non est lud, non est insipiens! Bonum
monasterium, et ovdje, aqui se ji et se moli dominum nostrum. Et ostalo valet smokvu suhu. Et
amen. Zar ne?«
U nastavku ove price morat u jos, i to mnogo govoriti o tom stvoru i navoditi njegove rijeci.
Priznajem da mi to vrlo tesko pada, jer ne bih sada, kao sto tada ne razumjeh, znao rei kakvom je
vrstom jezika govorio. To nije bio latinski, na kojem smo se u opatiji kao obrazovani ljudi
izrazavali, nije bio ni pucki jezik onih krajeva niti ikoji pucki jezik koji sam ikada cuo. Mislim da
sam pruzio blijedu predodzbu o njegovu nacinu govora posto sam (onako kako ih se sjeam)
naveo prve rijeci koje sam od njega cuo. Kad sam naknadno doznao o njegovu pustolovnom
zivotu i o raznim mjestima na kojima je zivio a da ni na kojem nije uhvatio korijena, shvatih da
Salvatore govori sve jezike, i nijedan. Ili bolje, sebi je izmislio vlastiti jezik koji se sluzio tkivom
jezika s kojima je dolazio u dodir -- a jednom pomislih kako njegov jezik nije Adamov jezik kojim
je govorilo sretno covjecanstvo, dok su svi bili sjedinjeni jednim jedinim govorom, od postanka
svijeta do babilonskog tornja, a niti jedan od jezika sto su nastali nakon kobnog doga aja koji je
predstavljala njihova razdioba, nego upravo babilonski jezik kakav je bio prvoga dana poslije
kazne Bozje, jezik drevne zbrke. S druge pak strane, Salvatoreov govor ne bih mogao nazvati
jezikom, jer u svakome ljudskome jeziku postoje pravila, i svaka rijec nesto adplacitum znaci, po
nepromjenjivu zakonu, jer covjek ne moze psa jedanput nazvati psom, a drugi put mackom, niti
izgovoriti glasove kojima dogovor naroda nije dodijelio odre en smisao, kao sto bi se dogodilo
onome tko bi izrekao rijec »blitiri«. Pa ipak, dobro ili lose, ja sam razumijevao na sto se
Salvatoreove rijeci odnose, a tako su i drugi. To je znacilo da on ne govori jednim, nego svim
jezicima, nijednim ispravno, uzimajui izraze cas iz jednog, cas iz drugog. Poslije, me utim,
primijetili da on nesto moze imenovati sad na latinskom, sad na provansalskom, i shvatih da, vise
nego sto izmislja vlastite recenice, rabi disiecta membra drugih recenica koje je jednom cuo, ve
prema situaciji i prema tome sto zeli kazati, hou govoriti o nekom jelu jedino jezikom naroda
kojega je to jelo jeo, a svoju radost izraziti samo rijecima koje je cuo da izgovaraju radosni ljudi
onog dana kad je on osjetio jednaku radost. Bijase to kao da mu je govor nalik na lice, sastavljeno
od tu ih lica, ili poput skupocjenih relikvijara koje sam katkad vi ao (si licet magnis componere
parva ili s bozanskim avolsko) sto su stvoreni od ostataka svetih predmeta. U tom trenutku, kad
ga prvi put susretoh, Salvatore mi se licem i nacinom govora ne ucini drukcijim od rutavih i
kopitastih krizanaca koje sam maloprije vidio pod portalom. Poslije opazih da je covjek mozda
dobra srca i veseljacke naravi. A jos nakon toga... No krenimo redom. Pa i zbog toga sto ga, cim je
prozborio, moj ucitelj stade vrlo radoznalo ispitivati. »Zasto si rekao penitenziagite?« upita.
»Domine brate magnificentissime«, odvrati Salvatore uz neku vrstu naklona, »Jesus venturus est
et ljudes debent facere pokoram. Zar ne?«
Vilim ga je uporno gledao. »Jesi li ovamo dosao iz samostana male brae?«
»Ne razumijem.«
»Pitam jesi li zivio medu braom svetoga Franje, pitam jesi li upoznao takozvane apostole...«
Salvatore problijedi, bolje receno, njegovo opaljeno i zivotinjsko lice postade sivo. Duboko se
nakloni, promrsi »vade retro«, pobozno se prekrizi i pobjeze povremeno se osvrui.
»Sto ste ga pitali?« upitah Vilima.
On ostade malo rastresen. »Nije vazno, poslije u ti rei. Sada u imo. Hou da na em Ubertina.«
Bio je nedavno prosao sesti cas. Sunce je blijedo nadiralo sa zapada, pa tako, kroz malobrojne i
uske prozore, i u unutrasnjost crkve. Tanka traka svjetla jos je doticala glavni oltar, a ucini mi se
da predoltarnik blista zlaanim sjajem. Pobocne la e bijahu uronjene u polusjenu.
Pokraj zadnje kapele prije oltara, u lijevoj la i, uzdizao se vitak stup na kojem je bila kamena
Djevica, isklesana u stilu modernih umjetnika, s neizrecivim smijeskom, ispupcena trbuha, s
djetetom u narucju, odjevena u ljupku haljinu s tankim prslukom. Do Djevicinih nogu, u molitvi,
gotovo nicice, nalazio se covjek obucen u odjeu clunvjevskog reda.
Priblizismo se. Cuvsi sum nasih koraka, covjek podignu glavu. Bio je to starac, golobrada lica, s
glavom bez kose, velikih plavetnih ociju, tankih i crvenih usana, prebijele koze, koscate lubanje uz
koju se koza pripijala kao u mumije koja se cuva u mlijeku. Ruke su mu bijele, s dugim i mrsavim
prstima. Izgledao je poput preranom smru uvenule djevojcice. Polozi na nas isprva zbunjen
pogled, kao da smo ga omeli usred ekstaticne vizije, a onda mu se lice ozari radosu.
»Vilime!« uskliknu. »Brate moj predragi!« S naporom ustade i pode u susret mojem ucitelju te ga
zagrli i poljubi u usta. »Vilime!« ponovi, a oci mu se orosise suzama. »Koliko vremena! Ali jos te
prepoznajem! Koliko vremena, koliko doga aja! Kolikim nas je kusnjama Gospodin izlozio!«
Zaplace. Vilim mu uzvrati zagrljaj, zamjetno dirnut. Stajali smo pred Ubertinom iz Casalea.
O njemu sam ve bio cuo, i to nadugo, jos prije nego sto sam dosao u Italiju, a pogotovo druzei se
s franjevcima s carskog dvora. Netko mi je cak rekao da je najvei pjesnik onoga vremena, Dante
Alighieri iz Firenze, koji je umro prije nekoliko godina, sastavio spjev (ja ga ne mogoh citati jer je
bio napisan na toskanskome puckom jeziku) u kojem i nebo i zemlja imaju udjela, a u kojem
mnogi stihovi nisu nista drugo do parafraza nekih odlomaka sto ih je Ubertino napisao u svojem
djelu Arbor vitae crucijhcae. I nije to bila jedina zasluga toga znamenitog covjeka. No, kako bih
svojem citatelju omoguio da bolje shvati vaznost tog susreta, morat u pokusati obnoviti
doga aje tih godina, onako kako sam ih shvatio sto za vrijeme svojeg kratkog boravka u srednjoj
Italiji, po usputnim rijecima svojeg ucitelja, sto slusajui mnoge razgovore koje je Vilim tijekom
naseg putovanja vodio s opatima i redovnicima. Nastojat u kazati sto sam razumio, iako nisam
siguran da u to kazati kako valja. Moji su mi ucitelji u Melku govorili kako je Nordijcu vrlo tesko
stvoriti jasnu predodzbu o vjerskim i politickim zbivanjima u Italiji.
Na poluotoku, na kojem je mo sveenstva bila izrazenija negoli i u kojoj drugoj zemlji, i u kojoj se
vise nego i u kojoj drugoj zemlji sveenstvo razmetalo vlasu i bogatstvom, prije barem dva
stoljea nastali su pokreti ljudi sto su tezili prema siromasnijem zivotu, u oporbi s pokvarenim
popovima, odricui se cak njihovih obreda, okupljajui se u samostalne zajednice, koje su
istovremeno bile mrske gospodi, carstvu i gradskim upravama.
Napokon je dosao sveti Franjo i rasprostranio ljubav prema siromastvu koja nije proturjecila
crkvenim propisima, i crkva je zahvaljujui njemu prigrlila poziv tih drevnih pokreta na strogost
doticaja te ih procistila od natruha nesre enosti sto su se zacimale u njihovu krilu. Zatim je imalo
slijediti doba blagosti i svetosti, ali je Franjevacki red rastao i pridobivao najbolje ljude, postajao je
odvise monim i vezanim za zemaljske stvari, pa mu mnogi franjevci htjedose povratiti negdasnju
cistou. Bijase to prilicno tesko za red koji je u vrijeme kad sam se nalazio u opatiji brojio vise od
trideset tisua clanova, razasutih po citavu svijetu. No tako jest, i mnogi su se od te brae svetoga
Franje protivili pravilu koje je sebi red bio zadao, govorei kako je red sada poprimio oblike onih
crkvenih ustanova radi preustrojstva kojih je nastao. I da se to ve dogodilo u vremena dok je
Franjo bio ziv, i da su njegove rijeci i njegove nakane iznevjerene. Mnogi su od njih tada nanovo
otkrili knjigu cistercitskog redovnika koji je pisao pocetkom dvanaestog stoljea nase ere, zvanog
Joakim, a kojemu se pripisivao prorocki duh. On je, naime, predvidio da e nadoi nova era, u
kojoj e se Kristov duh, odavna iskrvaren zaslugom njegovih laznih apostola, ponovo ostvariti na
zemlji. A najavio je takav rok da se svima ucinilo jasnim kako on govori ne znajui za franjevacki
red. Zbog toga su se mnogi franjevci jako razveselili, cini se i previse, tako da sredinom stoljea u
Parizu sorbonski doktori osudise postavke tog opata Joakima, no cini se da su to uradili jer su
franjevci (i dominikanci) na francuskom sveucilistu postajali suvise moni i uceni, pa su ih htjeli
odstraniti kao krivovjernike. To se, me utim, ne dogodi, sto bi vrlo dobro za crkvu, jer je dopusti
lo da postanu pristupacna djela Tome Akvinskog i Bonaventure iz Bagnoregia, koji zacijelo nisu
bili heretici. Iz toga se vidi da su i u Parizu pojmovi bili mutni, ili ih je netko htio pomutiti zbog
vlastitih ciljeva. A u tome je zlo koje hereza nanosi krsanskom narodu, zato sto zamagljuje
pojmove i sve navodi da postanu inkvizitorima za svoju osobnu dobrobit. Ono sto pak vidjeh u
opatiji (a sto u poslije ispricati) dovede me na pomisao da su cesto inkvizitori ti koji stvaraju
heretike. I ne samo u smislu da ih izmisljaju kad ih nema, nego da s tolikom zestinom suzbijaju
hereticku kugu te, omrznuvsi im, poticu mnoge da se u nju ukljuce. Uistinu, krug koji je vrag
smislio, Boze nas sacuvaj.
Ali govorio sam o Joakimovoj herezi (ako je to uope bila). Zbilo se u Toskani da neki franjevac,
Gerardo iz Borga San Donnino, pronese glas o Joakimovim prorostvima i izazove snazan dojam u
minoritskim krugovima. Niknu tako medu njima ceta pobornika starog pravila, protiv
reorganizacije reda koju je pokusao veliki Bonaventura, koji mu je poslije postao poglavarom. U
posljednjem tridesetljeu proslog stoljea, kad mu je, da bi franjevacki red spasio od onih koji su
ga htjeli ukinuti, lvonski koncil priznao vlasnistvo nad svim dobrima sto ih je imao na uporabu,
kao sto je ve za starije redove bilo zakonom propisano, neka se braa u Markama pobunise, jer su
smatrali da je duh pravila potpuno iznevjeren, budui da franjevac ni osobno ni u okviru
samostana, ni unutar reda ne smije nista posjedovati. Zatvorise ih dozivotno. Ne cini mi se da su
propovijedali ista protivno evan elju, ali kad je posrijedi posjedovanje zemaljskog imetka, tesko
da ljudi mogu pravedno rasu ivati. Rekose mi da je poslije mnogo godina novi poglavar reda,
Raimondo Gaufredi, nasao te zatvorenike u Anconi te da je oslobodivsi ih rekao: »Dao Bog da se
svi mi i sav franjevacki red takvim grijehom okaljamo.« To je znak da nije istina to sto kazu
heretici i da u crkvi jos ima vrlo kreposnih ljudi. Medu tim oslobo enim zatvorenicima bio je
Angelo Clareno, koji se zatim susretao s redovnikom iz Provanse, Petrom Olieuom, koji je
propovijedao Joakimova prorocanstva, a onda s Ubertinom iz Casalea, pa otud nastade pokret
spiritualaca. Tih se godina na papinsku stolicu popeo presveti remeta, Petar iz Morronea, koji je
vladao kao Celestin V., a spiritualci ga primise s olaksanjem: »Pojavit e se svetac«, bilo je receno,
»pridrzavat e se Kristova ucenja, zivjet e an eoskim zivotom, pokvareni prelati, drsite.« Mozda
je Celestin zivio odvise an eoskim zivotom, ili su prelati oko njega bili odvise pokvareni, ili nije
uspijevao podnositi napetost tad ve predugog rata protiv cara i protiv drugih evropskih kraljeva;
cinjenica je da se Celestin odrekao svojeg dostojanstva i povukao se u pustinjacki zivot. No, za
kratka razdoblja njegove vladavine, manjeg od godine dana, udovoljeno je svim nadama
spiritualaca: oni oti ose k Celestinu koji s njima utemelji druzbu zvanu druzbom fratrum et
pauperum here-mttae damini Celestini. S druge strane, dok je papa imao sluziti kao posrednik medu
najmonijim rimskim kardinalima, na ose se i neki poput Colonne ili Orsinija koji su potajno
podupirali nove teznje za siromastvom, sto je bio zaista cudnovat izbor za tako mone ljude koji
su zivjeli u lasti i u prekomjernu bogatstvu, i nikada nisam razumio jesu li se jednostavno koristili
spiritualcima za svoje vlastodrzacke ciljeve ih su smatrali da ih to sto podrzavaju teznje
spiritualaca opravdava u njihovu putenu zivotu, a mozda je bila istina i jedno i drugo, ako imalo
razumijem sto se doga a u Italiji. No, bas kao primjer, kardinal Orsini je Ubertina primio kao
kapelana kad je, postavsi najutjecajniji spiritualaca, ovaj bio u opasnosti da bude optuzen kao
heretik.
U Avisnonu to se, me utim, u takvim slucajevima zbiva, s jedne su strane
Angelo i Ubertino propovijedali prema doktrini, a s druge su velike mase priprostih prihvaale te
njihove propovijedi i, izvan svakog nadzora, sirile se zemljom. Tako su Italiju preplavili ti fratrii
ili fratri uboga zivota, koji se mnogima ucinise opasnima. Tada je ve bilo tesko razlikovati ucitelje
spiritualce, koji su odrzavali vezu s crkvenim vlastima, od njihovih priprostijih sljedbenika, sto su
tada jednostavno zivjeli izvan reda, proseci milostinju i zivei od danas do sutra od rada vlastitih
ruku, ne ostavljajui za se ikakvo vlasnistvo. A to su oni koje je javnost nazivala fratriima, slicni
francuskim beginima, sto su potekle od propovijedi Petra Olieua.
Celestina V. zamijenio je Bonifacije VIII., i taj se papa pozuri da se pokaze nimalo milostivim
prema spiritualcima i fratriima uope. Upravo posljednih godina stoljea koje je odlazilo potpisa
bulu Firma cautela kojom je jednim udarcem osudio picukare, skitnice skupljace milostinje sto su
pripadali rubnim pojavama franjevackog reda, i same spiritualce, odnosno one koji su izmicali
zivotu reda da bi se predali samoi.
Spiritualci zatim pokusase stei suglasnost drugih papa, kao Klementa V., kako bi se mogli bez
nasilnog prekida odvojiti od reda. Vjerujem da bi u tome bili uspjeli, ali im dolazak Ivana XXII.
oduze svaku nadu. Cim ga 1316. izabrase, on pisa sicilijanskome kralju neka te fratre izagna iz
svojih podrucja, jer su se mnogi bili ondje sklonili, te Angela Clarena i provansalske spiritualce
dade baciti u klade.
Mora da to nije lak pothvat, i mnogi su mu se na papinu dvoru odupirali. Cinjenica je da je
Ubertinu i Clarenu poslo za rukom postii da im se dopusti napustanje reda, pa jednoga
prihvatise benediktinci, a drugog celestinci. No, prema onima koji su ostali da vode slobodni zivot
Ivan bi nemilosrdan i izlozi ih progonima inkvizicije, pa mnogi bjehu spaljeni.
On je, me utim shvatio da e istrijebiti korov fratria, koji su iz temelja potkopavali crkvenu vlast,
ako osudi postavke na kojima se zasnivala njihova vjera. Oni su tvrdili kako Krist i apostoli nisu
imali nikakvo, ni pojedinacna ni zajednickog vlasnistva, a papa osudi tu ideju kao hereticku. To
zapanjuje, jer nije jasno zasto bi papa morao heretickom drzati ideju da je Krist bio siromasan, no
bilo je to stoga sto se bas godinu dana prije u Perugi odrzao opi franjevacki kapitul koji je
zastupao to misljenje, pa je osudivsi fratrie papa osudio i kapitul. Kao sto sam ve rekao, kapitul
je nanosio veliku stetu njegovoj borbi protiv cara, bez daljnjega. Tako otada mnogi fratrii, sto
nista nisu znali ni o carstvu ni o Perugi, izginuse spaljeni.
Na to sam mislio gledajui legendarnu licnost kakva je bio Ubertino. Moj me ucitelj predstavio, a
starac me pomilovao po obrazu toplom, gotovo vrelom rukom. Pri doticanju te ruke razumio sam
mnogo toga sto sam o tom svetom covjeku bio cuo i ono sto sam bio procitao na stranicama Arbor
Vitae, shvaao sam misticnu vatru kojom je izgarao jos u mladosti kad se, iako je ucio u Parizu,
odvratio od teoloskih umovanja te zamislio da se preobrazio u Magdalenu pokajnicu, i snazne
odnose koje je imao sa svetom Angelom iz Foligna koja ga je uputila u blagodati misticnog zivota i
u obozavanju kriza, i zasto su ga jednog dana njegovi starjesine, zabrinuti zarom njegovih
propovijedi, poslali da se povuce u Vernu.
Proucavao sam to lice vrlo blagih crta, kao u svetice s kojom je opio u bratskom drugovanju
posve duhovnih cuvstava. Nasluivao sam da je, po svoj prilici, znao poprimiti daleko ostrije crte
kad je 1311. koncil u Vienneu papinskom odlukom Exivi de paradiso uklonio franjevacke starjesine
koji su bili neprijatelji spiritualaca, ali je ovima nalozio da u miru zive pod okriljem reda, a taj
prvak odricanja nije prihvatio tu lukavu nagodbu, nego se borio da se ustanovi neovisan red, koji
bi u najveoj moguoj mjeri bio nadahnut strogosu. Onda je taj veliki borac izgubio svoju bitku,
jer je tih godina Ivan XXII. pokrenuo krizarski rat protiv sljedbenika Petra Olieua (me u koje je
uvrstio i njega samog) te osudio fratre iz Narbonne i Beziersa. No, Ubertino nije prezao da pred
papom brani uspomenu na prijatelja, a papa, sputan svojom svetosu, nije imao hrabrosti da osudi
njega (iako je pak osudio druge). Tom mu je prilikom, stovise, ponudio nacin da se spasi, najprije
mu svjetujui, a zatim nare ujui da u e u clunjski red. Ubertino, koji je morao biti jednako
spretan (prividno tako bespomoan i slab) da sebi priskrbi zastitu i saveznistva na papinskom
dvoru, pristao je, doduse, da ude u samostan u Gemblachu u Flandriji, ali mislim da tamo nije
nikada ni otisao, nego je ostao u Avignonu, pod stijegom kardinala Orsinija, kako bi branio
franjevacku stvar.
Tek je posljednje vrijeme (a vijesti koje sam cuo bile su neodre ene) njegov uspjeh na dvoru bio
opao, morao se udaljiti iz Avignona, dok je neukrotivog covjeka papa dao progoniti kao heretika koji
per discurrit vagabundus. Nema mu, pricalo se, vise ni traga. Tog popodneva sam, iz razgovora
izme u Vilima i Opata, doznao da se on sada skriva u ovoj opatiji. A sada sam ga vidio pred
sobom.
»Vilime«, govorio je, »ve su me htjeli ubiti, znas, morao sam pobjei nou.«
»Tko je htio da umres? Ivan?«
»Ne. Ivan me nikada nije volio, ali me uvijek postovao. Zapravo mi je on pruzio priliku da
umaknem procesu kad mi je, prije deset godina, nalozio da se prikljucim benediktincima i tako
usutkao moje neprijatelje. Dugo se suskalo, podrugivalo na racun toga sto jedan prvak siromastva
ulazi u tako bogat red i sto zivi na dvoru kardinala Orsinija... Vilime, ti znas koliko ja drzim do
ovozemaljskih stvari! Ali to je bio nacin da ostanem u Avignonu i da branim svoju subrau. Papa
se pribojava Orsinija, ne bi mi nikad bio ni dlaku s glave skinuo. Cak me prije tri godine poslao
kao glasnika aragonskom kralju.«
»Pa tko ti je onda htio nauditi?«
»Svi. Papin dvor. Dva puta su me pokusali umoriti. Pokusali su me usutkati. Ti znas sto se
dogodilo prije pet godina. Dvije godine prije toga bili su osu eni narbonski begini, a Berengario
Talloni, koji je tako er bio jedan od sudaca, prizvao se papi protiv presude. Bili su to teski trenuci,
Ivan je ve bio izdao dvije bule protiv spiritualaca pa i sam Mihovil iz Cesene je popustio -- kad
smo ve kod njega, kad stize?«
»Za dva dana bit e ovdje.«
»Mihovil... Otkad ga nisam vidio! Sad se predomislio, razumije sto smo htjeli, kapitul u Perugi je
priznao da smo u pravu. Ali tada, jos 1318. popustio je papi i izrucio mu pet provansalskih
spiritualaca koji su otkazivali poslusnost. Spaljeni su, Vilime... Oh, to je uzasno!« Rukama sakri
lice.
»Ali sto se tocno dogodilo nakon Tallonijevog priziva?«, upita Vilim.
»Ivan je morao iznova otvoriti raspravu, razumijes? Morao je, jer je i na dvoru bilo ljudi obuzetih
sumnjom, cak i dvorskih franjevaca -- farizeja, okrecenih grobova, spremnih da se za nadarbinu
prodaju, ali bili su obuzeti sumnjom. Upravo me tada Ivan zamolio da sastavim spis o siromastvu.
Bio je tako lijep, Vilime, neka mi Bog oprosti oholost...«
»Procitao sam ga, Mihovil mi ga je pokazao.«
»Naslo se kolebljivaca, i medu nasima, akvitanski provincijal, kardinal San Vitalea, biskup od
Caffe...«
»Blesan«, rece Vilim. !]) »Pokoj mu dusi, odletio je k Bogu prije dvije godine. A'"
»Nije Bog bio tako milostiv. Bila je to lazna vijest koja je stigla iz C kra a. Jos je me u nama, kazu
mi da e sudjelovati u poslanstvu. Neka nam Bog bude na pomoi!«
»Ali on je naklonjen kapitulu u Perugi«, rece Ubertino.
»Bas zato. Spada u onaj soj ljudi koji su uvijek najbolji borci svojeg protivnika.«
»Istini za volju«, rece Ubertino, »ni tada nije mnogo pomagao u parnici. A onda se sve svelo ni na
sto, ali barem nije odluceno da je ta ideja hereticka, a to je bilo vazno. To mi ostali nikada nisu
oprostili. Nastojali su mi naskoditi na sve mogue nacine, kazali su da sam bio u Sachsenhausenu
kad je prije tri godine Ludvig Ivana proglasio heretikom. Svi su, me utim, znali da sam u srpnju
bio u Avignonu s Orsnijem... Pronasli su da dijelovi proglasa odrazavaju moje ideje, koje li
ludosti.«
»Nije bas ludost«, rece Vilim. »Ideje sam mu dao ja, uzevsi ih iz svog avignonskog proglasa i s
nekih Olivijevih stranica.«
»Ti?« izviknu napol zaprepasteno, napola radosno Ubertino, »pa onda se sa mnom slazes!«
Ucini se da je Vilim u neprilici: »Za cara su to bile dobre ideje, u tom trenutku«, rece zaobilazno.
Ubertino ga pogleda s nepovjerenjem. »Ah, ali ti u njih ne vjerujes uistinu, zar ne?«
»Jos mi pricaj«, rece Vilim, »pricaj kako si se spasio od tih pasa.«
»O, da pasa, Vilime. Bijesnih pasa. Dogodilo mi se da se borim sa samim Bonagrazijom, znas?«
»Ali Bonagrazija iz Bergama je s nama!«
»Jest, sada, posto sam s njim dugo razgovarao. Tek tada se uvjerio i prosvjedovao protiv Ad
conditorem cononum. A papa ga je zatvorio na godinu dana.«
»Cuo sam da je sada blizak mojem prijatelju koji je na papinskom dvoru, Vilimu od Occama.«
»Slabo ga poznajem. Ne svi a mi se. To je covjek bez zara, samo glava, bez srca.«
»Ali ima dobru glavu.« :
»Mozda, a odvest e ga u pakao.«
» Onda emo se tamo opet sresti i voditi rasprave o logici.«
Ubertino smijesei se s velikom ljubavlju, »ti « Mi od svojih filozofa. Da si samo htio...«
»Sto?«
»Onomad kad smo se zadnji put vidjeli u Umbriji? Sjeas li se? Tek sam bio ozdravio od svoje
bolesti posredstvom one cudesne zene... Klare iz Montefalca...«, prosapta blistajui u licu, »Klara...
Kad se zenska priroda, pokvarena po svojoj naravi, uzvisi do svetosti, onda zna postati
najplemenitijim sredstvom milosr a. Znas koliko je mojim zivotom vladala najcistija nevinost,
Vilime« (upravo ga je grcevito hvatao za ruku), »znas kakvom sam... surovom -- jest, to je pravi
izraz -- kakvom sam surovom ze i za pokorom pokusavao u sebi ukrotiti treptaje puti, da bi kroz
mene sjala jedino ljubav prema raspetome Kristu... Pa ipak su u mojem zivotu tri zene za mene
bile tri glasnika nebeska. Angela iz Foligna, Margherita iz Citta di Castello (koja je unaprijed
domislila kraj moje knjige, dok jos nisam ni treinu bio napisao) i napokon Klara iz Montefalca.
Bio je to dar s neba sto sam ja, bas ja imao istraziti njezina cuda i mnostvu objaviti njezinu svetost,
prije nego sto se sveta majka crkva i pomaknula. A ti si tamo bio Vilime, i mogao si mi pomoi u
tom svetom pothvatu, ali nisi htio...«
»Ali sveti pothvat na koji si me pozivao bio je da Bentivegnu, Jacoma i Giovannuccia posaljemo na
lomacu«, tiho rece Vilim.
»Prljali su svojom opakosu uspomenu na nju. A ti si bio inkvizitor!«
»I bas sam onda zatrazio da me postede te duznosti. Prica mi se nije svi ala. Nije mi se, bit u
iskren, svidio ni nacin na koji si Bentivegnu naveo da prizna svoje greske. Hinio si da zelis ui u
njegovu sektu, ako je to bila sekta, izmamio si njegove tajne i dao ga uhititi.«
»Ali tako se postupa s Kristovim neprijateljima! Bili su heretici, bili su pseudoapostoli, zaudarali
su fra Dolcinovim sumporom!«
»Bili su Klarini prijatelji.«
»Nemoj, Vilime, da ni sjenom nisi dotaknuo uspomenu na Klaru!« »Ali isli su s njezinom
skupinom...«
»Bili su mala braa, govorili su da su spiritualci, a zapravo su bili fratri iz druzbe! Ali ti znas da je
u istrazi bilo jasno da se Bentivegna iz Gubbija proglasavao apostolom, a onda s Giovannucciom
iz Bevagne zavodio redovnice govorei im kako pakao ne postoji, kako se putene zelje mogu
zadovoljavati a da se ne uvrijedi Bog, kako se Kristovo tijelo (oprosti mi, Gospodine) moze primiti
posto se legne s redovnicom, kako je Gospodinu Magdalena bila draza od djevice Agneze, da je
ono sto puk zove vragom sam Bog, jer je zloduh znanje. A Bog je upravo znanje. A bas se blazenoj
Klari, kad je to cula, ukazala vizija u kojoj joj je sam Bog kazao da su oni zli sljedbenici Spiritus
Libertatis!«
»Oni su bili mala braa s duhom koji su im raspaljivale iste vizije, a korak izme u ekstaticne vizije
i gresne pomame cesto je neznatan«, rece Vilim.
Ubertino mu stisnu ruke, a oci mu se opet zamaglise suzama: »Ne govori to, Vilime. Kako mozes
mijesati trenutak ekstaticne ljubavi, koja ti zeze utrobu mirisom tamjana, s razuzdanosu utila sto
vonja po sumporu? Bentivegna je poticao da se dodiruju goli udovi tijela, tvrdio je da se jedino
tako moze osloboditi vlasti osjetila, homo nudus cum nuda iacebat...«
»Et non commiscebantur od invicem...«
»Lazi! Uzitak su trazili, ako bi outjeli puteni podrazaj, nisu smatrali grijehom da muskarac i zena
zajedno legnu kako bi ga utazili, i da jedno drugo posvuda dodiruju i ljube, i da on svoj goli trbuh
spoji s njezinim golim trbuhom!«
Priznajem da me nacin na koji je Ubertino zigosao tu i porok nije navodio na kreposne misli. Moj
ucitelj vjerojatno primijeti da sam uzrujan pa prekinu svetog covjeka.
»Vatren si duh, Ubertino, u ljubavi spram Boga jednako kao u mrznji prema zlu. Htio sam rei da
je mala razlika izme u zara Serafina i Luciferova zara, jer se uvijek ra aju iz krajnje razbuktalosti
volje.«
»O, razlika postoji i ja znam koja je!« rece Ubertino nadahnuto. »Ti hoes rei kako je izme u volje
koja stremi prema dobru i volje koja stremi prema zlu malen korak, jer je uvijek rijec o tome da se
usmjeri ista volja. To je istina. Ali postoji razlika u predmetu, a predmet je kristalno prepoznatljiv.
S jedne je strane Bog, s druge vrag.«
»A ja se bojim da ih vise ne znam luciti, Ubertino. Zar nije upravo tvoja Angela iz Foligna
pripovijedala o onome danu kad je, u duhovnom zanosu, stajala u Kristovu grobu? Zar nije rekla
kako mu je najprije poljubila grudi i kako ga je vidjela gdje lezi sklopljenih ociju, da ga je zatim
poljubila u usta i osjetila kako se iz tih usana uzdize neiskaziv miris slasti, a nakon kratke stanke
polozila je svoj obraz uz Kristov obraz a Krist je svoju ruku primaknuo njezinom obrazu i stisnuo
ga k sebi i -- ona je tako rekla -- njezino veselje posta vrhunsko?...«
»Kakve to veze ima s provalom osjetilnosti?«, upita Ubertino. »To
Mjesto je kao Oxford«, rece Vilim, »Gdje je i misticni dozivljaj bio drugacije naravi... «
,, misticni dozivljaj, a tijelo je pripadalo Nasem Gospodinu.«
»Sav u glavi«, nasmijesi se Ubertino.
»Ili u ocima. Bog koji se osjeao kao svjedok, u suncanim zrakama, u slikama u zrcalima, u
razlijevanju boja po pravilnoj tvari, u odsjajima dnevnog svjetla na mokrome Usu... Zar nije ta
ljubav bliza ljubavi koju je utio Franjo hvalei Boga u njegovim stvorovima, cvijeu, biljkama,
vodi, zraku? Ne vjerujem da se u takvoj vrsti ljubavi krije ikakva zamka. Ne svi a mi se, naprotiv,
ljubav od koje u razgovoru sa Svevisnjim podilaze srsi sto se osjeaju u dodirima puti...«
»Ti hulis, Vilime! To nije isto. Postoji skok nanize, i to golem, izme u zanosa srca sto ljubi
raspetoga Isusa i pokvarenog zanosa pseudoapostola iz Montefalca...«
»Nisu bili pseudoapostoli, bili su braa Slobodnoga Duha, sam si to rekao.«
»Pa kakva je razlika? Ti nisi doznao sve o tom procesu, ja se sam nisam usudio staviti u zapisnik
neke ispovijedi, kako zloduhova sjena ni na casak ne bi pomutila svetacki ugo aj koji je na tom
mjestu stvorila Klara. Ali doznao sam neke stvari, neke stvari, Vilime! Nou su se sastajali u
podrumu, uzimali bi tek ro eno dijete, dobacivali bi ga jedan drugome dok ne bi umrlo, od
udaraca... ili od cega drugog... A onaj tko bi ga posljednji put dobio u ruke ziva, i medu cijim bi
rukama umrlo, postajao je vodom sljedbe... A djetetovo bi tijelo rastrgali i pomijesali s brasnom, da
bi od njega pravili svetogrdne hostije!«
»Ubertino«, odlucno rece Vilim, »to su prije mnogo stoljea armenski biskupi kazali o pavlianskoj
sekti. I o bogumilima.«
»Pa sto onda? Zloduh je tup, u svojim zamkama i u svojim zavo enjima slijedi ritam, svoje obrede
ponavlja u tisuljetnim razmacima, on je uvijek isti, upravo ga zato prepoznajemo kao neprijatelja!
Kunem ti se, palili bi svijee, na Uskrsnju no, i u podrum bi odvodili djevojke. Zatim bi gasili
svijee i bacali se na njih, cak i ako su s njima bile u krvnoj svezi... A ako bi se iz tog zagrljaja
rodilo dijete, zapocinjao bi paklenski obred, svi bi okruzili posudu punu vina, koju su nazivali
bacvicom, i opijali se, rezali dijete na komadie, a krv mu nalijevali u pehar, i u vatru bacali jos
zivu djecu, i smijesali bi djetetov pepeo, i njegovu krv, i to bi pili!«
»Ali to je, prije tri stotine godina, napisao Mihovil Psellos u svojoj knjizi o djelovanju vragova! Tko
ti je to ispricao?«
»Oni, Bentivegna i ostali, i to na mukama!«
»Postoji jedna jedina stvar koja uzbu uje zivotinje vise nego uzitak, a to je bol. Na mukama zivis
kao pod vlasu trava sto izazivaju
Sve o cemu si cuo pripovijedati, sve sto si procitao, vraa ti sjeanje, kao da si zanesen, ne prema
nebu, nego prema paklu. M mukama ne kazes samo ono sto hoe inkvizitor, nego i ono cime
pretpostavljas da bi mu mogao ugoditi, jer se izme u tebe i njega Dostavlja (to da, uistinu
  avolska) veza... Znam ja to, Ubertino, i ja sam pripadao tim skupinama ljudi sto vjeruju da
uzarenim zeljezom proizvode istinu. Pa dobro, znaj, istina zari drugacijim plamenom. Na
mukama je Bentivegna mogao rei najbesmislenije izmisljotine, jer nije govorio on, nego njegova
pohota, avoli njegove duse.«
»Pohota?«
»Jest, postoji pohota u bolu, kao sto postoji pohota u obozavanju, pa cak i pohota u poniznosti.
Ako je pobunjenim an elima tako malo trebalo da svoj zar obozavanja i poniznosti prometnu u
zar oholosti i bune, sto rei o ljudskom biu? Eto, sad znas, to je misao koja me obuzimala za
vrijeme mojih istraga. I zbog toga sam se odrekao te djelatnosti. Ponestalo mi je hrabrosti da
istrazujem o slabostima zlikovaca, jer sam otkrio da su to one iste slabosti koje imaju sveci«.
Ubertino je posljednje Vilimove rijeci slusao kao da ne razumije sto ovaj govori. Po izrazaju
njegova lica, sve nadahnutijem ljubavlju i suuti, shvatih da on Vilima smatra plijenom vrlo
gresnih osjeaja, koje mu je oprastao jer ga je jako volio. Prekinu ga pa rece dosta gorkim tonom:
»Nije vazno. Ako si tako osjeao, dobro si ucinio sto si se zaustavio. Treba se boriti protiv napasti.
No, tvoja mi je podrska nedostajala, a zajedno smo mogli razjuriti onu zlu druzinu. A znas sto se,
me utim, dogodilo, mene samog su optuzili da sam s njima preblag i osumnjicili s hereze. I ti si
bio preslab u borbi protiv zla. Zla, Vilime: zar nikada nee prestati ova osuda, ova sjena, ovaj kal
sto nam prijeci da dopremo do izvora?« Jos se vise priblizi Vilimu, kao da se strasi da ga tkogod
ne cuje: »I ovdje, i me u ovim molitvi posveenim zidovima, znas li?«
»Znam, Opat je sa mnom razgovarao, zamolio me dapace da mu pomognem rasvijetliti stvar.«
»Pa onda vrebaj, izvi aj, risovim okom gledaj u dva pravca, prema Pohoti i prema oholosti...«
»Pohoti?«
A mladiu sto je pognuo bilo je neceg zenskastog. Imao je oci djevojke u potrazi za
Zloduhom. Rekao sam ti.
»Ako nesto znas, pomozi mi.«
»Ne znam nista. Nema nicega sto bih znao. No neke se stvari srcem osjeaju. Pusti da ti srce govori, ispituj lica,
ne slusaj jezike... Nego, hajde, zasto da pricamo o tim zalosnim stvarima i plasimo ovoga mladog prijatelja?«
Pogleda me svojim plavetnim ocima okrznuvsi dugim i bijelim prstima moj obraz, i zamalo nagonski ne
uzmaknuh. Ustegoh se, i dobro ucinih jer bih ga bio uvrijedio, a njegova je namjera bila cista. »Govori mi radije o
sebi«, rece nanovo se okrenuvsi Vilimu. »Sto si nakon toga radio? Proslo je...«
»Osamnaest godina. Vratio sam se u svoje krajeve. Opet sam ucio na Oxfordu. Proucavao sam prirodu.«
»Priroda je dobra jer je Bozja ki«, rece Ubertino.
»I Bog mora da je dobar, kad je stvorio prirodu«, osmjehnu se Vi -lim. »Ucio sam, sretao sam vrlo mudre
prijatelje. Zatim sam upoznao Marsilija, privukle su me njegove ideje o carstvu, o narodu, o novom zakonu za
vladavinu na zemlji, i tako sam dospio u onu skupinu nase subrae koji su carevi savjetnici. Ali to znas, pisao
sam ti. Bio sam razdragan kad su mi u Bobbiju kazali da si ovdje. Mislili smo da smo te izgubili. No sad kad si s
nama, moi es nam za koji dan biti od velike pomoi, kad stigne i Mihovil. Bit e to tezak okrsaj.«
»Neu imati da kazem ista vise od onog sto sam prije pet godina rekao u Avignonu. Tko e doi s Mihovilom?«
»Neki od onih koji su bili na kapitulu u Perugi, Arnaldo Akvitanski, Hugo iz Newcastlea...«
»Tko?« zapita Ubertino.
»Hugo iz Novog Kastela, oprosti, sluzim se svojim jezikom i kad govorim na dobrom latinskom. I jos Vilim
Alnwick. A sto se tice avignonskih franjevaca, moi emo racunati na Jeronima, glupana od Caffe, a doi e
mozda Berengar Tallon i i Bonagrazia iz Bergama.«
»Uzdajmo se u Boga«, rece Ubertino, »ovi posljednji se nee htjeli odvise zamjeriti papi. A tko e zastupati
papinske stavove, mislim, tko od tvrdokornih?«
»Prema pismima sto su stigla pretpostavljam da e tu biti Lovro Decoalc one...«
»Podmukao covjek.«
»Jean d' Anneaux...«
»Taj je britak u teologiji, cuvaj ga se.«
Cuvat emo ga se. I napokon, Jean de
»Pokazat e njemu Berengar Talloni.«
»Hoe, mislim da emo se dobro zabaviti«, rece moj ucitelj, no raspolozen. Ubertino pogleda s nesigurnim
osmijehom.
»Nikad ne razumijem, kad vi Englezi govorite ozbiljno. Nema iceg zabavnog u tako teskom sporu. Posrijedi je
opstanak reda, koji je tvoj red, a u dnu srca jos je i moj. No ja u preklinjati Mihovila da ne ide u Avignon. Ivan
ga zeli, trazi, poziva suvise uporno. Ne vjerujte tom starom Francuzu. O Gospode, cijih je ruku dopala tvoja
crkva!« Okrenu glavu prema oltaru. »Pretvorena u drolju, omlohavila od raskosi, valja se u bludu poput zmije na
toplome! Od gole cistoe betlehemske staje, drvene kao sto je drveno bilo lignum vitae kriza, do zlatnog i
kamenog razvrata! Gledaj, cak ni ovdje, jesi li vidio portal, ne mogu se oteti oholosti slika! Napokon se primice
vrijeme Antikrista i ja se bojim, Vilime!« Ogleda se oko sebe, upirui razgoracene oci u mracne la e, kao da e se
sad-na pojaviti Antikrist, a i ja sam doista ocekivao da u ga spaziti. »Njegovi su namjesnici ve tu, odaslani kao
sto je Krist po svijetu apostole odaslao! Gaze Grad Bozji, zavode prijevarom, licemjerjem i nasiljem. Tada e Bog
morati poslati svoje sluge, Iliju i Henoha, koje je u zemaljskome raju jos odrzao na zivotu, kako bi jednoga dana
omeli Antikrista, i doi e odjeveni u vreu da proricu, i primjerom e i rijecju propovijedati pokoru...«
»Ve su dosli, Ubertino«, rece Vilim pokazujui svoju franjevacku mantiju.
»Ali jos nisu pobijedili, to je trenutak kad e Antikrist, pobjesnjeo, zapovjediti da se ubiju Ilija i Henoh, a njihova
tijela bace da bi ih svatko mogao vidjeti i bojati se pokusaja da ih oponasa. Tako kao sto su mene htjeli ubiti...«
U tom trenutku, prestravljen, mislio sam da je Ubertino zrtvom neke vrste bozanskog ludila, pa se pobojah za
njegov razum. Sad, nakon toliko vremena, kad znam to sto znam, a to je da su ga poslije nekoliko godi na
tajanstven nacin ubili u nekom njemackom gradu, a da se nikad nije doznalo tko je to ucinio, jos sam
prestravljeniji. Stigli smo do sestog vijeka povijesti u kojem e se pojaviti dva Antikrista, misticni Antikrist to se
sad doga a u sestom razdoblju, da bi na vlastitom mesu prikazao sest rana raspetog
Isusa. Bonifacije je bio misticni Antikrist, a Celestinova odreka nije bila valjana, Bonifacije je bio
zvijer sto je izasla iz mora, kojoj sedam glava predstavlja povrede smrtnih grijeha, a deset rogova
povrede zapovijedi, a kardinali sto su ga okruzivali bijahu skakavci, i njihovo je tijelo Apolion! Ali
broj zvijeri, ako joj ime citas grckim slovima, jest Benedictik Zapilji se u me da bi vidio jesam li
razumio, pa dignu prst opominjui me. »Benedikt XI. bio je pravi Antikrist, zvijer sto je izasla iz
zemlje! Bog je dopustio da njegovom crkvom vlada takva porocna i zloduha nakaza kako bi
krepost njegova nasljednika slavom zabljesnula.«
»Ali, sveti oce«, osokolivsi se prigovorili tanasnim glasom, »njegov je nasljednik Ivan!«
Ubertino stavi ruku na celo kao da zeli izbrisati mucan san. Tesko je disao, bio je umoran.
»Dakako. Proracuni su bili pogresni, jos iscekujemo an eoskog papu... No pojavili su se, me utim,
Franjo i Dominik.« Dignu pogled prema nebu pa kao u molitvi rece (ali ja sam bio uvjeren da
napamet izgovara stranicu iz svoje velike knjige o stablu zivota): Quorum primus seraphico akulo
purgatus et ardore celico inflammatus totum incendere videbatur. Secundus vero verbo pre-
dicationisfecundus super mundi tenebras clarius radiavit... Jest, ako je tako obeano, morat e doi
an eoski papa.«
»I tako budi, Ubertino«, rece Vilim. »U me uvremenu, ja sam ovdje ne bih li sprijecio da se otjera
ljudski car. O tvojem je an eoskom papi govorio i fra Dolcino...«
»Da vise nisi izustio ime te zmije!«, zaurla Ubertino, i prvi put vidjeh kako se njegova tuga
preobrazava u srdzbu. »On je okaljao rijec Joakima Kalabrijskog i ucinio je leglom smrti i gnusobe!
Antikristov glasnik, ako je takvih bilo. Ali ti, Vilime, tako govoris jer zapravo ne vjerujes u
Antikristov dolazak, a tvoji su te oxfordski ucitelji naucili da se slijepo klanjas razumu pustajui
da zakrzljaju prorocke sposobnosti tvojeg srca!«
»Varas se, Ubertino«, vrlo ozbiljno odgovori Vilim. »Ti znas da od svojih ucitelja vise nego ikoga
stujem Rogera Bacona...«
»Koji je buncao o leteim strojevima«, gorko se podsmjehnu Ubertino.
»Koji je jasno i glasno govorio o Antikristu, upozorio na njegove tragove u kvarenju svijeta i u
slabljenju znanosti. Ali je ucio kako postoji tek jedan nacin da se pripremimo za njegov dolazak:
proucavat tajne prirode, koristiti se znanjem da bismo poboljsali ljudski rod. Treba se pripremati
za borbu s Antikristom proucavajui ljekovitost biljaka, narav kamenja, pa cak i snujui letee
strojeve kojima
»Antikrist tvog Bacona bila je izlika da se uzgaja oholost razuma.«
»Sveta izlika.«
»Nista sto sluzi kao izlika nije sveto. Vilime, znas da te volim. Znas da u tebe imam mnogo
povjerenja. Ukori svoju pamet, nauci oplakivati rane Gospodinove, odbaci svoje knjige.«
»Zadrzat u samo tvoju«, nasmijesi se Vilim. Ubertino se tako er nasmijesi pa mu priprijeti
prstom: »Glupi Englezu. I ne smij se odvise sebi slicnima. Stovise, boj se onih koje ne mozes
voljeti. I cuvaj se opatije. To mjesto mi se ne svi a.«
»Upravo ga zelim bolje upoznati«, rece Vilim oprastajui se. »Idemo, Adsone.«
»Ja ti kazem da nije dobro, a ti mi kazes da ga zelis upoznati. Ah!«, rece Ubertino tresui glavom.
»Uzgred budi receno«, jos e Vilim dosavsi do polovice la e, »tko je onaj redovnik sto izgleda kao
zivotinja, a govori babilonskim jezikom?«
»Salvatore?« okrenu se Ubertino koji je ve bio kleknuo. »Mislim da sam ga ovoj opatiji ja
podario... Zajedno s opskrbnikom. Kad sam napustio franjevacku mantiju, za neko sam se vrijeme
vratio u svoj stari samostan u Casaleu, a tamo sam zatekao drugu brau u nevolji, jer ih je druzba
optuzivala da su spiritualci iz moje sljedbe... Tako su se izrazavali. Zauzeo sam se za njih i
isposlovao da im se dopusti da se povedu za mojim primjerom. A dvojicu od njih, Salvatorea i
Remigia, nasao sam bas ovdje kad sam prosle godine stigao. Salvatore... Doista,       izgleda kao
zvijer.     Ali usluzan je.«
On je za tren oklijevao. »Cuo sam kako kaze penitenzidfe.
Ubertino zasuti. Mahnu rukom kao da zeli otjerati neugodnu misao. »Ne, ne vjerujem. Znas kakva
su to braa laici. Ljudi sa sela,
Kakvog lutajuceg propovjednika, i ne znaju sto bih Salvatoreu mogao predbaciti, lakoma je to i
pohotna, nista protiv pravovjerja. Ne, drugo je zlo -tko zna previse, ne u onoga tko ne zna nista.
»Prestao sam biti inkvizitorom upravo zato da to ne bih cinio. No volim slusati i rijeci, amato
zatim o njima razmisljam.«
»Ti previse razmisljas. Djecace«, rece obraajui se meni, »nemoj se odvise ugledati u lose primjere
svojeg ucitelja. Jedino o cemu treba razmisljati, a to uvi am na kraju zivota, jest smrt. Mors est
quies viato-ris --finis est omnis laboris. Ostavite me da se molim.«

Oko devetog casa
Gdje Vilim vodi vrlo ucen razgovor s travarom Severinom.

Nanovo prije osmo sredisnju la u i iza osmo kroz portal kroz koji smo usli. Ubertinove su mi rijeci jos uvijek,
sve do jedne, odzvanjale u usima.
»On je... cudan covjek«, usudih se kazati Vilimu.
»On je po mnogo cemu, ili je bar bio veliki covjek. No upravo je zbog toga cudan. Normalnim se cine mali ljudi.
Ubertino je mogao postati jednim od heretika spaljivanju kojih je pridonio, ili kardinalom Svete rimske crkve.
Priblizio se objema nastranostima. Kad govorim s Ubertinom imam dojam da je pakao raj gledan s druge strane.«
Ne razumjedoh sto zeli rei: »S koje strane?«, zapitah.
»Eh, da«, slozi se Vilim, »rijec je o tome da se dozna postoje li strane ili postoji cjelina. Ali ne slusas me. I ne
gledaj vise taj portal«, rece lako me udarivsi po vratu dok sam se osvrtao privucen kipovima sto sam ih vidio na
ulazu. »Za danas su te dosta isprepadali. Svi.«
Dok sam se okretao prema izlazu, pred sobom vidjeh drugog redovnika. Mogao je biti iste dobi kao Vilim.
Osmjehnu nam se i uljudno nas pozdravi. Rece da je Severin iz Svetog Emerika, da je otac travar koji se brine o
kupkama, o bolnici i o povrtnjacima, te da nam se stavlja na uslugu ako se zelimo bolje snalaziti na prostoru
opatije, ulazei ve je zamijetio prekrasni povrtnjak za koji mu se cini da nema samo jestivog bilja, nego i
ljekovitih trava, koliko se moglo nazrijeti kroz snijeg. U proljee, raznolikosu svojih biljaka, od kojih se svaka
bolje pjeva u slavu Stvoriteljevu«, rece da se ispricava. »No, i u ovo doba travarovo oko kroz
suho granje vidi biljke koje e doi, i moze ti rei da je ovaj vrt bogatiji nego ikoji herbar, i sareniji,
koliko god u onome minijature bile prekrasne. A osim toga, i zimi tu rastu dobre trave, a ostale
cuvam skupljene i spremne u posudama sto ih drzim u laboratoriju. Tako se korijenjem cecelja
lijece prehlade, a od ukuhanog korijenja bijelog sljeza prave se oblozi protiv koznih bolesti, cickom
se iscjeljuju ekcemi, izmrvljenim i samljevenim izdankom srcenjaka lijece se proljevi i neke zenske
bolesti, sporis pospjesuje probavu, kopitnjak je dobar protiv kaslja, a za probavu imamo dobre
lincure, i sladia, i kleke za dobar oparak, bazge da od njezine kore nacinimo uvarak za jetru,
sapunike da joj u hladnoj vodi raskvasimo korijenje, protiv hunjavice, i odoljena, kojem zacijelo
poznajete svojstva.«
»Imate raznih i za razna podneblja pogodnih trava. Kako to?«
»S jedne strane to dugujem Gospodinovom milosr u, koje je nasu visoravan smjestilo na prijelazu
lanca sto na jugu gleda prema moru, odakle prima tople vjetrove, a na sjeveru prema najvisoj
planini, od koje stizu sumski melemi. A s druge strane to dugujem strucnom umijeu koje sam
voljom svojih ucitelja nezasluzeno stekao. Ako pazis na okolno zemljiste, hranu i razvijanje, neke
biljke rastu i u neprikladnu podneblju.«
»Ali imate li i biljke koje su dobre samo za jelo?«, upitah.
»Izgladnjeli moj mladi zdrijepce, nema biljaka koje bi bile dobre kao hrana a da nisu i ljekovite,
pod uvjetom da se uzimaju u pravoj mjeri. Jedino ih pretjeranost cini uzrocima bolesti. Uzmimo
tikvu. Po prirodi je hladna, vlazna i tazi zed, ali ako je jedes pokvarenu, izaziva proljev, pa moras
stiskati utrobu smjesom rasola i gorusice. A luk? Topao i vlazan, u malim kolicinama daje snage
za obljubu, naravno, onima koji nisu polozili nase zavjete, a od velike kolicine glava ti postane
teska, a to treba suzbiti mlijekom i octom. To je dostatan razlog«) doda zlobno, »da ga mlad
redovnik uvijek jede umjereno. U zamjenu, jedi cesnjak. Topao i suh, dobar je protiv otrova. Ali ne
pretjeruj, od njega mozak izlucuje previse sokova. Grah, naprotiv, proizvodi mokrau i deblja, sto
su dvije vrlo dobre stvari. Ali od njega se ruzno sanja. Mnogo manje, me utim, nego od nekih
drugih trava, jer ih ima koje izazivaju ruzna privi enja.«
»Koje?«, upitah.
»He, he, nas iskusenik zeli znati suvise. To treba da zna samo travar, inace bi koji bilo lakoumnik
mogao ii okolo i pribavljati privi enja ili lagati pomou trava.«
Ali dovoljno je malo koprive«, rece tad Vilim, » ili ... da se od privi enja zastitimo. Nadam se da vi
imate tih korisnih trava.«
Severin ispod oka pogleda ucitelja: »Bavis se travarstvom?«
»Vrlo malo«, skromno e Vilim, »jednom sam u rukama imao Theatrum Sanitatis koji je napisao
Ububchsvm de Baldach... «
»Abul Asan al Muchtar ibn Botlan.«
»Ili EUucasim Elimittar, kako hoes. Pitam se moze li se ovdje nai koji primjerak.«
»Moze, i to jedan od najljepsih, s mnogo slika skupocjene izradbe.«
»Hvala budi Bogu. A Platearijeva De virtutibus herbarum?«
»I ta, pa i Aristotelove Deplantis i De vegetalibus, sto ih je preveo Alfred od Sareshela.«
»Cuo sam da nije uistinu Aristotelova«, primijeti Vilim, »kao sto, kako se otkrilo, ni De causis nije
bila njegova.«
»U svakom slucaju, to je velika knjiga«, napomenu Severin, a moj se ucitelj vrlo revno slozi ne
pitajui govori li travar o De vegetalibus ili o De causis, djelima koja nisam poznavao, ali iz tog
razgovora zakljucih da su oba vrlo velika.
»Bit e mi drago«, zakljuci Severin, »da s tobom katkad cestito porazgovaram o travama.«
»Meni vise nego tebi«, rece Vilim, »ali zar se neemo ogrijesiti o pravilo sutnje koje, cini mi se,
vrijedi za vas red?« »Kroz stoljea se pravilo«, rece Severin, »prilagodilo potrebama razlicitih
redovnickih obitelji. U pravilu se predvi ala lectio divina, stivo, ali ne i proucavanje, pa ipak znas
koliko je nas red razvio istrazivanje Bozjih i ljudskih stvari. Onda, red predvi a zajednicku
spavaonicu, ali ponekad, kao kod nas, pravo je da redovnici i nou imaju mogunosti da
razmisljaju, pa tako svaki od njih ima vlastitu eliju. Pravilo je vrlo strogo kad je u pitanju sutnja,
pa i kod nas ne samo redovnik koji obavlja fizicke poslove, nego i onaj koji pise ili cita ne smije
razgovarati sa svojom braom. No, opatija je prije svega obitelj znanstvenika, i cesto je korisno da
redovnici razmjenjuju iskustva. Svaki se razgovor koji se tice nasih proucavanja smatra
opravdanim i korisnim, samo ako se ne vodi u blagovaonici ili za vrijeme svete sluzbe.«
I Severin se ne ucini iznena enim: »Vidim da je Opat ve s vama govorio«, rece. »Nisam. S njim
nisam cesto pricao. Provodio je vrijeme slikajui minijature. Katkad sam ga cuo kako s drugim
redovnicima, s Venancijem iz Salvemeca ili s Jorgeom iz Burgosa, raspravlja o prirodi svojeg
posla. A ja k tome ne provodim dan u skriptoriju, nego u svom laboratoriju«, i pokaza na bolnicku
zgradu.
»Razumijem«, rece Vilim. »Dakle, ne znas je li Adelmo dozivljavao privi enja?«
»Privi enja?«
»Onakva kakva se dobivaju od tvojih trava, na primjer.«
Severin se ukruti: »Rekao sam da vrlo pomno cuvam opasne trave.«
»Ne kazem to«, objasni Vilim uzurbano. »Govorio sam o privi enjima openito.«
»Ne razumijem«, ostade Severin pri svome.
»Mislio sam da je redovnik koji se nou vrzma po Zgradi, gdje se, s Opatovim odobrenjem, moze
dogoditi nesto... strasno onome tko tamo u e u zabranjeno vrijeme, pa dobro, rekoh, mislio sam
da je mogao dozivljavati privi enja sto su ga mogla gurnuti u ponor.«
»Rekao sam da u skriptorij ne zalazim, osim kad mi treba kakva knjiga, ali obicno imam svoje
herbare koje cuvam u bolnici. Rekao sam ti, Adelmo je bio dosta prisan s Jorgeom, s Venancijem
i... naravno, s Berengarom.«
I ja opazih lako oklijevanje u Severinovu glasu. A ni mojem ucitelju ne promaknu: »S Berengarom?
A zasto naravno?«
»S Berengarom iz Arundela, knjiznicarovim pomonikom. Bili su vrsnjaci, zajedno su proveli
iskusenistvo, bilo je razumljivo da imaju o cemu razgovarati. To sam htio rei.«
»To si dakle htio rei«, priklopi Vilim. Zacudih se sto vise ne nastoji oko toga. Naime, smjesta
promijeni temu. »Ali mozda je vrijeme da u emo u Zgradu. Hoes li nam biti vodic?«
»Sa zadovoljstvom«, rece Severin uz gotovo preocito olaksanje. Povede nas uzduz vrta te stigosmo
nasuprot zapadnom procelju Zgrade.
»Sa strane gdje je povrtnjak nalazi se portal kroz koji se ulazi u kuhinju«, rece, »ali kuhinja
zauzima samo zapadnu polovicu prvog* kata, u drugoj polovici je blagovaonica. A kod juznih
vrata, do kojih se stize prosavsi iza kora u crkvi, postoje druga dva portala sto vode u kuhinju i u
blagavaonicu. No u imo ipak ovuda, jer emo unutra iz kuhinje moi prijei u blagovaonicu.«
Kako u oh u prostranu kuhinju, primijetih da iznutra, i to cijelom svojom visinom, Zgrada tvori
osmorokutno dvoriste. Kao sto lije uvidjeh, posrijedi je bila neka vrsta velikog bunara, bez prilaza,
d kojim su se na svakom katu otvarali siroki prozori, poput onih sto Su gledali na vanjsku stranu.
Kuhinja je bila golema veza puna dima, gdje su ve brojne sluge zurno pripravljale vecernji obrok.
Dvojica su na velikom stolu pravila jelo od povra, jecma, zobi i razi, rezuckajui repe, grbae,
rotkvice i mrkve. Pokraj njih, trei je kuhar netom skuhao nekoliko riba u smjesi vina i vode i
upravo ih je prelijevao umakom nacinjenim od zalfije, persina, majcine dusice, cesnjaka, papra i
soli.
Na prostoru koji je odgovarao zapadnom tornju zjapila je povelika krusna pe u kojoj se kruh ve
sjao crvenkastim plamsajima. U juznom tornju, golemo ognjiste na kojem su kipjeli lonci i okretali
se raznjevi. Na vrata sto su vodila do gumna iza crkve u tom su trenutku ulazili svinjari koji su
nosili meso oderanih prasaca. Iza osmo pace kroz ta vrata i na osmo se na gumnu, na istocnom
kraju visoravni, tik do zidina, gdje je nicalo mnogo gra evina. Severin mi objasni da su u prvoj od
njih gnojista, za njom su se redale konjske staje, pa staja za goveda, pa kokosinjci, pa obor za ovce.
Pred gnojistima su svinjari u velikoj zari mijesali krv tek zaklanih svinja, kako se ne bi zgrusala.
Ako se dobro i odmah promijesa, izdrzat e sljedeih dana zahvaljujui ostru podneblju, a od nje
e se napokon praviti krvavice.
Vratismo se u Zgradu te ovlas pogledasmo blagovaonicu, kojom pro osmo da bismo dosli u
istocni toranj. Od dvaju tornjeva, kroz koje se protezala blagovaonica, u sjevernom se nalazilo
ognjiste, a u drugom stepeniste puzasta oblika kojim se islo u skriptorij, to jest na drugi kat. Tuda
su redovnici svaki dan odlazili na posao, ili po dvama napornijim, ali dobro zagrijanim
stepenistima sto su se zavojito penjala iza ognjista i iza kuhinjske pei.
Vihm zapita hoemo li u skriptoriju koga zatei iako je nedjelja, on se nasmijesi i rece da je za
benediktinskog redovnika rad molitva. Nedjeljom bogosluzja traju duze, ali redovnici koji se bave
svejedno gore provode nekoliko sati, sto se obicno utrose po ponosnoj razmjeni ucenih
primjedaba, savjeta, razmisljanja o spisima.

Poslije devetog casa
Gdje se razgleda skriptorij i upoznaju mnogi znanstvenici, prepisivaci i rubrikatori, kao i slijepi starina sto iscekuje
Antikristov dolazak.

Dok smo se uspinjali, vidjeh da moj ucitelj promatra prozore sto su osvjetljavali stepeniste.
Vjerojatno sam postojao spretan kao on, jer odmah zapazih da su smjesteni na nacin koji tesko da
bi ikome dopustio da ih dosegne. S druge strane, ni prozori u blagovaonici (jedini koji su s prvoga
kata gledali na strminu) nisu se cinili lako dohvatnima, jer pod njima nije bilo nikakva pokustva.
Stigavsi na vrh stepenista, kroz sjeverni toranj u osmo u skriptorij, a tu ne mogoh suspregnuti
uzvik udivljenja. Drugi kat nije bio podijeljen u dva dijela, pa se stoga mojem pogledu pruzao u
svoj svojoj golemoj prostranosti. Svodovi, zakrivljeni i ne suvise visoki (nizi nego u crkvi, ali visi
nego i u kojoj kapitulskoj dvorani sto sam je ikada vidio), poduprti masivnim pilastrima,
obuhvaali su prostor obasjan prekrasnom svjetlosu, jer se po pet vrlo velikih prozora otvaralo na
svakoj od duzih stranica, dok je po pet manjih prozora presijecalo svaku od pet vanjskih stranica
svakoga tornja. Osam je visokih i uskih prozora, naposljetku, propustalo svjetlo i iz unutrasnjeg
osmorokutnog bunara.
Zbog obilja prozora veliku je sobu razvedravala neprekidna rasprsena svjetlost, iako je bilo
zimsko popodne. Stakla nisu bik obojena kao u crkvama, a vezno olovo je pricvrsivalo kvadrate
bezbojnog stakla da bi svjetlo dopiralo sto je mogue cistije, nepreinaceno ljudskim umijeem, i
sluzilo svojoj svrsi, a to je da osvjetljava rad na citanju i na pisanju. U drugim navratima i na
drugim mjestima vidjeh mnogo skriptorija, ali nijedan u kojem bi izrastali na fizicke svjet'
kojom se prostorija sjajila tako blistavo zracilo samo duhovno sto ga svjetlost utjelovljuje, claritas,
vrelo svake ljepote i mudrosti, zdvojno svojstvo onog razmjera koji je dvorana ocitovala, i tri
stvari sudjeluju u stvaranju ljepote: ponajprije, cjelovitost ili savrsenost, pa stoga nepotpune stvari
smatramo ruznima; zatim, prikladni razmjer iliti sklad; i najposlije, sjaj ili svjetlost, i lijepima,
doista, nazivamo stvari jasnih boja. A budui da predodzba o lijepome ukljucuje mir i da je za
nase prohtjeve spokoj u miru, u dobrom ili u lijepom isto, osjetih gdje me prozima velika utjeha i
pomislih kako ugodno mora biti ondje raditi.
Onakav kakvim se mojem pogledu u taj podnevni sat ukazao, ucini mi se radosnom tvornicom
ucenosti. U Svetom Galu vidjeh poslije skriptorij slicne velicine, odijeljen od knjiznice (drugdje su
redovnici radili na istome mjestu na kojem su se cuvale knjige), ali ne tako lijepo ure en kao taj.
Antikvari, knjizari, rubrikatori i znanstvenici sjedili su svaki za svojim stolom, a stolovi su stajali
po jedan pod svakim prozorom. A kako je prozora bilo cetrdeset (sto je uistinu savrsen broj,
dobiven udesetorostrucenjem cetverokuta, kao da su cetiri stozerne kreposti uvelicavale deset
zapovijedi Bozijih), cetrdeset je redovnika moglo raditi u slozi, iako ih je u tom trenutku bilo jedva
tridesetak. Severin nam objasni da su redovnici koji rade u skriptoriju poste eni sluzbe u trei,
sesti i deveti cas, da ne bi morali prekidati posao za dnevnoga svjetla, te da svoje djelatnosti
obustavljaju tek po zalasku sunca, za vecernju.
Najosvjetljenija mjesta bijahu namijenjena antikvarima, najvjestijim minijaturistima, rubrikatorima
i prepisivacima. Na svakom je stolu bilo sve sto je potrebno za slikanje minijatura i za
prepisivanje: roznate tintarnice, tanka pera koja su neki redovnici upravo siljili ostrim nozem,
kamen plovuac za ugla ivanje pergamenta, ravnala za povlacenje crta Po kojima e se pisati.
Pokraj svakog pisara ili na vrhu ukosenog dijela svakog stola nalazio se stalak na kojem je pocivao
rukopis sto ga treba prepisati, sa stranicom prekrivenom malim krinkama sto su uokvirivale « koji
se u tom trenu prepisivao. A neki su imali crnilo zlatne ili neke druge boje. Ostali su pak samo
citali knjige i biljezili natuknice u vlasce biljeznice ili plocice.
Ima on uostalom vremena da promotrim njihov posao, jer smo ve znali da je Malahija s njima.
Njegovo se lice trsilo da poprimi izrazaj dobrodoslice, i ne mogoh se suzdrzati a da ne zadrhtim
pred tako neobicnim oblicjem. Stas mu bijase visok i, premda je bio mrsav, udovi m u bijahu veliki
i nezgrapni. Kako je stupao velikim koracima, umotan u odjeu svojeg reda, u njegovu je izgledu
bilo nesto sto je uznemiravalo. Kukuljica, sto ju je dosavsi izvana jos imao na glavi, bacala je sjenu
na bljedou njegova lica i pridavala neodre eno bolno obiljezje njegovim velikim, sjetnim ocima.
U njegovu je liku bilo neceg poput tragova mnogih strasti koje je volja podvrgnula stezi, ali se
pricinjalo kao da su urezale te crte sto su ih sada prestale ozivljavati. Zalobnosti strogost
prevladavale su njegovim oblicjem, a oci su mu bile tako prodorne da su jednim pogledom mogle
proniknuti u dusu onoga s kim govori i procitati mu najtajnije misli, tako da se njihovo ispitivanje
tesko moglo podnositi i rado biste ih drugi put bili izbjegli.
Knjiznicar nas predstavi brojnim redovnicima sto su u tom trenutku bili na radu. Malahija nam
rece i koji posao svaki od njih obavlja, pa se zadivih odanosti znanju i proucavanju Bozje rijeci
svakoga od njih. Upoznah tako Venancija iz Salvemeca, prevoditelja s grckog i s arapskog,
privrzenog onome Aristotelu koji je zacijelo bio najmudriji od svih ljudi. Benna iz Uppsale,
mladoga skandinavskog redovnika koji se bavio retorikom. Berengara iz Arundela, knjiznicarova
pomonika, Avmara iz Aleksandrije, koji je prepisivao djela sto su knjiznici bila posu ena na
svega nekoliko mjeseci, i zatim skupinu minijaturista iz raznih zemalja, Patricija iz Clonmacnoisa,
Rabana iz Toleda, Magnusa iz Ione, Valda iz Hereforda.
Nabrajanje bi se jamacno moglo nastaviti, a nista nije tako cudesno kao nabrajanje, sredstvo divnih
retorickih figura, hipotipoza. No treba da stignem do teme nasih rasprava, iz koje iza e na vidjelo
mnogo podataka koji su koristili da se shvati tanani nespokoj sto je lebdio nad redovnicima i ono
nesto neizreceno sto se nadvilo nad sve njihove razgovore.
Moj ucitelj poce pricati s Malahijom hvalei ljepotu i radinost skriptorija i trazei od njega
obavijesti o nacinu na koji se posao odvi ja jer je, kako vrlo oprezno rece, posvuda cuo govoriti o
toj knjiznih te bi htio pregledati mnoge knjige. Malahija mu objasni ono sto mi je ve Opat bio
rekao, da redovnik od knjiznicara zahtijeva knjigu koju zeli vidjeti, a ako je zahtjev ispravan i
Bogu ugodan, ovaj e poi u gornju knjiznicu da je potrazi. Vilim upita kako moze doznati naslove
knjiga pohranjenih u armaria na gornjem katu, a Malahij mu pokaza pozamasan katalog prekriven
gustim popisima, zlatnim lanciem pricvrsen uz Malahijin stol.
Vilim zavuce ruku u mantiju gdje se na prsima otvarala i tvorila rupu pa izvadi predmet koji sam
mu tijekom putovanja ve bio vidio okama i na licu. Bile su to male raslje, nacinjene tako da mogu
stajati na ljudskom nosu (a jos bolje na njegovome, onako strseem i orlovskom) kao sto jahac sjedi
na sapima svojega konja ili poput ptice a stalku. A s obiju strana rasalja, tako da se podudaraju s
ocima, sirila su se dva jajasta kruga od kovine, koja su obgrlila dva bademasta stakalca, debela
poput dna case. Vilim je najradije citao s time na ocima, i govorio je da vidi bolje nego sto ga je
priroda obdarila ili nego sto mu dopusta njegova poodmakla dob, osobito kad je dnevno svjetlo na
izmaku. A nije mu koristilo da vidi nadaleko, jer mu je oko pace bilo vrlo ostro, nego da vidi
izbliza. Pomou toga je mogao citati sitnim slovima isprugane rukopise, koje sam se i ja gotovo
mucio odgonetati. Objasnio mi je, kad covjek prevali polovicu zivota, iako mu je vid uvijek bio
izvrstan, da se oko stvrdne i odbija da prilagodi zjenicu, pa su tako mnogi ucenjaci, poslije svojeg
pedesetog proljea, kao mrtvi u pogledu citanja i pisanja. Teska je to nesrea za ljude kojih bi
pamet jos mnogo godina mogla davati najbolje od sebe. Stoga treba hvaliti Gospodina sto je netko
otkrio i proizveo tu napravu. A to mi je kazivao da bi zastupao ideje svojeg Rogera Bacona, kad je
govorio da je svrha znanosti i u tome da produzi ljudski zivot.
Drugi su redovnici vrlo radoznalo promatrali Vilima, ali se ne osmjelise da mu postavljaju pitanja.
A ja opazih da ta divna naprava jos nije doprla cak ni do tog mjesta sto se tako ljubomorno i dicno
posvetilo citanju i pisanju. I osjetih se ponosnim sto pratim covjeka koji ima cime zacuditi druge,
po svojoj mudrosti u svijetu glasovite ljude.
S tim predmetima na ocima Vilim se nagnu nad popise ispisane u katalogu. Pogledah i ja, i
otkrismo naslove knjiga za koje nikada nismo culi, i drugih, vrlo slavnih knjiga koje je knjiznica
posjedovala. »De pentagono Salomonis, Ars loquendi et inteligendi in lingua ebraica, De rebus metallicis
Rogera iz Hereforda, Algebra Al Kuwariz- Anticki, Punski ratovi Silija ­ De laudibus sanctae crucis
Rabana Maura.
Kojim su redom unesena?« Stade navoditi iz teksta koji je bio dobro znan: '»Habeat
registrum omnium librorum ordinatum secundum facultates et auctores, reponeatque eos separatim et
ordinate cum signaturu per scripturam applicatis. Kako uspijevate znati gdje je kojoj knjizi mjesto?«
Malahija mu pokaze zabiljeske kraj svakog naslova. Procitah: »V gradus, V in prima graecorum; ii,
Vgradus, VIlin tertia anglorum, i tako dalje. Shvatih da prvi broj oznacuje polozaj knjige na polici ili
gradusu, koji je oznacen drugim brojem, dok trei broj oznacuje ormar, a shvatih i da ostali izrazi
upuuju na sobu ili hodnik u knjiznici, pa se osmjelih da zatrazim jos obavijesti o ovim posljednim
distinctiones. Malahija me strogo pogleda: »Mozda ne znate ili ste zaboravili da je pristup u
knjiznicu dopusten jedino knjiznicaru. Pa je dakle pravo i dovoljno da to jedino knjiznicar zna
odgonetnuti.«
»Ali kojim su redom knjige uklopljene u ovaj popis?«, upita Vilim. »Po predmetima nisu, cini mi
se.« Ne spomenu red po piscima koji bi pratio isti slijed slova abecede, jer je to izum za koji sam
tek posljednjih godina vidio da se provodi, a tada se malo rabio.
»Podrijetlo knjiznice seze daleko u proslost«, rece Malahija, » pa su se knjige unosile prema tome
kad su nabavljene, darovane, kad su Stupile medu nase zidine.«
»Tesko ih je pronai«, primijeti Vilim.
»Dosta je da ih knjiznicar poznaje napamet i da za svaku knjigu zna vrijeme kad je stigla. Sto se
ostalih redovnika tice, mogu se pouzdati u njegovo pamenje«, a cinilo se kao da govori o nekom
drugom. Shvatih da govori o duznosti koju u tom trenutku nedostojno zauzima, ali koju je
zauzimalo stotinu drugih, sad ve pokojnih, sto su jedan drugome predavali svoje znanje.
»Razumio sam«, rece Vilim. »Kad bih ja, dakle, trazio nesto, a da ne znam sto, o Salomonovu
peterokutu, vi biste me znali upozoriti na to da postoji knjiga koje sam naslov upravo procitao, i
mogli biste razaznati gdje je na gornjem katu smjestena.«
»Kad biste vi doista morali stogod doznati o Salomonovu peterokutu«, rece Malahija. »No, to je
knjiga u vezi s kojom bih, da bih vam je dao, najprije volio upitati Opata za savjet.«
»Doznao sam da je jedan od vasih najvrsnijih minijaturista«, rece tad Vilim, »nedavno umro. Opat
mi je mnogo pricao o njegovu umijeu. Bih li mogao vidjeti rukopise koje je ukrasavao?«
»Adelmo iz Otranta«, rece Malahija nepovjerljivo gledajui Vilima> »zbog svoje mlade dobi, radio
je samo na marginama. Imao je vrlo zivahnu mastu, i od poznatih je stvari mogao stvarati
nepoznate i ne
A e ka° netko tko bi ljudsko tijelo sjedinio s konjskom sijom. No, eno tamo dolje njegovih knjiga.
Njegov stol jos nitko nije dirao.«
Priblizismo se negdasnjem Adelmovu radnom mjestu, gdje su jos 1 'ali listovi psaltira bogato
ureseni minijaturama. Bijahu tofolia kojima e gradom bio najfiniji vellum, kralj pergamenata, a
zadnji je list jos bio pricvrsen za stol. Netom istrljanog plovucem i omeksanog kredom, gladio ga
je i iz siusnih rupica, koje je sa strane napravio tankom pisaljkom, povukao sve crte koje su imale
voditi umjetnikovu ruku. Drugi su listovi, me utim, ve bili gotovi, a pogledavsi ih ni ja ni Vilim
ne uspjesmo se suzdrzati a da zadivljeno ne uzviknemo. Posrijedi je bio psaltir na rubovima kojeg
se ocrtavao svijet izvrnut u odnosu na onaj na koji su nas navikla nasa osjetila. Kao da se uz bok
govoru koji je po svojem odre enju govor istine, s njime duboko povezan divnim aluzijama in
aenigmate, odvija lazljiv govor o svijetu izokrenutu naglavce, u kojem psi bjeze pred zecom, a jeleni
progone lava. Male glave s pticjim pandzama, zivotinje s ljudskim rukama na le ima, kosmate
glave iz kojih vire stopala, prugasti zmajevi, cetvoronosci zmijskoga vrata zapetljani u tisuu
nerazmrsivih cvorova, majmuni s rogovima kao u jelena, sirene u obliku ptice s opnastim krilima
na hrptu, ljudi bez ruku kojima su se na le ima poput grbe pomaljala druga ljudska tjelesa, i
spodobe sa zubatim ustima na trbuhu, ljudi s konjskom glavom i konji s ljudskim nogama, ribe s
pticjim krilima i ptice s ribljim repom, cudovista s jednim tijelom i s dvjema glavama ili s jednom
glavom i s dvostrukim tijelima, krave s repom kao u pijevca, a s leptirovim krilima, zene glave
ljuskave poput ribljeg hrpta, dvoglave himere isprepletene s vilinskim konjicima njuske kao u
gustera, centauri, zmajevi, slonovi, mantikore, Indijci velikih stopala ispruzeni na granama drvea,
grifoni s repovima iz kojih je nastajao strijelac u ratnoj opremi, avolska stvorenja s beskrajnim
vratovima, niz covjekolikih zivotinja i patuljaka sa zivotinjskim oblicjem, spajali su se, kadsto i na
istoj stranici, s prizorima iz poljskog zivota, s oracima, beracima voa, zeteocima, preljama,
sijacima, odmah
lisica i kuna, oboruzanih lukom i strijelom, sto su se po ljestvama penjale u grad pun tornjeva koji
su branili majmuni. Tu bi se pocetno slovo svijalo kao L, a s donje se strane pretvaralo u zmaja,
tamo je veliko slovo kojim je zapocinjala rijec »verba« poput prirodnog izdanka tisuu kolutova,
koja je opet proizvodila druge
Kako su slova bila majusna, minijature na marginama bijahu na prvi pogled jedva vidljive, pa su
iziskivale da ih oko izbliza prouci kako bi osvanule u svoj svojoj ljepoti (a ti si pitao kojim ih je to
nadljudskim pomagalom slikar ucrtao, kad je na tako skucenu prostoru postigao toli zivopisne
ucinke). Citave su margine knjige preplavili siusni likovi sto su, gotovo prirodno se razlijevajui,
nicali iz zavijutaka na zavrsecima sjajno oblikovanih slova: morske sirene, jeleni u bijegu, himere,
ljudski trupovi bez ruku sto su se poput glista izvijali iz samih krajeva verseta.
Na jednome mjestu, kao da nastavljaju tri »Sanctus, Sanctus, Sanctus« koji su se ponavljali u tri
razna retka, vidio si tri zivotinjske spodobe s ljudskim glavama, od kojih su se dvije, jedna odozdo
a druga odozgo, naginjale jedna prema drugoj da bi se spojile u poljupcu koji bi bez krzmanja bio
proglasio bestidnim, da nisi bio uvjeren kako to sto je ondje prikazan jamacno opravdava duboko,
makar ne i jasno, duhovno znacenje.
Ja sam te stranice pratio kolebajui se izme u nijemog udivljenja i smijeha, jer su likovi nuzno
poticali na veselje, premda su tumacili svete stranice. A brat Vilim ih je pregledavao smjeskajui
se, pa prozbori: »Babewyn, tako ih zovu na mojim otocima.«
»Babouins, tako ih zovu u Galiji«, rece Malahija. »I doista, Adelmo je svoje umijee naucio u vasoj
zemlji, iako je poslije ucio i u Francuskoj. To su babuni iliti africki majmuni. Likovi iz naopaka
svijeta, gdje se kue grade na vrhu tornja, a zemlja stoji nad nebom.«
Sjetih se nekih stihova koje sam cuo na narjecju svojih krajeva pa se ne mogoh suzdrzati a da ih ne
izgovorim:
Aller Wunder si gestuigen, das
herde himelbat iiberstigen, daz sult ir vur ein tuunder
#ji A Malahija nastavi navoditi iz istog teksta:
Erd ob un himel unter das sult ir han besunder vur aller urunder ein tuunder.
»Izvrsno, Adsone«, nadoveza knjiznicar, »te nam slike zbilja govore o predjelu u koji se stize jasui
na plavoj guski, gdje ima jastrebova sto u potoku pecaju ribu, medvjeda sto na nebu progone
sokolove, rakova s golubicama, a u zamku se uhvatila tri gorostasa pa ih gricka blijed smijesak
zasja na njegovim usnama. Tada se drugi redovnici koji su donekle stidljivo slijedili razgovor,
stadose od srca smijati, , 'jj su cekali knjiznicarov pristanak. Ovaj se smrknu, dok su se drugi i dalje
smijali, hvalei vjestinu pokojnog Adelma i jedan drugome pokazujui najnevjerojatnije likove. I
dok su se jos svi smijali, zacusmo iza svojih leda, svecan i strog, neki glas: »Verba vana aut risui apta
non loqui.«
Okrenusmo se. Onaj koji je progovorio bijase pod teretom godina pognut redovnik, bijel kao
snijeg, ne mislim na kosu, nego i na lice i na zjenice. Opazih da je slijep. Glas mu je jos bio
dostojanstven, a udovi snazni, iako su mu godine zgrbile tijelo. Zurio je u nas kao da nas vidi, a i
poslije sam ga uvijek vi ao kako se kree i govori kao da ga blago vida jos nije napustilo. Ali ton je
glasa, naprotiv, pripadao nekome tko posjeduje samo prorocki dar.
»Po dobi i po znanju stovanja vrijedni covjek kojeg vidite«, rece Malahija Vilimu pokazujui
pridoslicu, »jest Jorge iz Burgosa. Izuzev Alinarda iz Grottaferrate, najstariji je od svih koji u
samostanu zive, pa njemu velik broj redovnika u tajnosti ispovijedi povjerava breme svojih
grijeha.« Zatim e okrenuvsi se prema starini: »Taj sto pred vama stoji jest brat Vilim iz
Baskervillea, nas gost.«
»Nadam se da vas moje rijeci nisu rasrdile«, osorno rece starac. »Cuo sam kako se ljudi smiju
smijesnim stvarima pa sam ih podsjetio na jedno od nacela naseg pravila. I kao sto kaze psalmist,
ako se zbog zavjeta sutnje redovnik mora ustezati od dobrih razgovora, s jos se jacih razloga mora
kloniti losih razgovora. A kao sto ima losih razgovora, ima i losih slika. A to su one koje lazu o
obliku svega stvorenog «svijet pokazuju suprotnim od onoga kakvim treba da bude, kakvim je
uvijek bio i kakvim e uvijek biti u vijeke vjekova, do svrsetka svih vremena. Ali vi dolazite iz
drugog reda, a kazu mi da se tamo i na najneumjesniju veselost gleda popustljivo.« Ciljao je na
ono sto se u benediktincima pricalo o nastranostima svetoga Franje Asiskog, zna i o nastranostima
sto su se pripisivale fratriima i svakovrsnim koji su odnedavna vrlo nezgodno isklijali iz
franjevackog . se pricini da ne shvaa sto mu se podmee. Note na marginama cesto navode na
smijeh, ali s ciljem da pouce«, govori. »Kao sto su prodike, da biste pobudili mastu pobozne
svjetine, a umetnuti exempla, nerijetko saljiva, tako i govor slika mora dopustati te nugae. Za svaku
krepost i za svaki grijeh postoji primjer uzet iz zivotinjstva, pa zvijeri postaju prikazom ljudskog
svijeta.«
»O, da«, podrugnu se starac, ali bez smijeska, »svaka je slika kadra izazvati volju za kreposu, da
bi od remek-djela stvaranja, naglavce izvrnutog, nastao predmet smijeha. Pa se tako Bozja rijec
ocituje u magarcu koji svira na lutnji, sovi sto ore stitom, volovima sto se sami uprezu u plug,
rijekama koje teku protiv struje, moru koje plamti u pozaru, vuku koji postaje isposnikom! S
volom lovite zeca, neka vas gramatici uce ukovi, nek psi ujedaju buhe, slijepi nek vode nijeme a
nijemi neka traze kruha, mrav nek rodi tele, nek lete peceni pilii, nek pogace rastu na krovovima,
nek papige predaju retoriku, kokosi neka oplo uju pijevce, metnite kola ispred volova, dajte psu
da spava u krevetu i neka svi hodaju na glavi! Sto hoe sve te nugae? Pod izgovorom da uce o
zapovijedima Bozjim, hoe svijet obratan i suprotan svijetu koji je uspostavio Bog!«
»Ali Areopagit uci«, ponizno rece Vilim, »da Boga mozemo imenovati samo u najnakaznijim
stvarima. A Hugo iz Saint Victora nam je napominjao, sto je spodoba razlicitija, to nam se vise
istina objavljuje pod velom uzasnih i nedostojnijih prilika, to manja se masta napaja putenim
uzitkom i prisiljena je ponirati u tajne sto se kriju iza besramnosti slika...«
»Poznajem to obrazlozenje! I sa stidom priznajem da je to bilo vrhunsko obrazlozenje naseg reda
kad su se dunvjski opati borili protiv cistercita. No, sveti je Bernard imao pravo: covjeku koji
prikazuje nemani i cuda iz prirode da bi per speculum et in aenigmate otkrio Bozje stvari, malo-
pomalo omili sama narav cudovisnosti koje stvara, te se njima i zbog njih zabavlja, i osim kroz njih
nista ne vidi. Dovoljno je da pogledate, vi koji jos imate vid, kapitele u svojem klostru«, pa rukom
pokaze kroz prozor, prema crkvi, »pred ocima fratara usredotocenih na molitvu, sto znace te
smijesne grdobe, ti izobliceni oblici i te uoblicene izoblicenosti? Ti gnusni majmuni? Ti lavovi, ti
centauri, ta poluljudska bia s ustima nasred trbuha, s jednom nogom, usiju poput jedara? Ti
pjegavi tigrovi, ti ratnici u boju, ti lovci sto pusu u rog, i ta mnoga tijek iz jedne glave i mnoge
glave iz jednog tijela? Cetvoronosci sa zmijskim repom i ribe s glavom kao u cetvoronosca, a tu
zivina koja se sprijeda cini konjem, a straga jarcem, a tamo konj s rogovima, i postepeno je
redovniku sad ve ugodnije citati s mramora negoli iz rukopisa, i diviti se covjekovim djelima
umjesto razmisljati o Bozjem zakonu. Sram bilo zelje vasih ociju i vase osmijehe!«
Visoki starac se zadihan zaustavi. A ja se zadivih zivom pamenju , je slijep mozda mnogo godina,
jos prizivao slike o besramu kojih nam je govorio. Toliko zivom da posumnjali nisu li ga navele
dok ih je mogao vidjeti, kad ih jos zna tako strastveno opisivati. No, cesto mi se doga alo da na
najzavodljivije prikaze grijeha nai em upravo na stranicama tih ljudi nepokvarljive kreposti, koji
su osu ivali njihove cari i ucinke. Znak je to da tim ljudima upravlja takav zar u svjedocenju o
istini da se, za ljubav Bozju, ne skanjuju zlu pridavati sve zavodljivosti u koje se umata, ne bi li
ljude sto bolje uputili u nacine na koje ih zloduh ocarava. I doista, Jorgeove rijeci probudise u
meni veliku zelju da vidim tigrove i majmune u klostru, kojemu se jos nisam divio. No, Jorge
prekinu tok mojih misli, jer nastavi govoriti, nesto manje uzbu enim tonom.
»Nasem Gospodinu nisu trebale tolike budalastine da nam pokaze pravi put. Nista u njegovim
parabolama ne izaziva na smijeh ili na strepnju. Adelmo, me utim, ciju smrt sada oplakujete, tako
je uzivao u cudovisnostima koje je slikao, da mu pred ocima vise nisu bile krajnje stvari koje su
imale predociti u tvari. I prosao je svim, kazem svim«, a glas mu postade svecan i put prijetnje,
»stazama cudovisnosti. Za to Bog kaznjava.«
Na prisutne se spusti teska sutnja. Usudi se da je razbije Venancije iz Salvemeca
»Casni Jorge«, rece, »zbog svoje ste kreposti nepravedni. Dva dana prije nego sto je Adelmo
poginuo bili ste nazocni pri ucenom razgovoru sto se vodio upravo ovdje u skriptoriju. Adelmo se
trudio da njegovo umijee, popustljivo u prikazivanju nastranog i fantasticnog, ipak bude
usmjereno k slavi Bozjoj, kao sredstvo spoznaje nebeskih stvari. Brat Vilim je maloprije navodio
Areopagitov sud o spoznaji kroz nakaznost. A Adelmo je toga dana naveo jos jedan uzvisen
autoritet, doktora Akvinskog, kad je kazao kako vise prilici da se Bozje stvari izlazu u liku
nevrijednih tijela negoli u liku plemenitih tijela. U prvom redu, zato sto se ljudski duh lakse
osloba a greske: jasno je da se neke znacajke ne mogu pripisati Bozjim stvarima. U
drugom, zbog toga sto taj nacin prikazivanja vise ocito stremi zemaljskom spoznavanju Boga: on
nam se, naime, prikazuje u onome sto jest, pa nas stoga stvari koje se od Boga najvise udaljuju
privode tocnijem pojmu o njemu, jer tako znamo da je on iznad onoga sto kazemo
i mislimo. A u treem redu, zato sto se tako Bozje stvari bolje skrivaju nedostojnim osobama.
Ukratko, toga je dana bila rijec o tome da se shvati na koji se nacin istina moze otkriti preko
nenadanih, j domisljatih, i zagonetnih izraza. A ja sam mu spomenuo da sam u djelu velikog
Aristotela naisao na prilicno jasne rijeci s tim u vezi...«
»Ne sjeam se«, odsjeceno prekide Jorge, »jako sam star. Ne sjeam se. Mozda sam pretjerao u
strogosti. Sad je kasno, moram ii.«
»Cudno je sto se ne sjeate«, zaintaci se Venancije, »bilo je to uceno i vrlo lijepo razglabanje, u koje
su se upleli i Benno i Berengar. Posrijedi je zapravo bilo da se dozna ne navode li metafore, igre
rijecima i zagonetke, za koje se, me utim, cini da ih pjesnici izmisljaju iz ciste zabave, na
razmatranje o stvarima na nov i nenadan nacin, a ja sam rekao da je i to vrlina koja se trazi od
mudraca... A bio je tu i Malahija...«
»Ako se casni Jorge ne sjea, imajte postovanja prema njegovoj dobi i prema zamoru njegova
duha... koji je uostalom uvijek tako ziv«, umijesa se netko od redovnika koji su pratili raspravu.
Recenica je, bar u pocetku, bila izgovorena uzrujano, jer je onaj koji je progovorio, uvidjevsi da
pozivajui na postovanje prema starcu u biti skree pozornost na njegovu slabost, utisao silinu
svoje upadice te dovrsio gotovo sapui u znak isprike. Taj koji je govorio bio je Berengar iz
Arundela, knjiznicarov pomonik. Bijase to mladi blijeda lica, a promatrajui ga sjetih se kako je
Ubertino opisao Adelma: oci su mu bile kao u pohotne zene. Posti en pogledima svih sto su
prema njemu uperili, stezao je prste kao da zeli potisnutu unutrasnju napetost.
Neobicna bi Venancijeva reakcija. Pogleda Berengara tako da ovaj obori oci: »U redu, brate«, rece,
» ako je pamenje dar Bozji, i sposobnost zaboravljanja moze biti vrlo dobra, pa je treba postovati.
No ja je postujem u starog subrata s kojim sam razgovarao. Od tebe sam ocekivao zivlje sjeanje na
stvari koje su se dogodile dok smo ovdje bili, zajedno s tvojim predragim prijateljem...«
Ne bih znao rei je li Venancije povisio ton kod rijeci »predragim«. Kako bilo da bilo, medu
nazocnima osjetih nelagodu. Svatko je pogled skretao na drugu stranu i nitko ga nije upravljao
prema Berengaru, koji je zestoko pocrvenio. Odmah se, odlucno, uplete Malahija: »Do ite, fra
Vilime«, rece, »pokazat u vam druge zanimljive knjige.«
Skupina se razi e. Spazih kako Berengar Venanciju dobacuje pogled pun prijekora, i kako mu
Venancije istom mjerom odvraa, uz nijem izazov. Videi gdje se stari Jorge udaljava, potaknut
osjeajem postovanja, ja se prignuh da mu poljubim ruku. Starac primi poljubac, polozi ruku na
moju glavu i upita tko sam. Kad mu rekoh moje ime, lice mu se razvedri.
»Nosis veliko i prekrasno ime«, rece. »Znas li tko je bio Adson iz Montier-en-Dera?« zapita. Ja to,
priznajem, nisam znao. Tako Jorge doda' »Napisao je veliku i strasnu knjigu, Libellum de
Antichristo, u kojoj je vidio stvari sto e se zbiti, a nisu ga dovoljno slusali.«
»Knjiga je napisana prije godine tisuite«, rece Vilim, »a te se stvari nisu obistinile... «
»Za one koji nemaju oci da vide«, rece slijepac, »putovi su Anti-kristovi spori i zavojiti. On stize
kad ga mi ne predvi amo, i to ne zato sto bi apostolov proracun bio pogresan, nego stoga sto mi
nismo svladali njegovo umijee.« Zatim, licem okrenut prema dvorani, zavika gromkim glasom
koji odjeknu o svodove skriptorija. »On dolazi! Ne gubite zadnje dane smijui se nakazicama
pjegave koze i vijugava repa! Ne tratite posljednjih sedam dana!«

Gdje se obi u ostali dijelovi opatije, i izvede neke zakljucke o Adelmovoj smrti, s bratom staklarom
porazgovori se o staklima za citanje, o utvarama koje se javljaju onima sto zele previse citati,

U tom trenu pozvonise na vecernju, a redovnici uzese napustati svoje stolove. Malahija nam dade
do znanja da i mi moramo otii. On e sa svojim pomonikom Berengarom ostati da pospremi
stvari i da (kako se izrazi) knjiznicu priredi za no. Vilim ga upita hoe li zatim zatvoriti vrata.
»Nema vrata koja bi iz kuhinje ili iz blagovaonice branila pristup u skriptorij niti iz skriptorija u
knjiznicu. Jaca od svakih vrata mora biti Opatova zabrana. A kuhinjom i blagovaonicom redovnici
treba da se koriste do povecerja. Toga casa, kako bi se sprijecilo da u Zgradu u u stranci ili
zivotinje, za koje zabrana ne vrijedi, ja osobno odozdo zatvaram portale sto vode u kuhinje i u
blagovaonicu, i otad Zgrada ostaje nepristupacna.«
Si osmo. Dok su redovnici kretali prema koru, moj ucitelj odluci da e nam Gospodin oprostiti
ako ne prisustvujemo sluzbi Bozjoj (stosta nam je iduih dana morao Gospodin oprastati!) pa mi
predlozi da s njim malo prosetam po visoravni, kako bismo se ondje udomaili.
Iza osmo iz kuhinje, prije osmo preko groblja. Bilo je tu nedavno postavljenih nadgrobnih ploca,
i drugih koje su odavale znakove vremena, pripovijedajui o zivotima redovnika sto su zivjeli u
proslim stoljeima. Grobovi bijahu bez imena, s kamenim krizevima povrh sebe. I Vrijeme se
kvarilo. Digao se hladan vjetar, a nebo se smracivalo-sve se nasluivalo gdje zalazi iza vrtova, a
tama je ve padala s istocnog trijema kojem se zaputismo hodajui uz kor crkve, te stigosmo sa
straznje strane visoravni. Tamo, gotovo tik uz pojas zidina, na mjestu gdje se spajao s istocnim
tornjem Zgrade, bijahu gnojista, a upravo su pokrivali zaru sa svinjskom krvlju. Zapazismo da je
zid iza gnojista nizi, tako da se preko njega moglo nagnuti. S one strane nagiba zidina, zemljiste
koje se vrtoglavo spustalo pri dnu bilo je pokriveno glinom koju snijeg nije uspijevao potpuno
zastrijeti Primijetili da je rijec o stovaristu gnoja sto se odande bacao i silazio sve do zavoja, odakle
se odvajala duga staza kojom se bio otisnuo odbjegli Vranac. Kazem gnoja, jer je posrijedi bila
lavina smradne tvari, iz koje je vonj dopirao do grudobrana s kojeg sam se naginjao. Ocito su se
tamo dolje njime opskrbljivali seljaci kako bi im posluzio za njihova polja. No, sa zivotinjskim i
ljudskim izmetinama mijesao se drugi kruti otpad, sav slijev mrtvih tvari sto ih je opatija
istjerivala iz svojeg tijela, da bi u odnosu spram vrhunca brda i spram neba ostala cista kao sunce.
U obliznjim su stajama konjusari uvodili stoku k jaslama. Prije osmo puteljak duz kojeg su se, sa
strane blize zidu, protezale razne staje, a slijeva, uz kor, redovnicka spavaonica, a zatim zahodi.
Tamo gdje su se, na katu utvrde, istocne zidine pregibale prema jugu stajala je zgrada u kojoj su
bile kovacnice. Posljednji su kovaci odlagali svoje oru e i trnuli mijehove, da bi se otputili na
sluzbu Bozju. Vilim radoznalo krenu prema kraju kovacnice gotovo odijeljenu od ostalih dijelova,
gdje je neki redovnik spremao svoje stvari. Na njegovu je stolu lezala prekrasna zbirka
raznobojnih stakala, malog promjera, ali su sira okna bila prislonjena uza zid. Pred njim je stajao
jos nedovrsen relikvijar, koji je imao samo srebrni kostur, a u koji je on, me utim, ocito ugra ivao
stakla i drugo kamenje, sto ga je svojim pomagalima bio sveo na velicinu dragulja.
Upoznasmo tako Nikolu iz Morimonda, opatijskog mestra staklara. On nam objasni da se u
straznjem dijelu kovacnice tako er puse staklo, dok se u prednjem, gdje borave kovaci, stakla
pricvrsuju veznim olovom kako bi se od njih pravila prozorska okna. No, doda, dva uljepsava
crkvu i Zgradu, ve je izvedeno, sto je vrijeme ostetilo. Teskom mukom«, doda, »jer vise ne
uspijevamo nai boje, poglavito plavu kojoj se jos imate prilike diviti. Sad se ogranicavaju na
manje poslove ili na
koru, tako sjajne kakvoe da se u la u, kad je sunce visoko, slijeva rajsko svjetlo. Stakla na
zapadnoj strani la e, koja smo nedavno iznova nacinili, nisu iste kakvoe, a to se za ljetnih dana
vidi. Zaludu«, dometnu, »vise nemamo mudrost starih, gotovo je doba gorostasa!«
»Mi smo patuljci«, slozi se Vilim, »ali patuljci sto stoje na ramenima tih gorostasa, i u svojoj
neznatnosti ponekad uspijevamo obzor vidjeti dalje od njih.«
»Kazi ti meni sto mi to radimo bolje nego sto su oni znali!« uskliknu Nikola. »Ako si es u kriptu
crkve, gdje se cuva riznica opatije, nai es tako izvanredno izra ene relikvijare da e ti se ova
mala nakaza koju ja sada tako bijedno pravim«, pa pokaze na svoje djelo na stolu, »uciniti
majmunskim oponasanjem onih tamo!«
»Nigdje ne pise da mestri staklari moraju i dalje praviti prozore, a zlatari relikvijare, ako su ih
mestri u proslosti znali izra ivati tako lijepe i ako im je su eno da stoljeima traju. Inace bi se
zemlja ispunila relikvijarima, u ovo doba kad su sveci od kojih bi se relikvije uzimale tako rijetki«,
nasali se Vilim. »Ni prozori se nee morati vjecito sastavljati. Ali u nekim sam zemljama vidio
nove tvorevine nacinjene od stakla sto navjestaju svijet sutrasnjice, u kojem staklo nee biti samo u
sluzbi bogosluzja, nego e biti i pomo covjekovoj slabosti. Zelim ti pokazati tvorevinu nasih dana,
i cast mi je sto posjedujem njezin vrlo koristan primjerak.« Stavi ruku u mantiju pa izvuce svoje
lee koje zapanjise naseg sugovornika.
Nikola uze s velikim zanimanjem male raslje sto mu ih je Vilim pruzao: »Oculi de vitro cum
capsula!«, uzviknu. »O tome mi je govorio neki fra Giordano kojeg sam upoznao u Pisi! Kazivao je
da nije proslo ni dvadeset godina otkako su izumljeni. Ali s njim sam govorio prije vise od
dvadeset godina.«
»Mislim da su ih izumili mnogo prije toga«, rece Vilim, »no tesko ih je napraviti, i tu se traze vrlo
vjesti mestri staklari. Kostaju vremena i novca. Prije deset godina par tih stakalaca ab oculis od
legendum prodan je u Bologni za sest novcia. Ja sam svoj par, prije vise od deset godina, dobio na
poklon od velikog mestra, Salvina degli Armati, i sve ovo vrijeme sam ga ljubomorno cuvao, kao
da je -- sto sad ve i jest -- dio mojeg vlastitog tijela.«
»Nadam se da es mi ovih dana dopustiti da ga proucim, ne bi mi bilo mrsko naciniti slican«,
uzbu eno e Nikola.
»Svakako«, pristade Vilim, »ali vodi racuna o tome da se debljina stakla mora mijenjati prema oku
kojem se ima prilagoditi, pa treba
* ti mnogo tih lea da bi se probale na pacijentu, sve dok se ne nade prava debljina.«
»Kakva divota!«, nastavljao, je Nikola. »Pa ipak bi mnogi govorili o caranju i o avolskoj
smicalici...«
»U ovom slucaju zacijelo mozes govoriti o vracanju«, slozi se Vilim. Ali postoje dvije vrste
vraanja. Ima vraanja koje je djelo avolovo sto pomou vjestina o kojima se ne smije govoriti tezi
da covjeka unisti. No postoji i drugo vracanje koje je djelo Bozje, gdje se Bozja znanost ocituje kroz
covjekovu znanost, a sluzi preobrazbi prirode i jedan mu je od ciljeva da produzi zivot samog
covjeka. A to je sveto vracanje kojim e se ucenjaci sve vise morati baviti, ne samo da bi otkrili
nove stvari, nego kako bi nanovo otkrili toliko prirodnih tajna sto ih je Bozja mudrost objavila
Zidovima, Grcima, drugim drevnim narodima, a danas cak i nevjernicima (i ne mogu ti rei koliko
divnih stvari iz optike i iz znanosti o gledanju ima u knjigama nevjernika!). I sve e te spoznaje
krsanska znanost morati iznova stei i oduzeti ih poganima i nevjernicima tamquam ab
iniustispossessoribus.«
»Ali zasto oni koji tu znanost posjeduju to ne priope cijelome Bozjem narodu?«
»Zato sto nije cijeli Bozji narod spreman da primi tolike tajne, i cesto se doga alo da cuvare te
znanosti proglase carobnjacima sto su s vragom sklopili ugovor, pa su tako svojim zivotom plaali
sto su pozeljeli da drugi s njima podijele blago njihova znanja. Za vrijeme procesa u kojima bi se
za koga sumnjalo da opi s vragom, i ja sam sam morao izbjegavati uporabu ovih lea te sam se
utjecao dobrovoljnim tajnicima sto su mi citali spise koji su mi bili potrebni, jer bi inace, u nekom
trenutku kad bi se avolova nazocnost tako nametala da su svi, da tako kazem, njusili njezin
sumporni miris, i mene samog gledali kao prijatelja onih koji su bili podvrgnuti istrazi. I napokon,
upozoravao je veliki Roger Bacon, ne treba da tajne znanosti uvijek dospiju svima u ruke, jer bi ih
neki mogli iskoristiti u lose svrhe. Ucenjak cesto kao carobnjacke mora prikazivati knjige koje nisu
carobnjacke, nego pripadaju bas dobroj znanosti, ne bi li ih zastitio od bezobzirnih Pogleda.«
,,Ti se, dakle, bojis da bi priprosti ljudi te tajne mogli upotrijebiti na los nacin?«, upita Nikola.
» Sto se priprostih ljudi tice, bojim se samo da bi se mogli prestraseno avolskim djelima o kojima
im precesto govore njihovi propovjednici. Vidis, dogodilo mi se da upoznam vrlo
spretne lijecnike koji su spravljali lijekove kadre da smjesta izlijece neku bolest. No oni bi svoju
mast ili oparak priprostim ljudima davali poprativsi ih svetim rijecima ili poput psalama pjevajui
recenice sto su se doimale kao molitve. Ne zato sto bi te molitve imale mo da ozdravljuju, nego
da bi, vjerujui da e ozdraviti od molitava, priprosti ljudi progutali oparak ili se namazali masu i
tako ozdravili, a da snazi njihova ucinka ne pridaju preveliku pozornost. A osim toga, i zato da bi
se, potaknut povjerenjem u poboznu izreku, duh bolje pripremio za djelovanje lijeka na tijelo. Ali
blaga znanosti cesto valja braniti ne od priprostih ljudi, nego od ucenih. Danas se proizvode
cudesni strojevi, o kojima u ti jedan dan govoriti, a kojima se uistinu moze mijenjati tok prirode.
Ali jao padnu li u ruke ljudima koji bi ih upotrijebili da prosire svoju zemaljsku vlast i zasitili
svoju zudnju za imanjem! Kazu mi da je u Kini neki mudrac napravio smjesu praha koja u dodiru
s vatrom moze izazvati veliku buku i veliki plamen, i unistiti sve na mnogo lakata uokolo. Divan
izum, kad bi se upotrijebio da se skrene tok rijeke ili smrvi stijena ondje gdje treba raskrciti
zemljiste. No sto ako ga tkogod upotrijebi da bi naskodio svojim neprijateljima?«
»Mozda bi to bilo dobro, ako bi to bili neprijatelji Bozjeg naroda«, pobozno rece Nikola.
»Mozda«, slozi se Vilim, »ali tko je danas neprijatelj naroda Bozjeg? Car Ludvig ili papa Ivan?«
»O, Gospodine moj!«, sav prestrasen rece Nikola, »ne bih bas htio sam odlucivati o tako tuznoj
stvari!«
»Vidis li?«, rece Vilim. »Katkad je dobro da stanovite tajne ostanu zaklonjene iza nedokucivih
rijeci. Ne mogu se prirodne tajne prenositi u kozjoj ili ovcjoj kozi. U knjizi o tajnama Aristotel kaze
da tko odaje odvise zagonetaka prirode i umijea, kida nebeski pecat, i da a toga moze potei
mnogo zla. To ne znaci da tajne ne treba objavljivati, nego da je na ucenjacima da odluce kada i
kako.«
»Stoga je dobro sto na ovakvim mjestima«, rece Nikola, »ne stoje sve knjige svima nadohvat ruke.«
»To je druga prica«, rece Vilim. »Grijesiti se moze neumjerenom govorljivosu i neumjerenim
presuivanjem. Ja nisam htio rei da treba skrivati izvore znanosti. To mi se pace cini velikim
zlom. Htio sam rei, kad raspravlja o tajnama iz kojih moze nastati i dobro i zlo ucenjak ima pravo
i duznost da se sluzi nejasnim jezikom, koji je razumljiv jedino njemu slicnima. Put znanosti je
tezak i tesko je odijeliti zlo. Pa su ucenjaci novog vremena cesto tek patuljci na enim patuljaka.«
Mora da je ljubazni razgovor s mojim uciteljem Nikolu polozio da se povjerava. Stoga namignu
Vilimu (kao da kaze: ti i ja se razumijemo jer o istim stvarima govorimo) pa nataknu: »Samo se
tamo dolje«, i pokaze na Zgradu, »tajne znanosti dobro cuvaju carolijama...«
»Je li?« rece Vilim hinei ravnodusnost. Zakracunata vrata, stroge zabrane, prijetnje,
pretpostavljam.« »O ne, vise od toga...« »Sto na primjer?«
»Pa, ne znam ja tocno, ja se bavim staklima a ne knjigama, ali po opatiji kruze price... cudne
price...« »Kakve?«
»Cudne. O redovniku, recimo, kojem se prohtjelo da se nou uputi u knjiznicu, kako bi potrazio
nesto sto mu Malahija nije htio dati, te je vidio zmije, ljude bez glava, ljude s dvjema glavama. Iz
labirinta je zamalo izasao lud...«
»Zasto govoris o carolijama, a ne o avolskim prikazama?«
»Zato sto nisam tako bezazlen iako sam skroman mestar staklar. avao (oslobodi Boze!)
redovnika ne napastuje zmijama i dvoglavim ljudima. Ako to ikako cini, onda ga zavodi bludnim
privi enjima, kao sto je radio s pustinjacima. A uz to, ako je zlo posegnuti za stanovitim knjigama,
zasto bi davao redovnika odvraao da zlo pocini?«
»To mi se cini ispravnim entimemom«, priznade moj ucitelj. »I napokon, dok sam popravljao
stakla u bolnici, zabavio sam se listajui neke Severinove knjige. Bila je tamo knjiga tajni koju je,
mislim, napisao Albert Veliki. Privuklo me nekoliko neobicnih minijatura, pa procitah nekoliko
stranica o tome kako se moze namazati stjenjak uljne svjetiljke pa da se od njezina ka enja
dobivaju privi enja. Vjerojatno si opazio, bolje receno, vjerojatno jos nisi pazio, jer u opatiji jos nisi
proveo no, da je za mraka gornji kat gra e osvijetljen. Na nekim mjestima, kroz prozore se
razaznaje svjetlo. Mnogi su se pitali sto je to, i pricalo se o lutajuoj svjetlosti Pomrlih redovnika
knjiznicara sto se vraaju u kraljevstvo. Ovdje u to mnogi vjeruju. Ja mislim da su prire ene radi
privi enja. Znas, ako uzmes masti iz pseeg da i njom namazes stjenjak, tko udahne dim te
svjetiljke povjerovat e u Pseu glavu, a ako netko bude kraj njega, vidjet e ga s pseo
glavom. A postoji i druga mast, od koje se oni koji se oko nje vrte osjeaju velikim poput slonova.
A od sismisova oka, dviju riba kojima se ne sjeam imena i vucje zuci mozes napraviti stjenjak od
kojeg es vidjeti zivotinje masnoom kojih si se posluzio. Uz pomo gusterova repa postizes da sve
naokolo bude kao srebrno, a od masti crne zmije i od komada mrtvackog pokrova soba e se ciniti
punom zmija. Ja to znam. Netko je u knjiznici vrlo podmukao...«
»Ali zar ne bi carolije mogle proizvoditi duse knjiznicara iz proslih stoljea?«
Nikola zastade zbunjen i uznemiren: »Na to nisam pomisljao. Mozda je tako. Nek nas Bog ocuva.
Kasno je, vecernja je ve pocela. Zbogom.« Pa ode prema crkvi.
Nastavismo duz juzne strane. Zdesna su stajali dom za hodocasnike i kaptolska dvorana s vrtom,
slijeva lijesci, mlin, zitnice, podrumi, dom za iskusenike. Svi su se zurili put crkve.
»Sto mislite o onome sto je rekao Nikola?«, zapitah.
»Ne znam. U knjiznici se nesto doga a, a ne vjerujem da su posrijedi duse pomrlih knjiznicara...«
»Zasto?«
»Zato sto pretpostavljam da su bili tako kreposni da danas borave u kraljevstvu nebeskom
uronjeni u kontemplaciju lica Bozjeg, ako te taj odgovor moze zadovoljiti. Sto se svjetiljaka tice,
ako postoje, vidjet emo ih. A u pogledu masti o kojima nam je govorio nas staklar, ima laksih
nacina da se izazovu privi enja i Severin ih vrlo dobro poznaje, to si danas primijetio. Sigurno je
da u opatiji ne zele da se nou ulazi A u knjiznicu, a da su to naprotiv mnogi pokusali ili
pokusavaju.«
»A ima li nas zlocin kakve veze s tom pricom?«
»Zlocin? Sto vise razmisljam, sve sam uvjereniji da se Adeln ubio.«
»A zasto?«
»Sjeas li se kako sam jutros uocio stovariste gnoja? Dok smo se penjali zavojem nad kojim stoji
istocni toranj, na tom sam mjestu zamijetio tragove lavine, ili bolje, dio zemljista, otprilike ondje
gdje se gomila gnoj, bio se odronio i otkotrljao sve do ispod zavoja. I et0 zasto nam se veceras, kad
smo pogledali odozgo, gnoj ucinio slabo prekriven snijegom, ili jedva prekriven posljednjim,
jucerasnjim, ne snijegom koji je padao prethodnih dana. O Adelmovu nam je lesu Opat rekao da je
bio izubijan stijenama, a pod istocnim tornjem, cin1 nad strminom prestaje gra evina, rastu borovi.
Stijene su me utim
onom mjestu na kojem zavrsava zidna ploha tvorei neku vrstu stepenice, a zatim pocinje padina
s gnojem.« »I sto onda?«
I onda razmisli nije li..., kako da kazem,... nije li za nas um manje kobno pomisljati da se Adelmo,
iz razloga koje tek treba razvidjeti, bacio s grudobrana zida, odbio se o stijene te se, bilo mrtav bilo
ranjen strovalio u gnoj. Zatim je lavina, koju je one veceri uzrokovao vihor i gnoj, i dio zemljista, i
nesretnikovo tijelo odnijela pod istocni toranj.«
»Zasto kazete da je to za nas um manje skupo rjesenje?«
»Dragi Adsone, ne valja umnazati objasnjenja i uzroke ako nas na to ne sili nuzda. Ako je Adelmo
pao s istocnog tornja, morao je prodrijeti u knjiznicu, netko ga je morao udariti da ne bi pruzao
otpor, morao se nekako snai da bi se s bezivotnim tijelom na le ima uspeo do prozora, morao ga
je otvoriti i jadnika survati. U mojoj je pretpostavci, naprotiv, dovoljan Adelmo, njegova volja i
lavina. Sve se objasnjava uz najmanji broj uzroka.«
»Ali zasto bi se ubio?«
»Ali zasto bi ga ubili? U svakom slucaju, treba nai razloge. A da ih ima, cini mi se nedvojbenim.
Zgrada odise presuenim stvarima, svi nam nesto taje. Zasad smo ve prikupili neka sumnjicenja,
istini za volju prilicno neodre ena, na racun nekog cudnog odnosa koji se odrzavao izme u
Adelma i Berengara. Znaci da emo knjiznicarova pomonika imati na oku.«
Dok smo tako razgovarali, vecernje se bogosluzje okoncalo. Sluge su se vraale svojim duznostima
prije nego se povuku za veceru, redovnici su kretali prema blagovaonici. Nebo se tad ve bilo
smracilo 1 pocinjalo je snijeziti. Bio je to prhak snijeg sto je padao u malim, mekanim pahuljicama,
mislim velikim dijelom noi, jer je idueg jutra cijela visoravan bila prekrivena prebijelim
pokrivacem, kao sto e jos rei.
Jako sam gladan, pa s olaksanjem prihvatih prijedlog da odemo na objed.

Povecerje
Gdje Vilim i Adson uzivaju u radosnom gostoljublju Opatovu i u gnjevnu razgovoru sto ga vodi Jorge
Blagovaonicu su rasvjetljavale velike baklje. Redovnici su sjedili uzduz stolova, koji je nadvisivao
Opatov stol, postavljen okomito na njega na siroku podnozju. Sa suprotne strane bila je
predikaonica, na kojoj se ve bio smjestio redovnik sto e citati za vrijeme vecere. Opat nas je
cekao kraj male cesme, drzei bijelu tkaninu da nam njom nakon umivanja obrise ruke, po
drevnim savjetima svetog Pakomija.
Opat pozva Vilima za svoj stol i rece da u, za tu vecer, budui da sam svjez gost, i ja uzivati istu
povlasticu, iako sam benediktinski iskusenik. Sljedeih u dana, rece mi ocinski, moi sjediti s
redovnicima za stolom ili u, ako mi moj ucitelj da kakav zadatak, prije ili poslije obroka svraati u
kuhinju, gdje e se za mene pobrinuti kuhari.
Nepomicni, s kukuljicom spustenom na lice i s rukama pod plekom, redovnici su sada stajali
pokraj stolova. Opat se priblizi svojem stolu i izgovori Benedicite. Pjevac s predikaonice zapjeva
Edent pauperes. Opat blagoslovi i svi sjedose.
Pravilo naseg utemeljitelja predvi a dosta umjeren objed, ali Opa tu prepusta da odluci koliko je
hrane redovnicima uistinu potrebno. S druge strane, u nasim se opatijama sad vise popusta
uzicima trpeze. Ne govorim o onim opatijama koje su se, na zalost, pretvorile u legla
prozdrljivaca, nego i o onima koje, nadahnute mjerilima skrusenosti i kreposti, redovnike koji se
gotovo uvijek bave napornim umnim radom opskrbljuju hranom sto nije lagana nego krepka. K
tome» Opatova je trpeza uvijek povlastena, i zbog toga sto za njom nerijetko sjede ugledni gosti, a
opatije su ponosne na proizvode svoje zemlje svojih staja, te na vjestinu svojih kuhara
Redovnicka se vecera, po obicaju, odvijala u tisini, dok su jedni A ima govorili nasom
uvrijezenom abecedom pomou prstiju. Mlade redovnike su posluzivali prve, odmah posto su
njima namijenjena jela presla preko Opatova stola.
Za Opatovim su stolom s nama sjedili Malahija, opskrbnik i dva najstarija redovnika, Jorge iz
Burgosa, slijepi starina kojega sam bio ve upoznao u skriptoriju, i prastari Alinardo iz
Grottaferrate, gotovo stogodisnjak, sepav i krhka izgleda, a -- ucini mi se -- odsutna duha. O
njemu nam Opat rece da je, otkako je u toj opatiji bio iskusenikom, ondje stalno zivio te da se sjea
doga aja iz razdoblja od barem osamdeset godina. To nam Opat kaza u pocetku, jer smo se poslije
pridrzavali navade svojeg reda, pa smo sutke pratili citanje. No, kako rekoh, za Opatovim su se
stolom neke stvari dopustale, i tako smo hvalili jela koja su nam ponudili, dok je Opat slavio
kakvou svojeg ulja ili svojeg vina. Jednom nas, stovise, dok nam je tocio pie, podsjeti na
nekoliko ulomaka iz pravila u kojima je sveti utemeljitelj upozorio da vino, dakako, ne dolikuje
redovnicima, ali kako se u nase vrijeme redovnici ne mogu nagovoriti da ne piju, neka ga barem
ne piju do sitosti, jer vino i mudrace goni na otpadnistvo, kako navodi Propovjednik. Be-nedikt je
kazao »u nase vrijeme« a mislio je na svoje, sad ve pradavno, a da i ne spominjemo vrijeme u koje
smo vecerali u opatiji, nakon takvog pogorsanja obicaja (o svojem vremenu, u kojem sada pisem, i
ne govorim, osim to da smo u Melku najvema popustljivi prema pivu!), ukratko, pili smo bez
pretjeravanja, ali ne i bez slasti.
Jeli smo meso tek zaklanih svinja peceno na raznju, i primijetih da se za druga jela ne rabi
zivotinjska mast niti repino ulje, nego dobro maslinovo ulje, sto je dolazilo sa zemljista koja je
opatija posjedovala u podnozju brda, blizu mora. Opat nam dade da kusamo ono pile (cuvalo se
za njegovu trpezu) koje sam vidio da u kuhinji pripremaju. Uocih da, sto je prilicno rijetko,
raspolaze metalnom vilicom koja me oblikom podsjeala na lee mojeg ucitelja: kao covjek
plemenita Podrijetla, nas gostoprimac nije htio hranom prljati ruke, pa nam ovise ponudi svoje
pomagalo da njime barem uzmemo meso iz ';' °g tanjura i stavimo ga u svoje plitice. Ja odbih, ali
vidjeh gdje i im drage volje prihvaa i gdje se tim gospodskim oru em neusiljeni , mozda zato da
ne bi Opatu dokazao kako su franjevci osobe niska obrazovanja i niska podrijetla. Jedan
odusevljen svim tim dobrim jelima (nakon nekoliko dana puta tijekom kojih smo se hranili kako
smo mogli) bio sam se odalecio od stiva koje se u me uvremenu pobozno nastavljalo. Natrag me
dozva Jorgeovo snazno brundanje u znak odobravanja, pa opazih, da smo stigli do trenutka kad
se uvijek cita poglavlje iz Pravila. Shvatih zasto je Jorge toliko zadovoljan, jer sam ga tog
popodneva slusao. Citac je, naime, govorio: »Oponasajmo primjer proroka koji kaze; odlucio sam,
cuvat u put svoj da ne zgrijesim jezikom, usta u svoja zauzdati, zanijemio sam ponizujui se,
ustegnuo sam se da i o casnim stvarima govorim. A ako u ovom odlomku prorok uci da bi se za
ljubav sutnji katkad trebalo ustegnuti cak i od dopustenih razgovora, koliko bismo se vise morali
ustezati od nedopustenih razgovora, da izbjegnemo kaznu za taj grijeh!« A onda je nastavljao: »Ali
prostote, budalastine i lakrdije mi osu ujemo na vjecito uznistvo, svugdje, i ne dopustamo
sljedbeniku otvarati usta da bi takve rijeci izgovarao.«
»I neka to vrijedi i za marginalia o kojima se danas pricalo«, ne suzdrzi se Jorge a da potiho ne
napomene. »Giovanni Boccadoro je rekao da se Krist nikada nije nasmijao.«
»Nista mu to u njegovoj ljudskoj prirodi nije prijecilo«, primijeti Vilim, »jer je, kao sto uce teolozi,
smijeh covjeku svojstven.«
»Forte potuit sed non legitur eo usus Juisse«, odsjecno e Jorge, navodei Petrusa Cantora.
»Manduca, jam coctum est«, prosapta Vilim.
»Sto?« upita Jorge, mislei da on cilja na neko jelo koje su mu donosili.
»To su rijeci koje je, prema Ambroziju, na rostilju izustio sveti Lovro, kad je krvnike pozvao da ga
okrenu na drugu stranu, kako u Peristephanonu spominje Prudencije«, rece Vilim drzei se poput
sveca. »Sveti se Lovro, dakle, znao smijati i govoriti smijesne stvari, cak i da bi ponizio svoje
neprijatelje.«
»Sto dokazuje daje smijeh nesto prilicno blisko smrti i raspadanju tijela«, priklopi Jorge rezei, i
moram priznati da se ponio kao dobar logicar.
Tad nas Opat dobrodusno pozva na sutnju. Vecera se uostalom zavrsavala. Opat ustade i
redovnicima predstavi Vilima. Pohvali njegovu mudrost, objavi kakvi ga glasi prate te upozori
kako ga je zamolio da istrazi Adelmovu smrt, trazei od redovnika da odgovaraju na njegova
pitanja i da, u cijeloj opatiji, opomenu svoje podre en« da to isto cine. I neka mu olaksavaju
potragu, ukoliko se, dopune njegovi zahtjevi ne budu kosili sa samostanskim propisima. U tom e
se slucaju morati utjecati njegovu dopustenju.
Nakon vecere redovnici se rasporedise da bi se uputili u kor za povecerja. Nanovo spustise
kukuljice na lice i svrstase se pred ima, zastavsi. Zatim u dugom redu krenuse, prije ose preko
groblja i kroz sjeverni portal u ose u kor.
Po osmo s Opatom. »U ovo se doba zatvaraju Zgrade?«, upita Vilim.
»Cim sluge ociste blagovaonicu i kuhinje, sam e knjiznicar zatvoriti sva vrata i iznutra staviti
zasune.« »Iznutra? A kuda on izlazi?«
Opat se nacas zapilji u Vilima, ozbiljna lica: »Sigurno ne spava u kuhinji«, rece osorno. Pa ubrza
korak.
»Dobro, dobro«, sapnu mi Vilim, »dakle postoji drugi ulaz, ali mi za nj ne smijemo znati.« Ja se
osmjehnuh sav ponosan na njegov zakljucak, a on me prekori: »I nemoj se smijati. Vidis da me u
ovim zidovima smijeh nije na dobrom glasu.«
U osmo u kor. Gorjela je samo jedna svjetiljka na masivnom tronoscu visokom kao dva covjeka.
Redovnici u tisini zauzese sjedista, dok je citac citao odlomak iz homilije svetog Grgura.
Zatim Opat dade znak, a pjevac zapjeva Tu autem Domine miserere nobis. Opat odgovori Adjutorium
nostrum in nomine Domini, a svi u zboru odvratise Quifecit coelum et terram. Onda zapoce pjev
psalama: Kad zazovem, uslisi me, Boze, pravdo moja; Hvalit u Gospodina svim srcem svojim;
Hvalite, sluge Gospodinove, hvalite ime Gospodinovo. Mi se nismo bili smjestili na sjedistima,
nego smo se povukli u glavnu la u. Upravo odande iznenada spazismo Malahiju gdje izranja iz
mraka jedne od pobocnih kapela.
»Drzi na oku ono mjesto«, rece mi Vilim. »Tamo bi mogao biti prolaz koji vodi u Zgradu.«
»Ispod groblja?«
»A zasto ne? Dapace, kad bolje razmislim, negdje mora biti kosroica, nemogue je da sve
redovnike stoljeima pokapaju na onom komadiu zemlje.«
»AU zar zaista hoete ui u knjiznicu nou?« upitah preplasen.
» Tamo gdje ima pokojnih redovnika, zmija i tajanstvenih svjetala, Danas sam o tome mislio, i to
ne zato sto sam se bavio pitanjem kako je umro Adelmo.
«Zasto onda zelite znati?«
»Jer se znanost ne sastoji samo u tome da se zna sto se moze ciniti nego i u tome da se zna sto bi se
moglo ciniti, pak cak i da se to ne smije ciniti. Eto zasto sam danas mestru staklaru govorio da
ucenja mora na neki nacin prikriti tajne koje otkriva, da se drugi ne bi njima na los nacin sluzili, ali
ih treba otkriti, a ova mi se knjiznica prije cini mjestom gdje tajne ostaju skrivene.«
S tim se rijecima otputi iz crkve, jer je sluzba bila zavrsena. Obo jica smo bili vrlo umorni, pa
odosmo u svoju eliju. Ja se skutrih na mjestu kojem je Vilim salei se nadjenuo naziv »loculus« i
smjesta zaspah.

DRUGI DAN

Sluzba rijeci
Gdje nekoliko sati misticne sree prekine vrlo krvav doga aj
Nijedna zivotinja nije tako nepouzdana kao pijetao, kadsto simbol zloduha, kadsto uskrsnulog
Krista. Nas ih je red upoznao mnogo lijenih, koji nisu pjevali kad je sunce izlazilo. A s druge
strane, osobito za zimskih dana, sluzba rijeci se odrzava dok je jos mrkla no i sva priroda spava,
jer redovnik mora po tmici ustati i dugo po tmici moliti iscekujui dan i osvjetljujui tamu
plamenom poboznosti. Stoga je navada mudro pripremila bdioce da ne lijezu sa subraom, nego
da no provode jednoliko kazujui tocno onoliki broj psalama koji e im pruziti mjeru proteklog
vremena, tako da drugima, kad pro u sati sto su namijenjeni njihovu snu, dadu znak da se
probude.
Zato nas te noi probudise oni koji su udarajui zvoncem obilazili spavaonicu i dom za
hodocasnike, dok je jedan od njih hodao od elije do elije izvikujui Benedicamus Domino, na sto bi
svatko odgovarao Deo gratias.
Vilim i ja postupismo u skladu s benediktinskim obicajem: za manje od pola sata spremismo se da
zapocnemo novi dan, zatim osmo u kor gdje su, nicice na tlu, cekali redovnici izgovarajui prvih
petnaest psalama, sve dok ne u ose iskusenici koje je vodio njihov ucitelj. Onda svi sjedose na
svoja sjedista, a zbor zapjeva Domine mea aperies et os meum annuntiabit laudem tuam. Krik se vinu k
krovovima crkve kao da dijete zaklinje. Dvojica se redovnika popese u predikaonicu i oglasise se
devedeset i cetvrtim psalmom, Venite mus, nakon cega su slijedili drugi koji su bili propisani.
Redovnici su bili na svojim sjedistima, sezdeset prilika izjednacenih mantijom i kukuljicom,
sezdeset sjena jedva osvijetljenih vatrom s velikog tronosca, sezdeset glasova sto se ore u slavu
Svevisnjeg. I slusaju to ganutljivo suglasje, nalik na predvorje rajskih slasti, upitah se je li opatija
zbilja mjesto skrivanih tajna, nedopustenih pokusaja da se otkriju i mracnih prijetnja. Jer sad mi se
naprotiv cinila stjecistem svetaca, skrovistem kreposti, relikvijarom ucenosti, korabljom
razboritosti, tornjem mudrosti, utocistem blagosti, utvrdom postojanosti, kadionicom svetosti.
Poslije sest psalama zapocinje citanje Svetog pisma. Neki su se redovnici ljuljali od pospanosti pa
je jedan od nonih bdjelaca s malom svjetiljkom prolazio izme u sjedista i budio onoga tko bi
zaspao. Ako bi koga zatekli shrvana drijemezom, kao pokoru bi uzimao svjetiljku te nastavljao
kruziti i nadgledati. Zatim se stade pjevati drugih sest psalama. Onda Opat blagoslovi, redovnik
koji je taj tjedan bio za to zaduzen izrece molitve, svi se pognuse prema oltaru da bi se na casak
pribrali, a nitko tko nije prozivio te trenutke misticnoga cara i snaznog unutrasnjeg mira ne moze
shvatiti tu milinu. Naposljetku, ponovno s kukuljicom na licu, svi redovnici sjedose i svecano
zapjevase Te Deum. I ja zahvalih Gospodinu sto me oslobodio mojih sumnja rasteretivsi me
nelagode koja me prvoga dana u opatiji bila obuzela. Krhki smo stvorovi, rekoh sebi, i medu ove
ucene i pobozne redovnike zloduh unosi sitne zlobe, mala neprijateljstva, ali rijec je o dimu sto ga
rasprsuje silni vjetar vjere, tek sto se svi u ime Oca okupe, Krist opet silazi medu njih.
Izme u sluzbe rijeci i jutrenje redovnik se ne vraa u eliju, iako je jos duboka no. Iskusenici
po ose za svojim uciteljem da bi u kapitulskoj dvorani ucili psalme, nekoliko redovnika ostade u
crkvi da se pobrine za sveti pribor, veina ih se sutke razmisljajui ode stetati po klostru, a tako
ucinismo Vilim i ja. Sluge su jos spavale, a spavale su i kad se vratismo u kor, dok je nebo jos bilo
tamno, na jutrenju.
Ponovno se uzese pjevati psalmi, a jedan me od onih koji su propisani za ponedeljak opet ispuni
prvotnim strahovima: »Gresan je naum u srcu zlotvora -- straha Bozjega nema on pred ocima. --
Rijeci usta njegovih prijevara su i zlodjelo -- za razumnost i dobro on vise ne mari.« Ucini mi se
losim predznakom sto je pravilo bas za taj dan propisalo tako strasnu opomenu. Ni uobicajeno
citan]6 Apokalipse nakon hvalospjeva ne umiri treptaje mojeg nespokoja, i u misli mi se vrate
spodobe s portala koje su mi dan prije bile tako zarobile dusu i pogled. No poslije responzorija,
himne i verseta, pjev evan elja, kroz prozore kora, upravo iznad oltara, I Aah blijedu svjetlost od
koje su se stakla ve sjajila u svojim raznolikim bojama, sto ih je dotad prigusivala tama. Jos to nije
bila zora, to e pobjedonosno nastupiti za vrijeme prvog casa, bas kad mi budemo pjevali Deus qui
est sanctorum splendor mirabilis i lam lucis tn sidere. Bio je to tek prvi nujni nagovjestaj zimskoga
osvita, ali je h'o dovoljan, i dovoljna je da mi ohrabri srce bila laka polusjena sto je stala
nadomjestati noni mrak.
Pjevali smo rijeci iz knjige Bozje, a dok smo svjedocili o tome kako je Rijec dosla da prosvijetli
narode, pricini mi se da jutarnja zvijezda u citavom svojem bljestavilu nadire u hram. Ucini mi se
da svjetlo, kojega jos nije bilo, sjaji u rijecima pjesme, poput misticnog ljiljana sto se mirisan
rastvara me u krizistima svodova. »Hvala ti, o Gospodine, na ovome trenutku neizrecive
radosti«, molio sam u sebi, i rekoh svojem srcu, »a ti, ludo, cega se strasis?«
Odjednom se iz pravca sjevernog portala zacu neka vika. Upitah se kako to da sluge, dok se
spremaju na rad, tako ometaju svetu sluzbu. U tom trenutku u ose tri svinjara, uzasnuta lica, i
priblizise se Opatu da mu nesto sapnu. Opat ih najprije smiri kretnjom kao da ne zeli prekinuti
sluzbu, no u ose druge sluge, krici postadose glasniji: »To je covjek, mrtav covjek!«, govorio je
netko, a drugi: »Redovnik je, zar mu nisi vidio obuu?«
Oni sto su molili zasutjese, Opat naglo izi e davsi opskrbniku znak da ga slijedi. Vilim po e za
njima, ali sad su ve i drugi redovnici napustali svoja sjedista i jurili van.
Nebo je sada bilo jasno, a snijeg je na tlu cinio visoravan jos blistavijom. Sa straznje strane kora,
ispred gnojista, gdje se prethodnog dana kocio veliki kotao sa svinjskom krvlju, preko ruba
posude, poput dvaju kolaca zabodenih u zemlju, koji se zastru dronjcima da bi plasili ptice, virio
je cudan predmet, oblika slicna naglavce gurnutom u lonac             krizu
Bile su to, me utim, dvije ljudske noge.
Opat naredi da se iz necasne tekuine izvuce les jer, na zalost, pripada naglavce gurnutom u
lonac krvi.
Osoba ne bi mogla ostati u tom nepristojnom polozaju). Oni se oklijevajui primakose rubu pa
uprljavsi se krvlju izvadise tijelo.
 Priblizi se sluga s kablom vode i pljusne je po licu onih bijednih ostataka. Netko se drugi nagnu
da mu komadom tkanine ocisti crte, a pred nasim se ocima ukaza bijelo lice Venancija iz
Salvemeca, ucenjaka koji je poznavao grcku kulturu, s kojim smo popodne bili razgovarali o
Adelmovim rukopisima.
»Mozda se Adelmo ubio«, rece Vilim motrei to lice, »ali ovaj zacijelo nije, niti se moze pomisljati
kako se slucajno podigao do ruba posude i nezgodom pao.«
Opat mu pri e: »Fra Vilime, kao sto vidite, u opatiji se nesto zbiva, nesto sto zahtijeva svu vasu
mudrost. Ali, preklinjem vas, radite brzo!«
»Je li bio nazocan u koru za vrijeme sluzbe?«, upita Vilim pokazujui na les.
»Nije«, rece Opat. »Primijetio sam da je njegovo sjediste prazno.« »Nitko drugi nije nedostajao?«
»Ne cini mi se. Nista nisam opazio.«
Vilim se skanjivao prije nego sto e izrei novo pitanje, pa ga postavi sapui, pazei da ga drugi
ne cuju: »Je li Berengar bio na svojemu mjestu?«
Opat ga pogleda s nespokojnim udivljenjem, kao da zeli rei kako je iznena en sto moj ucitelj
sumnja u ono sto je i on sam na trenutak sumnjao, ali iz razumljivih razloga. Zatim hitro rece: »Bio
je, on je u prvom redu, gotovo s moje desne strane.«
»Naravno«, rece Vilim, »sve to ne znaci nista. Ne vjerujem da je itko prosao iza apside kako bi
usao u kor, pa je dakle les mogao ve nekoliko sati biti ovdje, barem otkad smo svi otisli spavati.«
»Svakako, prve sluge ustaju u zoru i zbog toga su ga tek sada otkrili.«
Vilim se nagnu nad les kao da je navikao rukovati mrtvim tijelima. U vodu iz kabla namoci
tkaninu sto je lezala po strani te bolje ispere Venancijevo lice. U me uvremenu su se ostali
redovnici prestraseno tiskali i derui se tvorili krug kojemu Opat nalozi da suti. Izme u njih se
probi Severin, kojem je u opatiji bila povjerena briga oko trupala i sagnu se uz mojeg ucitelja. Da
bih cuo njihov razgovor' da bih Vilimu pomogao kad mu zatreba nova, u vodi nakvasena cist*
krpa, ja im se pridruzih, svladavsi svoju grozu i ga enje.
»Jesi li ikad vidio utopljenika?«, upita Vilim.
»Mnogo puta«, rece Severin. »A ako poga am na sto mislis, ju takvo lice, crte su im podbuhle.«
O da je covjek ve bio mrtav kad ga je netko bacio tu u zaru.« I zasto bi to ucinio?«
Zasto bi ga ubio? Nalazimo se pred djelom poremeena uma. Ali A treba vidjeti ima li po tijelu
rana ili nagnjecenja. Predlazem da ga odnesemo u kupke, da ga svucemo, operemo i pregledamo.
Odmah u doi za tobom.«
I dok su svinjari prenosili tijelo, posto je Severin dobio Opatovu rivolu, moj ucitelj zatrazi da se
redovnici vrate u kor slijedei put kojim su dosli i da se na isti nacin povuku sluge, tako da cistina
ostane prazna. Opat ga ne upita za razlog te njegove zelje, nego mu udovolji. Tako ostadosmo
sami kraj posude iz koje se za vrijeme jezivog postupka va enja prelila krv, pa je okolni snijeg bio
sav crven, na nekoliko mjesta otopljen vodom sto se po njemu bila prolila, a ondje gdje je bio
ispruzen les stajala je velika tamna mrlja.
»Krasna zbrka«, rece Vilim pokazujui na slozenu igru tragova sto su ih naokolo ostavili redovnici
i sluge. »Snijeg je, dragi Adsone, divan pergament na kojem ljudska tijela ostavljaju vrlo citljive
poruke. No, ovo je lose ugreben palimpsest i iz njega mozda nista zanimljivo neemo procitati.
Odavde do crkve dohrlilo je mnostvo redovnika, odavde do gnojista hrpimice su dotrcale sluge.
Jedini netaknut prostor je izme u gnojista i Zgrade. Da vidimo hoemo li nai stogod zanimljivo.«
»Ali sto biste htjeli nai?«, upitah.
»Ako se u posudu nije bacio sam, netko ga je donio, ve mrtva, pretpostavljam. A tko prenosi tu e
truplo, u snijegu ostavlja duboke stope. Pa onda gledaj mozes li ovdje uokolo nai stope koje bi ti
se cinile razlicitim od onih koje su ostavili ti bukaci redovnici sto su nam upropastili nas
pergament.«
Tako uradismo. I odmah kazem, nek me Bog ocuva od tastine, da bas ja otkrih nesto izme u
posude i Zgrade. Bili su to otisci ljudskih stopala, dosta duboki, na podrucju kojim jos nitko nije
bio prosao i, sto smjesta uoci moj ucitelj, blazi od onih koje su ostavili redovnici sluge, sto je bio
znak da je napadalo jos snijega, pa su dakle bili pravljeni davno prije. No, ono sto nam se najvise
ucini vrijednim je to sto se s otiscima mijesao postojaniji trag, kao da je onaj koji je ostavio otiske
nesto vukao. Da ne duljim, bila je to brazda sto se protezala od zare do vrata blagovaonice, s one
strane Zgrade izme u juznog i bocnog tornja.
Blagovaonica, skriptorij, knjiznica«, rece Vilim. »Jos jednom knjiznica. Venancije je umro u
Zgradi, i to najvjerojatniji knjiznici.«
»A zasto bas u knjiznici?«
»Nastojim se staviti u ubojicinu kozu. Da je Venancije umro ubijen, u blagovaonici, u kuhinji ili
skriptoriju, zasto ga ondje ne bi ostavio? Ali ako je umro u knjiznici, valjalo ga je prenijeti
drugamo, bilo zato sto ga u knjiznici nikad ne bi otkrili (a mozda je ubojici bilo stalo upravo da ga
otkriju), bilo zbog toga sto ubojica vjerojatno ne zeli da se paznja usredotoci na knjiznicu.«
»A zasto je ubojici moglo biti stalo da ga otkriju?«
»Ne znam, govorim o pretpostavkama. Tko ti kaze da je ubojica umorio Venancija jer je Venancija
mrzio? Mogao ga je ubiti umjesto bilo koga drugog, da bi ostavio trag, da bi dao na znanje nesto
drugo.«
»Omnis mundi creatum, quasi liber et scriptura...«, promrmljah. »Ali o kojem znaku bi bila rijec?«
»To je ono sto ne znam. Ali ne zaboravimo da ima i znakova koji se takvima cine, a zapravo su
besmisleni, kao blitiri ili bu-ba-baf...«
»Bilo bi uzasno«, rekoh, »ubiti covjeka da bi se reklo bu-ba-baf!«
»Bilo bi uzasno«, napomenu Vilim, »ubiti covjeka i da bi se reklo Credo in unum Deum...«
U tom nas trenutku sustignu Severin. Bio je oprao i brizno pre gledao les. Nikakvih rana, nikakvih
nagnjecenja na glavi. Kao da je umro od caranja.
»Kao po kazni Bozjoj?« upita Vilim.
»Mozda«, rece Severin.
»Ili od otrova?« '!
Severin je oklijevao. »I to, mozda.«
»Imas li u laboratoriju otrova?«, upita Vilim dok smo hodali prema bolnici.
»Imam i njih. Ali ovisi o tome sto smatras otrovom. Postoje tvari koje su u malim kolicinama
blagotvorne, a u prekomjernim kolicinama izazivaju smrt. Kao svaki dobar travar, cuvam ih i
razborito ih rabim. U svojem vrtu, na primjer, uzgajam odoljen. Nekoliko kapi u oparku od drugih
biljaka smiruje srce koje nepravilno kuca-Pretjerana kolicina dovodi do obamrlosti i do smrti.«
»A na lesu nisi zamijetio znakove nekog posebnog otrova?«
»Nikakve. Ali mnogi otrovi ne ostavljaju tragova.«
Bili smo stigli do bolnice. Ovamo su, oprano u kupkama, bili prenijeli Venancijevo tijelo, koje je
pocivalo na velikom stolu u Severinovu laboratoriju. Prekapnice i druge staklene i zemljane
sprave sjetise me (ali sam o tome znao jedino po neizravnim pricama) na radionicu. Na dugoj
polici uzduz vanjskog zida prosezao se opsezan niz staklenika, krcaga, posuda punih raznobojnih
»Lijepa zbirka ljekovitog bilja«, rece Vilim. »Sve su to proizvodi iz vaseg vrta?«
»Nisu«, rece Severin, »mnoge su mi rijetke tvari, i one koje u ovim krajevima ne uspijevaju,
godinama donosili redovnici sto su dolazili sa svih strana svijeta. Imam i dragocjenih tvari koje je
tesko nai, pomijesanih s tvarima koje se lako dobiju iz ovdasnjeg raslinja. Vidis... sjeckani agaling,
potjece iz Kine, a ja sam ga dobio od arapskog ucenjaka. Sokoltrijska aloja, dolazi iz Indije, izvrsna
za zacjeljivanje rana. Zivo srebro, ozivljuje mrtve ili, bolje receno, budi one sto izgube svijest.
Arsen: vrlo opasan, smrtni otrov za onoga tko ga proguta. Boracija, biljka dobra za bolesna plua.
Srpac, koristan za lomove glave. Maticija, zaustavlja pluna izlucivanja i neugodne upale sluznice.
Smirna...«
»Ona koju su donijeli magi?«, upitah.
»Ona koju su donijeli magi, ali je tu dobra za sprecavanje pobacaja, a bere se na stablu koje se zove
Balsamodendron myrra. A ovo je mumija, vrlo rijetka, napravljena od trulezi munificiranih leseva,
sluzi za pripremu mnogih gotovo cudotvornih lijekova. Man-dragola officinalis, dobra za san...«
»I da razbudi putene zelje«, napomenu moj ucitelj.
»Tako kazu, ali ovdje se u tu svrhu ne rabi, kao sto mozete pretpostaviti«, nasmijesi se Severin. »A
pogledajte ovo«, rece uzevsi staklenku, »tucija, cudesna za oci«.
»A sto je ovo?«, zivahno upita Vilim dodirnuvsi kamen sto je lezao na polici.
»Ovo. To su mi davno darovali. Mislim da je to lopris amatiti ili pis ematitis. Cini se da ima raznih
ljekovitih svojstava, ali jos nisam otkrio kojih. Poznajes li to?«
,,Poznajem«, rece Vilim, »ali ne kao lijek«. Iz mantije izvuce nozi i polako ga primaknu kamenu.
Kao nozi, sto ga je njegova ruka pomakla, pomno stize na malu udaljenost od kamena, vidjeh
kako se ostrica naglo okree, kao da je Vilim zavrnuo zapese, koje je im ostalo nepokretno. A
ostrica se s lakim metalnim zvukom popne uz kamen.
»Vidis«, rece mi Vilim,
»A cemu sluzi?«, zapitah.
»Raznim stvarima o kojima u ti pricati. No zasad bih htio znati Severine, ima li ovdje cega sto bi
moglo ubiti covjeka.«
Severin nacas razmisli, rekao bih predugo, ako se vodi racuna o jasnoi njegova odgovora:
»Mnogo toga. Rekao sam ti, granica izme u otrova i lijeka je posve neznatna. Grci su i jedan i
drugi nazi vali pharmacon.«
»I nema nicega sto je nedavno odneseno?«
Severin opet razmisli, a zatim e, gotovo vazui rijeci: »Niceg, nedavno.«
»A u proslosti?«
»Tko zna. Ne sjeam se. U ovoj sam opatiji trideset godina, a u bolnici dvadeset i pet.«
»Odvise za ljudsko pamenje«, slozi se Vilim. Onda e iznenada: »Jucer smo govorili o biljkama
koje mogu izazvati privi enja. Koje su to?«
Ponasanjem i izrazom lica Severin pokaza zivu zelju da izbjegne tu temu: »Morao bih razmisliti,
znas, ovdje imam toliko cudesnih tvari. Ali govorimo radije o Venanciju. Sto kazes o tome?«
»Morao bih razmisliti«, odgovori Vilim.

Prvi cas
Gdje Benno iz Uppsale povjeri neke stvari, neke druge povjeri Berengar iz Arundela, a Adson dozna sto je
prava pokora.

Zlosretni je doga aj unio pomutnju u zivot redovnicke obitelji. Metez koji je nastao kad je
prona en les bio je prekinuo sluzbu Bozju. Opat je redovnike odmah nagnao natrag u kor da mole
za dusu svojeg subrata.
Glasovi redovnika bijahu napukli. Smjestimo se tako da mozemo proucavati njihova oblicja dok,
po liturgiji, kukuljice nisu spustene. Smjesta vidjesmo Berengarovo lice. Blijedo, zgrceno, sjajno od
znoja. Dan prije bili smo dvaput culi govorkanja na njegov racun, kao o nekome tko je na poseban
nacin imao neke veze s Adelmom, a nije bilo posrijedi to sto su njih dvojica, kao vrsnjaci, bili
prijatelji, nego zaobilazni ton onih koji su na to prijateljstvo ciljali.
Opazismo kraj njega Malahiju. Mracnog, namrstenog, nedokucivog. Do njega, jednako
nedokucivo lice slijepog Jorgea. Zamijetismo, me utim, uzrujane kretnje Benna iz Uppsale,
proucavatelja retorike °jega smo dan prije upoznali u skriptoriju, te ga ulovismo kako u
Malahijinu pravcu dobacuje brz pogled. »Benno je uzrujan, Berengar je Prestrasen«, primijeti
Vilim. »Trebat e ih odmah ispitati.«
»Zasto?«, upitah bezazleno.
,,Jer je zanimanje tesko«, rece Vilim. »Tesko je zanimanje vizitorovo, treba udariti po najslabijima, i
to u trenucima njihove najvee slabosti.«
Netom se, naime, zavrsi sluzba, dostigosmo Benna koji je odlazio prema Riznici. Ucini se da
mladiu nije pravo sto cuje da ga Vilim zove, pa se stade neuvjerljivo izgovarati na posao. Cinilo
se da se zuri da sto prije do e u skriptorij. No, moj ga ucitelj podsjeti da s tovim opunomoenjem
vodi istragu i odvede ga u klostar. Sjedosmo na unutrasnji grudobran, izme u dvaju stupova.
Benno je cekao da Vilim prozbori, povremeno pogledavajui prema Zgradi.
»Onda«, upita Vilim, »o cemu se pricalo onog dana kad ste ti, Berengar, Venancije, Malahija i
Jorge raspravljali o Adelmovim crtezima na marginama?«
»Jucer ste to culi. Jorge je primijetio da knjige koje sadrze istinu nije dopusteno ukrasavati
smijesnim slikama. A Venancije je priklopio da je sam Aristotel govorio o dosjetkama i o igrama
rijeci te da stoga smijeh ne mora biti los ako moze postati sredstvom istine. Jorge je kazao da je,
ako se dobro sjea, Aristotel o tome govorio u knjizi o pjesnickom umijeu, i to u vezi s
metaforama. Da su ve tu posrijedi dvije okolnosti koje uznemiruju, prva sto nam je Poetika, koja
je krsanskom svijetu toliko vremena i mozda Bozjom voljom ostala nepoznata, stigla preko
nevjernih Maura...«
»Ali ju je na latinski preveo prijatelj an eoskog doktora Akvinskog«, primijeti Vilim.
»To sam mu ja rekao«, odmah e Benno osokoljen. »Ja tesko citam na grckom i upravo sam preko
prijevoda Vilima iz Moerbekea mogao prii toj knjizi. Eto, to sam mu ja rekao. Ali Jorge je dodao
kako je drugi razlog za nemir to sto mudrac iz Stagire ondje govori o pjesnistvu, koja je najniza
doctrina i koje zivi od fragmenta. A Venancije je rekao da su i psalmi pjesnicko djelo i sluze se
metaforama, a Jorge se rasrdio, jer su, rece, Bogom nadahnuto djelo i sluze se metaforama da bi
prenijeli istinu, dok se djela poganskih pjesnika sluze metaforama da bi prenijela laz i u svrhu
ciste zabave, sto me jako uvrijedilo...«
»Zasto?«
»Jer se ja bavim retorikom i citam mnoge poganske pjesnike, 1 znam... ili bolje, mislim da su se
preko njihovih rijeci prenijele' naturaliter krsanske istine... Ukratko, u tom je trenu, ako se dobro
sjeam, Venancije stao govoriti o drugim knjigama, a Jorge se strasno naljutio.«
»O kojim knjigama?«
Benno se ustrucavao: »Ne sjeam se. Zasto je vazno o kojim se knjigama govorilo?«
»Jako je vazno, jer se ovdje svi trsimo da shvatimo sto se dogodilo me u ljudima koji su me u
knjigama, s knjigama i od knjiga zive, pa su dakle i njihove rijeci o knjigama vazne.« Istina«, rece
Benno prvi put se osmjehnuvsi i gotovo ozarena lica. Mi zivimo za knjige. Poziv pun miline u
ovom svijetu kojim vladaju. Mozda ete onda shvatiti sto se onoga dana zbilo. Venan koji vrlo
dobro zna... koji je vrlo dobro znao grcki, rece da je Aristotel drugu knjigu Poetike, namijenio
posebno smijehu pa, ako je tako velik filozof smijehu posvetio citavu knjigu, smijeh mora biti
vazna stvar. Jorge rece da su mnogi sveti oci citave knjige posvetili grijehu, koji nije vazna nego
ruzna stvar, a Venancije rece da je Aristotel, koliko on zna, o smijehu govorio kao o dobroj stvari i
kao o oru u istine, a tad ga Jorge posprdno zapita je li slucajno i on procitao tu Aristotelovu
knjigu, a Venancije rece da je jos nitko nije mogao procitati, jer vise nikad nije prona ena, a mozda
se izgubila. I doista, nitko nikada nije mogao procitati drugu knjigu Poetike, Vilimu od Moerbekea
nije nikad dosla do ruku. Onda Jorge rece da je nije nasao zato sto nikad nije bila napisana, jer
providnost nije htjela da se uznose nistavne stvari. Ja sam htio smiriti duhove, jer se Jorge lako
razjari, a Venancije je govorio tako da ga razdrazi, pa rekoh kako u dijelu Poetike koji poznajemo, i
u Retorici, ima mnogo mudrih primjedaba o domisljatim zagonetkama, i Venancije se sa mnom
slozi. Tada je s nama bio Pacifik iz Tivolija koji dosta dobro poznaje poganske pjesnike, i kazao je
da u pogledu domisljatih zagonetaka nitko ne moze nadmasiti africke pjesnike. Naveo je stovise
zagonetku o ribi, onu Sinfozijevu:
Estdomus in tenis, clara quae voe resultat. Ipsa domus resonat, tacitus sed non sonat hospes. Ambo tamen
currunt, hospes simul et domus una.
Tog casa Jorge rece kako je Isus preporucio da nam se govor svede na da i ne, a sve sto je vise od
toga potjece od zloduha, i da je dovoljno rei riba da se imenuje riba, a da se pojam ne prikriva
pod omanjivackim glasovima. I dometnu da mu se ne cini razumnim Afrikance uzimati kao
uzor... A onda...« »Onda?«
»Onda se dogodilo nesto sto nisam razumio. Berengar se stao smijati, te ga je prekorio, a on rece
da se smije jer mu je palo na pamet, kad bi potrazilo me u Afrikancima, da bi se naislo na posve
drugacije uzore, i to ne tako lake kao sto je ona o ribi. Malahija, pomahnitalo, gotovo scepa
Berengara za kukuljicu i posalje ga da se uhvati svojih duznosti... Berengar je, to znate, njegov
pomonik...«
»A zatim?«
»Zatim je Jorge dovrsio razgovor tako sto se udaljio. Svi smo posli za svojim poslom, ali dok sam
radio, vidio sam kako najprije Venancije, a onda Adelmo pristupaju Berengaru da bi ga nesto
pitali. Izdaleka sam vidio da se brani, ali su tijekom dana obojica navraala k njemu, A osim toga,
te sam veceri u klostru vidio Berengara i Adelma kako razgovaraju, prije nego sto e otii u
blagovaonicu. Eto, to je sve sto znam.«
»Ti, naime, znas da su dvije osobe koje su nedavno umrle u tajanstvenim okolnostima od
Berengara nesto trazile«, rece Vilim.
Benno nevoljko odgovori: »Nisam to rekao! Ispricao sam sto se tog dana dogodilo i kako ste me vi
pitali...« Malo razmisli, zatim zurno doda: »Ali ako zelite znati moje misljenje, Berengar im je
govorio o necemu sto se nalazi u knjiznici, i ondje treba da trazite.«
»Zasto mislis na knjiznicu? Sto je htio rei Berengar kad je govorio o trazenju medu Afrikancima?
Zar nije htio rei da treba bolje citati africke pjesnike?«
»Mozda, tako se cinilo, ali zasto bi se onda Malahija razbjesnio? Zapravo ovisi o njemu da odluci
smije ili ne smije dati na citanje knjigu africkih pjesnika. Ali ja znam jedno: tko prelista katalog
knjiga, medu naznakama koje poznaje samo knjiznicar, cesto e nalaziti jednu koja glasi Africd, a
nasao sam cak i jednu koja glasi 'finis Africae. Jednom sam zahtijevao knjigu koja je nosila tu
oznaku, ne sjeam se koju, naslov mi je bio probudio znatizelju, a Malahija mi rece da su se knjige
s tim znakom izgubile. Eto sto znam. Zbog toga vam kazem: tako je, nadzirite Berengara, i to ga
nadzirite kad se penje u knjiznicu. Nikad se ne zna.«
»Nikad se ne zna«, zakljuci Vilim otpustajui ga. Zatim uze sa mnom setati po klostru pa primijeti
da je, prije svega, Berengar jos jednom bio metom govorkanja svoje subrae; u drugom redu, cinilo
se da Benno zudi da nas navede na knjiznicu. Napomenuh kako mozda zeli da mi tamo otkrijemo
ono sto i on zeli doznati, a Vilim rece da je vjerojatno tako, ali postoji i mogunost da nas navodi
na knjiznicu kako bi nas udaljio od nekog drugog mjesta. »Kojeg?« upitah. A Vilim rece da ne zna,
mozda od skriptorija, mozda od kuhinja ili od kora, ili od spavaonice, ili od bolnice. Primijetili da
je dan prije knjiznica privukla upravo njega, Vilima, a on odvrati kako zeli da ga privuku stvari
koje se njemu svi aju, a ne one koje mu savjetuju drugi. Da knjiznicu, me utim, treba drzati na
oku, i da sad ne bi bilo tesko pokusati u nju nekako prodrijeti. Sad mu ve okolnosti nalazu da
radoznalosu prekoraci granice uljudnosti i postovanja prema obicajima i zakonima opatije.
Udaljavali smo se iz klostra. Sluge i iskusenici su nakon mise izlazili iz crkve. I dok smo obilazili
zapadnu stranu hrama, spazismo Berengara gdje izlazi kroz portal transepta i preko groblja
prolazi prema Zgradi. Vilim ga pozva, ovaj zastade i mi ga stigosmo. Bio je jos smeteniji nego kad
smo ga vidjeli u koru, pa Vilim ocevidno odluci da se, kao sto je to ucinio s Bennom, okoristi
njegovim dusevnim stanjem.
»Cini se, dakle, da si ti zadnji Adelma vidio zivog«, rece mu.
Berengar zatetura kao da e se onesvijestiti: »Ja?«, zapita slabasnim glasom. Vilim je svoje pitanje
bio izbacio gotovo nasumce, vjerojatno zato sto mu je Benno rekao kako je tu dvojicu vidio gdje
nakon vecernje pricaju o klostru. No mora da je pogodio nisan, Berengar je ocito mislio o drugom i
uistinu zadnjem susretu, jer stade govoriti skrhanim glasom.
»Kako to mozete rei, ja sam ga kao i svi drugi vidio prije odlaska na pocinak!«
Tad Vilim odluci da se isplati ne dati mu da predahne: »Nisi, ti si ga vidio ponovno i znas vise
nego sto zelis dati naslutiti. Ali sad su tu ve dva smrtna slucaja i vise ne mozes sutjeti. Znas vrlo
dobro da ima mnogo nacina da neka osoba progovori!«
Vilim mi je vise puta bio rekao da se i kao inkvizitor uvijek klonio mucenja, ali ga Berengar
pogresno shvati (ili je Vilim htio da ga pogresno shvati), u svakom slucaju, njegova se igra pokaza
uspjesnom.
»Jesam, jesam«, rece Berengar briznuvsi u gorak plac, »ja sam Adelma vidio one vecere, ali sam ga
vidio ve mrtva!« »Kako?«, priupita Vilim, »u podnozju kosine?« »Ne, ne, na groblju sam ga vidio,
hodao je izme u grobova, kao sablast izme u sablasti. Sretoh ga i odmah opazih da pred sobom
nemam zivog covjeka, njegovo je lice ve bilo lice lesa, njegove su oci ve vidjele vjecne muke.
Naravno, tek idueg jutra, kad sam doznao njegovu smrt, shvatio sam da sam sreo njegovu
utvaru, ali u onome trenutku sam uvidio da imam privi enje i da ispred mene stoji dusa, dusa
pokojnika... O, Gospodine, kakvim mi se grobnim glasom obratio!« "A sto je rekao?«
»'Proklet sam!', tako mi rece. 'Taj kojeg pred sobom vidis jest povratnik iz pakla i u pakao se
vratiti mora.' Tako mi rece. A ja mu viknuh: Adelmo, zar zaista dolazis iz pakla? Kakve su muke
paklene?' A tresao sam se, jer sam netom bio izasao sa sluzbe povecerja gdje su se citale strasne
stranice o srdzbi Gospodinovoj. A on mi rece: 'Muke su paklene beskrajno mnogo vee nego sto
nas jezik moze iskazati. Vidis li,' rece, 'ovaj plast sofizma kojim sam se sve do danas ogrtao? Tisti
me i tereti kao da najvei pariski toranj ili najveu planinu svijeta na le ima nosim i nikad je vise
neu moi odloziti. I tu mi je kaznu dodijelila Bozja pravda zbog mojeg slavohleplja, zato sto sam
svoje tijelo smatrao mjestom slasti, i sto sam zamisljao da znam vise od drugih, i sto sam se
zabavljao nakaznim stvarima, koje su, u mojoj masti docarane, daleko nakaznije stvari proizvele u
dusi mojoj -- i sad u s njima vjecno morati zivjeti. Vidis li? Podstava je ovog plasta kao da je sva
od zeravice i od gorue vatre, a to je vatra sto pali moje tijelo, i to mi je kazna dana za bescasni
grijeh puta kojim sam se kvario, i ova me sad vatra bez predaha pece i zeze! Pruzi mi ruku, lijepi
moj ucitelju!', jos mi rece, 'da ti susret sa mnom bude korisna pouka, da ti uzvratim za mnoge
pouke sto mi dade, pruzi mi ruku, lijepi moj ucitelju!' Pa strese prstom ruke sto je gorjela, i na
ruku mi pade kapljica njegova znoja i ucini mi se da mi probija dlan, jer sam vise dana nosio od
toga znak, samo sto sam ga svima skrivao. Zatim nestade medu grobovima, a sljedeeg ju tra doz-
na oh da je to tijelo, sto me tako prepalo, ve lezalo mrtvo u podnozju litice.«
Berengar je dahtao i plakao. Vilim ga upita: »A kako to da te zvao svojim lijepim uciteljem? Bili ste
iste dobi. Jesi li ga mozda necem naucio?«
Berengar sakri glavu navukavsi kukuljicu na lice, pa pade na koljena obrglivsi Vilimove noge: »Ne
znam, ne znam zasto me tako zvao, ja ga nicemu nisam naucio!«, i stade jecati. »Bojim se, oce,
hou da me vi ispovjedite, milost, vrag mi zdere utrobu!«
Vilim ga odaleci od sebe i pruzi mu ruku da ustane. »Nemoj Berengare«, rece mu, »ne trazi od
mene da te ispovjedim. Ne zatvaraj moja usta otvarajui svoja. Na drugi es mi nacin rei ono sto
od tebe zelim doznati. A ako mi ne kazes, sam u to otkriti. Trazi od mene milost, ako hoes, ne
trazi sutnju. Previse njih u ovoj opatiji suti. Radije mi reci kako si vidio njegovo blijedo lice kad je
bilo gluho doba noi, kako si mogao opeci ruku kad je te noi padala kisa, grad i susnjezica, sto si
radio na groblju? Hajde«, pa mu grubo prodrma ramena, »bar to mi reci!«
Rerenearu su drhtale ruke i noge: »Ne znam sto sam radio na u- ne sjeam se. Ne znam zasto sam
mu vidio lice, mozda sam na groblju, vidio svjetlo, ne... on je imao svjetlo, nosio je svijeu,
mozda sam mu vidio lice pri svjetlosti plamena...«
»Kako je mogao nositi svijeu kad je kisilo i snijezilo?«
»Bilo je to nakon povecerja, odmah nakon povecerja, jos nije snijezilo, pocelo je poslije... Sjeam se
da su prvi udari vjetra pocinjali, dok sam bjezao prema spavaonici. Bjezao sam prema spavaonici,
u suprotnom pravcu od onog u kojem je isla utvara... A onda vise nista ne znam, molim vas, ne
ispitujte me vise, ako me ne zelite ispovjediti.«
»U redu«, rece Vilim, »sad idi, idi u kor, idi razgovarati s Gospodinom, kad ne zelis razgovarati s
ljudima, ili po i potraziti redovnika koji bi htio cuti tvoju ispovijed, jer ako otad ne ispovijedas
svoje grijehe, svetogrdan si pristupao obredima. Po i. Vidjet emo se.«
Berengar trkom nestade. A Vilim protrlja ruke kao sto sam vi ao da cini u mnogim drugim
prilikama kad bi necim bio zadovoljan.
»Dobro«, rece, »sad mnoge stvari postaju jasne.«
»Jasne, ucitelju?« zapitah ga, »jasne, sad kad imamo i Adelmovu utvaru?«
»Dragi Adsone«, rece Vilim, »ta mi se utvara vrlo malo cini utvarom, a u svakom je slucaju
izgovarala stranicu koju sam ve procitao u nekoj knjizi za propovjednicku uporabu. Ti redovnici
mozda previse citaju, a kad su uzbu eni, nanovo prozivljuju privi enja na koja su naisli u
knjigama. Ne znam je li Adelmo to zbilja rekao ili je Berengar cuo jer mu je bilo potrebno da to
cuje. Cinjenica je da ta prica potvr uje niz mojih pretpostavaka. Na primjer, Adelmo se sam ubio,
a Berengarova prica nam kazuje da je, prije nego sto e umrijeti, hodao naokolo vrlo uzrujan i
progonjen griznjom savjesti zbog neceg sto je pocinio. Bio je uzrujan i prestrasen zbog svojeg
grijeha, jer ga je netko prestrasio, a mozda mu je bio ispricao upravo prizor prikaze iz pakla koji je
on Berengaru odglumio takvom opsjenjenom vjestinom, grobljem je prolazio jer je stizao iz kora,
gdje se bio povjerio (ili ispovjedio) nekome tko mu je utjerao strah i griznju savjesti. A s groblja je,
kao sto smo od Berengara mogli razumjeti, krenuo u pravcu suprotnom od spavaonice. Prema
Zgradi, dakle, ali (mogue je) i prema zidinama iza gnojista, odakle, zakljucio sam, mora da se
bacio. Bacio se prije nego sto se digla oluja, umro je u podnozju zida i poslije je lavina odnijela
njegov les izme u sjevernog i istocnog dijela.
»Ali sto je s kapljom uzarenog znoja?«
»Ve je bila u prici koju je on cuo i ponovio, ili koju je Berengar u svojoj uzrujanosti i u svojem
grizodusju zamislio. Jer Adelmovoj griznji savjesti kao antistrofa odgovara Berengarova griznja
savjesti, to si osjetio. A ako je Adelmo dolazio iz kora, mozda je nosio vostanicu, pa je kap na ruci
njegova prijatelja bila samo kap voska. No, Berengar je osjetio kako ga pece mnogo jace, jer ga je
Adelmo sigurno nazvao svojim uciteljem. To je, dakle, znak da mu je Adelmo zamjerao sto ga je
naucio necem zbog cega je sad smrtno ocajavao. A Berengar to zna, on pati jer zna da je Adelma
gurnuo u smrt, ponukavsi ga da cini nesto sto nije smio. I nije tesko pretpostaviti sto, jadni moj
Adsone, nakon onog sto smo culi o svojem pomoniku knjiznicara.«
»Mislim da sam razumio sto se dogodilo me u tom dvojicom«, rekoh stidei se svoje pronicavosti,
»ali zar ne vjerujemo svi u milosrdnog Boga? Adelmo se, kazete, vjerojatno bio ispovjedio: zasto je
pokusao svoj prvi grijeh kazniti grijehom koji je jamacno tezi, ili bar jednako tezak?«
»Zato sto ga je netko svojim rijecima bacio u ocaj. Rekao sam kako mora da je kakva
propovjednicka stranica nasih dana nekoga navela na rijeci sto su prestrasile Adelma i kojima je
Adelmo prestrasio Berengara. Nikad kao ovih posljednjih godina, kako bi potaknuli na poboznost
i na strah (i na revnost, i na postovanje ljudskog i Bozjeg zakona), nisu propovjednici puku iznosili
tako grozne, mucne i jezovite rijeci. Nikad se kao nasih dana, u ophodima flagelanata, nisu cule
nabozne laude koje se nadahnjuju Kristovim i Djevicinim patnjama, nikad se kao danas nije
uporno poticala vjera priprostih ljudi putem predocavanja paklenskih muka.«
»Mozda je to potreba za pokorom«, rekoh.
»Adsone, nikad nisam cuo da se toliko poziva na pokoru kao danas, u doba kad ni propovjednici
ni biskupi, pa cak ni moja subraa spiritualci nisu vise kadri promicati pravu pokoru...«
»Ali tree razdoblje, an eoski papa, kapitul u Perugi...«, rekoh zbunjeno.
»Nostalgicne dapnje. Veliko je doba pokore zavrseno, zbog toga o pokori moze govoriti i
generalni kapitul franjevackog reda. Prije sto, dvjesta godina bio je veliki val obnove. Bilo je
vrijeme kad su se oni koji su o njemu govorili spaljivali, bilo sveci, bilo krivovjerci. Sad o tome svi
govore. U stanovitom smislu, o tome raspravlja cak i papa. Ne pouzdavaj se u obnove ljudskog
roda kad o njima govore kurije i dvorovi.«
Ali fra Dolcino«, usudih se, radoznao da nesto vise doznam o imenu koje sam vise puta cuo
spominjati prethodnoga dana.« Umro je, i to na ruzan nacin kao sto je zivio, jer je i on prekasno
stigao. A osim toga, sto ti o njemu znas?« »Nista, zato vas pitam...«
»O njemu radije ne bih nikada govorio. Imao sam posla s nekim A takozvanih apostola i izbliza
sam ih promotrio. Zalosna je to prica. Smutila bi te. U svakom je slucaju smutila mene, a jos bi te
vise smutila i moja vlastita nesposobnost da prosu ujem. To je prica o covjeku koji je cinio
bezumne stvari, jer je u djelo proveo ono sto su mnogi sveci propovijedali. U stanovitom trenutku
vise nisam razumio na kome je krivnja, bio sam kao... kao da me maglom zastrla srodnost sto se
svrstala u dva protivnicka polja, polje svetaca koji propovijedaju pokoru, i polje gresnika koji je to
provode u djelo, cesto naustrb drugih... Ali o drugome sam govorio. Ili mozda nisam, govorio sam
stalno o ovome, posto se zavrsilo doba pokore, za pokornike potreba za pokorom postala je
potreba za smru. A oni koji su ubijali poludjele pokornike vraajui smrt smrti, da bi potukli
pravu pokoru, koja je proizvodila smrt, pokoru duse zamijenili su pokorom maste, pozivanjem na
vrhunaravne vizije bola i krvi, nazivajui ih 'zrcalom' prave pokore. Zrcalom koje, u masti
priprostih, a kadsto i ucenih, za zivota ozivljuje paklenske muke. Kako nitko -- kaze se -- ne bi
grijesio. Nadajui se da e strahom duse sprijeciti da grijese, i uzdajui se da e strahom zamijeniti
pobunu.«
»Zar poslije doista vise nee grijesiti?«, sa strepnjom upitah. »Ovisi o tome sto smatras grijehom,
Adsone«, rece mi ucitelj. »Ja ne bih htio biti nepravedan prema narodu ove zemlje u kojoj vec
nekoliko godina zivim, ali mi se cini da je za oskudnu krepost talijanskoga pucanstva znacajno to
sto ne grijese iz straha od nekog idola, pa makar mu i nadijevali ime kakvog sveca. Vise se boje
svetog Sebastijana i svetog Antuna nego Krista. Ako tkogod zeli da neko Mjesto ostane cistim, da
se po njemu ne mokri, kao sto poput pasa , Talijani, nad njim nacrta sliku svetog Antuna kako
upire drvenom svjetiljkom, i on e odagnati one koji se spremaju da se pomokre. To se Talijani, i to
zaslugom svojih propovjednika, izlazu opasnosti da se vrate na stara praznovjerja, i ne vjeruju
vise u uskrsnue tijela, te se strasno boje tjelesnih povreda i nesrea, pa ih stoga vise plasi negoli
Krist.«
,,Berengar nije Talijan«, primijetih
»To nije vazno, govorim o klimi koju su crkva i propovjednicki radovi rasprostrli ovim
poluotokom, a koja se siri posvuda. A stize i u opatiju ucenih redovnika, kao sto su ovi.«
»Ali kad barem ne bi grijesili«, ostadoh pri svojem, jer sam bio spreman i da se samo time
zadovoljim.
»Kad bi ova opatija bila speculum mundi, ve bi imao odgovor.«
»Ali zar jest?«, upitah.
»Da bi speculum mundi postojao, trebalo bi da svijet ima oblik igri zakljuci Vilim, koji je za moj
mladenacki um bio odvise filozof.

Trei cas
Gdje se prisustvuje sva i prostih ljudi, Aymaro iz Aleksandrije natukne neke stvari, a Adson razmislja o
svetosti i o vrazjem izmetu. Zatim se Vilim i Adson vrate u skriptorij, Vilim vidi nesto zanimljivo, vodi
trei razgovor o dopustenosti smijeha, ali napokon ipak ne moze pogledati gdje bi htio.

Prije nego sto emo se popeti u skriptorij, o osmo u kuhinju da se okrijepimo, jer otkad smo se
ustali nismo nista bili jeli. Oporavih se cim sam popio zdjelicu toplog mlijeka. Veliko se juzno
ognjiste ve zarilo poput kovacnice, dok se u pei gotovio kruh za taj dan. Dva su kozara derala
kozu s ostatka netom ubijene koze. Medu kuharima vidjeh Salvatorea, koji mi se osmjehnu svojim
vucjim ustima. I vidjeh kako sa stola uzima ono sto je preostalo od sinonjeg pileta te to krisom
dodaje kozarima, koji to sakrise pod svoje koznate kapute zadovoljno se cerekajui. No, glavni
kuhar to opazi pa prekori Salvatorea: »Opskrbnice, opskrbnice«, rece, »ti treba da upravljas
opatijskim dobrima, ne da ih rasipas!«
» Dei su oni«, rece Salvatore, »Isus je rekao da za njega facite, za njega cinite ono sto facite za
jednog od ovih puerorum!«
»Fratriu od mojih gaa, minoritski prdonjo!«, viknu mu tad. »Nisi vise me u svojim franjevackim
prosjacima! Pusti da sinovima Bozjim udijeli Opatovo milosr e!«
Salvatore se smrknu u licu i rasr eno se okrenu: »Nisam ja fratri! Ja sam redovnik Sancti
Benedicti! Merdre a toy, bosumski govnaru!«
A Sumilska ti je kurva koju si noas priguzicio, svojim udom, svinjo!«, viknu kuhar.
Salvatore uzurbano posalje kozare van, a u prolazu nas zabrinuto pogleda: »Brate«, rece Vilimu,
»ti obrani svoj red kad nije moj, reci mu da filios Francisci non ereticos esse!« Zatim mi prisapnu
na uho-»lile menteur, lazljivac, fuj«, pa pljune na zemlju.
Kuhar do e i divljacki ga izgura te za njim zalupi vrata. »Brate«, s postovanjem rece Vilimu,
»nisam ruzno govorio o vasem redu i 0 presvetim ljudima koji su u njemu. Govorio sam onom
laznom minornu i laznom benediktincu koji nije ni pirka ni kanjac.«
»Znam odakle dolazi«, pomirljivo e Vilim. »Ali sad je redovnik kao ti i dugujes mu bratsko
postovanje.«
»Ali on gura nos kamo ne treba da ga gura, zato sto ga stiti opskrbnik, a opskrbnikom smatra
samog sebe. S opatijom se ponasa kao da je njegova, danju i nou!«
»Zasto nou?«, zapita Vilim. Kuhar odmahnu kao da zeli rei kako nee da govori o nimalo
kreposnim stvarima. Vilim ga za drugo ne upita nego do kraja popije svoje mlijeko.
Moja je znatizelja bivala sve razdrazenijom. Susret s Ubertinom, govorkanja o Salvatoreovoj
proslosti, sve cese aluzije na fratrie i na minorite heretike koje sam tih dana slusao, presuivanja
nekih stvari dok mi je moj ucitelj govorio o fra Dokinu... U mojem se duhu poceo slagati niz slika.
Na primjer, za vrijeme svojeg putovanja bar smo dva puta sreli ophod flagelanata. Jednom su ih
mjestani gledali kao svece, drugi put su stali gun ati da su heretici. Pa ipak je oba puta bila rijec o
istim ljudima. Prolazili su u ophodu dvojica po dvojica, gradskim ulicama, pokriveni samo preko
stidnih dijelova, jer su prevladali svaki osjeaj srama. Svaki je od njih u ruci drzao koznati bic i
njime sibao sebi leda, do krvi, lijui obilne suze kao da svojini ocima vide muku Spasiteljevu,
pjevom jadikovke zaklinjali su milost Gospodinovu i pomo Bogorodicinu. Ne samo danju, nego i
nou, s upaljenim vostanicama, po cicoj zimi, u velikoj su gomili obilazili crkve, ponizno se nicice
bacali pred oltarima, dok su ispred njih isli sveenici s vostanicama i sa stjegovima, i to ne samo
muskarci i zene iz puka, nego i plemenite matrone, i trgovci... A onda bi se prisustvovalo velikim
djelima pokore, oni sto su krali vraali bi oteto, ostali bi ispovijedali svoja zlodjela...
No, Vilim ih je hladno promatrao i rekao mi da to nije prava pokora. Govorio je kao sto je govorio
tog istog jutra: proslo je razdoblje velikog pokornickog ispiranja, a to je nacin na koji sami
propovjednici organiziraju poboznost masa, upravo zato da ne bi imali druge zelje za pokorom,
koja je -- ta doista jest -- hereticka, koja svima ulijeva bojazan. Ali nisam uspijevao shvatiti
razliku, ako je ope bilo neke razlike. Cinilo mi se da razlika ne istjece iz poucaka jedne ili druge,
nego iz nacina na koji crkva jednu i drugu prosu uje.
Sjeao sam se rasprave s Ubertinom. Vilim ga je nedvojbeno nastojao pridobiti, pokusao mu je rei
kako je mala razlika izme u njegove misticne (i pravovjerne) vjere i naopake vjere heretika.
Ubertino se uvrijedio kao da i te kako vidi razliku. Dojam sto sam ga o njemu stekao bio je da je on
razlicit upravo stoga sto je on taj koji zna vidjeti razlicitost. Vilim se bio povukao iz svojih
inkvizitorskih duznosti, jer je vise nije znao vidjeti. Zbog toga mi nije uspijevao govoriti o tom
tajnovitom fra Dokinu. Ali je onda (kazivao sam sebi) Vilim ocevidno izgubio Gospodinovu
potporu, koja ne samo da poucava kako da se vidi razlika, nego svojim odabranicima, da tako
kazem, dodjeljuje tu sposobnost razlucivanja. Ubertino i Klara iz Montefalca (iako je bila okruzena
gresnicima) ostali su sveci bas zato sto su znali razlikovati. To, i jedino to, jest svetost.
No, zasto Vilim ne zna razlikovati? Ipak je tako ostrouman covjek, i sto se tice prirodnih pojava,
medu stvarima zna uociti i najmanju raznovrsnost, i najmanju srodnost...
Bio sam zadubljen u te misli, a Vilim je ispijao svoje mlijeko, kad zacusmo kako nas netko
pozdravlja. To je bio Avmaro iz Aleksandrije, kojeg smo ve bili upoznali u skriptoriju i ciji mi je
izraz lica, obiljezen neprestanim podsmijehom, bio upao u oci, kao da sebi nikako ne uspijeva
objasniti ispraznost svih ljudskih bia, a ipak toj kozmickoj tragediji ne pridaje veliko znacenje.
»Onda, fra Vilime, jeste li se privikli na ovu spilju punu lu aka?«
»Cini mi se mjestom punim po svetosti i po ucenosti divljenja tjednih ljudi«, oprezno rece Vilim.
»Bilo je. Kad su opati bili opati, a knjiznicari knjiznicari. Sad ste ga vidjeli, tamo gore«, a
pokazivao je prema gornjem katu, »onog P umrtvog Nijemca s ocima kao u slijepca, sto pobozno
slusa trabunja onog slijepog Spanjolca s ocima kao u mrtvaca, kao da svako moze stii Antikrist,
grebe se po pergamentima, ali ulazi vrlo malo novih knjiga... Mi smo ovdje, a u gradovima se
radi... Neko se iz nasih opatija vladalo svijetom. Sad vidite, car se nama sluzi kako bi prijatelje da
se sretnu s njegovim neprijateljima. Ponesto o vasem zadatku, redovnici govore, govore, nemaju
drugog posla), ali ako mu je do toga da nadzire stanje ove zemlje neka boravi u gradovima. Mi tu
zanjemo zito i uzgajamo perad, a tamo dolje mijenjaju lakte svile za trube platna, a trube platna za
vree mirodija, a sve to zajedno za dobar novac. Mi cuvamo svoje blago, ali se blaga gomilaju
tamo dolje. A i knjige. I to ljepse od nasih.«
»U svijetu se, dakako, doga a mnogo toga novog. Ali zasto mislite da je krivnja Opatova?«
»Zato sto je knjiznicu dao u ruke stranicama i sto opatiju vodi kao da je utvrda podignuta da brani
knjiznicu. U ovim talijanskim krajevima benediktinska opatija treba da bude mjesto na kojem Tali-
jani odlucuju o onome sto je talijansko. Sto cine Talijani, danas kad vise ni papu nemaju? Trguju i
proizvode, i bogatiji su od francuskoga kralja. Pa onda cinimo i mi tako, ako znamo praviti lijepe
knjige, proizvodimo ih za sveucilista, i bavimo se onim sto se doga a tamo dolje, ne kazem da se
bavimo carom, uza sve postovanje prema vasem zadatku, fra Vilime, nego onim sto cine Bolonjci
ili Firentinci. Odavde bismo mogli nadzirati prolaz hodocasnika i trgovaca koji idu iz Italije u
Provansu i obratno. Otvorimo knjiznicu s tekstovima na puckom jeziku, pa e se ovamo popeti i
oni sto vise ne pisu na latinskom. A nas naprotiv nadzire skupina stranaca koji i dalje vode
knjiznicu kao da je u Clunyju jos uvijek dobri Odillon...«
»Ali Opat je Talijan«, rece Vilim.
»Opat je nitko i nista«, rece Avmaro uz neprekidan podsmijeh. »Umjesto glave ima knjiznicki
ormar. Crvotocan je. Da bi prkosio papi, dopusta da u opatiju nahrupe fratrii... mislim na one
heretike, fratre, na odmetnike od vaseg presvetog reda... a da bi se umilio caru, ovamo poziva
redovnike iz svih sjevernjackih samostana, kao da u nas nema vrsnih prepisivaca i ljudi koji znaju
grcki i arapski, i kao da u Firenci ili u Pisi nema trgovackih sinova, bogatih i darezljivih, koji bi
rado usli u nas red, kad bi red pruzio mogunost da se unaprijedi mo i ugled njihovih otaca. Ali
ovdje se popustanje svjetovnim stvarima priznaje samo kad je rijec o tome da se Nijemcima
dopusti da... dobri Gospodine, osinite moj jezik da ne kazem stogod neprilicno!«
»U opatiji se doga a stogod neprilicno?«, rastreseno upita lijevajui sebi jos malo mlijeka.
»I redovnik je covjek«, poucno e Avmaro. Zatim dometnu: » su ovdje manje ljudi nego drugdje. A
sto sam rekao, nek bude jasno da nisam rekao.«
Vrlo zanimljivo«, rece Vilim. »A to su vasa misljenja ili ih ima mnogo koji misle kao vi?«
»Mnogo, mnogo njih. Mnogo onih sto sad tuguju nad nesreom pokojnog Adelma, ali da je u
ponor pao netko drugi koji se vrti vise nego sto bi smio, ne bi bili nezadovoljni.« »Sto hoete rei?«
»Previse sam govorio. Ovdje previse govorimo, po svoj prilici ste ve primijetili. Ovdje sutnju vise
nitko ne postuje, s jedne strane. S druge je postuju previse. Umjesto da se govori ili da se suti,
ovdje bi valjalo raditi. U zlatna vremena naseg reda, kad opat vise ne bi imao znacaj kakav treba
da ima opat, lijep pehar otrovanog vina, i mjesto za nasljenika je ispraznjeno. Ove sam vam stvari
rekao, fra Vilime, razumije se, ne da bih ogovarao Opata ili drugu subrau, Boze me sacuvaj,
sreom nemam ruznu manu da ogovaram. Ali ne bih volio da vas je Opat zamolio da vodite
istragu o meni ili o nekom drugom, kao sto je Pacifik iz Tivolija ili Petar iz Sant' Albana. Mi s
pricama o knjiznici nemamo nikakve veze. Ali bismo s tim htjeli imati malo vise veze. Pa onda
otkrijte to zmijsko leglo, vi koji ste tolike heretike spalili.«
»Ja nikad nikoga nisam spalio«, suho odgovori Vilim. »Rekao sam to tek tako«, prizna Avmaro uz
sirok osmijeh. »Dobar lov, fra Vilime, ali pazite nou.« »Zasto ne danju?«
»Jer se danju tijelo lijeci dobrim travama, a nou se duh razboli od losih trava. Ne vjerujte da su
Adelma u ponor sunovratile necije ruke ili da je necijom rukom Venancije dospio u krv. Ovdje
netko nee da redovnici sami odlucuju kamo e ii, sto e raditi i sto e citati. Pa se koristi
paklenskim silama ili silama nekromanata, prijatelja pakla, da bi se znatizeljnicima pomutio um...«
»Govorite li o ocu travaru?«
»oeverin iz Svetog Emerika je cestit covjek. Naravno, Nijemac °n> Nijemac Malahija...« Pa posto je
jos jednom dokazao da nije sklon ogovaranju, Avmaro se pope na posao.
,,Sto nam je on to htio rei?«, zapitah.
,,Nista. Opatija je uvijek mjesto gdje se redovnici me usobno bore da bi sebi osigurali vlast nad
druzbom. I u Melku, ali Kao iskusenik mozda nisi imao prilike u to uvjeriti. Ali
osvojiti vlast u opatiji znaci osvojiti mjesto odakle se opi izravno s carom. U ovoj je zemlji,
me utim, situacija drugacija, car je daleko i kad si e do Rima. Nema dvora, sad vise cak ni
papinskog i postoje gradovi, to si opazio.«
»Svakako, i to me zacudilo. Grad je u Italiji nesto razlicito u odnosu na moje krajeve... Nije samo
mjesto za stanovanje: to je mjesto odlucivanja, svi su uvijek na trgu, gradska uprava ima vei
ugled i nego car ili papa. Kao da ima... mnogo kraljevina...« I »A kraljevi su trgovci. I njihovo je
oruzje novac. Novac u Italiji ima zadau koja je drugacija nego u tvojoj ili u mojoj zemlji. Novac ;
kola posvuda, ali velikim dijelom zivota prevladava i upravlja razmjena dobara, pilia ili
psenicnih snopova, ili srpa, ili kola, a novac sluzi da se ta dobra pribave. Vjerojatno si uocio da u
talijanskim gradovima, naprotiv, dobra sluze da bi se pribavio novac. Pa i popovi, biskupi, a cak i
sveenicki redovi moraju se razracunati s novcem. Upravo se stoga, naravno, otpor prema vlasti
ocituje kao pozivanje na siromastvo, a vlasti se opiru oni koji su iskljuceni iz dodira s novcem, pa
svako pozivanje na siromastvo izaziva toliku napetost i tolike raspre, i citav grad, od biskupa do
uprave, onoga koji odvise propovijeda siromastvo dozivljuje kao svojeg neprijatelja. Inkvizitori
osjeaju smrad zloduha gdje je netko reagirao na smrad zloduhova izmeta. I onda es razumjeti na
sto misli Avmaro. Benediktinska opatija, u zlatno doba reda, bila je mjesto s kojeg su pastiri
nadzirali stado vjernika. Avmaro zeli povratak tradiciji. Samo sto se zivot stada promijenio, a
opatija se moze vratiti tradiciji (svojoj negdasnjoj slavi, moi) jedino ako prihvati nove obicaje
stada, ako postane drugacijom. A budui da se danas stadom ne vlada uz pomo oruzja ili uz
pomo raskosnih obreda, nego putem nadzora nad novcem: Avmaro zeli da cijela proizvodnja u
opatiji, pa i sama knjiznica, postanu radionicom i tvornicom novca.«
»A kakve to veze ima sa zlocinom, ili sa zlocinima?« »Jos ne znam. Ali sad bih se htio popeti.
Do i.«
Redovnici su ve radili. U skriptoriju je carevala tisina, ali to nije bila ona tisina sto ishodi iz
radinog spokoja dusa. Berengar, koji je bio stigao malo prije nas, doceka nas s nelagodom. Ostali
redovnici podigose glave s posla. Znali su da smo tu da otkrijemo nesto o Venanciju, a sam pravac
njihovih pogleda zaustavi nasu pozornost na praznu mjestu, pod prozorom sto je gledao prema
unutrasnjost sredisnjeg osmorokuta.
Premda je bio vrlo hladan dan, temperatura u skriptoriju bila je blaga. Nije slucajno bio smjesten
iznad kuhinje, odakle je i dopiralo dovoljno topline, i zbog toga sto su ispusne cijevi dviju pei
donjem katu prolazile kroz pilastre sto su podupirali dva puzolika bista postavljena u zapadnom i
u juznom tornju. Sjeverni toranj, sa suprotne strane velike dvorane, nije imao stubista, nego veliko
ognjiste sto je gorjelo razvijajui ugodnu toplinu. Uz to je pod bio prekriven slamom koja je
prigusivala sum nasih koraka. Ukratko, najmanje zagrijan kut bio je u istocnom tornju, i doista,
kako je ostajalo praznih mjesta prema broju redovnika koji su radili, opazih da svi nastoje izbjei
stolove sto su stajali s te strane. Kad sam poslije uvidio da je puzasto stepeniste u istocnom tornju
jedino koje, osim sto vodi dolje u blagovaonicu, vodi i gore u knjiznicu, upitah se nije li grijanje
dvorane na takav nacin uredio mudar proracun kako bi redovnike onemoguio da onuda
njuskaju, i da knjiznicaru bude lakse nadgledati pristup knjiznici. No, mozda sam u svojim
sumnjama pretjerivao, jadno oponasajui svojeg ucitelja, jer odmah pomislih kako taj proracun bas
ne bi urodio plodom ljeti -- osim ukoliko (rekoh sebi) ta strana nije upravo i najosuncanija, te se
stoga opet najvise izbjegava.
Stol pokojnog Venancija bio je le ima okrenut velikom ognjistu pa je vjerojatno spadao medu
najpozeljnije. Dotad sam u skriptoriju proveo mali dio zivota, ali sam odonda na takvu mjestu
dugo proboravio, i znam koliko pisara, rubrikatora i znanstvenika stoji napora sto za svojim
stolom provodi duge zimske sate, dok mu prsti kojima drzi pisaljku trnu (kad redovnika ve pri
normalnoj temperaturi, nakon sest sati pisanja, u prstima hvata strasan grc, a palac boli kao
pretucen). A to objasnjava zasto na marginama rukopisa cesto nalazimo recenice sto ih je pisar
ostavio da svjedoce o njegovu trpljenju (i netrpeljivosti) kao sto su: »Hvala Bogu, skoro e mrak«,
ili »O, da mi Je bar casa dobrog vina!«, ili pak: »Danas je hladno, svjetlo je slabo, papir je hrapav,
nesto nije u redu.« Kao sto kaze stara poslovica, Pero drze tri prsta, ali radi citavo tijelo. I boli.
No, govorio sam o Venancijevu stolu. Bio je manji od drugih, uostalom i drugi koji su bili
postavljeni oko osmorokutnog, namjenjeni znanstvenicima, dok su stolovi pod prozorima zidova,
namijenjeni minijaturistima i prepisivacima.
Netko je k tome radio na stalku, jer se vjerojatno sluzio zapisima sto ih je opatija dobila na posudbu i

koji su se prepisivali. Ispod stola je bila namjestena niska polica natrpana neuvezanin, listovima, a
kako su svi bili na latinskom, zakljucili da su to njegoV' najnoviji prijevodi. Bili su napisani na
brzinu, nisu predstavlja): stranice knjige, nego ih je naknadno trebalo povjeriti prepisivao, i
minijaturistu. Zbog toga su bili tesko citljivi. Medu listovima se nalazila poneka knjiga na grckom.
Jos je jedna grcka knjiga lezala rasklopljena na stalku, djelo na kojem je Venancije proteklih dana
obavljao svoj prevodilacki posao. Ja tada jos nisam poznavao grcki ali moj ucitelj rece da je to
knjiga nekog Lukijana te da pripovijeda o covjeku preobrazenu u magarca. Sjetih se onda slicne
Apulejeve basne, od koje su iskusenike obicno strogo odvraali.
»Kako to da je Venancije prevodio ovu knjigu?«, upita Vilim Berengara koji je kraj nas stajao.
»To je od opatije zatrazio gospodar Milana, a od njega e opatija dobiti pravo prednosti u
proizvodnji vina na nekim posjedima sto se nalaze na istoku«, upravi Berengar ruku u daljinu.
No, odmah doda: »Ne znaci da se opatija upusta u plaene poslove za laike. Ali narucitelj se
zalozio da nam ovaj dragocjeni grcki rukopis na posudbu da mletacki duzd koji ga je dobio od
bizantskoga cara, pa smo, kad Venancije zavrsi svoj posao, namjeravali naciniti dva primjerka,
jedan za narucitelja, a drugi za svoju knjiznicu.«
»Kojoj, dakle, nije ispod casti prikupljati i poganske basne«, rece Vilim.
»Knjiznica je svjedocanstvo o istini i o zabludi«, rece tad glas iza nasih leda. Bio je to Jorge. Jos
jednom se zacudih (ali jos u se mnogo nacuditi sljedeih dana) zbog neocekivanog nacina na koji
se taj starac iznenada pojavljivao, kao da mi njega ne vidimo, a on nas vidi. Tako er se zapitah sto
li u skriptoriju radi slijepac, ali poslije uvidjeh da je Jorge prisutan posvuda u opatiji. A cesto je
boravio u skriptoriju sjedei na stolici kraj ognjista, i cinilo se da prati sve sto se u dvorani doga a.
Jednom ga zacuh kako sa svojeg mjesta glasno pita: »Tko se penje?«, a obraao se Malahiji koji je
isao prema knjiznici, dok je slama ublazavala njegove korake. Svi su ga redovnici jako cijenu
1 cesto mu se obraali citajui mu tesko razumljive ulomke, trazei od njega savjet o komentarima
klasicnih tekstova ili molei ga da ih uputi kako da prikazu neku zivotinju ili sveca. A on bi svojim
ugaslim ocima gledao u prazno, kao da zuri u stranice sto su mu jos bile zive u sjeanju, te bi
odgovarao da su lazni proroci odjeveni poput biskupa i da im iz usta iskacu zabe, ili kakvo je
kamenje koje opasavaju zidove nebeskog Jeruzalema, ili kako jednooke Arimapse ne valja
prikazivati blizu zemlje popa Ivana -- uz preporuku da ne pretjeruje pridajui njihovoj
nakaznosti zavodljive znacajke,
Nije dovoljno prikazati poput znamenja, prepoznatljive ali ne pohotljive ili do smijeha odbojne.
Jedanput ga cuh gdje nekog tumaca klasika savjetuje kako da Kiasni rekapitulaciju u Tikonijevim
tekstovima o umu svetoga Austina, a da bi se izbjegla donatisticka hereza. Drugi ga put cuh da
djeli savjete o tome kako da se u komentarima razlikuju heretici od raskolnika. Ili pak gdje
zbunjenom znanstveniku govori koju knjigu treba da trazi u katalogu knjiznice, i na kojem e
otprilike listu nai spomenutu tu knjigu, jamcei mu da e mu je knjiznicar svakako dati, jer je rijec
o Bogom nadahnutoj knjizi. Najposlije, jednom ga cuh kako kaze da stanovitu knjigu ne treba
traziti, jer doduse postoji u katalogu, ali su je prije pedeset godina unistili misevi, pa se pod
prstima onoga tko bi je sada taknuo pretvara u prasinu. On je, jednom rijecju, bio pamenje
knjiznice i duh skiptorija glavom. Katkad bi redovnike koje bi cuo me usobno brbljati opominjao:
»Pozurite da biste ostavili svjedocanstvo o istini, jer se blizi cas!«, a ciljao bi na Antikristov
dolazak.
»Knjiznica je svjedocanstvo o istini i o zabludi«, rece Jorge.
»Dakako, Apulej i Lukijan su bili krivi za mnoge zablude«, rece Vilim. »Ali pod velom svojih
izmisljotina ova basna sadrzi i dobru pouku, jer uci kako se plaaju vlastite zablude, a uz to,
mislim da prica o covjeku koji se preobrazio u magarca aludira na preobrazbu duse koja zapadne
u grijeh.«
»Mozda«, rece Jorge.
»Sad, me utim, razumijem zasto se Venancije u razgovoru o kojem mi je jucer kazao tako zanimao
za pitanje komedije. I ovakve se naime, mogu usporediti s komedijama starih pisaca. Ni jedne ni
druge ne pripovijedaju o ljudima koji su doista postojali, kao tragedije, nego su, kaze Izidor,
izmisljene: fabulae poetae aJando nominaverunt auia non sunt res factae sed tantum loauendo
Ipak ne shvatih zasto je Vilim taj razgovor zapodjenuo bas s Jekom za kojega se cinilo da ne voli
takve teme, ali mi Jorgeov govor rece koliko je dosjetljiv bio moj ucitelj. Tog se dana nije
raspravljalo o komedijama, nego o dopustenosti, namrgo eno e Jorge. A ja sam se vrlo dobro
sjeao da je upravo dan prije, kad se Venancije osvrnuo na tu raspravu, tvrdio kako je se ne sjea.
»Ah«, nemarno rece Vilim, »mislio sam da ste razgovarali pjesnickim lazima i o domisljatim
zagonetkama...«
»Razgovaralo se o smijehu«, odsijece Jorge. »Komedije su pogani pisali da bi gledatelje naveli na
smijeh, i zlo su cinili. Gospodin MA Isus nikad nije pripovijedao ni komedije ni basne, nego samo
jasne parabole koje nas alegorijski napuuju kako da zasluzimo raj, i tako budi.«
»Pitam se«, rece Vilim, »zasto se protivite pomisli da se Isus ikad smijao. Ja mislim da je smijeh,
kao kupanje, dobar lijek za lijecenje zlovolje i drugih bolesti tijela, poglavito potistenosti.«
»Kupanje je dobra stvar«, rece Jorge, »pa i sam ga Akvinac savjetuje jer odgoni tugu, koja moze
biti losa sklonost kad se ne prometne u boljeticu sto bi se mogla odagnati smjelosu. Kupanje
nanovo uspostavlja ravnotezu sokova. Smijeh potresa tijelo, izoblicuje crte lica, covjeka cini
slicnim majmunu.«
»Majmuni se ne smiju, a smijeh je svojstven covjeku, on je znak njegove razumnosti«, rece Vilim.
»Znak je ljudske razumnosti i rijec, a rijecju se moze huliti Bog. Sve sto je svojstveno covjeku, nije
nuzno i dobro. Smijeh je znak gluposti. Tko se smije, ne vjeruje u ono cemu se smije, ali to i ne
mrzi. Pa dakle, smijati se zlu znaci ne pripremati se za borbu protiv njega, a smijati se dobru znaci
nepriznavati silu po kojoj se dobro samo od sebe siri. Stoga Pravilo veli: decimus humilitatis gradus
est si non sitfacilis ac promptus in risu, quia scriptum est: stultus in risu exaltat voem suam.«
»Kvintilijan kaze«, prekinu moj ucitelj, »da smijeh valja suzbijati u hvalospjevu, radi
dostojanstvenosti, ali ga u mnogim drugim slucajevima valja poticati. Tacit hvali ironiju
Kalpurnija Pizona, Plinije Mladi je napisao: aliquando praeterea rideo, jocor, ludo, homo sum.«
»Bili su pogani«, doceka Jorge. »Pravilo veli: scurrilitates vero vA verba otiosa et risum moventia
aeterna clausura in omnibus locis darf' namus, et adtalia eloquia discipulum aperire os non permittitur.«
»Ali kad je Kristova rijec ve bila pobijedila na zemlji, Sinezije & Kirene je rekao da je Bog znao
skladno zdruziti komicno i tragicni a Elije Spartijan kaze o caru Hadrijanu, covjeku plemenita
vladanja naturaliter krsanskog duha, da je trenutke veselosti umio pomijesati sa znacima
ozbiljnosti. I napokon, Auzonije preporucuje da se ozbiljnost i saljivost razborito odmjeravaju.«
Ali Paulin iz Nole i Klement Aleksandrijski su nas upozorili tih gluposti cuvamo, a Sulpicije Sever
kaze da svetog Martina jos nisu vidjeli obuzeta bijesom ni obuzeta veseljem.« »Navodi, me utim,
neke sveceve duhovite odgovore, spiritualiter salsa«, rece Vilim.
»Bili su zustri i mudri, ne smijesni. Sveti je Efraim napisao pare-tezu protiv redovnickog smijeha, a
u djelu De habitu et conversatione motiachorum preporuca se izbjegavanje bestidnosti i sala kao da su
gujin otrov!«
»Ali Hildebert je rekao: admittendo tibijoca suntpost seria quae-dam, sed tamen et digis et ipsa gerenda
modis. John od Salisburvja je odobrio umjereno dobro raspolozenje. I naposljetku, Propovjednik,
odakle ste naveli odlomak na koji se poziva vase Pravilo, tamo gdje se kaze daje smijeh svojstven
glupanu, bar dopusta bezglasan smijeh, smijeh vedrog duha.«
»Duh je vedar jedino kad promatra istinu i raduje se dobru koje je nacinio, a istini se i dobru ne
smijemo. Eto zasto se Krist nije smijao. Smijeh je izvor sumnje.«
»Ali ponekad je pravo sumnjati.« »Ne vidim tome razloga. Kad se sumnja, treba se obratiti nekom
autoritetu, rijecima nekog oca ili doktora, pa sumnji prestaje svaki razlog. Cini mi se da ste
zadojeni doktrinama o kojima bi se dalo raspravljati, kao sto su doktrine pariskih logicara. No,
sveti je Bernard dobro znao kako da postupi protiv skopca Abelarda koji je sva pitanja htio
podvrgnuti hladnom i bezivotnom resetu razuma sto nije prosvijetljen Svetim pismom, izricui
svoje presude o tome sto jest i sto nije. Tko prihvati te vrlo opasne ideje, zacijelo moze cijeniti igru
budale koja se smije onome o cemu se mora znati jedna jedina na sto je jednom za svagda
iskazana. Kad se tako smije, budala neizravno veli 'Deus non est'.«
»Casni Jorge, cini mi se da ste nepravedni ako Abelarda nazivate slijepcem, jer znate da je toga
zalosnog stanja dopao zbog tu e pakosti...«
 Zbog svojih grijeha. Zbog preuzetnosti svojeg povjerenja u oskvrnuti razum. Tako su ismjehivali
vjeru priprostih, Bozje su tajne pokusali, kakvi su bili glupani ti koji su pokusavali),
 Postupalo s pitanjima koja se ticu preuzvisenih stvari, podrugivalo se ocima jer su smatrali da
takva pitanja prije treba uSp, vati nego rjesavati.«
»Ne slazem se, casni Jorge, Bog hoe da mi svojim razumom, radimo na mnogim nejasnim
stvarima, jer nam je Sveto pismo ostavilo slobodu da o njima odlucujemo. A kad vam netko
predlozi dj povjeruje u neku postavku, vi najprije morate istraziti je li ona prihvatljiva, zato sto je
nas razum stvorio Bog, i ono sto je drago nasem razumu, ne moze biti mrsko Bozjem razumu, o
kojemu uostalom znamo jedino ono o cemu, po slicnosti i cesto po nijekanju, sudimo prema
ponasanju vlastitog razuma. Pa onda vidite kako ponekad, da bi se oborio lazni autoritet
besmislena prijedloga kojemu se razum opire, i smijeh moze biti ispravno pomagalo. Smijeh cesto
sluzi i da bi se medu zlikovce unijela pometnja i da bi se osvijetlila njihova glupost. Pripovijeda se
o svetome Mavru da su ga pogani stavili u kipuu vodu, a on da se zalio kako mu je kupka odvise
hladna. Poganski je vladar glupo metnuo ruku u vodu da bi to provjerio, pa se opekao. Lijep cin
toga svetog mucenika koji je neprijatelje vjere izlozio ruglu.«
Jorge se nakesi: »I u epizodama koje pricaju propovjednici ima mnogo bajki. Svetac uronjen u
kipuu vodu pati za Krista i suspreze svoje jauke, ne pravi poganima djetinjaste psine!«
»Vidite li?« rece Vilim, »cini vam se da tu pricu odbija razum pa je optuzujete da je smijesna!
Makar i presutno i obuzdavajui usta, vi se necemu smijete i hoete da je ni ja ne shvatim ozbiljno.
Smijete se smijehu, ali se smijete.«
Jorge bijesno odmahnu: »Poigravajui se smijehom odvlacite me u isprazne razgovore. Ali vi znate
da se Krist nije smijao.«
»Nisam u to uvjeren. Kad farizeje poziva da bace prvi kamen, kad pita cija je slika na novcu kojim
treba platiti danak, kad se ig» rijecima i veli 'Tu es petrus', ja mislim da on govori domisljate stvari
da bi zbunio gresnike, da bi svojima obodrio duh. Domisljato govori i kad Kaifi veli: 'Ti kaza.' A
kad tumaci Jeremiju, gdje Bog Jeruzalemu govori'nudavifemora contrafaciem tuam, Jeronim
objasnjava 'sive nudabo et relevabo femora etposteriora tua. Cak se dakle i Bog izrazava u dosjetkama
kako bi zbunio one koje zeli kazniti. A vrlo dobro znate da su u najzesem trenutku borbe izme u
klinijeva# i cistercita prvi optuzili druge da ne nose hlaca, kako bi ih ucio"1 smijesnima. A u djelu
Speculum stultorum pripovijeda se o magarcu imenom Brunellus koji se pita sto bi se dogodilo kad
bi vjetar pomaknuo
plahte i kad bi redovnik sam sebi vidio sramne predjele.. .«
 Redovnici se uokolo nasmijase, a Jorge se pomami: »Ovu misao odvlacite u svetkovinu lu aka.
Znam da je me u franjevcima obicaj zadobivati naklonost puka ovakvim glupostima, ali u o toj
zabavi kazati sto veli stih sto sam ga cuo od jednog vaseg propovjednika: tumpodex carmen extulit
horridulumo. Ukor je bio malo preostar, Vilim se ponio bezobrazno, ali sad ga je optuzivao da na
usta pusta vjetrove. Upitah se ne znaci li taj govor da nas stari redovnik poziva da iza emo iz
skriptorija. Uto vidjeh gdje Vilim, maloprije tako ratoboran, postaje krotkim.
»Molim vas da mi oprostite, casni Jorge«, rece. »Moja su usta odala moje misli, nisam vam htio
uskratiti postovanje. Mozda je to sto kazete ispravno, a ja sam pogrijesio.«
Pred ovim cinom osobite smjernosti Jorge zabrunda, sto je moglo izrazavati i zadovoljstvo i
oprostenje, i ne mogne nista doli vratiti se na svoje mjesto, dok su redovnici, koji su se za vrijeme
razgovora malo-pomalo priblizavali, nanovo odlazili k svojim radnim stolovima. Vilim ponovo
kleknu ispred Venancijeva stola pa opet uze prekapati po papirima. Svojim je vrlo skrusenim
odgovorom dobio nekoliko casaka mira. A ono sto vidje u tih nekoliko casaka, idue noi nadahnu
njegova istrazivanja.
Bilo je to, me utim, doista nekoliko casaka. Benno se odmah priblizi hinei da je na stolu
zaboravio svoju pisaljku kad se primaknuo da cuje razgovor s Jorgeom, pa dosapnu Vilimu da s
njim mora hitno razgovarati, zakazujui mu sastanak iza kupaka. Rece mu neka se prvi udalji, a
da e mu se on doskora pridruziti.
Vilim se koji tren kolebao, zatim zazvao Malahiju koji je sa svojega knjiznicarskoga stola, pokraj
kataloga, pratio sve sto se zbiva, pa ga. na temelju zaduzenja koje je dobio od Opata, zamoli da
postavi nekoga tko bi pazio na Venancijev stol, jer je za svoju istragu smatrao opasnim da mu se
tijekom dana nitko ne priblizava, sve dok se on ne mogne vratiti. To rece naglas, jer na taj nacin
nije samo Malahiju vezao, nego i same redovnike da nadziru
Aiju. Knjiznicar ne imade druge nego da se slozi, pa se Vilim udalji." Dok smo prolazili
povrtnjakom i kretali prema kupkama sto su je tik do bolnicke zgrade, Vilim primijeti: » cini mi se
da je mnogima krivo sto ja diram nesto sto je na Venanovom stolu ili ispod njega.«
»A sto bi to bilo?«
»Imam dojam da to ne znaju ni oni kojima je to krivo.« »Benno nam, dakle, nema sto rei, nego nas
samo odvodi dalek od skriptorija?«
»To emo odmah doznati«, rece Vilim.

Sesti cas
Gdje Benno ispripovjedi cudnu pricu, iz koje se o zivotu u opatiji doznaju nimalo primjerene stvari.

To sto nam Benno kaza bilo je ponesto zbrkano. Uistinu se cinilo da nas je tamo privukao samo da
bi nas odalecio iz skriptorija, ali i kao da nam on, nesposoban da prona e vjerodostojnu izliku,
govori o komadiima obuhvatnije istine koja mu je poznata.
On nam rece kako je to jutro nesto presutio, ali da sada, nakon zrela razmisljanja, smatra da Vilim
mora doznati cijelu istinu. Za vrijeme glasovitog razgovora o smijehu, Berengar je natuknuo nesto
o »finis Africae«. Sto je to? Knjiznica obiluje tajnama, a osobito knjigama koje se redovnicima nikad
nisu davale na citanje. Benna su iznenadile Vi-limove rijeci o racionalnom istrazivanju tvrdnja. On
drzi da redovnik znanstvenik ima prava upoznati sve sto je u knjiznici pohranjeno, sasu drvlje i
kamenje na koncil u Soissonsu koji je osudio Abelarda, a dok je govorio, opazismo da tog jos
mladog redovnika sto se rado bavi retorikom rastrza zudnja za neovisnosu te da mu je tesko
prihvaati uze sto ih je stega u opatiji nametala njegovu umu. Ja sam uvijek nastojao da prema
takvoj znatizelji budem nepovjerljiv, ali dobro znam da moj ucitelj na taj stav nije gledao losim
okom, i uvidjeh da mu se svi a i da mu vjeruje. Ukratko, Benno nam rece da ne zna sto su o
tajnama razgovarali Adelmo, Venancije i Berengar, ali da bi mu bilo mrsko kad bi ta zalosna prica
razjasnila stogod u vezi teznom na koji se upravlja knjiznicom, te kako ne gubi nade da 'Kako god
razmrsio klupko istrage, moj ucitelj iz toga izvesti neke redove koji e Opata ponukati da ublazi
umnu stegu sto sapinje duh. Neki su dosli izdaleka upravo da bi uzivali udivotama sto ih krije
prostrana utroba knjiznice.
Ja mislim da je Benno bio iskren kad je od istrage ocekivao on sto je rekao. Vjerojatno je, me utim,
kao sto je Vilim predvi ao kad ga je onako prozdirala znatizelja, istovremeno htio sebi pridrzan
mogunost da prvi pretrazi Venancijev stol, pa je bio spreman da nam da druga obavjestenja kako
bi nas drzao podalje od njega. A evo koja su to obavjestenja bila.
Berengara je, sad su to ve mnogi redovnici znali, morila mahnita strast prema Adelmu, ona ista
izopacena strast koju je srdzba Bozja zgromila u Sodomi i Gomori. Benno se tako izrazi, mozda a
obzira prema mojoj mladoj dobi. No tko je prvu mladost proveo u samostanu, makar je i ocuvao
krepost, zna da je i te kako cuo gdje se o takvim strastima govori, a kadsto se i morao kloniti
zasjede onoga tko im je bio robom. Zar nisam ve i ja sam, onako mla ahan redovnik, od
postarijeg redovnika u Melku dobivao svitke sa stihovima koje laik obicno posveuje zeni?
Redovnicki nas zavjeti drze daleko od tog legla pokvarenosti kakvo je zensko tijelo, ali nas cesto
dovode u blizinu drugih gresaka. Mogu li, napokon, sebi kriti da i dan-danas moju vlastitu starost
ustresa zloduh zrele dobi, kad mi se dogodi da se u koru moj pogled zaustavi na golobradu licu
iskusenika, cistom i svjezem kao u djevojke?
Ovo ne kazem da bih doveo u sumnju svoj izbor da se predam redovnickom zivotu, nego da
opravdam gresku onih za koje se taj sveti teret pokaze teskim. Mozda zato da bih opravdao
uzasan zlocin Berengarov. No, prema Bennovu misljenju, cini se da je taj redovnik svoj porok gajio
na jos gnusniji nacin, to jest sluzei se oruzjem ucjene, kako bi od drugih dobio ono sto bi im
krepost i dolicnost morale prijeciti da daju.
Redovnici su se, dakle, odavno sprdali na racun njeznih pogleda sto ih je Berengar dobacivao
Adelmu, koji je, cini se, bio nadasve ljubak Posvema zaljubljen u svoj posao, koji mu je, cini se, bio
jedinom nasladom, Adeimo je pak malo hajao za Berengarovu strast. No mozda, tko zna, on nije
ni znao da je, u dubini, njegova dusa sklona istoj gnusobi' Cinjenica je da je Benno kazao kako je
Adelma i Berengara zatekao u razgovoru u kojem je, ciljajui na tajnu za koju ga je Adeimo moli°
da mu otkrije, Berengar ovome predlagao sramnu trgovinu kakvu najneviniji citatelj moze
zamisliti. A cini se da je Benno s Adelmovih usana cuo rijeci pristanka sto ih je izgovorio gotovo s
olaksanjem. Kao da, naga ao je Benno, Adelmo u biti drugo i ne zeli, pa mu je bilo dovoljno nai
razlog drugaciji od putene zelje da bi pristao. To je znak rekao je Benno, da se Berengarova tajna
morala ticati zagonetaka u vezi sa znanosu, tako da se Adelmo mogao zavaravati umisljajui
kako puti popusta da bi zadovoljio prohtjev uma. A koliko su puta, sa smijeskom doda Benno, i
njega samog razdirali tako snazni prohtjevi da bi, kako bi im udovoljio, bio pristao podati se
tu im putenim prohtjevima, cak i protiv vlastitih putenih prohtjeva.
»Zar nema trenutaka«, upita Vilima, »kad biste pocinili i stvari koje su za osudu, da u ruke
dobijete knjigu koju godinama trazite?«
»Mudri i vrlo kreposni Silvestar II. prije mnogo je stoljea za neki, mislim Stacijev ili Lukanov
rukopis, poklonio izuzetno skupocjenu armilarnu sferu«, rece Vilim. Zatim oprezno dopuni: »Ali
posrijedi je bila armilarna sfera, a ne njegova krepost.«
Benno priznade da se u svojem zanosu zaletio pa nastavi pricati. No prije nego sto je umro
Adelmo, on je potaknut radoznalosu tu dvojicu slijedio. A nakon povecerja ih je vidio kako
zajedno idu prema spavaonici. Dugo je cekao kraj pritvorenih vrata svoje elije, nedaleko od
njihove, te je jasno vidio, kad se na san redovnika slegla tisina, gdje se Adelmo sulja u
Berengarovu eliju. Ne mogavsi usnuti, jos je bdio sve dok nije zacuo kako se Berengarova vrata
otvaraju a Adelmo gotovo trkom bjezi, dok ga je prijatelj pokusavao zadrzati. Adelmo je silazio u
donji kat, a Berengar ga je slijedio. Benno ih je smotreno pratio i na ulazu u donji hodnik vidio
Berengara suurena u kutu kako bulji u vrata Jorgeove elije.
Benno je naslutio da se Adelmo bacio starom subratu pred noge da mu ispovjedi svoj grijeh. A
Berengar je drhtao znajui da se otkriva njegova tajna, pa makar i pod obvezom ispovjednicke
sutnje.
Zatim je Adelmo izasao, blijed kao krpa, od sebe udaljio Berengara koji je pokusavao s njim
razgovarati, te istrcao van iz spavaonice, zaobisao apsidu crkve i usao u crkvu kroz sjeverni portal
(koji nou uvijek ostaje otvoren). Vjerojatno je htio moliti. Berengar je posao za "jun, ali nije usao u
crkvu, nego se vrtio po groblju medu grobovima lomei ruke.
Benno nije znao sto da radi, kad je zamijetio da se u blizini kree cetvrta osoba. I ona je slijedila
onu dvojicu i zacijelo nije opazila Benovu nazocnost, jer se ovaj privio uz deblo hrasta sto raste na
rubu - Bio je to Venancije. Vidjevsi ga Berengar se pritajio, a Venancije u e tako er u kor. Tada se
Benno, od straha da ga ne otkriju, vratio u spavaonicu. Idueg je jutra Adelmov les prona en
podno padine. A za drugo Benno nije znao.
Sad se ve primicalo vrijeme rucka. Benno nas ostavi, a moj e ucitelj nista drugo ne upita. Mi
zakratko ostadosmo iza kupelj -onda se koji casak prosetasmo vrtom razmisljajui o tim
neobicnim otkriima.
»Krkavina«, odjednom rece Vilim sagnuvsi se da promotri biljku koju je tog zimskog dana
prepoznao po grmu. »Oparak od njezine kore je dobar protiv zuljeva. A ono je Arctium Lappa,
dobar topli oblog od svjezeg korijenja zacjeljuje kozna oboljenja.«
»Bolji ste od Severina«, rekoh mu, »ali sad mi kazite sto mislite o onome sto smo culi!«
»Dragi Adsone, morao bi nauciti misliti svojom glavom. Benno je vjerojatno rekao istinu. Njegova
se prica podudara s jutrosnjom Berengarovom, koja je uostalom pomijesana s opsjenama. Potrudi
se da je iznova sastavis. Berengar i Adelmo zajedno urade nesto gadno, to smo ve slutili. A
Berengar mora da je Adelmu otkrio onu tajnu, koja, jao, ostaje tajnom. Posto je pocinio svoj zlocin
protiv kreposti i prirodnih pravila, Adelmo misli samo kako e se povjeriti nekome tko e ga
odrijesiti od grijeha pa trci Jorgeu. Potonji ima vrlo prijek znacaj, o tome smo dobili dokaze, pa
jamacno navaljuje na Adelma mucnim prijekorima. Mozda mu ne daje odrjesenja, mozda mu
namee nemoguu pokoru, to ne znamo niti e nam Jorge ikad rei. Cinjenica je da Adelmo trci u
crkvu da bi se nicice bacio pred oltar, ali ne umiruje griznju savjesti. U taj mu cas prilazi Venancije.
Ne znam o cemu govore. Mozda Adelmo Venanciju povjerava tajnu koju mu je na dar (ili kao
plau) dao Berengar, a koja njemu sada vise nista ne znaci, jer on sada ima svoju, daleko strasniju i
ljuu tajnu. Sto se dogodi Venanciju? Obuzet istom zarkom znatizeljom koja je danas gonila i
naseg Benna, zadovoljen onim sto je doznao, mozda prepusta Adelma njegovoj griznji savjesti.
Adelmo vidi da ga napustaju, snuje kako da se ubije, ocajan izlazi na groblje i ondje sree
Berengara. Kaze mu jezive rijeci, spocitava mu njegovu odgovornost, naziva ga svojim uciteljem u
besramnosti. Mislim da je Berengarovo pripovijedanja kad mu se oduzme svaka opsjena, tocno.
Adelmo mu ponavlja isK beznadne rijeci koje mora da je cuo od Jorgea. I eto kako Berengar
smuen odlazi na jednu stranu, a Adelmo ide na drugu da se ubije-Zatim dolazi ostalo, cemu smo
gotovo bili svjedocima. Svi misle da je Adelmo ubijen, Venancije stjece dojam da je tajna knjiznice
jos vaznija nego sto je mislio, pa sam za sebe nastavlja potragu. Sve dok ga netko ne zaustavi, prije
ili nakon sto je otkrio sto je htio.«
,,Tko ga ubije? Berengar?«
Moze biti. Ili Malahija, koji mora cuvati Zgradu. Ili tko drugi. On je sumnjiv bas zato sto je
prestrasen i sto je znao da sada Venancije zna njegovu tajnu. Malahija je sumnjiv: cuvareva
nepovredivosti otkriva da ju je netko oskvrnuo i ubija ga. Jorge o svima zna sve, zna za
Adelmovu tajnu, ne zeli da ja otkrijem sto je to Venancije mogao nai... Mnogo cinjenica navodi da
se u njega posumnja. Ali kako je star, premda snazan covjek, mogao les prenijeti do zare! A
najposlije, zasto ubojica ne bi mogao biti sam Benno? Mozda nam je lagao, mozda ga poticu
nakane koje ne smije priznati. A zasto da sumnje ogranicimo samo na one koji su sudjelovali u
razgovoru o smijehu? Mozda su za zlocin postojale druge pobude koje nemaju nista s knjiznicom.
U svakom je slucaju potrebno dvoje: doznati kako se u knjiznicu ulazi nou i nabaviti svijeu. O
svijei se ti pobrini. Vrzmaj se po kuhinji u vrijeme rucka, uzmi jednu...« »Kra a?«
»Posudba, za najveu slavu Gospodinovu.« »Ako je tako, racunajte na mene.«
»Izvrsno. U pogledu ulazenja u Zgradu, vidjeli smo odakle se sino pojavio Malahija. Danas u
razgledati crkvu, a osobito onu kapelu. Za jedan sat emo poi na objed. Nakon toga imamo
sastanak s Opatom. Bit es pripusten, jer sam zahtijevao da imam tajnika koji e zapisati ono sto
budemo govorili.«

Deveti cas

U kojem se Opat pokaze ponosnim na bogatstva svoje opatije i punim bojazni od heretika, a na kraju Adson
posumnja nije li lose ucinio sto se zaputio svijetom.
Opata na osmo u crkvi, pred glavnim oltarom. Pratio je rad nekolicine iskusenika koji su iz
nekoga kutka izvukli mnogo svetih posuda, kaleza, plitica za hostiju, pokaznica i raspee koje
nisam vidio za vrijeme jutrosnje sluzbe. Ne mogoh se suzdrzati a da zadivljeno ne uskliknem pred
bljestavom ljepotom toga svetog pribora. Bilo je tocno podne pa je svjetlo u mlazovima ulazilo
kroz prozore kora, a jos vise kroz prozore na procelju, tvorei bijele slapove koji su se, poput
misticne bujice bozanske tvari, na vise mjesta u crkvi krizali preplavljujui i sam oltar.
Posude, kalezi, sve je odavalo skupocjenost svoje gra e: izme u zutila zlata, neokaljane bjeline
slonovace i prozirnosti kristala, vidjeh gdje svjetlucaju dragulji svih boja i velicina, pa prepoznali
hijacint, topaz, rubin, safir, smaragd, hrizolit, oniks, granat, jaspis i ahat. A ujedno zamijetili sve
sto nisam uocio rano ujutro, najprije ushien molitvom a onda smuen strahom: predoltarnik i jos
tri komada tkanine, sto su mu bili poput krune, bijahu u cijelosti od zlata i napokon, oltar se
ukazivao sav od zlata s koje god strane da ste ga gledali.
Opat se nasmijesi mojem cu enju: »Ova bogatstva koja vidite«' rece obrativsi se meni i mojem
ucitelju, »i druga koja ete jos vidjeti' bastina su stoljea poboznosti i odanosti Bogu te svjedoci o
moi i svetosti ove opatije. Zemaljski vladari i velmoze, nadbiskupi i biskupi za ovaj su oltar i za
predmete sto mu pripadaju zrtvovali prsten)« koje su stekli dodjelom te sluzbe, zlato i drago
kamenje koje je bilo njihove velicine, i pozeljeli da se sve to ovdje pretopi: u Gospodinovu i slavu
ovoga mjesta. Unatoc tome sto je opatija ozalosena drugim, tuznim doga ajem, ne mozemo
zaboraviti, u svojoj krhkosti, snagu i mo Svevisnjega. Blize se bozicni dani pa pocinjemo cistiti
sveti pribor, kako bi se ro enje Spasi.. proslavilo uza sav raskos i svecanost koje zasluzuje i
zahtijeva. « treba da osvane u punom sjaju...«, doda uporno gledajui Vilima, poslije shvatih zasto
mu je bilo do toga da tako ponosno opravda svoje djelo, »jer mislimo da je korisno i prikladno ne
skrivati, nego naprotiv objaviti Bozje darove.«
»Dakako«, ljubazno rece Vilim, »ako vasa uzvisenost smatra da Gospodina treba tako velicati,
vasa je opatija dosegla najistaknutije mjesto pridonosei njegovoj slavi.«
»I tako valja«, rece Opat. »Ako je obicaj bio da amfore, zlatne bocice i mali zlatni muzari voljom
Bozjom ili po nalogu proroka sluze prikupljanju kozje, telee ili junicine krvi Salomonovu hramu,
to vise posude od zlata i od dragog kamenja i sve sto je me u stvorenim stvarima vrijedno treba
sa stalnim stovanjem i posvemasnjom poboznosu rabiti da bi se primila krv Kristova! Kad bi u
nekom drugom stvaranju nasa tvar postala jednakom onoj od koje su kerubini i serafini, jos uvijek
bismo nedostojno sluzili tako neizrecivoj zrtvi...« »Tako budi«, rekoh.
»Mnogi prigovaraju da bi za tu svetu sluzbu bili dovoljni svetosu nadahnut duh, cisto srce,
vjerom ispunjena namjera. Mi emo prvi izricito i odlucno potvrditi da je to ono osnovno, ali smo
uvjereni da postovanje treba iskazati i putem vanjskog ukrasavanja svetim uresima. jer je nadasve
pravo i dolicno da mi svojem Spasitelju sluzimo u svemu, u potpunosti, Njemu koji nam nije
uskratio da nas svime u potpunosti i bez iznimaka snabdije.«
»To je oduvijek bilo misljenje velikana vaseg reda«, slozi se Vilim, ,, Sjeam se prekrasnih stvari
koje je o ukrasavanju crkava napisao veliki i casni opat Sugero.«
»lako jest«, rece Opat. »Gledajte ovo raspelo. Jos nije dovrseno...« beskrajnom ga ljubavlju uze u
ruke pa ga promotri lica ozarena bozanstvom. »Ovdje nedostaje jos nekoliko bisera, a nisam ih
nasao u ovoj velicini. Jednom se sveti Andrija obratio krizu na Golgoti uresen Kristovim
udovima kao biserima. I biserima se skromna slika tog velikog cuda. Iako sam smatrao na ovo
mjesto, nad samom Spasiteljevom glavom, umetnuti najljepsi dijamant koji ste ikad vidjeli.«
Poboznim rukama, svojini dugim bijelim prstima pomiluje najskupocjenije dijelove svetog dr_
veta, ili bolje svete bjelokosti, jer su krakovi kriza bili nacinjeni od te sjajne tvari.
»Kad me, dok uzivam u svim ljepotama ovoga hrama Bozjeg car raznobojnoga kamenja otrgne od
briga za izvanjsko, a prenosei ono sto je tjelesno u ono sto je bestjelesno, dostojno me razmatranje
navede da razmisljam o razlicitosti svetih kreposti, tad mi se, da tako kazem, cini da se nalazim u
cudnovatu predjelu svijeta, predjelu koji vise nije posve zatocen u zemaljskom kalu, a ni posve
slobodan u nebeskoj cistoi. I pricinja mi se kako je, milosu Bozjom, mogue da se na analogican
nacin s ovog nizeg svijeta preselim na onaj visi...«
Govorio je, a licem je bio okrenut prema la i. Mlaz svjetla sto je navirao odozgo s osobitom mu je
blagonaklonosu dnevne zvijezde obasjavao lik i ruke rasirene poput kriza, onako zanesenom u
njegovu zaru. »Svaki je stvor«, rece, »bio on vidljiv ili nevidljiv, svjetlo koje biu donosi otac
svjetala. Ova bjelokost, ovaj oniks, ali i kamen koji nas okruzuje, jesu svjetlo, jer ja opazam da su
dobri i lijepi, da postoje prema pravilima svojih razmjera, da se po rodu i vrsti razlikuju od ostalih
rodova i vrsta, da ih odre uje njihov broj, da ne narusavaju svoj red, da traze sebi svojstveno
mjesto, primjereno njihovoj tezini. I to mi se vise te stvari objavljuju sto je tvar koju gledam po
svojoj prirodi skupocjenija, i to mi se jasnije prikazuje stvaralacka mo Bozja; jer moram li prema
uzvisenosti uzroka, nepristupacnog u svojoj potpunosti, krenuti od uzvisenosti posljedice, koliko
mi o Bozjoj uzrocnosti bolje govori divna posljedica kao sto su zlato ili dijamant, ako mi o njoj ve
uspijevaju govoriti cak izmet i kukac! Pa onda, kad u ovom kamenju opazam takve visnje stvari,
dusa place ganuta radosu, a ne zbog zemaljske tastine ili ljubavi prema bogatstvu, nego zbog
preciste ljubavi prema prvom neprouzrokovanom uzroku.«
»Zaista je to najblazenija od svih teologija«, sa savrsenom poniznosu rece Vilim, a pomislih kako
se sluzi onom podmuklom figurom misli sto je retori nazivaju ironijom, a koju treba rabiti tak" da
joj prethodi pronunciatio, koja joj predstavlja upozorenje i opravdanje, sto Vilim nikad nije radio.
Stoga Opat, skloniji figurama rijeci, shvati Vilima doslovno pa doda, jos uvijek obuzet svojim
misticni!" zanosom: »To je najizravniji od svih putova kojima dolazimo u dodir sa Svevisnjim,
otjelovljena teofanija.«
Vilim se uljudno nakaslja: »Eh... hm...« rece. Tako bi cinio kad zeli pobjei na drugu temu. Po e
mu za rukom da to ugla eno izvede, imao naviku -- a mislim da je to znacajka svih ljudi iz
njegova ' . svaki svoj istup zapocinjati dugim uvodnim stenjanjem, kao nacina izlaganje cjelovite
misli stoji velikih umnih napora. Naravno, sad sam ve u to bio uvjeren, sto bi duze stenjao prije
negoli e zboriti, to je sigurniji bio u dobar ishod recenice koju e izraziti.
»Eh... hm...«, rece dakle Vilim. »Morali bismo porazgovoriti o susretu i o raspravi o siromastvu...«
»Siromastvu...«, rece Opat jos odsutan duhom, kao da ulaze mnogo truda kako bi se spustio iz
onog lijepog predjela svijeta u koji su ga zanijeli njegovi dragulji. »Istina, susret...«
Pa stadose potanko razglabati o stvarima koje sam dijelom ve znao, a dijelom uspio razumjeti
slusajui njihov razgovor. Kako sam rekao ve na pocetku ovoga svojeg pouzdanog ljetopisa, bila
je rijec o dvostrukom sporu sto je suprotstavio, s jedne strane, cara papi, a s druge papu
franjevcima koji su na kapitolu u Perugi, premda sa zakasnjenjem, usvojili tvrdnje spiritualaca da
je Krist bio siromasan, te o zamrsenom stanju sto je nastalo kad su se franjevci udruzili s carstvom,
a koje se -- iz trokuta sto su ga cinile oporbe i saveznistva -- sad ve bilo pretvorilo u cetvorokut,
zahvaljujui meni jos vrlo nerazumljivom upletanju opata reda svetog Benedikta.
Nikad nisam jasno shvatio razlog zbog kojeg su benediktinski opati pruzili zastitu i utociste
franjevackim spiritualcima, prije nego sto se sam njihov red na nekakav nacin slozio s njihovim
misljenjima. Jer ako su spiritualci propovijedali odricanje od svakog zemaljskog dobra, opati
mojega reda, o tome sam tog istog dana dobio sjajnu potvrdu, slijedili su ne manje krepostan, ali
posve suprotan put. No mislim da su opati smatrali kako prekomjerna vlast papina znaci
prekomjernu vlast biskupa i gradova, dok je moj red kroz stoljea svoju mo ocuvao netaknutom
upravo u borbi sa svjetovnim sveenstvom i s gradskim trgovcima, postavljajui se kao izravni
posrednik izme u neba i zemlje te kao savjetnik vladarima.
Mnogo sam puta cuo da se ponavlja izreka po kojoj se Bozji narod dijeli na pastire (ili sveenike),
na pse (ili ratnike) i na ovce, narod. To sam poslije naucio da se ta izreka moze okrenuti na razne
nacine. Cesto su govorili ne o trima stalezima, nego o dvjema podjelama, od kojih se jedna
odnosila na upravu zemaljskim i na upravu nebeskim stvarima. Sto se tice zemaljskih - tu je
vrijedila podjela na sveenstvo, laicku gospodu i narod, ali se nad tom trojnom razdiobom izdizala
nazocnost ordo monachortim neposredna veza izme u Bozjeg naroda i neba, a redovnici nisu imali
nikakve veze sa svjetovnim pastirima kakvi su bili popovi i biskupi neznalice i pokvarenjaci, tad
ve priklonjeni probitku gradova, gdje ovce vise nisu u toj mjeri bili dobri i vjerni seljaci, nego
trgovci i obrtnici. Benediktinskom redu nije bilo mrsko da se vlast nad priprostima povjeri
svjetovnim sveenicima, ukoliko pravo da uspostave konacno pravilo u tom odnosu pripadne
redovnicima, u neposrednom dodiru s vrelom svake zemaljske vlasti, s carstvom, kao sto su u
neposrednom dodiru bili s vrelom svake nebeske vlasti. Eto zasto, mislim, mnogi benediktinski
opati, kako bi carstvu povratili dostojanstvo nasuprot vlasti gradova (udruzenih biskupa i
trgovaca) prihvatise cak i da stite franjevacke spiritualce s kojima nisu imali zajednickih ideja, ali
im je njihova prisutnost pogodovala, jer je carstvu pruzala zgodne silogizme protiv papine
prevlasti.
To su razlozi, zakljucih iz razgovora, zbog kojih se sad Abbone sprema sura ivati s Vilimom,
carskim izaslanikom, kako bi bio posrednikom izme u franjevackog reda i papinske stolice. Iako
naime usred zestoke prepirke koja je toliko dovodila u opasnost jedinstvo crkve, Mihovil iz
Cesene, kojega je papa Ivan u vise navrata pozivao u Avignon, napokon se odlucio da prihvati
poziv, jer nije htio da se njegov red dokraja sukobi s papom. Kao franjevacki zapovjednik htio je
da njihove postavke iznesu pobjedu i ujedno steknu papinu privolu, i zbog toga sto je slutio da
bez papine privole nee moi dugo ostati na celu reda.
No mnogi su upozoravali na to da e ga papa cekati u Francuskoj kako bi ga uhvatio u klopku,
optuzio za herezu i protiv njega poveo parnicu. I stoga su savjetovali neka se prije Mihovilova
odlaska u Avignon obavi nekoliko pregovora. Marsilije je imao bolju ideju: S Mihovilom neka
po e carski poslanik koji e papi predociti stajaliste carovih pobornika. Ne toliko da uvjeri starog
Cahorsa, nego da ucvrsti Mihovilov polozaj, jer bude li sudjelovao u carskom izaslanstvu, nee
tako lako moi postati zrtvom papine osvete.
Ipak je i ta zamisao predstavljala mnoge smetnje i nije se moglo smjesta ostvariti. Otud se zacela
zamisao o uvodnom susretu izme u carskog izaslanstva i nekoliko papinih poslanika, da bi se
utvrdili stavovi obiju strana i sastavili sporazumi o susretu tijekom kojega e sigurnost talijanskih
posjetitelja biti zajamcena. Da organizira taj susret bio je zaduzen upravo Vilim iz Baskervillea,
koji e poslije morati zastupati stajaliste carskih teologa, bude li smatrao da je mogue putovati bez
opasnosti. Nije to bio nimalo lak pothvat, moglo se pretpostavljalo da e papa, koji je Mihovila
zelio samog kako bi ga lakse prisilio na pokornost, u Italiju poslati izaslanstvo koje e imati upute
da poradi na tome da put carskih izaslanika na njegov dvor po mogunosti propadne. Vilim je
dotad postupao vrlo spretno. Nakon dugih savjetovanja s raznim benediktinskim opatima (a to je
bio razlog mnogim postajama naseg putovanja) izabrao je opatiju u kojoj smo se nalazili upravo
zato sto se znalo da je Opat privrzen carstvu, a da zahvaljujui svojoj velikoj diplomatskoj
spretnosti nije omrznuo papinskom dvoru. Opatija je, dakle, bila neutralno podrucje na kojem e
se dvije skupine moi sastati.
No papin se otpor nije okoncao. On je znao da e njegovo izaslanstvo, posto jednom stupi na tlo
opatije, potpasti pod Opatov sudbeni djelokrug, a kako e u njemu sudjelovati i predstavnici svje-
tovnog sveenstva, tu tocku nije prihvaao iznosei strahovanja od kakve carske prijevare. Zato je
postavio uvjet da se briga o zivotu i o zdravlju njegovih izaslanika povjeri ceti strijelaca
francuskoga kralja pod zapovjednistvom njegova pouzdanika. Cuo sam neodre eno kako Vilim o
tome razgovara s papinim poklisarom u Bobbiju. Rijec je bila o tome da se naznaci odredba kojom
bi se izrazili zadaci te cete, to jest sto se razumijeva pod zastitom zivota i zdravlja papinskih po-
slanika. Napokon je prihvaena odredba koju su predlozili Avignonci a koja se cinila razumnom:
vojnici i tko im bude zapovjednikom imat e sudbeno pravo nad »svima koji na bilo koji nacin
pokusavaju ugroziti zivot clanova papinskog izaslanstva te utjecati na ponasanje 1 sudove
primjenom sile«. Tada se cinilo da je pogodba zaokupljena formalnim pitanjima. Sada, nakon
doga aja sto su se nedavno zbili u opatiji, Opat je bio uznemiren pa svoje sumnje priopi Vilimu.
Ako izaslanstvo stigne u opatiju dok se jos ne zna tko je pocinitelj dvaju Zlocina (idueg e se dana
Opatova zabrinutost poveati, jer e posrijedi biti tri zlocina), valjat e priznati da se unutar tih
zidina mota netko tko je kadar primjenom sile utjecati na sudove i ponasanja Papinskih izaslanika.
Nema svrhe prikrivati zlocine koji su pocinjeni, jer kad bi se dogodilo jos nesto, papinski bi
poslanici pomislili na urotu protiv njih. Postoje samo dva rjesenja. Ili e Vilim otkriti ubojicu prije
Nego sto stigne poslanstvo (a tu Opat u njega upre oci kao da mu zamjera sto jos nije rijesio stvar)
ili papinog predstavnika treba posteno obavijestiti o svemu sto se doga a i zatraziti njeg0Vu
suradnju kako bi opatija tijekom pregovora bila pod brizljivim nad zorom. To Opatu nije drago,
jer znaci da se on odrice dijela svojeg suvereniteta i svoje redovnike podvrgava kontroli Francuza.
No nije se igrati s opasnosu. I Vilim i Opat nalazili su se u neprilici zbog razvoja doga aja, ali
nisu imali mnogo izbora. Zato jedan drugom obease da e do sutra donijeti konacnu odluku. Do
daljnjega nije preostajalo drugo nego uzdati se u milost Bozju i u Vilimovu pronicavost.
»Ucinit u sve sto je u mojoj moi, vasa uzvisenosti«, rece Vilim. »Ali s druge strane, ne vidim
kako bi ta stvar mogla doista dovesti susret u pitanje. I papinski e predstavnik htjeti shvatiti da
postoji razlika izme u cina nekog lu aka ili krvoloka, ili mozda samo zalutale duse, i ozbiljnih
problema o kojima e doi raspravljati cestiti ljudi.«
»Mislite?«, zapita Opat uporno gledajui Vilima. »Ne zaboravite da Avignonci znaju da se susreu
s malom braom, pa stoga s osobama koje su opasno bliske fratriima i drugima, jos bezumnijima
od fratria, opasnim hereticima sto su se ukaljali zlodjelima«, a tu Opat utisa glas, »u usporedbi s
kojima se vaznost inace groznih stvari sto su se ovdje dogodile topi kao led na suncu.«
»Nije rijec o istoj stvari!«, zivahno uzviknu Vilim. »Ne mozete istim metrom mjeriti malu brau
koja su sudjelovala na kapitulu u Perugi i neku druzinu krivovjernika koji su pogresno shvatili
poruku evan elja pretvarajui borbu protiv bogatstva u niz privatnih osveta ili krvozednih
mahnitanja...«
»Nije proslo mnogo godina otkako je jedva nekoliko milja odavde jedna takva druzina, kao sto ih
vi zovete, ognjem i macem opustosila zemlje biskupa Vercelija i novarske planine«, odsjeceno
odvrati Opat.
»Govorite o fra Dokinu i o apostolicima...«
»O pseudoapostolima«, ispravi Opat. I opet sam cuo da se spominju fra Dolcino i pseudoapostoli,
i opet s tonom opreza i gotovo uz prizvuk strave.
»O pseudoapostolima«, drage volje se slozi Vilim. »Ali oni nisu imali nikakve veze s malom
braom...«
»Isto su postovanje iskazivali Joakimu Kalabrijskom«, odvrnu Opat, »a o tome mozete pitati
svojeg subrata Ubertina.«
»Skreem pozornost vase uzvisenosti na to da je on sada vas subrat«> rece Vilim uz osmijeh i
neku vrstu naklona, kao da Opatu cestita na onome sto je njegov red stekao prihvativsi tako
ugledna covjeka.
7nam, znam«, nasmijesi se Opat. »A vi znate s kojom je bratskom , u- nas red prihvatio spiritualce
kad su pali u papinu nemilost. Ne bi im samo o Ubertinu nego i o mnogoj skromnijoj brai o kojoj
se malo zna, a o kojoj bi mozda trebalo da se zna vise. Jer se doga alo da prihvatimo otpadnike sto
bi se pojavili odjeveni u minoritsku mantiju, a poslije bih doznao kako su ih razne zgode u njihovu
zivotu nakratko odvele prilicno blizu dolcinovcima...« »Zar i ovdje?«, upita Vilim.
»I ovdje. Otkrivam vam nesto o cemu uistinu znam vrlo malo, a u svakom slucaju nedovoljno da
ikoga optuzim. Ali budui da vodite istragu o zivotu u ovoj opatiji, dobro je da i vi budete
upoznati s tim stvarima. Onda u vam kazati da sumnjam, pazite, da sumnjam, na temelju stvari
koje sam cuo ili naslutio, kako je postojao mracan trenutak u zivotu naseg opskrbnika, koji je prije
mnogo godina ovamo stigao upravo u vrijeme istupanja minorita.«
»Opskrbnik? Remigio iz Varagine da je dolcinovac? Cini mi se najdobrodusnijim i u svakom
slucaju blazenim siromastvom najmanje zaokupljenim biem koje sam ikad vidio...«, rece Vilim.
» I doista, o njemu ne mogu nista rei, i koristim se njegovim dobrim uslugama na kojima mu je
cijela redovnicka obitelj zahvalna. Ali to kazem da biste razumjeli kako je lako povezati fratra s
fratriem.«
»Vasa je velicajnost jos jednom nepravedna, ako tako smijem rei«, upade Vilim. »Govorili smo o
dolcinovcima, ne o fratriima. O njima se moze stosta kazati, a da se i ne zna o kome se govori, jer
ih ima vise vrsta, ali ne i da su krvoloci. U najgoru im ruku mozete zamjeriti da, ne bas pametno, u
djelo provode ono sto su spiritualci propovijedali s vise mjere i nadahnuti pravom ljubavlju prema
Bogu, pa u tom smislu priznajem da su granice izme u jednih i drugih dosta labave...«
»Ali fratrii su heretici!« otresito prekide Opat. »Nije im dovoljno da zastupaju siromastvo Krista i
apostola, sto je doktrina koja se, premda nisam voljan s njom se sloziti, korisno moze suprotstaviti
avignonskoj bahatosti. Fratrii iz te doktrine izvlace djelatan zakljucak, izvode pravo na pobunu,
na pljacku, na izopaceno vladanje.«
»Ali koji fratrii?«
»Uglavnom svi. Znate da su se okaljali zlodjelima sto se ne mogu ·menovati, da ne priznaju brak,
da nijecu pakao, da pocinju sodomi-J"> da su prigrlili bogumilsku herezu, ordo Bulgarie i ordo
Drygontnie
,,Molim vas«, rece Vilim, »nemojte brkati razlicite stvari! Vi govorite kao da su fratrii, patareni,
Valdenzi, katari, a me u njima i bugarski bogumili i dragovicki heretici svi jedno te isto!«
»Jesu«, odbrusi Opat, »jesu zato sto su heretici i jesu jer stavljam »a kocku sam poredak
civiliziranog svijeta, pa i poredak carstva koji cini mi se, vi zelite. Prije sto i vise godina pristase
Arnalda iz Brescie palili su kue plemia i kardinala, a to su bili plodovi hereze lombardskih
patarena. Znam strasnih prica o tim hereticima, a procitao sam ih u Cezariju od Eisterbacha. U
Veroni je Everard, kanonik svetoga Gedeona, jednom primijetio da njegov gostoprimac svake noi
izlazi iz kue sa zenom i s kerju. Upitao je ne znam koga od njih troje da dozna kamo idu i sto
rade. Do i i vidi, odgovorili su mu, a on pode za njima u podzemnu kuu, vrlo prostranu, gdje su
se oku pile osobe obaju spolova. Dok su svi sutjeli, poglavica hereze odrzi govor pun psovaka, u
namjeri da iskvari njihov zivot i ponasanje. Zatim, kad su ugasili svijeu, svatko se baci na svoju
susjedu ne marei je li zakonita supruga ili neudana, udova ili djevica, gospodarica ili sluskinja, pa
ni je li (sto je bilo najgore, neka mi Gospodin oprosti sto govorim o tako uzasnim stvarima) ki ili
sestra. Everard, vidjevsi sve to, onako lakouman i razbludan mladi, pravei se da je jedan ud
sljedbenika, primaknu se, ne znam, keri svojega gostoprimca ili nekoj drugoj djevojci te s njom
zgrijesi. Na zalost je to cinio vise od godine dana pa na kraju ucitelj rece kako je taj mladi
poha ajui njihove sastanke toliko uznapredovao da e uskoro biti kadar poducavati
novoobraenike. U tom trenutku Everard shvati u kakav je ponor pao i uspije izbjei zlo na koje su
ga navodili, rekavsi da u tu kuu nije zalazio zato sto ga je privlacila hereza, nego zato sto su ga
privlacile djevojke. Oni ga otjerase. No takav je, vidite, zakon i zivot heretika, patarena, katara,
joakimita, spiritualaca svakog soja. I ne treba se cuditi: ne vjeruju u uskrsnue tijela ni u pakao kao
kaznu za zlikovce, i drze da nekaznjeno mogu bilo sto uciniti. Za sebe naime kazu da su catharoi, a
to znaci cisti.«
»Abbone«, rece Vilim, »vi zivite izdvojeno u ovoj krasnoj i sveto] opatiji, daleko od opakosti
svijeta. Zivot je u gradovima kudikamo slozeniji nego sto mislite, i u grijehu i u zlu, to znate, ima
stupnjevi Lot je bio mnogo manje gresan od svojih sugra ana u kojima su se gnusne misli zacele i
o an elima sto ih je poslao Bog, a Petrova )e izdaja bila sitnica u odnosu na Judinu izdaju, jednome
je, naim £> bilo oprosteno, a drugome nije. Ne mozete patarene i katare smatra« istima. Patareni su
pokret koji tezi za preustrojstvom obicaja unutar
, Svete majke crkve. Oni su uvijek htjeli poboljsavati nacin na koji zive duhovnici.«
' »Tvrdei da se od necistih sveenika ne treba primati sakramente...« »I grijesili su, ali to je bila
jedina greska njihove doktrine. Nikad nisu kanili preinaciti Bozji zakon...«
»Ali je patarenska propovijed Arnalda iz Brescie prije vise od dvjesta godina u Rimu ponukala
seljacku rulju da pali kue plemia i kardinala.«
»Arnaldo je u svoju reformu pokusao uvui gradsku upravu. Oni ga nisu slijedili, pa je naisao na
odobravanje me u ruljom siromasnih i potlacenih. Nije bio odgovoran za silovitost i bijes kojima
su oni odgovorili na njegove pozive da grad bude manje pokvaren.« »Grad je uvijek pokvaren.«
»Grad je mjesto na kojem danas zivi Bozji narod kojemu ste vi, kojem smo mi pastiri. To je mjesto
sablazni u kojem bogati prelat siromasnom i izgladnjelom puku propovijeda krepost. Iz te se
situacije ra a razuzdanost patarena. Zalosna je, nije nerazumljiva. Katari su drugo. To je
istocnjacka hereza izvan okvira crkvene doktrine. Ne znam cine li doista ili jesu li pocinili zlocine
za koje ih terete. Znam da odbijaju brak, da nijecu pakao. Pitam se nisu li im mnoga djela koja nisu
pocinili pripisana iskljucivo zbog ideja (zacijelo sramnih) koje su zastupali.«
»I vi mi kazete da se katari nisu mijesali s patarenima i da i jedni i drugi nisu tek dva od
bezbrojnih lica iste avolske pojave?«
»Kazem da mnogo tih hereza, neovisno o doktrinama koje zastupaju, nailazi na uspjeh me u
priprostim svijetom zato sto mu nagovijesta mogunost drugacijeg zivota. Kazem da priprosti
svijet vrlo cesto ne zna o doktrini. Kazem da se nerijetko doga alo da priprosta rulja pobrka
katarsko propovijedanje s patarenskim, a potonje openito s propovijedanjem spiritualaca. Zivot
priprostih, Abbone, ne prosvjetljuje znanje i budna mo razlucivanja sto nas cini mudrim,
opsjednut je bolesu, siromastvom, mucav je od neznanja. Za mnoge je od njih pristajanje uz neku
hereticku skupinu cesto samo jedan od nacina da zavape svojim ocajem. Kardinalova se kua
moze spaliti ako se zeli poboljsati zivot sveenstva, bilo stoga sto se smatra da kojem kardinal drzi
propovijedi ne postoji. To se uvijek cini da postoji zemaljski pakao, gdje zivi stado kojemu smo mi
pastiri i vi vrlo dobro znate da, kao sto oni ne razlikuju bugarsku crkvu sljedbenika popa
Lipranda, cesto ni carska vlast ni njezini pobor nici nisu razlikovali spiritualce od heretika.
Nerijetko su gibelinslce skupine, kako bi potukle svojeg protivnika, u puku podrzavale katarske
teznje. Po mojem su misljenju cinili krivo. Ali sada znam nesto a to je da su te iste skupine, ne bi li
se otresle tih nemirnih i opasnih odvise 'priprostih' protivnika, cesto jednima pripisivale hereze
drugih i sve ih slale na lomacu. Vidio sam, kunem vam se, Abbone, vidio sam na svoje oci, ljude
sto su zivjeli kreposno i bili iskreno privrzeni siromastvu i nevinosti, ali su bili neprijatelji biskupa,
a koje su biskupi predali u ruke svjetovnim vlasima, bilo da su u sluzbi carstva ili slobodnih
gradova, te ih optuzili za slobodno spolno openje, sodomiju, sramotne obrede koje su mozda
skrivili neki drugi, a ne oni. Priprosti su stoka za klanje, koje se laa kad protivnicku vlast treba
dovesti u krizu i koja se zrtvuje kad vise nije potrebna.«
»Dakle«, s ocevidnom zluradosu rece Opat, »fra Dolcino i njegovi lu aci, i Gherardo Segalelli s
onim odurnim ubojicama, jesu li bili zli katari ili kreposni fratrii, bogumilski sodomiti ili
patarenski reformatori? Biste li mi onda vi, Vilime, koji o hereticima znate sve tako da se doimate
kao jedan od njih, kazali gdje je istina?« »Nigdje, ponekad«, s tugom rece Vilim.
»Vidite li da ni vi vise ne znate razlikovati heretike od heretika? Ja bar imam svoje pravilo. Znam
da su heretici oni koji stavljaju na kocku poredak koji upravlja Bozjim narodom. I branim carstvo
jer mi taj poredak jamci. Borim se protiv pape jer duhovnu vlast predaje gradskim biskupima, koji
se udruzuju s trgovcima i s cehovima, pa taj poredak nee znati odrzati. Mi smo ga odrzavali
stoljeima. A u pogledu heretika tako er imam pravilo, a sadrzano je u odgovoru sto ga je Arnald
Amalrik, cistercitski opat, dao onom tko ga je upitao sto ciniti s gra anima Beziersa, grada
osumnjicena za herezu: ubijte ih sve, Bog e prepoznati koji su njegovi.«
Vilim obori pogled i malo posuti. Zatim rece: »Grad Beziers je bio zauzet, a nasi nisu marili ni za
polozaj ni za spol ni za dob, i gotovo dvadeset tisua ljudi je poginulo od maca. Nakon takva
pokolja grad su opljackali i spalili.« »I sveti rat je rat.«
»I sveti rat je rat. Mozda zbog toga ne bi smjelo biti svetih ratova. Ali sto ja govorim, ovdje sam da
bih zastupao Ludvigova prava, a on tako er hara Italijom. I ja sam uhvaen u igru cudnih
saveznistava. Cudno je saveznistvo spiritualaca s carstvom, cudno je saveznistvo carstva s
Marsilijem, koji trazi da se vlast preda narodu. A cudno je'
Prijateljstvo izme u nas dvojice koji se po ciljevima i po tradiciji tako razlikujemo. Ali imamo
dvije zajednicke zadae. Da susret uspije i da otkrijemo ubojicu. Nastojmo u miru prionuti uz
posao.«
Opat rasiri ruke. »Dajte mi poljubac mira, brate Vilime.
S covjekom vaseg znanja moi emo nadugo raspraviti osjetljiva teoloska i moralna pitanja. Ali ne
smijemo se prepustiti sklonosti prema prepirci kao sto cine pariski ucitelji. Istina, ceka nas vazna
zadaa, moramo uz nju slozno prionuti. No o tim sam stvarima govorio jer mislim da postoji
veza, razumijete li, mogua veza, ili da bi drugi mogli uspostaviti vezu izme u zlocina koji su se
ovdje dogodili i stavova vase subrae. Zbog toga sam vas upozorio, zbog toga moramo
preduhitriti svaku sumnju ili podmetanje Avignonaca.«
»Zar ne bih mogao pretpostaviti kako me vasa uzvisenost i navela na trag za moju istragu?
Smatrate li da je uzrok nedavnih zbivanja kakva mracna prica sto potjece iz hereticke proslosti
nekog redovnika?«
Opat zasuti na nekoliko minuta gledajui Vilima, a da se na njegovu licu nije nazirao nikakav
izrazaj. Zatim rece: »Vi ste inkvizitor u ovoj zalosnoj prici. Na vama je da budete sumnjicavi, pa
cak i da se upustate u nepravednu sumnju. Ja sam ovdje samo zajednicki otac. A da sam, dodajem,
znao da proslost nekoga od mojih redovnika podlijeze zbiljskim sumnjama, ve bih bio nesto
poduzeo da iscupam korov. Ono sto znam znate. Ono sto ne znam, pravo je da na vidjelo iza e
zaslugom vase pronicavosti. No u svakom slucaju, o tome izvjestavajte uvijek i prije svega mene.«
Pozdravi i iza e iz crkve.
»Prica postaje slozenijom, dragi Adsone«, rece Vilim smracena
lica. »Mi trcimo za rukopisom, zanimamo se za dijatribe nekih odvise radoznalih redovnika i za
dogodovstine drugih, odvise pohotnih
redovnika, a sada se eto ocrtava i drugi trag, posve razlicit. Opskrbnik, dakle... A s opskrbnikom je
ovamo stigla i ona cudna zivotinja. Sad emo morati na pocinak, jer smo noas nakanili bdjeti.«
"Ali onda jos kanite prodrijeti u knjiznicu, noas? Zar ne "Pustate ovaj prvi trag?« "Niposto. A
zatim, tko je rekao da je rijec o dvama razlicitim ovima? I naposljetku, ta bi prica o opskrbniku
mogla biti tek sumnja.«
   Krenu prema domu za hodocasnike. Stigavsi do praga zastade i progovori kao da nastavlja
prijasnji razgovor. »Opat je u biti od mene zatrazio da istrazujem o Adelmovoj smrti dok je
mislio da se me u njegovim mladim redovnicima zbiva nesto mutno. Ali sad s Venancijevom
smru nastaju nove sumnje, mozda je Opat naslutio da je kljuc tajne u knjiznici, a ne zeli da o tom
istrazujem. Pa mi stoga mozda pruza trag koji vodi do opskrbnika kako bi moju pozornost
odvratio od Zgrade...« »Ali zasto on ne bi htio da...«
»Ne ispituj previse. Opat mi je otprve kazao da se knjiznica ne smije dirati. Mogue je da je i on
upleten u kakvu zgodu za koju nije mislio da ima veze s Adelmovom smru, a sad uvida da se
sablazan siri i da i njega moze zahvatiti. I ne zeli da se otkrije istina, ili barem ne zeli da je ja
otkrijem...«
»Pa onda zivimo na mjestu koje je Bog napustio«, rekoh utuceno.
»Jesi li naisao na mjesto u kojem bi se Bog osjeao udobno?«, upita me Vilim gledajui me sa svoje
visine.
Zatim me posla na pocinak. Dok sam lijegao, zakljucili da me moj otac nije smio poslati u svijet, jer
je slozeniji nego sto mislim. Previse sam novoga ucio tih dana.
»Salva me ab ore leonis«, molio sam tonui u san.

Nakon vecernje
Gdje, unatoc tome sto je poglavlje kratko, starina Alinardo kaze prilicno zanimljive stvari 0 labirintu i 0
nacinu na koji se u nj ulazi.
Probudih se kad je odzvanjao sat vecernjeg obroka. Osjeao sam se tromim od spavanja, jer je
spavanje po danu kao grijeh puti: sto je bilo duze, to ga vise zelis, pa ipak osjeas se nesretnim,
sitim i nenasienim u isti cas. Vilim nije bio u svojoj eliji, ocevidno je bio davno prije ustao.
Nakon kratka lutanja na oh ga gdje izlazi iz Zgrade. Rece mi da je bio u skriptoriju, listao katalog
i promatrao kako redovnici rade pokusavajui se pribliziti Venancijevu stolu da bi nastavio
pregled. No s ovim ili onim povodom, cinilo se da svatko ima namjeru ne dopustiti mu da ceprka
po tim papirima. Najprije mu se priblizio Malahija da bi mu pokazao neke vrijedne minijature.
Zatim ga je Benno zabavio uz nistavne izgovore. Poslije pak, kad se sagnuo da nastavi pregled,
Berengar se stao vrtjeti oko njega nudei mu svoju suradnju.
Napokon mu je Malahija, vidjevsi da moj ucitelj po svemu sudei una ozbiljnu namjeru baviti se
Venancijevim stvarima, jasno i glasno Kazao kako je mozda bolje, prije nego sto prekopa po
pokojnikovim papirima, dobiti Opatovu punomo, jer se i on sam, premda knjiznicar, od toga bio
suzdrzao, iz postovanja i discipline, a da se u svakom slucaju tome stolu nije nitko priblizavao,
kao sto je zahtijevao i nitko mu se nee pribliziti sve dok Opat to ne odobri. Vilim je napomenuo
da mu je Opat dao dopustenje da istrazuje po cijeloj opatiji, na sto ga je Malahija, ne bez zlobe,
upitao nije li mu Opat dao dopustenje i da se slobodno kree po skriptoriju ili, ne daj Boze,
knjiznici. Vilim je shvatio da nije shodno ulaziti u omjeravanje snaga s Malahijom, iako je sav taj
pokret i to strahovanje oko Venancijevih papira u njemu naravno ucvrstilo zelju da se s njim
upozna. No takva je bila njegova odlucnost da se onamo, jos nije znao kako vrati nou, da se
zarekao da nee praviti izgrede. Ocito je, me utim snovao kako da sebi pribavi zadovoljstinu, sto
bi se, da tome porivom nije, kao sto jest, bila ze za istinom, bilo ucinilo tvrdoglavim i mozda za
osudu.
Prije nego sto emo ui u blagovaonicu, po osmo u malu setnju po klostru kako bi nam hladni
vecernji zrak rasprsio omamljenost snom. Tuda su jos meditirajui tumarali neki redovnici. U vrtu
sto je gledao prema klostru opazismo prastarog Alinarda iz Grottaferratc koji je, sad ve slaba
tijela, veliki dio svojeg dana provodio me u biljkama, kad nije molio u crkvi. Doimao se kao da ne
osjea hladnou, a sjedio je duz vanjske strane trijema.
Vilim mu uputi nekoliko rijeci pozdrava, a starac se pokaze obradovanim sto s njim netko
razgovara.
»Vedar dan«, rece Vilim.
»Milosu Bozjom«, odgovori starac.
»Vedar na nebu, ali tmuran na zemlji. Jeste li dobro poznavali Venancija?«
»Kojeg Venancija?«, rece starac. Zatim mu svjetlo sine u ocima. »Ah, poginulog mladia. Zvijer se
vrzma opatijom...« »Kakva zvijer?«
»Velika zvijer sto izlazi iz mora... Sa sedam glava i s deset rogova, na rogovima deset kruna, a na
glavama bogopogrdni naslovi. Zvijer sto slici leopardu, nogu kao u medvjeda i usta kao u lava...
Ja sam je vidio!«
»Gdje ste je vidjeli? U knjiznici?«
»U knjiznici? Zasto? Godinama vise ne idem u skriptorij i nikao nisam vidio knjiznicu. Nitko ne
ide u knjiznicu. Ja sam upoznao one koji su se penjali u knjiznicu...«
»Koga, Malahiju, Berengara?«
»O, ne...«, nasmija se starac poput kvocke. »Prije. Knjiznicara koji je dosao prije Malahije, ima
tome mnogo godina...« »Tko je to bio?«
»Ne sjeam se, umro je dok je Malahija jos bio mlad. A taj sto )e dosao prije Malahije bio je mlad
knjiznicarov pomonik kad sam bio mlad... Ali u knjiznicu nisam nikad nogom stupio. Labirint..-
«
»Knjiznica je labirint?«
fiunc mundum tipke laberinthus denotat Me«, odsutno stade moliti starina. »Intranti largus, redeunti
sed nimis artus. Knjiznica je labirint, znak labirinta svijeta. U es i ne znas hoes li izai. Ne valja
prekoracivati Herkulove stupove...«
»Dakle ne znate kako se ulazi u knjiznicu kad su vrata Zgrade zatvorena?«
»O, znam«, nasmija se starac, »to mnogi znaju. Po es kroz kosturnicu. Mozes proi kroz
kosturnicu, ali nees da pro es kroz kosturnicu. Mrtvi redovnici bdiju...«
»Zar to mrtvi redovnici bdiju, a ne oni sto se nou knjiznicom suljaju poput svjetla?«
»Poput svjetla?« Starac se ucini zacu enim. »Nikad nisam cuo tu pricu. Mrtvi su redovnici u
kosturnici, kosti se malo-pomalo spustaju u groblje i ondje se okupljaju da bi cuvale prolaz. Zar
nikad nisi vidio oltar kapele koja vodi u kosturnicu?«
»To je trea slijeva nakon transepta, zar ne?«
»Trea? Mozda. To je ona kojoj je kamen oltara istesan od tisuu kostura. Cetvrta lubanja zdesna,
pritisni u oci... I u kosturnici si. Ali ne idi tamo, ja nikad nisam isao. Opat nee.«
»A zvijer, gdje ste vidjeli zvijer?«
»Zvijer? Ah, Antikrist... On e svaki cas doi, tisuljee je isteklo, ocekujemo ga...«
»Ali tisuljee je isteklo prije trista godina, a tada nije dosao...«
»Antikrist ne dolazi posto istekne tisuu godina. Kad istekne tisuu godina, pocinje kraljevstvo
pravednika, zatim dolazi Antikrist da zbuni pravednike, a onda e biti konacna bitka...«
»Ali pravednici e vladati tisuu godina«, rece Vilim. »Ili su vladali od Kristove smrti do kraja
prvog tisuljea, pa je dakle Antikrist imao doi tada, ili jos nisu vladali, i Antikrist je daleko.«
»Ne racuna se tisuljee od Kristove smrti, nego od Konstantinove darovnice. Sad se navrsava
tisuu godina...«
»I onda je kraj kraljevstvu pravednika?«
»Ne znam, vise ne znam... Umoran sam. Proracun je tezak. Beato uebane ga je napravio, pitaj
Jorgea, on je mlad, dobro se sjea... Kucnuo je cas. Zar nisi cuo sedam trublja?« "Zasto sedam
trublja?«
,,Zar nisi cuo kako je umro drugi mladi, minijaturist? Prvi an eo zatrubi- pojave se tuca i oganj,
smijesani s krvlju. I drugi an eo zatrubi-treina se mora pretvori u krv... Zar drugi mladi nije
umro u moru krvi? Pazite na treu trublju! Izginut e treina stvorova sto zivi u moru. Bog nas
kaznjava. Svuda oko opatije svijetom haraju hereza. Rekli su mi da je na rimskome prijestolju
pokvaren papa koji hostiju rabi u nekromantskim obredima i njima hrani svoje murine... A kod
nas se netko ogrijesio o zabranu, pokidao pecate labirinta...« »Tko vam je to rekao?«
»Cuo sam, svi sapuu kako je grijeh usao u opatiju. Imas li slanutaka?«
Iznenadih se pitanjem sto je bilo upravljeno meni. »Ne, nemam slanutaka«, rekoh smeteno.
»Idui put mi donesi slanutaka. Drzim ih u ustima, vidis moja jadna bezuba usta, dok se svi ne
smeksaju. Pospjesuju pljuvacku, aaua fons vitae. Hoes li mi sutra donijeti slanutaka?«
»Sutra u vam donijeti slanutaka«, rekoh mu. Ali on je bio zadrijemao. Ostavismo ga da bismo
otisli u blagovaonicu.
»Sto mislite o onom sto je rekao?«, upitah svog ucitelja.
»On uziva u blazenoj ludosti stogodisnjaka. Tesko je u njegovim rijecima luciti istinu od zablude.
Ali mislim da nam je kazao ponesto o tome kako da dospijemo u Zgradu. Vidio sam kapelu iz koje
je sino izasao Malahija. Doista ima kameni oltar, a na osnovici ima lubanja, veceras emo
pokusati.«

Povecerje
Gdje se u e u Zgradu, otkrije zagonetan posjetilac, na e tajna poruka s nekromantskim znakovima, a netom
je na ena, nestane knjiga koja e se poslije traziti kroz mnoga poglavlja i kra a Vilimovih dragocjenih lea
nije zadnja nasa dogodovstina.
Vecera je bila tuzna i tiha. Proslo je malo vise od dvanaest sati otkad je otkriven Venancijev les. Svi
su krisom pogledavali njegovo prazno mjesto za stolom. Kad do e sat povecerja, mimohod sto je
krenuo prema koru cinio se pogrebnom povorkom. Sluzbi smo prisustvovali stojei u la i i drzei
na oku treu kapelu. Svjetlo je bilo oskudno, a kad vidjesmo kako Malahija izranja iz mraka da bi
se uputio prema svojem sjedistu, ne mogosmo tocno razaznati otkud izlazi. Za svaki se slucaj
sklonismo u sjenu sakrivsi se u pobocnoj la i, kako nitko ne bi vidio da ondje ostajemo kad sluzba
zavrsi. U svojem sam skapularu imao svijeu sto sam je za vrijeme vecere bio ukrao u kuhinji.
Poslije emo je upaliti na velikom mjedenom tronoscu koji je gorio cijelu no. Imao sam svoj stijenj
i mnogo ulja. Dugo vremena emo imati svjetla.
Bio sam odvise uzbu en zbog onoga sto smo se spremali uciniti da bih obraao pozornost na
obred, koji se okonca a da ja to gotovo n'sam ni primijetio. Redovnici spustise kukuljice na lice i u
pola-Sanom redu iza ose da bi otisli u svoje elije. Crkva ostade pusta, Osvijetljena sjajem tronosca.
»Hajde«, rece Vilim, »na posao.«
Primakosmo se treoj kapeli. Podnozje oltara bilo je doista nalik Kosturnicu, niz lubanja, praznih i
dubokih ocnih supljina, ulijevao strah promatracima, onako postavljen u cudesnom reljefu na hrpi
lubanja zdesna, pritisni oci). Uvuce prst u ocne supljine tog ogoli log lica i odmah zacusmo
nekakvu muklu skripu. Oltar se pomakne okrenuvsi se na skrivenoj osovini, a iza njega se nazirao
mracan otvor. Kad sam ga osvijetlio podigavsi svoju svijeu, spazismo vlazne stepe nice.
Odlucismo da njima si emo posto smo pretresli pitanje treba li da zatvorimo prolaz za svojim
le ima. »Bolje nemojmo«, rece Vilim »ne znamo hoemo li ga moi nanovo otvoriti. A sto se tice
opasnosti da nas otkriju, ako se netko do e posluziti istom spravom, bit e to stoga sto zna kako se
ulazi i zatvoren ga prolaz nee zaustaviti.«
Si osmo niz desetak i vise stepenica te za osmo u hodnik, u kojem su se sa strane otvarale
vodoravne udubine, kao sto sam poslije vi ao u mnogim katakombama. No to mi je bilo prvi put
da ulazim u kosturnicu pa me obuze silna jeza. Kosti redovnika su se stoljeima ondje skupljale,
iskopane iz zemlje i nagomilane u udubinama a da se nije pokusao sastaviti oblik njihovih tijela. U
nekim je udubinama, me utim, bilo samo sitnih kosti, u drugima samo lubanja, uredno
raspore enih kao u piramidi, tako da se ne ruse jedne preko drugih, a bio je to uistinu stravican
prizor, osobito zbog igre svjetla i sjene koju je putem stvarala svijea. U jednoj udubini vidjeh
samo ruke, mnogo ruku, sad ve nepovratno isprepletenih jedna s drugom u spletu mrtvih prstiju.
Ispustih krik na tome mrtvackom mjestu, jer sam na casak stekao dojam da tu ima neceg zivog,
neko cicanje i hitro gibanje u tami.
»Misevi«, umiri me Vilim.
»Sto ovdje rade misevi?«
»Prolaze, kao i mi, zato sto kosturnica vodi u Zgradu, a to znaci u kuhinju. I u knjiznicu s dobrim
knjigama. A sad razumijes zasto Malahija ima tako strogo lice. Njegova ga sluzba primorava da
ovuda pro e dvaput dnevno, uvecer i ujutro. On se zaista nema zasto smijati.«
»Ali zasto evan elje nikad ne kaze da se Krist smijao?«, upitah bez posebna razloga. »Je li zbilja
onako kao sto kaze Jorge?«
»Toliki su se pitali je li se Krist smijao. To me bas previse ne zanima. Mislim da se nikad nije
smijao jer je, sveznajui kakav je morao biti sin Bozji, znao sto emo raditi mi krsani. Ali evo smo
stigli.«
I doista, hvala Bogu, hodniku je bio kraj, pocinjao je novi niz stepenica, a kad smo ih presli, trebalo
je samo gurnuti zeljezom okovana drvena vrata i na osmo se iza kuhinjskog ognjista, upravo isp0"
puzastog stepenista koje se penjalo u skriptorij. Dok smo se verali> ucini nam se da odozgo
cujemo buku.
Ovako stajasmo u tisini, zatim rekoh: »To je nemogue. Nitko nije usao prije nas...« Pod uvjetom
da je ovo jedini prilaz u Zgradu. U proslim je vremenima bila tvr ava, pa mora imati vise tajnih
prilaza nego sto se cini. Penjimo se polako. Ali ne mozemo mnogo birati. Ako ugasimo svijeu, ne
znamo kamo idemo, ako je ostavimo upaljenu, dat emo znak za uzbunu onome tko se nalazi
gore. Jedina nam je nada da se, ako tamo ima koga, on boji vise nego mi.«
Stigosmo u skriptorij izisavsi iz juznog tornja. Venancijev je stol bio upravo na suprotnoj strani.
Kreui se nismo osvjetljavali vise od nekoliko lakata zida odjednom, jer je dvorana bila odvise
siroka. Ponadasmo se da u dvoristu nema nikoga tko bi vidio kako svjetlo probija kroz prozore.
Cinilo se da je stol u redu, ali se Vilim odmah sagnu da bi pregledao listove na polici ispod stola te
razocarano uskliknu.
»Nedostaje li nesto?«, upitah.
»Danas sam ovdje vidio dvije knjige, a jedna je bila na grckom. A ova potonja nedostaje. Netko ju
je uzeo i to u velikoj zurbi, jer je jedan pergament pao na pod.«
»Ali na stol su motrili...«
»Svakako. Mozda je se netko domogao tek maloprije. Mozda je jos ovdje.« Okrenu se prema
sjenama i njegov glas odjeknu me u stupovima: »Ako si ovdje, cuvaj se!« To mi se ucini dobrom
zamisli: kao sto je Vilim bio ve rekao, uvijek je bolje da onoga tko nam zadaje strah bude strah
vise nego nas.
Vilim polozi list koji je nasao podno stola i priblizi lice. Zatrazi da mu osvijetlim. Primakoh svijeu
i spazih stranicu kojoj je jedna polovica bila bijela, a druga prekrivena siusnim slovima sto sam
im jedva prepoznao podrijetlo.
»Je li to grcki?«, zapitah.
»Jest, ali ne razumijem dobro.« Iz mantije izvuce svoje lee i cvrsto poput sedla posadi na nos,
zatim jos vise priblizi lice. »Grcki je, napisan majusnim slovima, a ipak neuredno. I s leama jedva
citam, trebalo bi mi vise svjetla. Priblizi se...« . List je bio primio drzei ga ispred lica, a ja se,
umjesto da odem iza njegovih le a i da mu svijeu drzim visoko nad glavom, budalasto postavih
bas ispred njega. On me zamoli da prije em sa strane, a dok sam to cinio, plamenom okrznuh
straznju stranu lista. Vilim me otjera gurnuvsi me, govorei mi da u mu spaliti rukopis, zatim
kriknu. No vidjeh da su se na gornjem dijelu lista pojavili neki neodre eni znakovi
zukastosme e boje. Vilim me pozva da prinesem svijeu je maknu iza lista, drzei plamen
dovoljno blizu povrsini pergamena tako da je zagrije ne dotaknuvsi je. Polagano, kao da nevidljiva
ruka ispisuje »Mane, Tekel, Fares«, gledao sam gdje se na bijeloj pole ini lista, jedan po jedan,
malo-pomalo kako je Vilim pomicao svijeu dok je od dima sto je izbijao iz vrska plamena prednja
strana postajala crnom, ocrtavaju znakovi koji nisu slicni nijednoj abecedi, osim mozda onoj kojom
se sluze nekromanti.
»Cudesno!« rece Vilim. »Sve zanimljivije!« Osvrnu se uokolo: » bit e bolje da ovo otkrie ne
izlazemo zamkama svojeg tajnovitog gosta, ako je jos tu...« Skine lee i ostavi ih na stolu, zatim
pomno svije pergament i skrije ga u mantiju. Jos uvijek zapanjen tim slijedom malo je rei
cudnovatih doga aja, spremao sam se da od njega zatrazim druga objasnjenja, kadli nas omete
iznenadna i potmula buka. Dolazila je iz podnozja istocnog stubista sto je vodilo u knjiznicu.
»Nas covjek je ondje, uhvati ga!«, povikne Vilim i srucismo se u tom pravcu, on brze, ja sporije jer
sam nosio svijeu. Zacuh tresak kao da se netko spotakao i pao, pritrcah, na oh Vilima podno
stepenica kako promatra tezak svezak s metalnim kopcama na koricama. Istog trena cusmo drugu
buku iz pravca iz kojeg smo dosli. »Kako sam glup!«, zavika Vilim, »brzo, k Venancijevom stolu!«
Shvatih, netko tko je stajao u sjeni iza nas bio je bacio svezak da bi nas odvukao daleko.
Jos jednom je Vilim bio brzi od mene pa stize do stola. Slijedei ga nazrijeh medu stupovima sjenu
sto je bjezala udarivsi stepenistem u zapadnom tornju.
Zanesen ratnickim zarom, stavih svijeu u Vilimove ruke i naslijepo jurnuh prema stepenistu
kojim je sisao bjegunac. U tom sara se trenutku osjeao poput Kristova vojnika u borbi sa svim
paklenskim cetama i izgarao sam od zelje da se dokopam neznanaca da bih ga predao svojem
ucitelju. Zamalo se skotrljah niz puzaste stube zaplevsi se o skutove svojeg habita (bio je to jedini
trenutak u mom zivotu, kunem se, kad sam pozalio sto sam usao u sveenicki red!), ali se tog casa,
sinulo mi je kroz glavu, utjesih na pomisao da vjerojatno i moj protivnik pati zbog iste smetnje. A
k tome je, ako je ukrao knjigu, morao imati zauzete ruke. Gotovo nahrupih u kuhinju iza krusne
pei te pri svjetlu zvjezdane noi sto je blijedo osvjetljavala prostrano pridvorje vidjeh sjenu koju
sam progonio kako prolazi kroz vrt blagovaonice i povlaci ih za sobom. Sjurih se do njih, koji
casak... kad ih otvorim, u oh, ogledah se i vise nikoga ne vidjeh.
Vrata koja su vodila van jos su bila zakracunata. Okrenuh se. Spazih sjaj sto je dolazio iz kuhinje
pa se naslonih uza zid. Na zidu izme u dviju prostorija pojavi se svijeom obasjan lik.
»Nema vise nikoga? To sam predvi ao. Taj nije izasao kroz vrata. Zar nije udario prolazom kroz
kosturnicu?«
»Nije, izasao je ovuda, ali ne znam otkuda!«
»Rekao sam ti, ima drugih prolaza i nema svrhe da ih trazimo. Mozda nas covjek upravo izranja
negdje daleko. A s njim i moje lee.«
»Vase lee?«
»Upravo tako. Nas mi prijatelj nije mogao ukrasti list pa je, uz veliku prisebnost, prolazei sa stola
zgrabio moja stakla.« »A zasto?«
»Zato sto nije glup. Cuo je da govorim o ovim biljeskama, shvatio je da su vazne, pomislio je kako
ih bez lea neu biti kadar odgonetnuti i pouzdano zna da se ja neu usuditi da ih ikome
pokazem. Zaista, sad je kao da ih nemam.«
»Ali kako je mogao znati za vase lee?«
»Hajde, osim sto sam o njima jucer razgovarao s mestrom staklarom, jutros sam ih u skriptoriju
nataknuo da bih prekapao po Venancijevim papirima. Ima dakle mnogo osoba koje bi mogle znati
koliko je dragocjen taj predmet. I doista, mogao bih jos citati obican rukopis, ali ne ovaj«, i
ponovno je odvijao tajanstveni pergament, »u kojem je dio sto je na grckome premalen, a gornji
dio nejasan...« Pokaza mi tajnovite znakove koji su se kao od carolije pojavili na toplini plamena:
»Venancije je htio sakriti vaznu tajnu pa se koristio onakvim crnilom koje pise ne ostavljajui traga
i opet se pojavljuje na toplini. Ili se posluzio limunovim sokom. No budui da ne znam kojom se
tvari koristio, pa bi znakovi mogli iznova nestati, brzo, ti imas dobre oci, odmah ih prepisi sto
tocnije mozes, i bar malo krupnije.« I tako ucinih a da nisam znao sto prepisujem. Bila je rijec od
cetiri ili pet uistinu vracarskih redaka, a ovdje prenosim samo prve znakove, kako bih citatelju
pruzio predodzbu o zagonetki koju smo imali pred ocima:
Kad sam prepisao, Vilim pogleda, na zalost bez lea, drzei dascicu na prilicnoj udaljenosti od
nosa. »To je zacijelo tajna abeceda koju e valjati odgonetnuti«, rece. »Znakovi su slabo ucrtani, a ti
si ih mozda jos gore prepisao, ali je jamacno posrijedi zodijakalna abeceda. Vidis li? U prvom
retku imamo...«, jos udalji list od sebe, naprezui se da se usredotoci: »Strijelac, Sunce, Merkur,
Skorpion
»A sto znace?«
»Da je Venancije bio prostodusniji, bio bi se posluj uobicajenijom zodijakalnom abecedeom: A
jednako Sunce, bilo je jednako Jupiter... Onda bi se prvi redak citao... pokusaj napisati: RAJ.
QASVL...« Prekinu se. »Ne, to ne znaci nista, i Venancije nije bio prostodusan. Preinacio je
abecedu po drugom kljucu. Morat u « otkriti.«
»Je li to mogue?«, zadivljeno upitah.
»Jest, ako se malo poznaje arapska mudrost. Najbolje kriptografske rasprave djelo su nevjernickih
ucenjaka, a u Oxfordu su mi neke od njih mogli procitati. Bacon je s pravom kazao da se znanje
osvaja putem poznavanja jezika. Abu Bakr Ahmad ben Ali ben Washiyya an-Nabati je prije
nekoliko stoljea napisao Knjigu o pomamnoj zelji poboznog covjeka da nauci zagonetke starih spisa te
izlozio mnogo pravila za sastavljanje i razrjesenje tajanstvenih abeceda, korisnik u magijskim
djelatnostima, ali i za dopisivanje medu vojskama, ili kralja s njegovim poklisarima. Vidio sam
druge arapske knjige koje nabrajaju dosta duhovitih vjestina. Mozes, na primjer, jedno slovo
zamijeniti drugim, mozes rijec napisati naopako, mozes slova staviti obratnim redoslijedom, ali
tako da jedno uzmes a drugo ne, a onda pocnes iznova, mozes, kao u ovom slucaju, slova
zamijeniti zodijakalnim znakovima, ali tako da skrivenim slovima pridas brojcanu vrijednost, a
onda, po nekoj drugoj abecedi, brojeve pretvoris u druga slova...«
»A kojim se od tih sustava mogao posluziti Venancije?«
»Valjalo bi ih sve iskusati, i jos druge. No prvo pravilo kod 1 razrjesivanja poruke jest pogoditi sto
znaci.«
»Ali onda vise nema potrebe da je razrjesujemo!«, nasmijan se.
»Ne u tom smislu. Mogu se, me utim, izraziti pretpostavke o tome koje bi mogle biti prve rijeci
poruke, a zatim vidjeti vrijeme, pravilo koje se iz njih moze izvesti za ostali dio sastavaka. Ovdje
je Venancije jamacno zabiljezio kljuc pomou kojega se preljeva u nesto zvano finis Africae. Ako
pokusamo zamisliti da poruka, evo gdje mi se najednom namee ritam... Pokusaj tri rijeci, ne vodi
racuna o slovima, samo o broju
... Sad ga pokusaj podijeliti na slogove Za manje po dva znaka i na glas ih izgovaraj: ta-ta-ta, ta-ta,
ta-ta-"zar ti nista ne pada na pamet?« »Meni ne.«
»A meni da. Secretum finis Africae... A kad bi tako bilo, u posljednjoj bi rijeci prvo i sesto slovo
morali biti jednaki, i tako doista jest, tu tu je dvaput simbol za Zemlju. A prvo slovo prve rijeci, S,
moralo bi biti jednako posljednjemu druge rijeci: i doista, evo gdje se povija znak za Djevicu.
Mozda je to pravi put. No mogao bi posrijedi biti tek niz slucajnih poklapanja. Treba nai pravilo
podudarnosti...« »Gdje da ga na emo?«
»U glavi. Izmislimo ga. A onda vidimo je li ono pravo. Ali od jednog pokusaja do drugog igra bi
mogla odnijeti cijeli dan. Ne bi vise, jer -- zapamti -- nema tajnog pisma koje se ne bi moglo
razrijesiti uz malo strpljivosti. No sad se izlazemo opasnosti da se predugo zadrzimo, a hoemo
jos razgledati knjiznicu. To vise sto bez lea nikad neu uspjeti procitati drugi dio poruke, a ti mi
ne mozes pomoi, jer u tvojim ocima, ovi znakovi...«
»Graecum est, non legitur«, dopunih ponizen.
»Upravo tako, i vidis da je Bacon imao pravo. Uci! Ali nemojmo klonuti duhom. Odlozimo
pergament i tvoje biljeske i popnimo se u knjiznicu. Jer veceras nas ni deset paklenskih ceta nee
moi zaustaviti«
Prekrizili se. »Ali tko je to mogao ovamo doi prije nas? Benno?« »Benno je gorio od zudnje da
dozna sto je medu Venancijevim papirima, ali mi se nije cinio raspolozenim da nam napravi takvu
zlobnu psinu. U biti, predlozio nam je savez, a osim toga mi je izgledao kao da nema hrabrosti ui
nou u Zgradu.« "Onda Berengar? Ili Malahija?« »Cini mi se da je Berengar sposoban za takve
stvari. Zapravo je odgovoran za knjiznicu, savjest ga grize sto je odao neku njezinu zajnu, smatrao
je da je Venancije ukrao onu knjigu i mozda ju je htio vratiti na mjesto s kojeg potjece. Nije se
uspio popeti, i moi emo ga zatei na djelu, ako nam Bog pomogne. ,,Ne bih rekao. Malahija je
imao vremena koliko je htio da prekopa po Venancijevom stolu kad je ostao sam da zatvori
Zgradu T sam vrlo dobro znao, a nije bilo nacina da to izbjegnem. Sad kao da to nije ucinio. A ako
dobro razmislis, nemamo razloga sumnjati kako Malahija zna da je Venancije usao u knjiznicu i
nesto ukrao. To znaju Berengar i Benno, i to znamo ti i ja. Iz Adelmove bi ispovijesti to mogao
znati i Jorge, ali onaj koji je tako zustro trcao po puzastim stepenicama sigurno nije bio on...«
»Onda ili Berengar ili Benno...«
»A zasto ne Pacifik iz Tivolija ili koji drugi redovnik kojega smo danas ovdje vidjeli? Ili staklar
Nikola, koji zna za moje naocale? Ili onaj cudni stvor Salvatore, koji nam je rekao da se nou kree
tko zna po kakvom poslu? Moramo paziti i ne stezati obruc sumnje samo zato sto su nas Bennova
otkria usmjerila u jednom jedinom pravcu Mozda nas je Benno htio zavarati.«
»Ali ucinio vam se iskrenim.«
»Dakako. No sjeti se da je prva duznost dobrog inkvizitora sumnjati najprije u one koji ti se cine
iskrenima.«
»Ruzan li je inkvizitorski posao«, rekoh.
»Zbog toga sam ga i napustio. A kako vidis, valja da ga se ponovno prihvatim. Nego hajde, u
knjiznicu.«

No
Gdje se napokon dospije u labirint, dozive se cudna privi enja i, kao sto to u labirintima biva, zaluta se.
Ponovno se popesmo u skriptorij, ovaj put istocnim stubistem koje se penjalo i na zabranjeni kat,
nosei svijeu visoko pred sobom. Ja sam mislio na Alinardove rijeci o labirintu i ocekivao nesto
strahovito.
Iznenadih se kad se na osmo na mjestu u koje nismo smijeli ui, sto sam u dvorani sa sedam
stranica, ne odvise sirokoj, bez prozora, u kojoj je, kao uostalom na cijelome katu, vladao snazan
vonj starezi ili plijesni. Niceg sto bi uzasavalo.
Dvorana je, rekoh, imala sedam zidova, ali se samo na cetirma, izme u dvaju u zid utisnutih
stupica, otvarao put, dosta sirok prolaz nad kojim se natkrilio polukruzan luk. Na zatvorene
zidove naslanjali su se golemi ormari, prepuni pravilno raspore enih knjiga. Ormari su nosili
natpise s brojevima, a isto tako i svaka pojedina polica: bilo je jasno da su to oni isti brojevi koje
smo vidjeli u katalogu. Nasred sobe stol, i on natrpan knjigama. Na svim je svescima lezao
prilicno velik tanak prasine, sto je bio znak da se knjige ciste sa stanovitom ucestalosu. A ni po
podu nije bilo nikakve prljavstine. Nad lukom i vratima naslikan na zidu stajao je veliki natpis na
kojem su se vidjele rijeci: Apocalypsis lesu Christi. Nije djelovao izblijedjelo, iako su bila stara.
Poslije uvidjesmo da su ti natpisi, i u drugim sobama, prvo uklesani u kamen i to dosta duboko, a
zatim su supljine ispunjene bojom, kao sto se u crkvama rade freske. . stupismo kroz jedan od
prolaza. Na osmo se u drugoj sobi, koja ima prozor sto je umjesto stakala nosio ploce od
alabastra, s dva puna zida i jednim prolazom nalik na onaj kroz koji smo netom prosli, prolazom
sto je vodio u drugu sobu, koja je tako er imala H . puna zida, s prozorom i drugim vratima sto su
se otvarala pred nam z U dvjema sobama dva natpisa po obliku slicna prvome koji smo vidjeli, ali
s drugim rijecima. Na prvoj sobi natpis je kazivao: Super thron i viginti quatour, a na drugoj: Nomen
Uli mors. Sto se ostalog tice, te su dvije sobe bile manje od sobe kroz koju smo usli u knjiznicu
(Ona je naime bila sedmorokutna, a ove dvije pravokutne), pokustvo je bilo jednako: ormari s
knjigama i stol u sredini.
U osmo u treu sobu. U njoj nije bilo knjiga ni natpisa. Pod pro -zorom kameni oltar. Imala je troja
vrata, jedna kroz koja smo bili usli, druga koja su vodila u sedmorokutnu sobu sto smo je tek
razgledali trea koja nas uvedose u novu sobu, sto se nije razlikovala od ostalih, osim po natpisu
koji je govorio: Obscumtus est sol et aer. Tuda se prolazilo do nove sobe u kojoj je natpis kazivao
Facta est grando etignis. Vrata nije bilo, ili bolje, kad se u sobu uslo, nije se moglo nastaviti nego se
valjalo vraati natrag.
»Razmislimo«, rece Vilim. »Pet cetvorokutnih ili blago trapezoidnih soba, s po jednim prozorom
svaka, sto kruze oko sedmorokutne sobe bez prozora, do koje se penje stepeniste. Cini mi se
elementarnim. Mi smo u istocnom tornju, izvana svaki toranj pokazuje pet prozora i pet stranica.
Racun se slaze. Prazna soba je upravo ona koja gleda na istok, bas u pravcu kora crkve, u zoru
sunceva svjetlost obasjava oltar, sto mi se cini ispravnim i poboznim. Jedino mi se lukavom cini
zamisao s plocama od alabastra. Danju propustaju lijepo svjetlo, a nou kroz njih ne prodiru niti
mjeseceve zrake. Nije to uostalom neki veliki labirint. Da vidimo sada kamo vode ostala dvoja
vrata sedmorokutne sobe. Mislim da emo se lako snai.«
Moj se ucitelj varao, a graditelji knjiznice bili su spretniji nego sto smo mislili. Ne znam tocno
objasniti sto se dogodilo, ali kako napustismo toranj, raspored soba postade zamrseniji. Neke su
imale dvoja. neke troja vrata. Sve su imale prozor, pa i one u koje smo zalazili posavsi iz sobe s
prozorom i vjerujui da idemo prema unutrasnjosti Zgrade. Svaka je imala istu vrstu ormara i
stolova, uredno naslagani svesci bili su nalik jedni na druge i jamacno nam nisu pomagali da
jednim pogledom prepoznamo mjesto. Pokusasmo se orijentirati pomou natpisa. Jednom smo
presli sobu u kojoj je pisalo In diebus illis, a nakon nekoliko obilazaka ucini nam se da smo se
onamo vratili. No sjetili' smo se da se kroz vrata ispred prozora dolazi u sobu u kojoj je pisalo
enitus tnortuorum, a sad smo nalazili drugu sto je opet govorila psis I&u Christi a to nije bila
sedmorokutna dvorana iz koje smo usli. Ta nas cinjenica uvjeri da se natpisi ponekad ponavljaju
u istim sobama. Na osmo dvije sobe s natpisom Apocalypsis jednu do druge, a odmah nakon njih
sobu s Ceciditde coelo stella magna. Bilo je ocevidno otkud potjecu recenice na natpisima, rijec je ili o
versetima Ivanove Apokalipse, ali uope nije bilo jasno zasto su naslikani na zidovima ni po kojoj
su logici raspore eni. Nasa se zbunjenost povea kad otkrismo da je nekoliko, ne mnogo, natpisa
crvene, a ne crne boje.
U stanovitom se trenutku ponovo zatekosmo u polaznoj sedmorokutnoj dvorani (mogla se
prepoznati jer se u njoj otvarao ulaz u stepeniste) i opet po osmo na desnu stranu nastojei da se
kreemo ravno iz jedne sobe u drugu. Pro osmo kroz tri sobe, a onda se na osmo nasuprot
zatvorenu zidu. Jedini prolaz uvodio je u novu sobu koja je imala samo druga vrata, a kad
iza osmo iz nje, prije osmo preko druge cetiri sobe i nanovo se na osmo nasuprot zidu. Vratismo
se u prethodnu sobu koja je imala dva izlaza, udarismo onim kojim se jos nismo bili posluzili,
prije osmo u novu sobu i opet se na osmo u pocetnoj sedmorokutnoj dvorani.
»Kako se zvala posljednja soba kojom smo se vratili natrag?«, upita Vilim.
Napregnuh pamenje: »Equus albus.«
»Dobro, potrazimo je.« I bilo je lako. Ako se niste htjeli vraati istim putem, mogli ste jedino proi
sobom zvanom Gratia vobis et pax, a ondje nam se ucini da na desnoj strani nailazimo na novi
prolaz koji ne vodi natrag. Zaista, na osmo jos jednom In diebus illis i Pri-»togenitus mortuorum
(jesu li to bile one iste sobe od maloprije?), ali naposljetku stigosmo u sobu za koju nam se nije
cinilo da smo je ve Posjetili: Tertiapars terrae combusta est. No tada vise nismo znali gdje smo u
odnosu na istocni toranj.
Pred sobom drzei svijeu otisnuh se u idue sobe. U susret mi do e ttasujue velik gorostas,
lelujava i nestalna tijela kao u utvare
,,Vrag!«, kriknuh i zamalo mi ne ispade svijea, dok sam se okretao i sklanjao u Vilimov narucaj.
On mi iz ruku uze svijeu i odalecivsi me iskoraci naprijed uz odlucnost sto mi se ucini
velicanstvenom. I on nesto vidje, jer zurno uzmaknu. Zatim se protegne i podignu svjetiljku.
Prasnu u smijeh. "Uistinu dosjetljivo. Zrcalo!«
»Zrcalo?«
»Jest, neustrasivi moj ratnice. S takvom si se hrabrosu bacio prvog neprijatelja, maloprije u
skriptoriju, a sad se bojis vlastite slike. Zrcalo sto odrazava tvoju uveanu i iskrivljenu sliku.«
Uhvati me za ruku i odvede pred zid sucelice ulazu u sobu prema valovitoj staklenoj ploci, sad
kad ju je svijea izbliza obasjavala, vidje nase dvije slike, groteskno izoblicene, kako mijenjaju
oblik i visinu prema tome koliko smo im se priblizavali, odnosno koliko smo se od njih udaljavali.
»Moras procitati koju raspravu o optici«, rece Vilim zabavljajui se, »kao sto su zacijelo citali
utemeljitelji knjiznice. Najbolje su napisali Arapi. Alhazen je sastavio raspravu De aspectibus, u
kojoj je m jasne geometrijske dokaze govorio o snazi zrcala. Neka od njih, prema tome kako se
izvije njihova povrsina, mogu uveati i najsiusnije predmete (a sto su drugo moje lee?), druga
pokazuju preokrenute slike ili dva predmeta umjesto jednoga i cetiri umjesto dva. Trea pak,
poput ovoga, od patuljka prave gorostasa, a od gorostasa patuljka.«
»Gospodine Boze!«, rekoh. »Jesu li dakle to privi enja za koja netko veli da ih je dozivio u
knjiznici?«
»Mozda. Zbilja dosjetljiva zamisao.« Procita natpis na zidu iznad zrcala: Super thronos viginti
quatuor. »Na ovo smo ve naisli, ali je to bila dvorana bez zrcala. A ova osim toga nema prozora, a
ipak nije sedmorokutna. Gdje smo?« Ogleda se uokolo i priblizi se ormaru: »Adsone, bez tih
blazenih oculi ad legendum ne raspoznajem sto na ovim knjigama pise. Procitaj mi koji naslov.«
Nasumce uzeh knjigu: »Ucitelju, ne pise!«
»Kako! Vidim da pise, sto citas?«
»Ne citam. To nisu slova abecede i nije grcki, prepoznao bih ga. Izgledaju kao crvi, zmijice, misje
kakice...« »Ah, to je arapski. Ima li jos takvih?«
»Ima, nekoliko. Ali evo jedna na latinskom, ako Bog da. »
"Kuwarizmi, Tabulae.«
»Astronomske tablice Al Kuwarizmija, u prijevodu Adelarda Batha! Vrlo rijetko djelo! Hajde
dalje.«
»Isa ibn Ali, De oculis, Alkindi, De radiis stellatis... «
»Sad pogledaj na stol.«
Otvorih velik svezak sto je lezao na stolu, De bestiis. Slucajno rasklopih na stranici s krasnim
minijaturama gdje je bio predivan jednorog.
,,Lijepo izra eno«, ocijeni Vilim koji je uspijevao dobro vidjeti slike. citah: »Liber monstrorum de
diversis generibus. I ova ima lijepih slika, ali mi se cine starijima.«
 Vilim nadvi lice nad spis. »Minijature su izradili irski redovnici prije najmanje pet stoljea: Knjiga
s jednorogom je naprotiv mnogo je cini mi se da je nacinjena na francuski nacin. »Jos se jednom
divih ucenosti svojeg ucitelja. U osmo u sljedeu sobu i prije osmo cetiri sobe, sve s prozorima i
sve pune svezaka na nepoznatim jezicima i povrh toga s nekoliko spisa iz okultnih znanosti, te
do osmo do zida koji nas prisili da se vratimo, jer je svaka od posljednjih pet soba ulazila jedna u
drugu ne omoguujui da se iza e drugamo.
»Po nagibu zidova morali bismo biti u petorokutu nekog drugog tornja«, rece Vilim, »ali nema
sredisnje sedmorokutne dvorane, mozda se varamo.«
»Ali prozori?«, rekoh. »Kako moze postojati toliko prozora? Nemogue je da sve sobe gledaju
prema van.«
»Zaboravljas na bunar u sredini, mnogo prozora koje smo vidjeli gleda na osmorokut bunara. Kad
bi bio dan, razlika u svjetlosti bi nam kazala koji su vanjski a koji unutrasnji prozori, a mozda bi
nam cak i otkrila polozaj sobe u odnosu na sunce. Ali nou se ne opaza nikakva razlika. Vratimo
se natrag.«
Vratismo se u sobu sa zrcalom te skrenusmo k treim vratima kroz koja, cinilo nam se, jos nismo
bili prosli. Ispred sebe vidjesmo red od tri ili cetiri sobe, a iz posljednje nazrijesmo svjetlo.
»Ima nekoga!«, kliknuh prigusenim glasom.
»Ako ima, ve je primijetio nasu svijeu«, rece Vilim, ali ipak rukom zakrije plamen. Postajasmo
casak ili dva. Svjetlo je i dalje lako titralo, ali se nije ni pojacavalo ni slabilo.
»Mozda je to samo svjetiljka«, rece Vilim, »kakve se postavljaju da bi se redovnici uvjerili da u
knjiznici prebivaju duse preminu- Ali treba da doznamo. Ti ovdje zakrivaj svjetlo, ja idem oprezno
naprijed.«
Jos posti en sto sam se pred zrcalom jadno ponio, htjedoh se popraviti u Vilimovim ocima:
»Nemojte, idem ja«, rekoh, »vi ostanite - Napredovat u oprezno, nizi sam i laksi. Cim ustanovim
da nema opasnosti, pozvat u vas.«
Kretao sam se kroz tri sobe hodajui tik uza zid, poput macke (ili poput iskusenika sto silazi u
kuhinju da bi iz smocnice ukrao sira, sto je bio pothvat kojim sam se u Melku isticao. Stigoh na
prag sobe iz koje je dolazilo svjetlo, prilicno slabo, suljajui se zidom iza stupa koji je sluzio kao
desni dovratnik, i provirih sobu. Nije bilo nikoga. Na stolu je stajala neka vrsta svjetiljke, upaljena,
i jedva ispustala kad. Nije to bila uljanica nalik na nasu, izgledala je vise kao otkrivena kadionica,
nije plamsala, nego je u njoj tinjao lak pepeo, dok je nesto izgaralo. Osmjelih se i u oh. Kraj
kadionice je na stolu rasklopljena lezala knjiga zivahnih boja. Priblizih se i na stranici spazih cetiri
trake razlicitih boja, zute, cinober, tirkizne i boje spaljene zemlje. Pozadinu je ispunjala zvijer, oku
uzasna, zmaj s deset glava sto je repom za sobom povlacio zvijezde s neba i stropostavao ih na
zemlju. I najednom vidjeh kako se zmaj umnogostrucuje, a ljuske na njegovoj kozi postaju poput
sume blistavih krljusti, koje se odlijepise od lista i stadose mi se vrtjeti oko glave. Srusih se
nauznak i vidjeh gdje se strop sobe ugiba i spusta se nada mnom, zatim zacuti siktanje tisue
zmija, ali nezastrasujue, gotovo zavodljivo, i pojavi se svjetlosu ovijena zena koja primaknu lice
mojemu oblijevajui ga svojim dahom. Udaljih je ispruzenim rukama i ucini mi se da moje ruke
doticu knjige u ormaru preko puta, ili da se one neizmjerno uveavaju. Nisam vise shvaao gdje
sam, ni gdje je zemlja a gdje nebo. U sredini sobe vidjeh Berengara kako bulji u mene s odvratnim
smijeskom iz kojeg izbija pohota. Pokrih lice rukama, a moje mi se ruke ucine udovima krastace,
ljigavim i opnastim. Vrisnuh, mislim, u ustima outjeh kiselkast okus, onda se survah u beskrajan
mrak sto je, cinilo mi se, sve vise poda mnom zjapio, i vise ni za sto nisam znao. Probudih se
nakon razdoblja od, kako sam mislio, nekoliko stoljea, osjeajui kako mi tutnji u glavi. Bio sam
ispruzen na podu, a Vilim me upravo uskao po obrazima. Nisam vise bio u onoj sobi, i moje oci
ugledase natpis sto je govorio Requiescant a laboribus suis-»No, no, Adsone«, saptao mi je Vilim.
»Nije to nista...« »Stvari...«, rekoh jos uvijek buncajui. »Tamo dolje, zvijer...« »Nikakva zvijer.
Nasao sam te u bunilu do nogu stola na kojem je bila lijepa mozarapska apokalipsa, otvorena na
stranici gdje je amicta sole nasuprot zmaju. Ali sam po mirisu shvatio da si udahnuo nesto lose pa
sam te odmah odnio. I mene boli glava.« »Ali sto sam vidio?«
»Nista nisi vidio. Stvar je u tome sto tamo izgaraju tvari od koje dolaze privi enja, prepoznao sam
miris, to je nesto arapsko, "A bas ono sto je Starac s Planine davao svojim ubojicama da udisu prije
no sto bi ih slao u pothvate. I tako smo objasnili tajnu privi enja. Nou stavlja carobne trave da bi
nezvane posjetitelje uvjerio da knjiznicu stite avolske sile. Sto si napokon dozivio?« Zbrkano mu
po sjeanju ispricah o svojem privi enju, a Vilim se nasmija: »Dijelom si dodavao onome sto si u
knjizi vidio, a dijelom si prepustao govoru svojih zelja i svojih strahova. To je djelovanje koje
odlikuju takve trave. Sutra e o tome valjati govoriti sa Severinom, mislim da o tome zna vise nego
sto nam je htio pokazati. To su trave, samo trave, nije potrebno da ih sprave nekromanti kao sto je
govorio staklar. Trave, zrcala... Ovo mjesto zabranjene ucenosti cuvaju mnogi i vrlo uceni izumi.
Znanost koja se rabi da bi utajila umjesto da bi prosvijetlila. Ne svi a mi se. Izopacen je um na celu
svetoj obrani knjiznice. Ali ovo je bila teska no, valjat e izii, za sada. Ti si smuen i treba ti vode
i svjezeg zraka. Uzalud bismo pokusavali otvoriti ove prozore, previsoki su i mozda desetljeima
zatvoreni. Kako su mogli misliti da se Adelmo odavde bacio?«
Izii, rece Vilim. Kao da je to bilo lako. Znali smo da je pristup u knjiznicu mogu samo kroz jedan
toranj, istocni. No gdje smo se u tom trenutku nalazili? Potpuno smo izgubili orijentaciju. Nase
tumaranje, popraeno strahom da iz toga mjesta vise nikad neemo izii, dok sam ja jos uvijek
teturao osjeajui nadrazaj na povraanje, a Vilim se, poprilicno zabrinut za mene, ljutio na
nedostatnost svoje znanosti, navede nas, ili bolje navede njega, na zamisao za idui dan. U
knjiznicu emo se morati vratiti, ukoliko iz nje ikad izi emo, s komadom nagorjelog drva ili kojom
drugom tvari kojom se po zidovima mogu ostavljati znakovi.
»Da bi se iz labirinta nasao izlaz«, stade naime izgovarati Vilim, »postoji jedan jedini nacin. Na
svakom novome cvoru, to jest na onoome kojim se dotad nije proslo, put kojim smo dosli obiljezit
emo trima znakovima. Ako na temelju prethodnih znakova na nekom od odvojaka cvora vidimo
da smo tim cvorom ve prosli, na put kojim smo dosli stavit emo samo jedan znak. Ako su svi
prolazi ve pro eni onda e trebati ponovno prijei isti put vraajui se. No jedan ili dva prolaza
cvora jos nemaju nikakvih znakova, izabrat emo koji i upisati mu dva znaka. Kad se uputimo
prolazom koji ima samo jedan znak, upisat emo mu jos dva, tako da ih taj prolaz ima tri. Svi bi
dijelovi labirinta morali biti prevaljeni ako stigavsi ne krenemo prolazom s tri znaka, osim u
slucaju da ostalih prolaza sada nije bez znakova.«
»Kako vi to znate? Da niste strucnjak za labirinte?«
»Nisam, izgovaram dio starog spisa koji sam jednom citao.« »A izlazi li se po tom pravilu?«
»Gotovo nikad, koliko je meni poznato. No svejedno emo pokusati. A osim toga, iduih u dana
imati lee i imat u vremena da se poblize zaustavim na knjigama. Mozda nam na onim mjestima
gdje nas slijed natpisa zbunjuje slijed knjiga moze pruziti pravilo.«
»Imat ete lee? Kako ih mislite nai?«
»Rekao sam da u imati lee. Napravit u druge. Mislim da staklar jedva ceka takvu priliku da se
okusa u necem novom. Bude li imao pravo oru e za brusenje krhotina. Sto se krhotina tice, u o noj
ih radionici ima dovoljno.«
Dok smo lutali trazei put, iznenada u sredini neke sobe osjetih kako mi nevidljiva ruka miluje
lice, dok je tom i susjednom prostorijom odjekivao jecaj koji nije bio ni ljudski ni zivotinjski, kao da
sablast luta iz dvorane u dvoranu. Morao sam biti pripravan na iznena enja u knjiznici, ali se jos
jednom prestravih i odskocih unatrag. Mora da je i Vilim dozivio nesto slicno, jer je upravo
opipavao obraz podigavsi uvis svijeu i ogledavajui se.
Dignu ruku i promotri plamen koji se sad doimao zivljim, zatim navlazi prst i uspravi ga ispred
sebe.
»Jasno«, rece i pokaza mi na dvama nasuprotnim zidovima dva mjesta u visini covjeka. Ondje su
se otvarala dva uska proreza kroz koje smo priblizivsi im ruku mogli osjetiti hladan zrak sto je
dolazio izvana. Kad smo im zatim priblizili uho, culi smo hujanje, kao da vani puse vjetar.
»Knjiznica se na nekakav nacin mora i zraciti«, rece Vilim, »inace se ovaj zrak ne bi mogao udisati,
osobito ljeti. Povrh toga, ovi prorezi dovode pravu kolicinu vlage, kako se pergamenti ne bi susila
Ali tu nije kraj graditeljevoj dosjetljivosti. Rasporedivsi proreze u odre enim kutovima, postigli su
da se za vjetrovitih noi strujanja sto naviru kroz ove otvore krizaju s drugim strujanjima te se u
sobama nagomilaju i proizvedu zvukove koje smo culi. Kad se pribroji zrcalima i travama, ti
zvukovi jos vise uplase one koji, kao mi, ovan10 nesmotreno zabasaju a da dobro ne poznaju
mjesto. I mi smo sam nacas pomislili da nam utvare dasu u lice. To smo uvidje li tek sa kad se
uzvitlao vjetar. I ovu smo tajnu rijesili. Ali ni uza sve to n znamo kako da iza emo!«
Tako razgovarajui, sad ve izgubljeni, potucali smo se naslijepo slijedei za natpise koji su svi
jednako izgledali. Naletismo na jos u sedmorokutnu dvoranu, obi osmo susjedne sobe, ne
na osmo izlaza. Krenusmo natrag hodajui gotovo sat vremena i ne trudei se vise da doznamo
gdje smo. U stanovitom trenutku Vilim znade da smo porazeni, preostajalo nam je jedino da u
nekoj dvorani legnemo spavati i nadamo se da e nas sutradan pronai Malahi. Dok smo kukali
nad bijednim zavrsetkom svojeg lijepog pothvata, neocekivano se na osmo u dvorani iz koje su
polazile stepenice. Sa farom zahvalismo nebesima pa veselo si osmo.
Tek sto se spustismo u kuhinju, pojurismo prema ognjistu, u osmo u hodnik kosturnice, a kunem
se da mi se one mrtvacki iscerene gole glave ucinise poput dragih osoba sto mi se smijese.
Vratismo se u crkvu te izi osmo kroz sjeverni portal, i napokon sretni sjedosmo na kamene
nadgrobne ploce. Prekrasni noni zrak bio je nalik na bozanski melem. Zvijezde su oko nas
blistale, a privi enja iz knjiznice bila su daleko.
»Kako je svijet lijep i kako su labirinti ruzni!«, rekoh s olaksanjem.
»Kako bi svijet bio lijep kad bi postojalo pravilo po kojem bi se moglo kretati po labirintima«,
odvrati moj ucitelj. »Koliko bi moglo biti sati?«, upitah.
»Izgubio sam osjeaj za vrijeme. Ali bit e dobro da dospijemo u eliju prije nego sto odzvoni
sluzba rijeci.«
Produzismo lijevom stranom crkve, pro osmo ispred portala (okrenuh glavu da vidim Starce
Apokalipse, super thronos viginti quator!) pa prije osmo klostar na putu do doma za hodocasnike.
Na pragu gra evine stajao je Opat i strogo nas gledao. »Cijelu no vas trazim«, rece Vilimu.
»Nisam vas nasao u eliji, nisam vas nasao u crkvi...«
»Slijedili smo trag...«, neodre eno rece Vilim, vidljivo smeten. I uputi mu dug i uporan pogled,
zatim rece polaganim i ozbiljnim glasom: »Trazio sam vas odmah nakon povecerja.
Svaki cas e zazvoniti za sluzbu rijeci pa emo vidjeti hoe li se pojaviti. Inace, bojim se kakve
nove nesree.«


Od jutrenja do prvog casa
Gdje se u eliji nestalog Berengam prona e krvlju uprljana krpa, i to je sve.
Dok ovo pisem, osjeam se umornim kao sto sam se osjeao one noi, to jest onoga jutra. Sto da
kazem? Nakon bogosluzja razasla Opat veinu redovnika, koji su ve svi bili uzbunjeni, da
posvuda traze, ali bez ikakva ishoda.
Oko jutrenje, premeui po Berengarovoj eliji, neki redovnik nade pod slamaricom bijelu krpu
uprljanu krvlju. Pokazase je Opatu koji u njoj vidje mracan predznak. Bio je nazocan Jorge koji,
kad ga o tome obavijestise, rece: »Krv?« kao da mu se to cini nevjerojatnim. Kad su kazali
Alinardu, on odmahnu glavom i rece: »Ne, ne, na treu trublju smrt dolazi vodom...«
Vilim promotri plahtu i rece: »Sad je sve jasno.«
»Pa gdje je onda Berengar?«, zapitase ga.
»Ne znam«, odgovori. Cu ga Avmaro pa podignu pogled prema nebu prosaptavsi Petru iz Sant'
Albana: »Takvi su ti Englezi.«
Oko prvog casa, posto je ve granulo sunce, otpremise sluge da pregledaju podnozje brijega oko
zidina. Vratise se oko treeg casa nista ne pronasavsi
Vilim mi rece da zasad ne mozemo nista. Treba da pricekamo razvoj doga aja. Pa ode u
kovacnicu i stade o necem potanko razgovarati s Nikolom, mestrom staklarom.
Ja sjedoh u crkvu, pokraj sredisnjeg portala, dok su se sluzile mise.
Pobozno usnuh i dobrano odspavah, jer cini se da je nama mladima san potrebniji nego starima,
koji su ve mnogo spavali, a sad se spremaju da usnu zauvijek.

Trei cas
Gdje Adson u skriptoriju razmislja d : o povijesti svojega reda i o sudbini knjiga.
Iz crkve iza oh manje umoran, ali omamljena duha, jer tijelo moze mirno otpocinuti jedino za
nonih sati. Popeh se do skriptorija, zamolih Malahiju za dopustenje i uzeh listati katalog. Ali dok
sam pogledom rastreseno prelijetao listove sto su mi promicali pred ocima, zapravo sam
promatrao redovnike.
Dojmise me se spokoj i vedrina kojima su se predavali svojem poslu, kao da u cijeloj utvrdi ne
traje tjeskobna potraga za njihovim subratom, i kao da im druga dva subrata nisu ve izgubila
zivot u uzasnim okolnostima. Eto, rekoh sebi, u tome je velicina naseg reda: stoljeima i stoljeima
gledali su ljudi poput ovih kako nasre barbarska rulja, kako se pljackaju njihove opatije, kako
kraljevstva guta plameni kovitlac, pa ipak su i dalje voljeli pergamente i tintu, i dalje poluglasno
citali rijeci sto su im stigle stoljetnom predajom i sto su ih oni ostavljali predaji buduih stoljea.
Citali su i pisali i kad se tisuljee blizilo kraju, zasto tako ne cine i sada?
Prethodnoga je dana Benno kazao kako bi bio spreman pociniti grijeh samo da bi se domogao
rijetke knjige. Nije lagao niti se salio. Zacijelo bi redovnik svoje knjige morao smjerno ljubiti, i
voljeti vise njih negoli se povoditi za svojom znatizeljom-No sto laicima predstavlja primamljivost
preljuba, a svjetovnim sveenicima zudnja za bogatstvom, to je redovnicima napast spoznaje.
Prelistah katalog, a pred ocima mi puce pogled na svetkovinu tajanstvenih naslova: Quinti Sereni
de medicamentis, PhaenomC"
. rJ{esopi de natura animalium, Liber Aethiciperonymi de cosmo-hia Libri tres quos Arculphus episcopus
adamnano escipiente de i santcis ultramarinis designavit conscribendos, Libellus Q. Iulii uLtrionis de orgine
mundi, Solini Polyhistor de situ orbis terrarum mirabilibus, Almagesthus... Nije me cudilo sto se tajna
zlocina oko knjiznice. Za te ljude sto su se posvetili pisanju knjiznica bila nebeski Jeruzalem i
ujedno nepristupacan svijet na granici izme u nepoznate zemlje i poganskog podzemlja. Svojim
obeanjima i svojim zabranama knjiznica je vladala nad njima. Zivjeli su s njom, za nju i mozda
protiv nje, kao krivci se nadajui da e jednom doprijeti do njezine tajne. Zasto se ne bi izlozili
smrti da utaze znatizelju svojeg uma, ili zasto ne bi ubili kako bi sprijecili da tkogod prisvoji neku
njihovu ljubomorno cuvanu
tajnu?
Napast, dakako, oholost uma. Posve je drugaciji bio redovnik -- pisar kako ga je zamislio nas sveti
utemeljitelj, kadar prepisivati a da nista ne razumije, prepusten Bozjoj volji, predan pisanju kao
molitvi, a molitvi kroz pisanje. Zasto vise nije tako? O, nije to jamacno jedino sto se u nasem redu
izrodilo! Postao je odvise jak, njegovi su se opati takmili s kraljevima, zar mozda nije Abbone
primjer monarha koji s drzanjem monarha nastoji izgladiti sporove izme u drugih monarha? I
samo znanje sto su ga opatije zgrnule sada sluzi kao roba za razmjenu, razlog za oholost, povod
hvastanju i premoi. Kao sto se vitezovi razmeu oklopima i stijegovima, nasi se opati razmeu
oslikanim rukopisima... A to vise (koje li ludosti!) sto su nasi samostani ve izgubili pobjednicku
palminu grancicu mudrosti. Knjige sad prepisuju skole pri stolnim crkvama, gradska udruzenja,
sveucilista, mozda i bolje nego prave i nove knjige -- i mozda u tome lezi razlog svih tih nevolja.
Opatija u kojoj sam se nalazio bila je mozda zadnja koja se mogla diciti vrsnosu u proizvodnji i
umnazanju ucenosti. No mogue je da se redovnici upravo zbog toga nisu vise zadovoljavali
svetim djelom prepisivanja, nego ih je njihova hlepnja za novim nagnala da i sami pokusaju
proizvesti nove nadopune prirodi. Naslutih nejasno u tom trenutku (a danas to dobro znam, sam
od godina i iskustva osijedio), da time potvr uju svoje izuzetnosti. Jer kad bi se to novo znanje
koje su znali proizvoditi propustalo da slobodno kola izvan tih zidina, ni po cemu se vise to sveto
mjesto ne bi razlikovalo od kakve skole pri stolnoj crkvi ili od gradskog sveucilista. Sve dok,
naprotiv, ostaje skriveno, odrzava njegov ugled i snagu, ne moze ga oskvrnuti nikakva ucena
prepirka, ni kvodlibetska tastina sto svaku tajnu i svaku velicinu hoe podvrgnuti procjeni kroz
svoje sic et aon To su, rekoh sebi, razlozi sutnje i mraka sto okruzuju knjiznicu-ona je zaliha znanja,
ali to znanje moze ocuvati samo ako sprijeci da itko, pa cak i sami redovnici, do njega dopre.
Znanje nije kao novac, koji i kroz najnecasniju trgovinu prolazi fizicki neokrnjen Vise je nalik na
krasno odijelo sto se, kako ga trosite i njime se razmeete, s vremenom otrca. Zar nije takva
zapravo i sama knjiga, kojoj se stranice stanu mrviti, a crnilo i pozlata potamne, ako je dotice
previse ruku? Eto, nedaleko od sebe vidio sam Pacifika iz Tivolija kako lista neku staru knjigu
stranica slijepljenih jednih uz druge od vlage u kojoj se svezak nalazio. Jezikom je kvasio kaziprst i
palac da bi lakse okretao listove, a pri svakom dodiru s njegovom pljuvackom te su stranice gubile
na cvrstoi. Da bi se razdvojio, morao ih je saviti i izloziti neumoljivom djelovanju zraka i prasine
koji e izdupsti tanke pruge sto su nabirale pergament dok ga je okretao, a na mjestima gdje je
pljuvacka omeksala, ali i oslabila kutove listova, nastat e nova plijesan. Kao sto ratnik od preko-
mjerne blagosti postaje mekoputnim i nesposobnim, tako bi i knjiga od prekomjerne ljubavi i
radoznale zelje za posjedovanjem bila osu ena na bolest koja bi je zatrla.
Sto bi valjalo uciniti? Vise ne citati, nego samo cuvati? Strahujem li ja s pravom? Sto bi na to rekao
moj ucitelj?
Malo podalje vidjeh rubrikatora Magna iz Ione, koji je plovucem istrljao svoj papir i sada ga
omeksavao kredom, kako bi mu onda uglacao povrsinu. Do njega je Rabano iz Toleda pricvrstio
pergament za stol i s obiju strana oznacio marginom sitnim rupicama iz kojih je sada povlacio vrlo
tanke vodoravne crte. Ubrzo e se dva lista ispuniti bojama i oblicima, stranica e postati slicna
relikvijaru, bljestava od dragulja kojima e se optociti budue tkivo poboznoga spisa. Ta dva
subrata, rekoh sam sebi, upravo prozivljuju rajske trenutke na zemlji. Proizvode nove knjige,
jednake drugima koje e vrijeme poslije nesmiljeno unistiti... Knjiznici dakle ne prijeti nikakva
zemaljska sila, ona je nesto zivo... Ali ako je ziva, zasto se ne bi prepustila opasnostima spoznaje?
Je li to htio Benno, a mozda i Venancije? »
Od tih se misli osjetih zbunjeno i prestraseno. Mozda nisu prijale iskuseniku, koji je citav svoj
vijek imao tek savjesno i slijediti pravilo -- sto sam poslije i cinio, a da sebi nisam postavljao druga
pitanja, dok se svijet oko mene sve vise srozavao uhvaen u kovitlac krvi i ludila. Bilo je vrijeme
jutarnjeg obroka pa po oh u kuhinju, gdje sam bio sprijateljio s kuharima, a oni mi dadose
najbolje zalogaje.

Sesti cas
Gdje se Adsonu povjeri Salvatore, a to sto cuje ne da se sazeti u nekoliko rijeci, ali ga navede da se duboko i
zabrinuto zamisli.
Dok sam jeo, u kutu ugledah Salvatorea kako, ocito se pomirivsi s kuharom, veselo kusa jelo od
tijesta i ovcetine. Jeo je kao da jeo nije nikad u zivotu, ne dopustajui da mu makar i mrvica
propadne, a cinilo se da se zahvaljuje Bogu na tom izvanrednom doga aju.
Namignu mi i svojim cudnovatim jezikom rece kako se zeli najesti za sve one godine sto je postio.
Ispripovjedi mi o pretuznu djetinjstvu u kraju gdje je zrak nezdrav, gdje cesto liju kise, a polja
gnjiju pod kuznim parama. Mjesece i mjesece, kako razumjedoh, trajale su poplave, tako da na
poljima vise nije bilo brazda, pa si od vagana sjemena dobivao jedva sekstarij, da bi ti zatim i taj
sekstarij propao. I gospoda su imala bijela lica kao i siromasi, premda je, primijeti Salvatore,
umiralo vise siromaha nego gospode, mozda zbog toga (rece osmjehujui se) sto ih je bilo vise...
Sekstarij je stajao petnaest novcia, vagan sezdeset novcia, propovjednici su najavljivali kraj
vremena, ali su se Salvatoreovi roditelji i djedovi sjeali da je tako bilo i prije, te zakljucise da su
vremena uvijek pri kraju. Posto su pojeli sve pticje strvine i sve neciste zivotinje koje su mogli nai,
pronije se glas da je netko iz sela stao iskapati mrtvace. Vatreno i zorno poput histriona
objasnjavao mi je Salvatore kako su ti »homeni malissimi« rovali po zemlji na grobljima sutradan
poslije pogreba. »Njam! izustio bi zatim i zagrizao u svoju ovcetinu, no ja sam na njegovu licu
vidio bolno iskreveljen izraz ocajnika koji glo e les. A onda, kako im nije bilo dovoljno sto kopaju
po posveenoj zemlji, oni najgori bi se kao drumski tati pritajili u sumi i zaskocili putnike. »Cak!«,
Salvatore, noz pod gusu pa »Njam!«. A oni jos gori od najgorih jabukom namamili bi djecu i
zaklali je, ali bi je, pojasni Salvatore vrlo ozbiljno, prije jela skuhali. Isprica mi o covjeku koji je
dosao prodavati kuhano meso za nekoliko novcia i svi su jedva vjerovali u tu sreu, kadli im pop
rece da je posrijedi ljudsko meso,
 ,, pobjesnjela rulja razdera covjeka na komadie. No iste noi netko iz sela ode otkopati grob
ubijenoga da bi jeo ljudozderova mesa, a kad ga otkrise, selo i njega osudi na smrt.
Ali Salvatore mi ne ispripovjedi samo tu pricu. Kljastim recenicama, u kojima sam se morao
upinjati da razaberem ono malo provansalskog i nesto izraza iz talijanskih narjecja sto sam znao,
isprica mi kako je pobjegao iz rodnog sela i kako se skitao svijetom. U njegovu pripovijedanju
prepoznadoh mnoge koje sam prije toga putem upoznao i sreo, a mnoge druge koje sam upoznao
naknadno prepoznajem sada, pa nakon toliko vremena nisam siguran ne pripisujem li mu
pustolovine i zlocine sto pripadaju drugima, prije ili poslije njega, jer se u mojem umornom duhu
sve to sklapa u jednu jedinu sliku, upravo kao sto snaga maste ujedinivsi sjeanje na zlato i na
brdo katkad sastavi predodzbu o zlatnoj planini. Tijekom puta cesto sam cuo kako Vilim govori o
priprostim ljudima, a neka su njegova subraa taj naziv, 'priprosti' ili 'simplices', nadijevala ne
samo puku, nego i svima neukima, laicima. Ta mi se oznaka uvijek cinila neodre enom, jer sam u
talijanskim gradovima sretao trgovce i obrtnike koji doduse nisu bili klerici, ali ni neuki, iako su
svoja znanja iskazivali na puckome jeziku. A da i ne spominjemo kako neki tirani koji su u to
vrijeme vladali na poluotoku nisu imali nikakva obrazovanja iz teologije, medicine, logike ni
latinskog, ali zacijelo nisu bili neuki ili prostodusni. Stoga mislim da se i moj ucitelj govorei o
priprostima sluzio prilicno pojednostavljenim pojmom. No Salvatore je nedvojbeno spadao me u
priproste, potekavsi iz kraja kojeg su stoljeima tlacile neimastina i bahatost feudalne gospode. Bio
je priprost, ali nije bio glup. Tezio je za drugacijim svijetom, koji je njega u doba kad je pobjegao od
svojih, kako mi rece, poprimao izgled blazene zemlje u kojoj tece med i mlijeko, a na granama
stabala kolutovi sira i mirisne kobasice.
Ispunjen tom nadom zbog koje je gotovo odbijao da ovaj svijet shvati kao dolinu suza, gdje je
providnost (tako su me ucili) cak i Pravdu predodredila da bi odrzavala ravnotezu me u
stvarima, pa su njezini putovi cesto nedokucivi, proputovao je Salvatore razne zemlje, od svojeg
rodnog Monferrata do Ligurije, a zatim od Provan do zemalja francuskog kralja.
Lutao je Salvatore svijetom prosjacei, nasitno kradui, pretvarajui se da je bolestan, u
privremenoj sluzbi kakva gospodina, i opet b' se vraao u sumu, na glavni put. Po njegovu
pricanju shvatih da s pridruzio cetama lutalica koje su se iduih godina sve cese vi ale po Evropi,
sastavljene od laznih redovnika, varalica, lupeza, prepredenjaka, odrpanaca i prosjaka, gubavaca i
sakatih, potepuha, potucala, vucarala, skitnica, ulicnih pjevaca, klerika bez domovine, aka-
putnika prevaranata, lakrdijasa, onemoalih plaenika, Zidova lutalica koji su smozdena duha
umakli nevjernicima, lu aka, prognanih bjegunaca zlocinaca odsjecenih usiju, sodomita, a s njima
obrtnika pokuaraca tkalaca, kotlara, stolara, brusaca, pletaca slame, zidara, pa hulja svako-jakog
soja, lopova, nitkova, nistarija, nevaljalaca, nikogovia, dripaca, huncuta, objesenjaka, r a, klipana,
vucibatina, k tome kanonika i popova simonijaka i mesetara, pa ljudi sto zive od tu e
lakovjernosti, krivotvoritelja papinskih bula i pecata, prodavaca oprosta, lazno uzetih sto se izvale
pred crkvenim vratima, odmetnika iz samostana, trgovaca relikvijama, vraceva i hiromanata,
iscjelitelja i nekromanata, toboznjih skupljaca milodara, zatim razvratnika svakog kova, bludnika
sto varkom i silom zavode redovnice i djevojke, prijetvorice sto hine vodenu bolest, padavicu,
suljeve, kostobolju i rane, uz dusevnu potistenost i ludilo. Bilo ih je takvih koji su sebi tijelo
umatali u zavoje kako bi izgledalo da je puno neizljecivih cireva, drugi bi u usta stavljali tekuinu
boje krvi da bi hinili izljev podmukle bolesti. Bilo je nitkova koji su se pravili da im je jedna noga
oduzeta, da bi bez potrebe nosili stake, hinili sugu, otekline, nabreknua, metali povoje, ljekarije
od safrana, hodali uokolo okovanih ruku, povijene glave, te bi se onako smrdljivi usuljali u crkvu
ili bi se na trgu najednom skljokali bljujui pjenu i prevrui ocima i iz nozdrva ispustajui krv
nacinjenu od soka kupine i crvene boje, da bi iskamcili hrane ili novca od plasljiva svijeta koji bi se
prisjetio kako su sveti oci pozivali na milostinju: podijeli svoj kruh s gladnim, povedi beskunika
pod svoj krov, pohodimo Krista, primimo Krista, odjenimo Krista, jer kao sto voda cisti vatru, tako
milostinja cisti nase grijehe.
I nakon doga aja o kojima pricam uz tok Dunava vidio sam i jos vi am takve varalice, koji se kao
i avoli dijele na legije, a svaka nosi posebno ime: accappones, lotori, protomedici, pauperes
verecundii morigeri, affamiliolii, crociarii, alacerbati, reliiiuiarii, affarinati, iz patores, iucchi,
spectini, coccinati, appetentes i attarantes, accortf' mutuatores, attrementes, falsibordones,
accadentes, alacritesiaffarfantes.
Poput gliba su se slijevali svim putovima naseg svijeta, a me u njih se znao progurati koji
dobrohotni propovjednik, krivovjernik trazi za novim plijenom, raspirivac nesloge. Upravo se
papa Ivan, uvijek bojao priprostih sto propovijedaju i provode u djelo siromastvo, okomio na
propovjednike koji zive od milodara, zato sto, kako je tvrdio, sarenim zastavama i propovijedima
privlace radoznalce i docepali novca. Je li govorio istinu taj pokvareni papa ogrezao simoniji kad
je fratre-prosjake izjednacavao s tim druzinama otpadnika i pljackasa. Posto sam malo proputovao
talijanskim poluotokom, mnogo toga mi vise nije bilo jasno. Cuo sam kako fratri iz Altopascia u
svojim propovijedima prijete izopenjima i obeavaju oproste od grijeha, odrjesuju od grabeza i
bratoubojstava, od umorstva i laznih prisega ako im se dobro plati, te prikupljaju milodare kojima
se navodno u njihovoj bolnici svaki dan sluzi i do sto misa, dok se od njihove imovine mirazom
oprema dvjesta siromasnih djevojaka. Nacuo sam i price o fra Paolu Zoppu koji je kao pustinjak
zivio u sumi kod Rietija i hvalio se kako mu je Duh Sveti izravno objavio da puteni cin nije grijeh.
Tako je zavodio svoje zrtve koje bi nazivao sestrama primoravajui ih da se dadu bicevati po goloj
kozi, a da pri tom triput kleknu na pod oponasajui kriz, prije nego sto ih on prinese Bogu i od
njih zatrazi ono sto je zvao poljupcem mira. No je li sve bila istina? I kakva je veza postojala
izme u tih remeta koji su se predstavljali kao prosvijetljeni i fratara uboga zivota sto su
poluotokom krstarili uistinu se izlazui pokori, omrazeni sveenstvu i biskupima zbog toga sto su
sibali njihove poroke i otimacine? Salvatoreovo pricanje, onako izmijesano s onim sto sam i sam
ve znao, nije iznosilo na vidjelo razlike izme u tih dviju pojava. Sve je nalikovalo jedno na drugo.
Katkad mi se Salvatore cinio kao oni sakati prosjaci iz Touraine o kojima se pripovijeda da su se
dali u bijeg kad su mu se priblizavali cudotvorni posmrtni ostaci svetog Martina, od straha ih
svetac ne ozdravi i tako im ne oduzme izvor zarade, ali im udijeli svoju milost prije nego sto su
stigli do granice i njihovu zlou tako sto im je vratio sposobnost da se sluze svojim udovima.
Katkad bi se me utim zivinsko lice redovnikovo ozarilo strogosu dok bi mi pricao kako je zivei
s tim druzinama znao slusati propovijedi male brae sto su kao i on vrludala sumama, te kako od
tada svoj siromasni zivot lutalice ne smije smatrati tegobnom nuzdom, nego necim cemu se s
radosu posveuje, pa je pristupio sljedbama i skupinama pokornika, ali im je u izgovoru
iskrivljavao imena i njihove doktrine odre ivao na dosta neprikladan nacin. Zakljucih da je sreo
patarene i Valdenze, a mozda i katare, arnaldiste i humilijate, te da je lutajui svijetom prelazio iz
skupine u skupinu i da je svoj polozaj lutalice postepeno prihvaao kao poziv, cinei za
Gospodina sto je prije cinio za svoj trbuh.
Ali kako, i dokad? Koliko sam razumio, prije tridesetak godina bio je usao u samostan male brae
u Toskani i tu nosio mantiju svetog Franje ne polozivsi zavjet. Mislim da je ondje naucio ono malo
latinskog koji je mijesao s narjecjima svih podrucja na kojima je kao siromah bez zavicaja boravio,
s natruhama iz govora svih skitnica s kojima je drugovao, od plaenika iz mojih krajeva do
dalmatinskih bogumila. Tako se predao pokornickom zivotu, po vlastitim rijecima (peniten-
ziagite, govorio mi je nadahnuta pogleda, i ponovno cuh izraz koji je potaknuo Vilimovu
radoznalost), no cini se da su i minoriti s kojima je bio imali zbrkane pojmove, sudei po tome sto
su jednog dana, kad su se razgnjevili na kanonika obliznje crkve, optuzenog za grabez i druge
opacine, provalili u njegovu kuu i skotrljali ga niza stube, od cega je gresnik umro, a zatim su
opljackali crkvu. Stoga biskup posla vojnike, fratri se razbjezase, a Salvatore nastavi dugo lutati
sjevernom Italijom s druzinom fratria, to jest minorita-prosjaka bez ikakva zakona i stege.
Otamo se sklonio u okolicu Toulousea gdje je dozivio nesto neobicno, dok je slusao pripovijedanje
o velikim krizarskim pothvatima, sto je raspalilo njegovu mastu. Okupi se jednoga dana u veliku
cetu mnostvo pastira i ubogog puka da bi presli more i borili se protiv neprijatelja vjere. Nazvase
ih pastiriima. Zapravo, htjeli su utei sa svoje proklete zemlje. Dvojica voda napunise im glave
laznim teorijama. Jedan je bio sveenik kojega su zbog loseg ponasanja lisi" njegove crkve, a drugi
redovnik koji se odmetnuo iz reda svetog Benedikta. Do te su mjere izludjeli tu bezazlenu svjetinu
da su im jatimice prilazili cak i sesnaestogodisnji mladii, protiv roditeljske volje, nosei sa sobom
jedino torbu i stap, bez novca. Napustali bi svoja polja i u velikoj ih gomili slijedili poput stada
ovaca. Vise nisu isli ni za razborom ni za pravicom, nego ih je vodila sila i vlastita volja-Bili su kao
pijani od toga sto su se nasli svi zajedno tako slobodni i sjedinjeni maglovitom nadom da ih ceka
obeana zemlja. Prolazili su selima i gradovima i sve uzimali, a kad bi koga od njih uhitili, oni bi
napadali zatvor i oslobodili ga. Kad su usli u parisku tvr avu da oslobode nekoliko svojih
drugova koje su gospoda dala uhititi, jer im je pariski prepost pokusavao pruziti otpor, podigose
ga i bacise niza stepenice te razvalise vrata tamnice. Zatim se svrstase u bojne redove Saint
Germain. Nitko se me utim ne usudi preprijeciti im put, pa iza ose iz Pariza i po ose put
Akvitanije. Gdje god bi naisli na Zidove, ubijali su ih i otimali im sve sto su imali... »Zasto bas
Zidove?«, upitah Salvatorea. A on e na to: »A zasto ne?« Pa mi objasni da su ih propovjednici
citav zivot ucili da su Zidovi neprijatelji krsanstva, jer zgru blaga koja su njima uskraena.
Zapitah ga nije li naprotiv istina da blaga zgru gospoda i biskupi ubirui desetinu, i da se
pastirici dakle nisu borili protiv svojih pravih neprijatelja. Odgovori mi kako, kad su pravi
neprijatelji prejaki, valja ipak pronai slabije neprijatelje. Sinu mi da priproste zbog toga i nazivaju
tim imenom. Jedino je silnicima uvijek savrseno jasno tko su im pravi neprijatelji. Gospoda nisu
htjela da pastirici ugroze njihov imutak, pa je za njih bila velika srea sto su vode pastirica
podmetnule ideju da veliki dio bogatstva posjeduju Zidovi.
Upitah tko je svjetini uvrtio u glavu da treba napadati Zidove. Toga se Salvatore nije sjeao. Kad
se svjetina nade na okupu slijedei neko obeanje i trazei da se nesto od tog obeanja odmah
ispuni, mislim da nitko ne zna tko je od njih taj koji govori. Sjetih se da su njihove vo e bile
odgojene u samostanima i biskupskim skolama i da su govorili jezikom gospode, iako su ga
prevodili u rijeci razumljive pastirima. A pastiri nisu znali gdje boravi papa, ali su znali gdje
borave Zidovi. Sve u svemu, opsjeli su visoku i glomaznu utvrdu francuskog kralja, u kojoj su
prestravljeni Zidovi bili hrpimice potrazili utociste. Zidovi koji su izisli pred zidine utvrde hrabro
su se i nemilosrdno branili bacajui komade drva i kamenje. No pastirici potpalise vrata utvrde da
bi zatvorene Zidove mucili dimom i vatrom. Budui da im nije bilo spasa i da im je "raze bilo
poubijati se negoli poginuti od ruke neobrezanih, zamolise jednoga od sebe, koji se cinio
najhrabrijim, da ih ubije macem. On Postade, i poubija ih vise od pet stotina. Zatim sa svojom
djecom izi e Arde i zatrazi od pastirica da ga pokrste. Ali pastirici mu rekose: zar nakon takva
pokolja koji si pocinio nad vlastitim narodom sada mislis umaknuti smrti? Pa ga sasjekose, ali
postedjese djecu i dadose ih krstiti. Krenuse prema Carcassonneu, a putem su pljackali i ubijali
gdje francuski kralj upozori da su prevrsili svaku mjeru te da im se u svakom gradu kojim pro u
pruzi otpor, i da se cak i zabrane kao da su kraljevi ljudi...«
Zasto je kralj u tom trenutku pokazao toliku skrb za Zidove? Mozda se pobojao onoga sto bi
pastirici mogli napraviti s cijeli kraljevstvom, a i da e im se broj previse poveati. Zato je cak i
prema Zidovima osjetio njeznost, bilo stoga sto su Zidovi koristili trgovinu u kraljevstvu, bilo
zbog toga sto je sad trebalo unistiti pastirice pa je valjalo da svi dobri krsani na u razloga da se
zaloste nad njihovim zlocinima. Ali mnogo krsana ne poslusa kralja, smatrajui da nije pravo
braniti Zidove koji su oduvijek bili neprijatelji krsanske vjere. Tako su u mnogim gradovima
pucani koji su Zidovima morali otplaivati lihvarske dugove bili sretni sto ih pastirici kaznjavaju
za njihovo bogatstvo. Na to kralj pod prijetnjom smrti naredi da se pastiriima ne pomaze. Skupi
veliku vojsku i napadne ih, pa mnogi poginuse, a drugi se spasise bijegom i sklonise po sumama,
gdje ih sna e smrt od oskudice. Uskoro ih je dotu kao sve do zadnjega. Kraljev povjerenik ih je
hvatao i vjesao po dvadesetoricu ili tridesetoricu na vea stabla, kako bi prizor njihovih leseva
sluzio kao vjecit primjer i kako se vise nitko ne bi usudio narusavati mir kraljevstva.
Zacudo mi Salvatore tu pricu ispripovjedi kao da je rijec o nadasve kreposnu pothvatu. On je
naime i dalje bio uvjeren da se rulja pastirica pokrenula u nakani da osvoji Kristov grob i da ga
oslobodi od nevjernika, i nikako mu nisam mogao dokazati da su taj divni cin ve bili izveli drugi,
u vrijeme Petra Pustinjaka i u vrijeme svetog Bernarda, i napokon za kraljevanja Svetog Luja
francuskog. Kako bilo da bilo, Salvatore nije otisao k nevjernicima jer se sto prije morao udaljiti s
podrucja Francuske. Prebacio se u okolicu Novare, kako mi rece, ali se vrlo neodre eno izrazavao
o onome sto mu se tom prilikom doga alo. Najposlije je dosao u Casale, gdje je postigao da ga
prime u samostan male brae (a mislim da je tu sreo Remigia), upravo u doba kad su mnogi od
njih pred papinim progonima mijenjali mantiju i bjezali u okrilje samostana drugih redova, da bi
se spasili od lomace. Sve nam je to zapravo bio ispricao Ubertino. Kako je dugo stjecao iskustva u
mnogim grubim poslovima (njima se sluzio u necasne svrhe dok slobodno lutao, a u svete svrhe
dok je lutao iz ljubavi prema Kristiu. Salvatorea je opskrbnik odmah uzeo kao pomonika. To je
bio razlog zbog kojega je ondje ostao mnogo godina, malo se zanimajui za slavu reda, ali uvelike
za upravljanje podrumom i smocnicom, slobodan o3 jede a da ne mora krasti, i da hvali Gospodina
a da ga ne spale.
To je bila prica koju od njega doznadoh izme u zalogaja i zalogaja, pa se upitah sto je od toga
izmislio, a sto presutio.
Gledao sam ga radoznalo, ne zato sto bi njegovi dozivljaji bili jedinstveni, nego naprotiv upravo
stoga sto mi se cinilo da to sto se s njim zbivalo prikazuje sjajan pregled tolikih doga aja i pokreta
koji je Italiju toga vremena cinili punom cari i neshvatljivom.
Sto mi je taj razgovor predocio? Sliku covjeka koji je zivio pustolovno, kadar da ubije bliznjega ne
uvi ajui da je pocinio zlodjelo. No premda je u to vrijeme svaki prijestup Bozjeg zakona bio nalik
na sve ostale, ve sam pocinjao razumijevati neke od pojava o kojima sam slusao i shvaati da je
klanje koje moze izvesti svjetina, obuzeta gotovo ekstaticnim zanosom i nesposobna da razluci
  avolske zakone od Bozjih, nesto posve razlicito od zlocina sto ga hladnokrvno, sutke i podmuklo
pocini pojedinac. A nije mi se cinilo da se Salvatore mogao okaljati takvim zlodjelom.
S druge strane, htio sam otkriti stogod o sumnjama o kojima je natuknuo Opat, a iz glave mi nije
izlazila pomisao na fra Dolcina, o kojemu nisam znao gotovo nista. A ipak je njegov duh lebdio
nad svim razgovorima koje sam u ta dva dana cuo.
Zato ga iznebuha upitah: »Zar na svojim putovanjima nisi nikad upoznao fra Dolcina?«
Neobicna je bila Salvatoreova reakcija. Razrogaci oci, ako ih je uope mogao jos vise razrogaciti,
uzastopno se nekoliko puta prekrizi, promrmlja nekoliko isprekidanih recenica na jeziku koji tada
vise zaista nisam razumio. Ucini mi se da te recenice znace nijekanje. Dotad me je promatrao sa
simpatijom i s povjerenjem, rekao bih prijateljski. Tog se casa njegov pogled gotovo ispuni
mrznjom. Zatim nade neku ispriku i ode.
Sad vise nisam mogao izdrzati. Tko je taj fratar cije ime utjeruje strah u kosti svakome tko ga cuje?
Odlucih da se ne mogu jos dugo muciti u zelji da to doznam. Glavom mi proleti zamisao.
Ubertino! je sam izustio to ime, prvu vecer kad ga sretosmo, on zna sve o razjasnjenim i
nerazjasnjenim zgodama oko fratara, fratria i ostalog sto se javljao zadnjih godina. Gdje da ga u
to doba na em? U crkvi, utonulog u molitvu. Budui da sam uzivao u trenu slobode, uputih se
onamo.
Ne na oh ga, dapace, ne na oh ga sve do veceri. I tako je moja i znatizelja ostala
nezadovoljenom,

Deveti cas
Gdje Vilim govori Adsonu o rijeci krivovjerja, o ulozi priprostih u crkvi, o svojim sumnjama u mogunosti
spoznavanja opih zakona te gotovo uzgred isprica kako je odgonetnuo nekromantske znakove koje je ostavio
Venancije.
Vilima zatekoh u kovacnici gdje radi s Nikolom, a obojica su bili zaokupljeni poslom. Po klupi su
bili razvrstali mnogo siusnih staklenih kolutova, koji su mozda ve bili pripremljeni kao umeci za
okvir kakva staklenog prozora, a neke su od njih prikladnim oru em bili izbrusili do zeljene
debljine. Vilim ih je isprobavao stavljajui ih ispred ociju. Nikola je sa svoje strane kovacima
izdavao upute kako da nacine raslje u koje e ugraditi izabrana stakla.
Vilim je razdrazeno gun ao, jer je lea koja ga je dotad najvise zadovoljila bila smaragdne boje, a
on, govorio je, ne zeli gledati pergamente kao da su livade. Nikola se udalji da bi nadzirao kovace.
Dok se bavio svojim stakalcima, ispricah Vilimu svoj razgovor sa Salvatoreom.
»Taj je covjek prosao mnogo toga«, rece, »mozda je doista bio s dolcinovcima. Ova je opatija pravi
mikrokozam, kad stignu izaslanik pape Ivana i fra Mihovil, bit emo u punom sastavu.«
»Ucitelju«, rekoh mu, »ja vise nista ne razumijem.«
»Na sto se to odnosi, Adsone?«
»Najprije, u vezi s razlikama izme u heretickih skupina. Ali tome u vas poslije pitati. Sad mi
zadaje brigu samo pitanje razu1* Dok ste govorili s Ubertinom, stekao sam dojam da mu vi
pokusava dokazati kako su svi jednaki, i sveci i krivovjemiri. A u razgovoru Opatom, naprotiv,
nastojali ste objasniti razliku izme u krivovjernih i krivovjernika i izme u krivovjernika i
pravovjernika. Drugim rijecima, Martinu ste spocitavali sto razlicitima smatra one koji su u biti
jednaki, Opatu sto jednakima smatra one koji su u biti razliciti.« Vilim nacas odlozi lee na stol.
»Dobri moj Adsone«, rece, pokusajmo ustanoviti distinkcije, a u njihovoj primjeni se posluzimo
iskustvima pariske skole. Dakle, kazu oni tamo, svi ljudi imaju istu tancijalnu formulu ili se
mozda varam?«
»Dakako«, rekoh ponosan na svoje znanje, »zivotinje su, ali su razumni, a znacajka im je
sposobnost da se smiju.«
»Izvrsno. Me utim, Toma se razlikuje od Bonaventure, Toma je debeo, dok je Bonaventura mrsav,
a moze se cak dogoditi da je Uguccione zao, dok je Franjo dobar, i da je Aldemar flegmatican, a
Agilulf pun zuci. Nije li tako?«
»Nema dvojbe da jest.«
»A to onda znaci da u pogledu supstancijalne forme medu ljudima postoji identitet, a razlicitost
sto se tice akcidencija, to jest njihove povrsinske pojavnosti.«
»Bez daljnjega je tako.«
»Pa kad onda Ubertinu kazem da je ista ljudska priroda, u slozenoj sveukupnosti svojeg
djelovanja, odgovorna i za ljubav prema dobru i za ljubav prema zlu, nastojim Ubertina uvjeriti u
identitet ljudske prirode. Kada pak Opatu kazem da izme u katara i Valdenza postoji razlika,
naglasak stavljam na razlicitost njihovih akcidencija. A stavljam ga zato sto se doga a da spale
Valdenza pripisujui mu akcidencije svojstvene kataru, i obratno. A kad se spaljuje covjek, spaljuje
se njegova pojedinacna supstanca i u potpuno se nistavilo pretvara ono sto je bilo konkretni cin
postojanja, sam po sebi dobar, barem u ocima Boga koji gaje odrzavao na zivotu. Cini li ti se da je
to dovoljan razlog da se naglasavaju razlike?«
»Cini, ucitelju«, ushieno odgovorih. »I sad sam shvatio zasto tako govorite i cijenim vasu dobru
filozofiju!«
»Nije moja«, rece Vilim, »a ne znam ni je li bas ta dobra. Ali ono sto vazno jest da si je ti shvatio.
Prije imo sada na drugo pitanje.« »Stvar je u tome«, rekoh, »da ja mislim da nisam ni za sto.
Nikako ne uspijevam razluciti razliku u akcidencijama izme u Valdenza, katalonskih siromaha,
humilijata, begina, picukara, lombarda, joakima, lombardskih siromaha, arnaldista, vilhelmita,
slobodnog duha i luciferijanaca. Sto da radim?« ,,Jadni Adsone«, nasmija se Vilim, od dragosti me
lako pljesnuvsi po ujku. »Nemas ti uope krivo! Vidis, reklo bi se da su u ova dva zadnja stoljea, i
jos prije, ovim nasim svijetom prohujali netrpeljivost, nada i ocajanje, sve troje odjednom... ili
bolje, ne, nije to dobra analogija. Pomisli na rijeku, obilnu i velicanstvenu, koja miljama i miljama
tece izme u cvrstih nasipa, a ti znas gdje je rijeka, gdje nasip, gdje kopno. U stanovitom trenutku,
posto je tekla predugo vremena i kroz prevelik prostor, kad se stane bliziti moru koje u sebi
ponistava sve rijeke, zbog umora rijeka vise ne zna sto je. Pretvori se u razgranjeno use. Ostane
mozda glavni rukav, ali se iz njega u svim pravcima racva mnogo drugih, a neki od njih se
ulijevaju jedni u druge, pa vise ne znas sto iz cega potjece, a katkad ne znas sto je jos uvijek rijeka,
a sto je ve more...«
»Ako razumijem vasu alegoriju, rijeka je grad Bozji, ili kraljevstvo pravednika, koje se priblizava
kraju tisuljea, i u toj se neizvjesnosti vise ne moze odrzati, nicu lazni i pravi proroci, a sve se to
slijeva u veliku ravnicu gdje e nastati Armagedon...«
»Nisam bas na to mislio. No tocno je da je medu nama, franjevcima, uvijek ziva pomisao na tree
doba i na nastupanje kraljevstva Duha Svetoga. Ne, vise sam ti htio pokazati kako je tijelo crkve,
koje je stoljeima bilo i tijelo cijelog drustva, Bozjeg naroda, postalo odvile bogatim i nabijenim i
kako za sobom vuce sav talog koji je pokupilo po svim zemljama kojima je proslo i tako izgubilo
svoju cistou. Rukavi usa su, ako hoes, svi oni pokusaji koje rijeka poduzima da sto prije utece u
more, odnosno da stigne do svojeg procisenja. Ali moja je alegorija bila nepotpuna, posluzila mi
je samo da ti kazem koliko se stvara ogranaka krivovjerja i pokreta koji teze za obnovom, i kako se
me usobno prozimaju. Mojoj losoj alegoriji mozes dodati i sliku nekoga tko svom snagom
pokusava iznova sagraditi nasipe duz rijeke, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Neke rukave
rijeke zatrpa zemljom, druge umjetnim prokopima vrati u rijeku, tree opet pusti da teku, jer se ne
moze sve zadrzati i dobro je da rijeka izgubi dio svoje vode ukoliko svoj tok zeli ocuvati citavim,
ako zeli da joj se tok moze prepoznati.«
»Sve manje razumijem.«
»I ja. Ne znam se vjesto izrazavati u parabolama. Zaboravi tu rijec. Radije se potrudi da shvatis da
je mnogo pokreta sto si ih spomenuo nastalo prije najmanje dvjesta godina i ve odumrlo, a ostali
su noviji...«
»Ali kad se govori o hereticima, spominju se svi zajedno.«
»Istina, ali to je jedan od nacina na koji se hereza siri i jedan nacina na koji se hereza gusi.« »Opet
ne razumijem.«
Roze moj, kako je to tesko! Dobro. Zamisli da si ti reformator obicaja i da si na vrhu nekog brda
okupio nekoliko drugova da vodite siromasan zivot. I domalo vidis da mnogi dolaze cak i iz
dalekih zemalja i da te smatraju prorokom i da te slijede. Dolaze li uistinu zbog tebe ili zbog onoga
sto govoris?«
»Ne znam, samo se nadam. Zasto bi inace dolazili?« »Jer su od svojih otaca culi price o drugim
reformatorima i legende drugim manje ili vise savrsenim druzbama, pa misle da je ova isto sto i
ona, a ona isto sto i ova.«
»Tako svaki pokret naslijedi sinove drugih pokreta.« »Dakako, zato sto mu ponajvise prilaze
priprosti, koji ne razumiju tanane razlike u doktrini. Pa ipak, pokreti koji teze reformi ponasanja i
obicaja nicu na razlicitim mjestima na razlicite nacine i s razlicitim doktrinama. Na primjer, cesto
se mijesaju katari i Valdenzi. No me u njima je velika razlika. Valdenzi su propovijedali reformu
unutar crkve, a katari drugaciju crkvu, drugacije vi enje Boga i morala. Katari su mislili da je
svijet podijeljen izme u protivnih snaga dobra i snaga zla, pa su utemeljili crkvu u kojoj su se
savrseni vjernici razlikovali od obicnih, a imali su i svoje sakramente i svoje obrede. Uspostavili su
vrlo strogu hijerarhiju, gotovo onakvu kakva vlada u svetoj majci crkvi, i ni najmanje nisu kanili
razbijati svaki oblik vlasti. Iz toga ti je jasno zasto su se katarima pridruzivali i ljudi na visokim
polozajima, posjednici, feudalci. Nije im bilo do toga da obnove svijet, jer se za njih suprotnost
izme u dobra i zla nikada nee moi prevladati. Valdenzi su naprotiv (a s njima arnaldisti i
lombardski siromasi) htjeli prema idealu siromastva izgraditi drugaciji svijet, i zbog toga su
primali obespravljene u svoje redove i u zajednistvu zivjeli od rada svojih ruku. Katari su odbijali
crvene sakramente, a Valdenzi nisu, nego samo aurikularnu ispovijed.«
»Ali zasto ih onda brkaju i o njima govore kao o istome korovu?« "Rekao sam ti, ono od cega zive
jest ujedno i ono od cega umiru. Pridobivajui priproste koje su potakli drugi pokreti koji misle ,
rijec o istom cinu pobune i nade, a unistavaju ih inkvizitori koji ima pripisuju greske drugih, pa
ako su sljedbenici jednog pokreta mili zlocin, taj e se zlocin pripisati svakom sljedbeniku. Sa
stanovista razuma, inkvizitori imaju krivo, jer oprecne trpaju u isti kos; sa stanovista krivnje ovih
drugih, imaju pravo, gradu, verbigratia, stvori arnaldisticki pokret, pri u oni koji bi se bili ili se
jesu bili pridruzili katarima ili Valdenzima na nekom drugome mjestu. Fra Dolcinovi apostoli
propovijedah fizicko odstranjivanje sveenstva i gospode i pocinili mnogo nasilnicki, djela, dok su
se Valdenzi nasilju protivili, jednako kao i fratrii, fj uvjeren sam da se u fra Dolcinova vremena u
njegovu skupinu stelji mnogo onih koji su se neko bili poveli za propovijedima fratria ili
Valdenza. Priprosti ne mogu sami odabrati herezu koju e slijediti Adsone, oni se uhvate onoga
tko propovijeda u njihovu kraju, tko pro e njihovim selom ili trgom. Na to njihovi neprijatelji i
igraju Propovjednicko umijee sastoji se u tome da se u ocima puka sve hereze prikazu kao jedna
jedina, koja po mogunosti istovremeno savjetuje i odricanje od spolnog uzitka i puteno
sjedinjenje tijela, zato sto tako ostavlja dojam da su svi heretici umijesani u jedinstven zamrsen
splet avolskih protuslovlja koja se kose za zdravim razumom.«
»Znaci da medu njima nema nikakve veze i da tek zloduhovom obmanom priprosti laik koji bi
htio biti joakimit ili spiritualac padne u sake katarima ili obratno?«
»Naprotiv, nije tako. Pokusajmo se vratiti na pocetak. I uvjeravam te, Adsone, da se trudim da ti
nesto objasnim, premda ni ja sam ne mislim da o tome mogu sagledati cijelu istinu. Smatram da je
pogresno misliti kako prvo dolazi hereza, a zatim joj se priprosti predaju (i osude se na
prokletstvo). Uistinu najprije dolazi polozaj priprostih, pa tek onda hereza.«
»A kako?«
»Ti imas razgovjetnu predodzbu o ustrojstvu Bozjeg naroda. To je veliko stado dobrih ovaca i
losih ovaca koje na uzdi drze psi cuvari, ratnici iliti svjetovna vlast, car i gospoda, pod vodstvom
pastira, klerika, tumace Bozje rijeci. Slika je jasna.«
»Ali ne odgovara istini. Pastiri se bore sa psima jer i jedni i drugi zele prigrabiti prava one druge
strane.«
»Tocno, i upravo to cini nejasnom narav stada. Zauzeti bitkom u kojoj se uzajamno razdiru, psi i
pastiri se vise ne brinu o stadu. Dio tog» stada ostaje vani.«
»Kako vani?«
»Na rubu. Seljaci nisu seljaci, jer nemaju zemlje, ili je imaju, se od nje ne mogu prehraniti. Gra ani
nisu gra ani, jer ne pripadaju nijednom cehu niti ikojem drugom udruzenju, oni su sitni puk
moze postati svacijim plijenom. Jesi li po selima kad vidio skup gubavaca?«
»Jesam, jednom sam ih vidio stotinu najedanput. Bili su i sve se bjelasalo i raspadalo se, vukli su se
na stakama, oteklih ociju sto su krvarile, nisu ni govorili ni vikali, nego skvicali, kao svinje.
Oni su za krsanski narod 'drugi', oni kojima je mjesto na rubu , stado ih mrzi, oni mrze stado.
Htjeli bi da svi umremo, da smo gubavi kao oni.«
»Jest, sjeam se price o tome kako je kralj Marko morao osuditi lijepu Izoldu i upravo dok se
spremao da je posalje na lomacu, pojavili su se gubavci i rekli kralju da je za nju lomaca preblaga
kazna i da postoji gora. Pa mu povikase: daj nam Izoldu da nam svima pripadne, bolest uspaljuje
nase zelje, daj je svojim gubavcima! Gledaj, nasi su se dronjci zalijepili za gnojne nam rane, a kad
ona, koja se kraj tebe nasla ivala skupim tkaninama podstavljenim vjevericjim krznom i nakitom,
ugleda dvor gubavaca, kad bude morala ui u nase straare i s nama lei, tad e doista priznati
svoj grijeh i zazalit e za ovom lijepom vatrom od trnja!«
»Vidim da ti to sto si iskusenik svetog Benedikta ni najmanje ne smeta da se bavis cudnim
stivima«, nasali se Vilim, a ja pocrvenjeh, jer sam znao da iskusenik ne bi smio citati ljubavne
romane, ali su u samostanu u Melku ipak kolali medu nama mlacima, a citali smo ih nou uz
svijee. »Ali nije vazno«, nastavi Vilim, »razumio si sto zelim rei. Iskljuceni gubavci bi htjeli sve
povui za sobom u propast. I sto ih vise iskljucujes, postaju sve gori, i sto ih sebi budes vise
prikazivao kao vojsku lemura koji zele tvoju propast, to e vise biti iskljuceni. Sveti je Franjo to
shvatio, i prvo sto je izabrao jest da ode zivjeti me u gubavce. Ne moze se promijeniti Bozji narod
ne vrate li se odbaceni u njegovo krilo.«
»Ali vi ste govorili o drugoj vrsti iskljucenih. Ne sastoje se hereticki Pokreti od gubavaca.«
»Stado je nalik na skup koncentricnih krugova, u rasponu od najudaljenijeg oboda stada pa do
neposredne blizine sredistu. Gubavci su za iskljucenost uope. To je sveti Franjo shvatio. Nije htio
samo gubavcima, jer bi se njegov cin bio sveo na prilicno bijedno i milosrdno djelo. Nesto je drugo
htio dati na znanje. Jesu li ti cuo pricu Kako je drzao propovijed pticama?« ' Jesam, cuo sam tu
krasnu pricu i divio se svecu sto je uzivao u ZVUKU tih njeznih Bozjih stvorova«, rekoh s velikim
zarom. Ispricali su ti pogresnu pricu, to jest pricu koju danas prica njegov red. Kad je Franjo
govorio gradskom narodu i poglavarima i vidio da ga ne razumiju, izasao je na cestu koja vodi
prema groblju i poceo drzati propovijed vranama, svrakama i kopcima, pticama grabljivicama
koje su se ondje hranile lesevima.«
»Kako je to uzasno!«, rekoh. »To dakle nisu bile dobre ptice!« »Bili su to strvinari, iskljucene ptice,
poput gubavaca. Franjo i zacijelo mislio na ono mjesto u Apokalipsi na kojemu se kaze: tada
opazih jednog an ela gdje, stojei na suncu, vice jakim glasom svim pticama sto lete u najvisem
dijelu neba: 'Do ite, skupite se na veliku gozbu Bozju, da jedete meso od kraljeva, meso od
vojskovo a, meso od mogunika, meso od konja i njihovih jahaca, meso od svih ljudi, slobodnih i
robova, malih i velikih!'«
»Franjo je dakle iskljucene htio potaknuti na pobunu?« »Nije, to su mozda htjeli fra Dolcino i
njegovi ljudi. Franjo je iskljucene, koji su bili spremni na pobunu, htio iznova privesti Bozjem
narodu. Kako bi stado opet bilo na okupu, valjalo je pronai iskljucene, Franjo u tome nije uspio,
to ti s gorcinom kazem. Da bi povratio iskljucene, morao je djelovati u okviru crkve, da bi mogao
djelovati u okviru crkve, morao je isposlovati da se prizna njegovo pravilo, na temelju kojeg e
nastati red, kao sto je i nastao, a red e iznova izgraditi sliku kruga na rubu kojega stoje iskljuceni.
Pa sad shvaas zasto postoje druzine fratria i joakimita koje oko sebe opet okupljaju iskljucene.«
»Ali mi nismo govorili o Franji, nego o tome da je hereza proizvod priprostih i iskljucenih.«
»Tako je. Govorili smo o onima koji su iskljuceni iz stada ovaca. Stoljeima su se papa i car glozili
u svojim prepirkama oko vlasti, a oni su i dalje zivjeli na rubu, oni koji i jesu pravi gubavci, dok su
gubavci samo lik koji nam je Bog postavio da bismo razumjeli tu divnu parabolu i da bismo, kad
kazemo 'gubavci', shvatili 'iskljuceni', ubogi, priprosti. odbaceni, istrgnuti iz seoskih sredina,
ponizavani u gradovima. Nismo razumjeli, tajna gube nas i dalje opsjeda, jer nismo prepoznali
njezino svojstvo znaka. Onako iskljuceni iz stada, svi su oni bili pripravni slusa ili sami proizvoditi
svaku propovijed koja e, pozivajui se na Kristeve rijec, zapravo uperiti optuzbu protiv
ponasanja pasa i pastira, i obea da e oni jednoga dana biti kaznjeni. To su monici oduvijek
shvaah Povratak iskljucenih nalagao je ogranicenje njihovih povlastica, zato
iskljucene koji su postajali svjesni svoje iskljucenosti valjalo zigosao
heretike neovisno o njihovoj doktrini. A ovi sa svoje strane, zaslijepljeni svojom iskljucenosu, nisu
se uistinu zanimali ni za koju doktrini tome je varljivost hereze. Svatko je heretik, svatko je
pravovjeran
I vjera koju neki pokret nudi, nego nada koju pruza. Sve su hereze
zastave izvjesene na krutu zbilju iskljucenosti. Procackaj po herezi . Svaka bitka protiv hereze hoe
samo jedno: da ostane ono sto je. Sto se gubavaca tice, sto bi ti od njih htio? Da izlucuju pravo od
krivog u dogmi o Trojstvu ili u definiciji euharistije? Ma hajde, Adsone, to su igre za nas, ucene
ljude. Priprosti imaju drugih problema. I pazi, uvijek ih rjesavaju na pogresne nacine. Zbog toga
postaju hereticima.«
»Ali zasto ih neki podrzavaju?«
»Jer koriste njihovoj igri, koja rijetko ima veze s vjerom, a mnogo cese s osvajanjem vlasti.«
»Je li to razlog sto Rimska crkva sve svoje protivnike optuzuje za herezu?«
»To je razlog, a isto je tako i razlog tome sto kao pravovjernu priznaje onu herezu koju moze
podvrgnuti svojem nadzoru, ili onu koju mora prihvatiti jer je postala prejakom, pa ne bi bilo
dobro imati je kao protivnika. Ali ne postoji odre eno pravilo, ovisi o ljudima, o okolnostima. A to
vrijedi i za laicku gospodu. Prije pedeset godina padovanska je opina izdala naredbu po kojoj je
svatko tko ubije klerika bio osu en na veliku novcanu globu...«
»Pa to je nista!«
»Upravo tako. Bio je to nacin da se raspiri mrznja pucana prema klericima, grad je bio u sukobu s
biskupom. Onda razumijes zasto su prije dosta vremena, u Cremoni, oni koji su bili odani carstvu
pomogli katarima, ne iz vjerskih pobuda, nego da bi doveli u nepriliku Rimsku crkvu. Katkad
gradske uprave hrabre heretike, jer evan elje prevode na narodni jezik. Narodni je jezik sada jezik
gradova, a latinski jezik Rima i samostana. Ili pak podupiru Valdenze zato sto tvrde kako svi,
muskarci, mali i veliki, mogu poucavati i propovijedati, pa radnik nakon dana naukovanja trazi
drugoga da mu bude uciteljem...«
Tako uklanjaju razliku koja klerike cini nezamjenjivima! Ali zasto se onda doga a da te iste
gradske uprave ustanu protiv heretika i udruze da bi se oni spalili?«
Njihov prodor dovesti do sloma i povlastice
e se dogoditi pokloni li se povjerenje takvim neznalicama, ljudima kao sto su Valdenzi. Ako sam
dobro upamtio, kako oni nemaju stalnog prebivalista, bosonogi putuju a da
nemaju nikakva posjeda, nego im je sve sto imaju zajednicko, i slijede gologa Krista. Sada
zapocinju ovako skromno jer su iskljuce ali ako im se previse da na volju, sve e protjerati.
Gradovi su potpomagali prosjacke redove, a poglavito nas franjevce, zbog ovog jer smo
omoguavali da se uspostavi skladan odnos izme u potreba za pokorom i gradskog zivota,
izme u crkve i gra ana koji su se brinuli za svoju trgovinu...«
»Pa je li postignut sklad izme u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema trgovanju?«
»Nije, pokreti koji su stremili prema duhovnoj obnovi umrtvili su se, ukopali su se u ogra eni
prostor reda koji je priznao papa. Ali ono sto se krilo pod njima nije se ukopalo. Prometnulo se, s
jedne strane, u pokrete flagelanata koji nikome ne ude, a s druge, u naoruzane druzine kao sto je
fra Dolcinova, u vradzbinske obrede kao u slucaju fratara u Montefalca o kojima je govorio
Ubertino...«
»Ali tko je bio u pravu, tko je u pravu, tko je pogrijesio?«, zapitah sav smeten.
»Svi su po svojem bili u pravu, svi su pogrijesili.« »Ali zasto vi«, povikah gotovo plahovito se
pobunivsi, »zasto ne zauzmete stav, zasto mi ne kazete gdje je istina?«
Vilim neko vrijeme ostade sutei, okrenuvsi prema svjetlu leu na kojoj je toga casa radio. Zatim je
spusti na stol i kroz nju mi pokaza klijesta: »Gledaj«, rece mi, »sto vidis?«
»Klijesta, samo malo vea.« A
»Eto, nema druge nego bolje pogledati.«
»Ali to su i dalje ista klijesta!« »I Venancijev e rukopis biti i dalje isti rukopis kad ga s pomou
ove lee budem mogao procitati. Ali u mozda, kad procitam rukopis, bolje upoznati dio istine. I
mozda emo moi poboljsati zivot u opatiji-«
»Ali to nije dovoljno!«
»Rekao sam vise nego sto ti se cini, Adsone. Ne spominjem ti put Rogera Bacona. Mozda nije bio
najmudriji covjek svih vremena ali me uvijek ocaravala nada koja je pokretala njegovu ljubav
prema znanosti. Bacon je vjerovao u snagu, u potrebe, u duhovne izume p prostih. Ne bi bio dobar
franjevac da nije mislio kako ubogi, odbaci' neuki i neobrazovani cesto progovaraju ustima
Nasega Gospodina ih je mogao poblize upoznati, pozorniji bi bio prema fratriima nego
doktora, koji se cesto gube u potrazi za preopenitim zakonitostima prema provincijalima svojeg
reda. U priprostih je nesto cega
ti posjeduju intuiciju pojedinacnog. Ali ta intuicija sama po sebi je dovoljna. Priprosti opazaju
neku svoju istinu, mozda istinitiju
"to je istina crkvenih otaca, ali je zatim potrate nepromisljenim
Sto valja ciniti? Priprostima predati znanost? Odvise lako, ili tesko. A osim toga, koju znanost?
Ovu iz Abboneove knjiznice? Franjevacki ucitelji su se divili tom problemom. Veliki je
Bonaventura govorio da ucenjaci moraju dovesti do pojmovne jasnoe istinu koju emplicitno
sadrze djela priprostih...«
»Kao sto su cinili kapitul u Perugi i Ubertinove ucene rasprave koje ozive priprostih na siromastvo
pretvaraju u teoloske odluke«, rekoh. »Jest, ali vidio si, to se doga a sa zakasnjenjem, a kad se
dogodi, istina priprostih ve se izrodila u istinu silnika, koja vise odgovara caru Ludvigu negoli
fratru uboga zivota. Kako da ostanemo bliski iskustvima priprostih i da, da tako kazem, ocuvamo
njihovu djelatnu vrijednost, njihovu sposobnost da djeluju kako bi preobrazili i poboljsali svoj
svijet? To je bio Baconov problem: 'Quod enim laicali ruditate turgescit non habet eyyectum nisi
yortuito, govorio je. Iskustva priprostih imaju divlje ishode koje je nemogue nadzirati. 'Sed opera
sapientiae certa lege vallantur et in yine debitum eyyicaciter diriguntur'. To bi znacilo da je i na
prakticnim podrucjima, bilo da je rijec o mehanici, o poljodjelstvu ili o upravljanju gradom,
potrebna neka vrsta teologije. On je mislio da bi nova znanost o prirodi morala biti novi veliki
pothvat obrazovanih ljudi koji bi putem drugacijeg spoznavanja prirodnih procesa uskladio
osnovne potrebe sto cine mozda nesre en i nagomilan, ali na svoj nacin istinit i pravedan, skup
ocekivanja priprostih. Nova znanost, nova prirodna magija.
Po Baconu je doduse taj pothvat morala voditi crkva, a mislim da je tako govorio zato sto se u
njegovo vrijeme zajednica klerika poistovjeivala sa zajednicom ucenjaka. Danas vise nije tako,
ucenjaka ma izvan samostana, izvan katedrala, pa cak i izvan sveucilista. Vidis, na primjer, u ovoj
zemlji, najvei filozof naseg stoljea nije bio redovnik nego ljekarnik. Mislim na onog Firentinca o
cijem si spjevu vjerojatno cuo, ali ga ja nisam nikad citao jer ne razumijem narodni jezik kojim je
napisan, a koliko o njemu znam, ne bi mi se bas jako svidio, zanosi tlapnjama o stvarima koje su
daleko od naseg iskustva. No, mislim, najmudrije stvari koje su nam dane da shvatimo o tajnama
cijeloga svemira, te o rukovo enju drzavama. Prijatelji danas drzimo da nije na crkvi, nego na
skupstini da donosi zakone kad je u pitanju upravljanje ljudskim stvarima, smatram da e u
budunosti na isti nacin zadatak zajednice obrazovnih biti da iznese tu novu i humanu teologiju
koja je prirodna filozofi; i pozitivna magija.«
»Prekrasni pothvat«, rekoh, »ali je li mogu?«
»Bacon je u njega vjerovao.«
»A vi?«
»I ja sam vjerovao. Ali da bismo u to vjerovali, morat emo biti sigurni da su priprosti u pravu jer
imaju intuiciju pojedinacnog, koja je jedina prava. Me utim, ako je intuicija pojedinacnog jedina
prava intuicija, kako e znanost uspjeti da razabere sveope zakone i protumaci ih, da bi preko
njih dobra magija postala djelatnom?« »Pa da«, rekoh, »Kako e moi?«
»Ne znam vise. U Oxfordu sam o tome vodio toliko rasprava sa svojim prijateljem Vilimom
Occamom, koji je sada u Avignonu. Posijao mi je sumnju u dusu. Jer, ako je ispravna jedino
intuicija pojedinacnog, tesko je dokazati postavku da istovrsni uzroci imaju istovrsne posljedice.
Jedno te isto tijelo moze biti hladno ili toplo, slatko ili gorko, vlazno ili suho na jednome mjestu, a
na drugome ne. Kako da otkrijem opu povezanost koja stvari postavlja u red ako ne mogu
prstom maknuti a da ne stvorim beskrajno mnogo novih datosti, kad se takvom kretnjom
mijenjaju svi odnosi izme u polozaja mojeg prsta i svih ostalih predmeta? Svaki odnos jest modus
kojim moj duh opaza vezu me u pojedinim datostima, ali sto mi jamci da je taj modus
univerzalan i stabilan?«
»Ali vi znate da odre ena debljina stakla odgovara odre enom stupnju sposobnosti vida, i upravo
zato sto to znate sada mozete napraviti lee jednake leama koje ste izgubili. Kako biste to inace
mogli?«
»Ostrouman odgovor, Adsone. Doista, ja sam razradio tu postavku da jednakoj debljini mora
odgovarati jednak stupanj sposobnosti vida. Do toga sam dosao jer su mi se u drugim navratima
doga ale pojedinacne intuicije po istom obrascu. Zacijelo je poznato svakome tko iskusa ljekovitu
mo biljaka da sve biljne jedinke iste vrste u bolesnika koji se nalazi u jednakom stanju postizu
ucinke iste vrste, p e stoga onaj tko je tu mo iskusio izraziti postavku da svaka biljka tog tipa
pomaze onome tko ima groznicu, ili da svaka lea tog tipa u jednakoj mjeri uveava sposobnost
vida. Znanost o kojoj je govorio Bacon nedvojbeno baca teziste na te postavke. Pazi, govorim o
postavkama o stvarima, ne o stvarima. Znanost rukuje postavkama i pojmovima, a pojmovi
oznacavaju pojedine stvari. Razumijes, Adsone, ja mogu vjerovati da je moja postavka ispravna,
jer sam je izveo iz svojega iskustva, a da bih u to mogao vjerovati, moram pretpostaviti da postoje
opi zakoni, pa ipak o njima ne mogu govoriti, jer bi sama pomisao Da postoje sveopi zakoni i
zadan red stvari podrazumijevala da im Bog bude, dok slobodno, i kad bi on htio, jednim jedinim
cinom njegove volje svijet bi postao drugaciji.«
»Dakle, ako sam dobro shvatio, radite i znate zasto radite, ali ne nate zasto znate da znate sto
radite?«
S ponosom moram rei da me Vilim pogledao udivljeno: »Mozda je tako. U svakom slucaju, to ti
kaze zasto sam tako nesiguran u svoju istinu, iako u nju vjerujem.«
»Vi ste vei mistik nego Ubertino!«, rekoh zlobno.
»Mozda. Ali, kao sto vidis, ja radim na prirodnim stvarima. Pa ni u istrazi koju vodimo ne zelim
znati tko je dobar a tko zao, nego tko je sino bio u skriptoriju, tko je uzeo naocale, tko je na
snijegu ostavio trag tijela koje vuce drugo tijelo i gdje je Berengar. To su cinjenice koje u zatim
pokusati povezati jedne s drugima, ako ikako bude mogue, jer je tesko rei koja je posljedica plod
kojeg uzroka. Dovoljno bi bilo da se umijesa neki an eo pa da se sve promijeni, zato se ne treba
cuditi sto se ne moze dokazati da je nesto uzrok necemu drugom. Premda to uvijek valja
pokusavati, kao sto upravo cinim.«
»Tezak je vas zivot«, rekoh.
»Ali sam nasao Vranca«, kliknu Vilim podsjeaju me na zgodu s konjem od prije dva dana.
»Onda u svijetu ima reda!«, povikah pobjedonosno.
»Onda ima malo reda u ovaj mojoj jadnoj glavi«, odgovori Vilim.
U tom trenutku vrati se Nikola nosei gotovo dovrsene raslje i Pokaza ih likujui.
»A kad ove raslje budu na mojem jadnom nosu«, rece Vilim, "mozda e u ovoj mojoj jadnoj glavi
biti jos vise reda.«
Uskoro do e neki iskusenik da nas obavijesti kako Opat zeli vidjeti "ima te da ga ceka u vrtu. Moj
je ucitelj bio prisiljen odgoditi svoje P°Kuse, pa pohitasmo prema mjestu sastanka. Dok smo
hodali, Vilim
upi po celu kao da se tek tada sjetio necega sto je bio zaboravio.

»Kad smo ve kod toga«, rece, »odgonetnuo sam Venancijeve balisticke znakove.«
,,Zar sve?! Kada?«
"Dok si spavao. I ovisi o tome sto smatras svima. Odgonetnuo sam pojmove koji su se pojavili pri
dodiru s plamenom, one znakove koje si ti pisao. Biljeske na grckome moraju pricekati da dobijem
nove lee.«
»Onda? Je li bila rijec o tajni finis Africae?«
»Jest, a kljuc je bio dosta jednostavan. Venancije je raspolagao s dvanaest zodijakalnih znakova i
osam znakova za pet planeta, dvije zvijezde i zemlju. Sve skupa, dvadeset znakova. Dovoljno da
im pridruzis slova latinicke abecede, jer istim slovom mozes izraziti glas dvaju pocetnih slova
rijeci unum i velut. Znamo koji je redoslijed slova. Koji bi mogao biti red znakova? Pomislio sam na
redoslijed nebesa, tako da se zodijakalni kvadrant stavi na krajnji rub. Dakle, Zemlja, Mjesec,
Merkur Venera, Sunce i tako dalje, a onda zodijakalni znakovi u uvrijezenom slijedu, kao sto ih
razvrstava i Izidor Seviljski, pocevsi od Ovna i proljetnog solsticija pa sve do Riba. Ako sad
pokusas primijeniti taj kljuc, Venancijeva poruka dobiva smisao.«
Pokaza mi pergament na kojem je velikim latinskim slovima ispisao poruku: Secretum, finis Afiicae
manus supra idolum age primum et septimum de quatuor.
»Je li jasno?«, upita me.
»Rukom iznad idola ucini na prvom i na sedmom od cetiri...«, ponovih potresavsi glavom.
»Niposto nije jasno!«
»Znam. Prije svega bi valjalo doznati na sto je Venancije mislio rijecju idolum. Na sliku, utvaru, lik?
A zatim, sto bi mogla biti ta cetiri sto imaju jedan prvi i jedan sedmi? I sto s tim treba raditi?
Pokrenuti, gurnuti, povui?«
»Onda ne znamo nista i nismo se makli s mjesta«, rekoh razocarano. Vilim zastade i uputi mi ne
bas blagonaklon pogled. »Djecace moj«, rece, »pred tobom stoji jedan jadni franjevac koji je uz
pomo svojih skromnih znanja i ono malo spretnosti koju duguje beskrajnoj moi Gospodinovoj za
nekoliko sati uspio odgonetnuti tajno pismo za koje je njegov autor bio uvjeren da je hermeticno i
nedokucivo svakome osim njemu samome... a ti, bijedna lopovska neznalico, sebi dopustas da
kazes kako se nismo makli s mjesta?«
Ispricah se vrlo nezgrapno. Povrijedio sam tastinu svojeg ucitelja iako sam znao koliko se on
ponosi brzinom i pouzdanosu svoju1 zakljucaka. Vilim je doista obavio udivljenja vrijedno djelo i
nije bude njegova krivnja sto je lukavi Venancije ne samo sakrio ono sto je skrio pod krinku
nerazumljive zodijakalne abecede, nego i smislio nerjesivu zagonetku.
»Nije vazno, nije vazno, nemoj se ispricavati«, prekinu me »U biti imas pravo, jos uvijek znamo
premalo. Idemo.«

Vecernja
Gdje se ponovo razgovara s Opatom, Vilimu sine nekoliko cudesnih zamisli o tome kako rijesiti zagonetku
labirinta, i u tome uspije na najrazboritiji nacin. Zatim se jede pohani sir.
Opat nas je ocekivao zabrinuta i mracna lica. U ruci je drzao papir.
»Sad sam primio pismo Opata iz Conquesa«, rece. »Priopuje mi ime covjeka kojemu je Ivan
povjerio zapovjednistvo nad francuskim vojnicima i brigu o sigurnosti poslanstva. Nije ratnik, nije
dvorski covjek, i bit e istodobno clan poslanstva.«
»Rijetke li sprege tako razlicitih vrlina«, nespokojno e Vilim. »Tko bi to mogao biti?«
»Bernard Gui, ili na talijanskom Bernardo Guidoni, kako hoete.«
Vilim skresa na svojem jeziku nesto sto nisam razumio, kao sto nije razumio ni Opat, a mozda je
tako bilo bolje za sve nas, jer je rijec koju je Vilim izustio zvucala prostacki piskavo.
»To mi se ne svi a«, doda odmah zatim. »Bernard je godinama
10 bic za krivovjernike u citavom kraju oko Toulousea i napisao je Prirucnik Practica officii

inquisitionis heretice pravitatis za sve one koji su morali progoniti i istrebljivati Valdenze, begine,
picukare, trie i dolcinovce.«
- Poznajem tu knjigu, pravo cudo ucenosti.« , pravo cudo ucenosti«, slozi se Vilim. »Odan je Ivanu
koji mu je godinama povjeravao mnogo izaslanstava u Flandriji, pa i ovdje, u Italiji. Cak i kad su
ga imenovali biskupom za Galiciju, nije se pojavio u svojoj dijecezi, nego se i dalje bavio
inkvizitorskom djelatnosu. Mislio sam da se sada povukao u biskupiju Lodev ali ga po svemu
sudei Ivan vraa u sluzbu, i to opet ovdje, u sjevernoj Italiji. Zasto bas Bernard, i zasto je on
odgovoran za oruznike...?«
»Na to postoji odgovor«, rece Opat, »koji potvr uje sve strepnje o kojima sam vam jucer govorio.
Vi dobro znate -- iako se u tome ne zelite sa mnom sloziti -- da su stavovi o siromastvu Krista i
crkve koje je zastupao kapitul u Perugi, premda ih je on potkrijepio obiljem teoloskih dokaza, oni
isti stavovi koje je na kudikamo nesmotreniji nacin i uz daleko manje pravovjerno drzanje
zastupalo mnogo heretickih pokreta. Nije tesko pokazati da su stavovi Mihovila a Cesene, sto ih je
prigrlio car, jednaki stavovima Ubertina iz Casalea i Angela Clarena. Do te e se tocke poslanstva
moi sporazumjeti. No Gui bi mogao jos nesto poduzeti, i vrlo dobro zna kako se to radi: nastojat
e ustvrditi kako se teze iz Perugie poklapaju s tezama fratria ili pseudoapostola. Jeste li vi mojeg
misljenja?«
»Kazete li vi da tako stoje stvari ili e Bernard Gui rei da tako stoje stvari?«
»Recimo da kazem da e on to rei«, oprezno popusti Opat. »I ja tako mislim. Ali to smo
predvi ali. Hou rei, znalo se da e do toga doi i bez Bernardove nazocnosti. U najgorem
slucaju, Bernard e to izvesti uspjesnije od veine tih nesposobnih kurijala, pa e s njim valjati
raspravljati s veom pronicavosu.«
»Jest«, rece Opat, »ali se sad moramo suociti s pitanjem koje smo jucer potegli. Ako do sutra ne
prona emo krivca za dva ili mozda tri zlocina, morat u Bernardu prepustiti nadzor nad svim
poslovima opatije. Covjeku koji raspolaze tolikom moi kao Bernard ne mogu tajiti (a sjetimo se,
tako smo se obostrano dogovorili) da su se tu u opatiji dogodile, jos uvijek se doga aju,
neobjasnjive stvari. Inace, u trenutku kad bi to sam otkrio, u trenutku kad bi se (ne daj Boze)
dogodila jos koja zagonetna stvar, on bi s punim pravom povikao da je posrijedi izdaja...«
»Istina«, zabrinuto promrmlja Vilim. »Nista se ne moze uciniti. Trebat e paziti i bdjeti nad
Bernardom koji e bdjeti nad tajanstvenim ubojicom. Mozda je svako zlo za neko dobro, bude li
Bernard zaokupljen vrebajui ubojicu, manje e se moi upletati u raspravu- »Bude li Bernard
zaokupljen otkrivanjem ubojice, bacat e kletve pod noge mojoj vlasti, sjetite se toga. Ova me
mutna prica sili prvi put nekome ustupim dio svoje moi unutar ovih zidina, a to je nov slucaj ne
samo u povijesti ove opatije, nego i samog Clunyja.
 Sve bih ucinio da to izbjegnem. A prvo sto bih morao uciniti jest ukazati gostoprimstvo
poslanstvu.«
»Usrdno molim vasu uzvisenost da razmisli o toj ozbiljnoj odluci- rece Vilim. »U vasim je rukama
carevo pismo u kojem vam toplo preporucuje da...«
»Znam sto me vezuje za cara«, presijece Opat, »a to znate i vi. Pa nate dakle i to da ne mogu
uzmaknuti. No sve je ovo vrlo gadno. Gdje je Berengar, sto mu se dogodilo, sto poduzimate?«
»Ja sam samo fratar koji je prije mnogo vremena vodio uspjesne inkvizitorske istrage. Vi znate da
se istina ne nalazi u dva dana. Kakvu ste mi napokon mo udijelili? Mogu li ui u knjiznicu? Mogu
li postavljati sva pitanja koja zelim i da pri tome iza sebe imam vas autoritet?«
»Ne vidim nikakve veze izme u zlocina i knjiznice«, ljutito e Opat.
»Adelmo je bio minijaturist, Venancije prevoditelj, Berengar knjiznicarov pomonik...«, strpljivo
objasni Vilim.
»U tom smislu svih sezdeset redovnika je u nekakvom odnosu prema knjiznici, jednako kao i
prema crkvi. Zasto onda ne trazite u crkvi? Brate Vilime, vi vodite istragu po mojem nalogu i u
granicama u kojima sam vas zamolio da je vodite. Sto se ostaloga tice, me u ovim zidinama,
nakon Boga i njegovom milosu, gospodar sam ja. A to e vrijediti i za Bernarda. S druge strane«,
doda blazim tonom, »nitko nije ni rekao da je Bernard ovdje upravo zbog susreta. Opat iz
Conquesa mi pise da silazi u Italiju da bi nastavio prema jugu. Kaze mi tako er da je papa
zamolio kardinala Bertranda del Poggetta da iz Bologne do e ovamo kako bi se prihvatio
zapovjednistva nad papinskim poslanstvom. Mozda Bernard dolazi da bi se susreo s kardinalom.«
»Sto bi, u siroj perspektivi, bilo jos gore. Bertrando je bic heretika "srednjoj Italiji. Susret izme u
tih dvaju prvaka u borbi protiv hereze moze najaviti pocetak pojacane inkvizitorske djelatnosti
koja e na kraju obuhvatiti cijeli franjevacki pokret...« O tome emo smjesta obavijestiti cara«, rece
Opat, »ali u tom slucaju ne bi prijetila neposredna opasnost. Budno emo paziti. Zbor je jos neko
vrijeme sutio dok se Opat udaljavao.
«Morat emo Adsone, nastojati da nista ne napravimo u zurbi. Stvari se ne mogu rjesavati na
brzinu kad treba prikupljati toliko sitnih pojedinacnih iskustava. Ja se vraam u radionicu, jer ne
samo da neu moi procitati rukopis, nego nam se nee isplatim niti da veceras opet odemo u
knjiznicu. Ti se raspitaj je li se doznalo stogod o Berengaru.«
U tom casu pritrci nam Nikola iz Morimonda donosei vrlo lojse vijesti. Dok se trudio da jos bolje
izbrusi najbolju leu, u koju je Vilim polagao najvise nade, ona je puknula. A druga, koja ju je
mozda mogla nadomjestiti, prsnula je dok ju je pokusavao umetnuti u raslje Nikola nam neutjesno
pokaza prema nebu. Ve je bilo doba vecernje i spustala se tama. Toga dana vise nisu mogli raditi.
Izgubljen dan, s gorcinom se slozi Vilim potiskujui (kao sto mi je poslije priznao) napast da
zgrabi za gusu nespretnog staklara, koji je ionako ve bio dovoljno ponizen.
Prepustismo ga njegovu ponizenju i po osmo se raspitati ima li novosti o Berengaru. Naravno,
nitko ga nije nasao.
Osjeali smo da smo na mrtvoj tocki. Malo se prosetasmo po klostru ne znajui sto nam je ciniti.
No uskoro vidjeh da je Vilim utonuo u misli i da njegov pogled lebdi zrakom kao da nista ne vidi.
Malo prije toga bio je iz mantije izvadio grancice one biljke koju je preda mnom brao prije
nekoliko tjedana te ih stao zvakati kao da u njemu izazivaju nesto poput mirna uzbu enja. Cinilo
se naime da je odsutan, ali bi se njegove oci povremeno zasjajile, kao da je neka nova zamisao
bljesnula u praznini njegova duha. Zatim bi ponovno zapao u tu svoju neobicnu i aktivnu tupost.
Odjednom rece: »Dakako, moglo bi se...«
»Sto?«, upitah.
»Razmisljao sam kako da se orijentiramo u labirintu. To nije lako ostvariti, ali bilo bi djelotvorno...
U biti, izlaz se nalazi u istocnom tornju, i to znamo. Sad zamisli da imamo napravu koja nam kaze
s koje je strane sjever. Sto bi se dogodilo?«
»To da bi bilo dovoljno skretati udesno da bismo gledali istoku. Ili bi bilo dovoljno ii u
suprotnom pravcu, pa bismo znali da idemo prema juznom tornju. Ali cak i pod uvjetom da
postoji takva carolija, labirint ostaje labirint, i cim bismo krenuli prema istoku-nabasali bismo na
zid koji bi nam preprijecio put, i opet bismo s izgubili...«
»Jest, ali naprava o kojoj govorim bi uvijek pokazivala u pravcu sjevera, pa i onda kad bismo posli
drugim putem, i na svakom bi mjestu govorila na koju stranu da skrenemo.«
»To bi bilo cudesno. Ali trebalo bi tu napravu imati, i ona bi
rala biti kadra sjever raspoznati i nou i u zatvorenom prostoru, ali na moze vidjeti ni sunca ni
zvijezda... A ne vjerujem da cak i vas gacon ima takvu spravu!«, nasmijan se.
»Naprotiv, varas se«, rece Vilim, »jer takva je sprava nacinjena i neki su se pomorci njom sluzili.
Nisu joj potrebne zvijezde ni sunce, jer se ona koristi snagom cudesnog kamena, onakvog kakav
smo vidjeli u Severinovoj bolnici, kamena koji privlaci zeljezo. A proucio ga je Bacon i pikardski
carobnjak Petar iz Maricourta, koji je pisao i o njegovoj visestrukoj uporabi.«
»A biste li je vi znali naciniti?«
»Samo po sebi ne bi bilo tesko. Mnoga se mimbilia mogu proizvesti uz pomo toga kamena, kao sto
je sprava koja se vjecito pokree bez djelovanja ikakve vanjske sile, no najjednostavniji je izum
opisao jedan arapski ucenjak, Bavlek al Qabajaki. Uzmes posudu punu vode i u njoj pustis da
pliva komad pluta u koji si zabio zeljeznu iglu. Zatim kruznim pokretom prelazis magnetskim
kamenom iznad povrsine vode, sve dok igla ne stekne ista svojstva koja ima kamen. Toga casa,
kao sto bi se dogodilo i s kamenom kad bi se mogao vrtjeti oko osovine, vrsak igle upravi se
prema sjeveru, a ako promijenis polozaj posude, on se svejednako okree prema toj strani svijeta.
Ne moram ti posebno govoriti da es, ako na rubu posude u odnosu na sjever oznacis i gdje su
jug, zapad i tako redom, uvijek znati kuda moras krenuti u knjiznici da bi dospio do istocnog
tornja.«
»Koje li divote!«, kliknuh. »Ali zasto je igla uvijek uperena prema sjeveru? Kamen privlaci zeljezo,
to sam vidio, pa pretpostavljam da golema kolicina zeljeza privlaci kamen. Ali onda... onda u
pravcu polarne zvijezde, na krajnjim granicama Zemljine kugle, postoje veliki rudnici zeljeza!«
"Doista, neki su pomisljali da je tako. Samo sto igla ne pokazuje tocno u pravcu sjevernjace, nego
prema mjestu na kojem se sijeku meridijani. To je znak, kao sto je receno, da 'hic lapis gerit
similitudinem coeli'i da polovi magneta svoj naklon primaju od polova neba, a ne zemlje. To je
krasan primjer gibanja potaknutog od neke udaljenosti, a ne izravnom materijalnom uzrocnosu.
Tim problemom upravo se bavi moj prijatelj Ivan iz Janduna, kad car ne zahtijeva da se zalozi
kako bi Avignon progutala zemlja...«
«Tada idemo uzeti Severinov kamen, posudu, vode, komad pluta» - rekoh uzbu eno.

»Polako, polako«, rece Vilim. »Ne znam zasto, ali jos nikad nisam vidio da neka sprava, koju su
filozofi besprijekorno opisali, zatim besprijekorno i funkcionira u svojoj mehanickoj primjeni. Dok
seljakov kosir, koji nikada nije nijedan filozof opisao, funkcionira kako valja Bojim se, budemo li se
po labirintu kretali sa svijeom u jednoj a s posudom punom vode u drugoj ruci... Cekaj, nesto mi
drugo padj na pamet. Sprava bi pokazivala sjever i kad bismo bili izvan labirinta, zar ne?«
»Bi, ali tada nam ne bi bila potrebna, jer bismo imali sunce i zvijezde...«, rekoh.
»Znam, znam. Ali ako sprava funkcionira i vani i unutra, zasto tako ne bi i nasa glava?«
»Nasa glava? Pa naravno da ona funkcionira i vani, izvana naime vrlo dobro znamo kako je
Zgrada postavljena prema stranama svijeta! Ali kad smo unutra, vise nista ne razumijemo!«
»Upravo tako. Ali zaboravi sada na spravu. To me navelo na razmisljanje o prirodnim zakonima i
o zakonima nase misli. Evo u cemu je stvar: treba da izvana na emo nacin kako da opisemo
Zgradu kakva je iznutra...«
»A kako?«
»Daj mi da malo promislim, ne bi smjelo biti tako tesko...« »A sto je s onom metodom o kojoj ste
mi jucer pricali? Zar niste namjeravali ugljenom ostavljati znakove dok prolazite labirintom?«
»Nisam«, rece, »sto o tome vise mislim, sve mi se manje cini uputnim. Mozda nisam dobro
zapamtio pravilo, ili ti je mozda, da bi prevalio labirint, potrebna neka dobra Arijadna da te ceka
na vratima i drzi kraj niti. Ali nema tako dugih niti. Kad bi ih i bilo, znacilo bi (bajke cesto govore
istinu) da se iz labirinta moze izai jedino uz pomo izvana, jer tako zakoni koji vrijede vani
postaju zakoni koji vrijede iznutra. Cuj, Adsone, posluzit emo se matematickim znanostima.
Samo se u matematickim znanostima, kao sto veli Averroes. izjednacuju stvari koje su poznate
samo nama sa stvarima koje su apsolutno poznate.«
»Onda vidite da ipak priznajete univerzalne spoznaje.« »Matematicke spoznaje su postavke koje je
nas razum izgradi tako da uvijek funkcioniraju kao istinite, bilo zato sto su uro ene, bilo zato sto
je matematika prona ena prije drugih znanosti -knjiznicu je izgradio ljudski um koji je razmisljao
na matematicki nacin, jer bez matematike ne mozes praviti labirinte. Valja dakle
da te matematicke postavke usporedimo s matematickim postavkama graditeljevim, i ishod te
usporedbe moze biti znanost, jer je to znanost koja se sluzi pojmovima o pojmovima. I uostalom,
prestani me uvlaciti u metafizicka razglabanja. Koji ti je vrag danas? Radije, kad es imas dobre
oci, uzmi pergament, plocicu, nesto na cemu mozes biljeziti znakove, i pisaljku... Dobro, sve imas,
izvrsno, Adsone. Po imo se prosetati oko Zgrade dok jos imamo malo svjetla.« Dugo smo obilazili
oko Zgrade, izdaleka proucavajui istocni, juzni i zapadni toranj i zidove sto su ih povezivali. Sto
se tice ostalog dijela, taj je gledao prema ponoru, ali po propisima simetrije nije se mogao mnogo
razlikovati od dijela koji smo vidjeli.
A vidjeli smo, kao sto je primijetio Vilim pazei da na svoju plocicu upisujem tocne biljeske, da
svaki zid ima po dva prozora, a svaki toranj po pet.
»Sad prosudi«, rece mi ucitelj. »Svaka soba koju smo vidjeli imala je po jedan prozor...«
»Osim soba sa sedam stranica«, rekoh.
»I to je prirodno, te se nalaze u sredini svakog tornja.«
»I osim nekoliko soba koje su bile bez prozora, a nisu bile sedmorokutne.«
»Na njih zaboravi. Najprije na imo pravilo, a zatim emo pokusati obrazloziti iznimke. Dakle, s
vanjske strane emo za svaki toranj imati po pet soba, a za svaki zid dvije sobe, od kojih na svaku
otpada po jedan prozor. No ako se iz sobe s prozorom ide prema unutrasnjosti Zgrade, nailazi se
na drugu dvoranu s prozorom. Znaci da je rijec o unutrasnjim prozorima. A kakav je oblik
unutrasnjeg bunara, kako ga vidimo iz kuhinje i iz skriptorija?«
»Osmorokutan«, rekoh.
»Odlicno. I na svakoj stranici osmorokuta se u skriptoriju otvaraju po dva prozora. Znaci li to da
za svaku stranicu osmorokuta imamo Po dvije unutrasnje sobe? Jesam li u pravu?« "Jeste, ali sto je
sa sobama bez prozora?« »Sve skupa ih je osam. Naime, unutrasnja dvorana sa sedam stranica
kakva postoji u svakom tornju ima pet zidova koji vode u svaku od pet soba svakog tornja. S cime
granice preostala dva zida? Nikako sa sobom koja bi se protezala duz vanjskih zidova, a ni sa
sobom koja bi bila uz osmorokut, iz razloga sto bi to bile pretjerano izduzene sobe. Zaista, pokusaj
naciniti razmjestaja knjiznice vi ene odozgo. Vidis da svakom tornju moraju odgovarati dvije sobe
koje granice sa sedmorokutnom sobom i vode u dvije sobe koje granice sa unutrasnjim
osmorokutnim bunarom.«
Pokusah nacrtati tlocrt kako mi je savjetovao ucitelj, pa pobjedonosno zavikah: »Pa onda znamo
sve! Cekajte da prebrojim. Knjiznica ima pedeset i sest soba, od kojih su cetiri osmorokutne a
pedeset i dvije manje-vise cetvrtaste, a od potonjih cetiri nemaju prozora, dok ih dvadeset i osam
gleda na vanjsku, a sesnaest na unutrasnju stranu!«
»A svaki od cetiri tornja ima pet soba s cetiri stranice i jednu sa sedam... Knjiznica je sagra ena po
zakonima nebeske harmonije kojima bi se mogla pridati razna cudesna znacenja...«
»Sjajno otkrie«, rekoh, »ali zasto se unutra tako tesko snalazimo?«
»Zbog toga sto nijedan matematicki zakon ne moze predvidjeti raspored prolaza. Iz nekih se soba
moze prijei u nekoliko drugih, iz nekih u samo jednu, pa se moramo zapitati nema li soba koje ne
vode ni u koju drugu. Ako razmotris tu pojedinost, kao i to sto nema svjetla i sto te polozaj sunca
ni na sto ne upuuje (i ako svemu tome dodas privi enja i zrcala), razumljivo ti je kako je labirint
kadar zbuniti svakoga tko se njime kree, osim sto ga ionako ve muci osjeaj krivnje. S druge
strane, sjeti se kako smo sino bili ocajni kad vise nismo znali nai put. Najvea mogua
zbunjenost postignuta je najveim moguim redom: racunica mi se cini velicanstvenom. Graditelji
knjiznice bili su vrhunski strucnjaci.« »Kako emo se onda snalaziti?«
»Sad nam to nee biti tesko. S tlocrtom sto si ga napravio i koji se manje ili vise podudara s
tlocrtom knjiznice, cim budemo u prvoj sedmorokutnoj dvorani, krenut emo tako da odmah
na emo jednu od dviju slijepih soba. Zatim bismo se, budemo li isli stalno udesno, nakon tri ili
cetiri sobe morali zatei u drugom tornju, a to moze bio jedino sjeverni toranj, pa emo dospjeti u
drugu slijepu sobu koja s lijeve strane graniciti sa sedmorokutnom dvoranom, a s desne bi nam
morala omoguiti prolaz slican prolazu o kojem sam ti govorio maloprije, sve dok ne stignemo u
zapadni toranj.« »Jest, kad bi se iz svih soba moglo ui u sve sobe...« »Uistinu. I zato e nam biti
potreban tvoj tlocrt da bismo njemu oznacili pune zidove, tako bismo znali kuda skreemo. A to
nee biti tesko.«
«Ali otkud znamo da e to ii?«, upitah smeteno, jer mi se sve to cinilo odvise jednostavnim.
»Ii e«, odvrati Vilim. »Omnes enim causae effectuum naturalium /knttc Per bneas, angulos et figuras.
Aliter enim impossibile est scire opter quid in illis«, stade navoditi. »To su rijeci jednog od najveih
xfordskih ucitelja. Na zalost, jos ne znamo sve. Naucili smo kako da se ne izgubimo. Sada nam
valja doznati postoji li pravilo koje upravlja raspodjelom knjiga po sobama. A verseti iz
Apokalipse nam o tome prilicno malo govore, pogotovo zato sto se mnogi od njih ponavljaju u
razlicitim sobama...«
»Premda se u apostolovoj knjizi moglo nai mnogo vise od pedeset i sest verseta!«
»Nema sumnje. Dakle, samo neki verseti pristaju. Cudno. Kao da su ih imali manje od pedeset,
trideset, dvadeset... Oh, Merlinove mi brade!«
»Cije brade?«
»To je carobnjak iz mojih krajeva... Uzeli su onoliko verseta koliko je slova abecede! Sigurno je
tako! Rijeci verseta nisu bitne, bitna su pocetna slova. Svaka je soba oznacena jednim slovom
abecede, a sva zajedno tvore tekst koji moramo otkriti!«
»Kao neka slikovna pjesma, u obliku kriza ili ribe!«
»Tako nekako, a u vrijeme kad su zidali knjiznicu, taj je tip pjesama vjerojatno bio vrlo omiljen.«
»Ali otkuda tekst pocinje?«
»Od natpisa koji je vei od ostalih, od sedmorokutne dvorane u ulaznom tornju... ili... Pa naravno,
od recenica napisanih crvenom bojom!«
»Ali njih ima mnogo!«
»Prema tome, po svoj prilici ima mnogo tekstova ili mnogo rijeci. Ti precrtaj tlocrt citkije, i neka
bude vei, a kad budemo razgledavali knjiznicu, pisaljkom es lagano biljeziti ne samo sobe
kojima polazimo i polozaj vrata i zidova, kao i prozora, nego i pocetno slovo verseta koji stoji u
svakoj sobi, i nastojat es da kao dobar minijaturist crvena slova nacinis veima.«
Kad smo uspjeli, rekoh zadivljeno, »Znamo tajnu knjiznice gledajui izvana, a zato sto ga je zaceo
u svojem duhu, kao sto ga je stvorio, dok mu mi ne poznajemo pravila, jer u njemu zivimo posto
smo ga zatekli ve dovrsena.«
«Ali kako ste samo uspjeli«, rekoh zadivljeno, »tajnu knjiznice shvatiti gledajui izvana, a niste je
dokucili dok ste bili unutra?«
»Tako se stvari mogu spoznati ako se gledaju izvana!«
»Stvari koje su proizvod ljudskog umijea, jer u svojem duhu nanovo izvodimo zahvate kojima se
posluzio tvorac. To ne vrijedi ta stvari u prirodi, zbog toga sto nisu djelo naseg duha.« »Ali za
knjiznicu nam je to dovoljno, zar ne?« »Jest«, rece Vilim. »Ali samo za knjiznicu. Sad se po imo
odmoriti. Do sutra ujutro, dok ne dobijem -- a nadam se da hou -- svoje lee, ja ne mogu nista
uciniti. Bolje je da se naspavamo i ustanemo na vrijeme. Pokusat u razmisljati.« »A vecera?«
»Ah, pa da, vecera. Sad je ve proslo vrijeme vecere. Redovnici su ve na povecerju. Ali mozda je
kuhinja jos otvorena. Idi stogod potraziti.« »Ukrasti?«
»Zamoliti. Salvatorea, on je sada tvoj prijatelj.«
»Ali on e ukrasti!«
»Zar si ti cuvar brata svoga?«, upita Vilim Kajinovim rijecima. Shvatih da se sali i da zeli rei kako
je Bog velik i milosrdan. Stoga se dadoh u potragu za Salvatoreom te ga na oh kraj konjskih staja.
»Lijep je«, rekoh pokazujui Vranca, tek toliko da zapodjenem razgovor. »Volio bih ga jahati.«
»No se puede. Abbonis est. Ali ne treba ti dobar konj da trcis brzo... «
Odvede me do snaznog ali nezgrapnog konja: »I ovaj sufficit... Vide illuc, tertius equi... «
Htio mi je pokazati treeg konja. Nasmijali se njegovom nakaradnom latinskom. »A sto es s
njim?«, upitah ga.
Ispripovjedi mi cudnu pricu. Rece da se svaki konj, cak i najstarija i najmlitavija zivina, moze
uciniti jednako brzom kao sto je Vranac S njegovom zobi treba pomijesati biljku koja se zove
satirion, sitno izmrvljenu, a zatim mu stegna namazati jelenovom masu. Onda se popnes na
konja, a prije negoli ga obodes, okrenes mu njusku prema istoku i u uho mu triput tiho izgovoris:«
Gaspar, Melkior, Merkizaro«-Konj e hitro pojuriti i za sat vremena e prevaliti put koji bi Vranac
presao za osam sati. A kad bi mu se oko vrata objesili zubi vuka kojeg je sam konj u trku ubio,
zivotinja ne bi osjetila umor.
Upitah ga je li to ikad iskusao. Oprezno mi se primaknu svoji uistinu neugodnim zadahom i
prosapta mi da je to vrlo tesko, jer sitirion sada uzgajaju jedino biskupi i njihovi prijatelji vitezovi,
a samo da bi poveali svoju mo. Skratih njegovu pricu i rekoh mu da moj ucitelj te veceri zeli u
eliji citati neke knjige pa da bi htio tamo jesti. »Ja facio«, rece, »facio el pohani sir.« »Kako se to
radi?«
»Facilis. Uzmes sir da nije prestar nego usoljen i rezes in kriskas, komade ili sicut tibi se svi a. Et
postea es staviti un poco de buti-ili friske masti a rechauffer sobre la brasia. A unutra vamos a
poner dva komada de caseo, a kad se tibi ucini tenerum esse, zucharum et cannella supra posituru
du bis. Et posalji ga subito in tabula, quia se debet jesti dum est vrue.«
»Hajde, napravi taj pohani sir«, rekoh mu. On se izgubi put kuhinje govorei mi da ga pricekam.
Nakon pola sata pojavi se nosei tanjur pokriven krpom. Jelo je imalo ugodan miris. »Tene«, rece
mi i pruzi mi veliku svjetiljku punu ulja. »A sto e mi to?«
»Sais pas, moi«, rece podmuklo se smjeskajui. »Fileish magister tuus hoe ire in locum ubi
mracne tenebrae sunt, esta noche.«
Salvatore je ocevidno znao mnogo vise nego sto sam sumnjao. Nisam ga dalje ispitivao, nego uzeh
jelo i odnijeh ga Vilimu. Vecerasmo, pa se povukoh u svoju eliju, ili se barem pricinih. Htio sam
jos potraziti Ubertina i zato se kriomice vratih u crkvu.
Nakon povecerja
Ubertino Adsonu ispripovjedi pricu o fra Dokinu, u knjiznici se Adson sam prisjeti ili procita nekoliko
drugih prica, a zatim mu se dogodi da sretne djevojku lijepu i strasnu kao vojska pod zastavama.
I zaista, na oh Ubertina kraj Djevicina kipa. Sutke mu se pridruzili kako bih neko vrijeme hinio
(priznajem) da molim. Zatim smogoh hrabrosti da ga oslovim.
»Sveti oce«, rekoh mu, »smijem li vas zamoliti da me uputite i posavjetujete?«
Ubertino me pogleda, uhvati me za ruku i ustade te me povede do sjedalice. Cvrsto me zagrli,
tako da sam na svojem licu mogao osjetiti njegov dah.
»Predragi sine,« rece, »sve sto ovaj jadni stari gresnik moze uciniti za tvoju dusu, ucinit e s
radosu. Sto te muci? Zudnja, zar ne?«, upita me gotovo zudno, »zudnja puti?«
»Ne«, odgovorih pocrvenjevsi, »mozda zudnja duha, koji zeli suvise toga doznati...«
»A to ne valja. Gospodin poznaje stvari, na nama je tek obozavao njegovu ucenost.«
»Ali na nama je i da razlucujemo dobro od zla i da shvatimo ljudske strasti. Iskusenik sam, ali
jednog u dana biti redovnik i sveenik, pa moram nauciti gdje je zlo, kako izgleda, kako bih ga
jednom mogao prepoznati i kako bih druge ucio da ga prepoznaju.«
»To je pravo, djecace. I onda, sta zelis doznati?«
»Sve o korovu hereze, oce«, rekoh s uvjerenjem. A zatim dometnuh: »Cuo sam kako se prica o
opakom covjeku koji je druge, o fra Dokinu.«
Albertino posuti pa rece: »Tako je, one veceri si cuo kako ga spominjemo brat Vilim i ja. Ali to je
ruzna prica o kojoj mi je tuzno zboriti, jer uci (jest, u tom je smislu moras doznati, da iz nje izvuces
jasnu pouku), jer uci, rekao sam, kako se ljubav prema pokori i zelja , da se procisti svijet mogu
izroditi u krv i pogubu.« Udobnije se smjesti, stisak kojim je obgrlio moja ramena malo popusti, ali
mi je i dalje jednu ruku drzao na zatiljku, pri cemu nisam znao zeli li na mene prenijeti svoju
ucenost ili svoj zar.
»Prica pocinje prije fra Dolcina«, rece, »prije vise od sezdeset godina, a ja sam tada bio dijete. Bilo
je to u Parmi. Ondje je stao propovijedati stanoviti Gherardo Segalelli, koji je svakoga pozivao da
svoj zivot posveti pokori, pa je isao ulicama i vikao 'penitenziagite!', a time je, kao neobrazovan
covjek, htio kazati: 'Penitentiam agite, appropinquabit enim regnum coelorum? Pozivao je svoje
sljedbenike da postanu slicni apostolima i htio da njegova sekta stekne naziv apostolskog reda i da
njegovi ljudi putuju svijetom kao siromasni prosjaci koji zive samo od milostinje...«
»Kao fratrii«, rekoh. »Zar tako nisu nalagali Nas Gospodin i vas sveti Franjo?«
»Jesu«, slozi se Ubertino, a u glasu koji je malo oklijevao podrhtavao je uzdah. »Ali Gherardo je
mozda pretjerao. Njega i njegove ucenike optuzili su da vise ne priznaju vlast sveenstva,
bogosluzja, ispovijed, te da se besposleno skitaju.«
»Ali za to su optuzili i franjevacke spiritualce. I ne kazu li mala braa danas da ne treba priznavati
papinu vlast?«
»Jest, ali se to ne odnosi na vlast sveenstva. I mi smo sami sveenici. Mladiu, tesko je praviti
razlike u tim stvarima. Crta sto dijeli dobro od zla tako je krhka... Na neki nacin, Gherardo je
pogrijesio i okaljao se herezom... Zatrazio je da ga prime u red male brae, ali ga oni nisu
prihvatili. Provodio je dane u crkvi nasih fratara, gdje je na slikama vidio apostole sa sandalama
na nogama i ogrnute u plasteve, pa tako pusti kosu i bradu, na noge stavi sandale, a oko struka
konopac, jer tko god hoe da osnuje novu bratovstinu, uvijek uzme nesto od reda blazenoga
Franje.« "1 onda je bio u pravu...«
»Ali je u necem pogrijesio... Odjeven u bijeli plast s dugom kosom, me u priprostima je zadobio
ugled sveca. Dobio odre enu svotu, popeo se na kamen s kojega su u drevna vremena
gradonacelnici imali obicaj drzati besjede, drzei u rukama vreicu s novcem, ali ga ne prospe niti
ga podijeli siromasima, nego pozove nekoliko lopova koji su se nedaleko kockali te ga razdade
njima govorei: 'Nek uzme tko zeli', a ti lopovi pokupe novac i odu ga proigrati hulei Boga, a on
koji im je novac dao to je slusao i nije pocrvenio.«
»Ali i Franjo se svega lisio, a danas sam od Vilima cuo da je otisao propovijedati vranama i
kopcima, a i gubavcima, to jest prezrenima sto ih je svijet koji se smatrao kreposnim smjestio na
rub drustva..,«
»Jest, ali Gherardo je u necemu pogrijesio, Franjo se nikad nije sporio sa Svetom crkvom, a
evan elje kaze da treba davati siromasima, a ne lopovima. Gherardo je dao, a za uzvrat nije dobio
nista, jer je dao losim ljudima, i tako je lose zapoceo, lose nastavio i lose zavrsio, jer je njegovo
bratstvo pokudio papa Grgur X.«
»Mozda je«, rekoh, »on bio papa kratkovidniji od svojeg prethodnika koji je odobrio pravilo
svetog Franje...«
»Jest, ali Gherardo je u necemu pogrijesio, dok je Franjo dobro znao sto radi. I napokon, djecace, ti
svinjari i govedari koji su odjed nom postali pseudoapostoli htjeli su blazeno i bez znoja zivjeti od
milostinje onih koje su mala braa odgajala uz toliko truda i samozatajnog primjera siromastva!
Ali nije o tome rijec«, smjesta dopuni, »nego se, da bi bio nalik na apostole, koji su jos bili Zidovi,
Gherardo Segalelli dao obrezati, a to je u opreci s rijecima kojima se Pavao obraa Galaanima -- ti
znas da mnoge svete osobe najavljuju kako e budui Antikrist doi iz naroda obrezanika... Ali
Gherardu ni to nije bilo dosta, pa je okupljao priproste i govorio im: 'Do ite sa mnom u vinograd',
a oni koji ga nisu poznavali ulazili bi s njim u tu i vinograd mislei da je njegov i jeli tu e
groz e...«
»Nisu valjda mala braa stitila tu u imovinu«, bestidno primijetih.
Ubertino me prikova strogim pogledom: »Mala braa traze da budu siromasna, ali od drugih nisu
nikada trazili da budu siromasni. Ne mozes nekaznjeno posegnuti za imovinom dobrih krsana,
dobri e te krsani proglasiti razbojnikom. I to se dogodilo Gherardu. 0 njemu su napokon rekli
(pazi, ja ne znam je li to istina, pouzdajem se u rijeci fra Salimbenea koji je te ljude upoznao) da je
snagu svoje volje i svoju uzdrzljivost izlagao kusnji tako sto je spavao s nekoliko zena a da s njima
nije imao spolnih odnosa. No kako su ga njegovi ucenici pokusavali oponasati, ishod je bio
kudikamo drugaciji... On, to nisu stvari o kojim djecak mora znati, u zenskom liku nas napastuje
zloduh... Gherardo je i dalje izvikivao 'penitenziagite', ali je jedan od njegovih ucenika, neki Guido
Putagio, pokusao preuzeti vodstvo nad skupinom, pa se okruzio raskosem, isao okolo s konjskom
pratnjom, rasipao i prire ivao gozbe poput kardinala rimske crkve. A onda se me u sobom
zavadise oko zapovjednistva nad sljedbom, i zbise se mnoge sramotne stvari. Pa ipak mnogi
do ose Gherardu, ne samo seljaci, nego i gradski svijet koji je upisan u cehove, a Gherardo im je
naredio da se svuku kako bi goli slijedili gologa Krista, i slao ih da svijetom propovijedaju, dok je
za sebe narucio haljinu bez rukava, od cvrstog, bijelog konca, te je tako odjeven izgledao vise kao
lakrdijas nego redovnik! Zivjeli su pod vedrim nebom, samo bi se ponekad popeli na
predikaonicu u kojoj crkvi, prekinuli skupstinu poboznog naroda i otjerali njegove propovjednike,
a jednom su na biskupsku stolicu u crkvu Svetog Orsa u Ravenni postavili dijete. Za sebe su
govorili da su bastinici doktrine Joakima iz Fiorea...«
»Ali to su govorili i franjevci«, rekoh, »i Gherardo iz Borga San Donnino, pa i vi!«, uzviknuh.
»Smiri se, djecace. Joakim iz Fiorea bio je velik prorok, prvi je shvatio da e Franjo oznaciti obnovu
crkve. Ali pseudoapostoli su se njegovom doktrinom posluzili da bi opravdali svoja mahnitanja,
Segalelli je sa sobom vodio apostolku, neku Tripiju ili Ripiju, koja je toboze imala prorocki dar.
Zena, razumijes li?«
»Ali, oce«, usudih se prigovoriti, »neku vecer ste i vi sami govorili o svetosti Klare iz Montefalca i
Angele iz Foligna...«
»One su bile svetice! Zivjele su ponizno priznavajui mo crkve, nikada nisu svojatale prorocki
dar! Pseudoapostoli su naprotiv tvrdili da i zene mogu ii od grada do grada i propovijedati, kao
sto su cinili mnogi drugi krivovjernici. Nisu vise poznavali nikakve razlike izme u ozenjenih i
neozenjenih niti su ikoji zavjet smatrali neraskidivim. Ukratko, da ti previse ne dosa ujem
zalosnim pricama u kojima ti ne mozes dobro razaznavati tanane prijelaze, parmski biskup
Obizzo napokon odluci da Gherarda baci u klade. Ali tu se dogodi nesto cudno, sto ti kazuje kako
je slaba ljudska narav i kako je podmukao korov hereze. Jer na kraju je biskup oslobodio
Gherarda, primio ga za svoj stol i smijao se njegovim salama i drzao ga kao svojeg lakrdijasa.«
»Ali zasto?«
« Ne znam, to jest bojim se da znam. Biskup je bio plemenitas i nisu mu se svi ali gradski trgovci i
obrtnici. Mozda mu nije bilo mrsko sto u propovijedima Gherardo govori protiv njih i sto od
trazenja prelazi na pljacku. No naposljetku se uplete papa, a biskup opet postade pravedan i strog,
pa Gherardo skonca na lomaci kao okorjeli heretik. Bilo je to na pocetku ovog stoljea.« »A sto s
tim ima fra Dolcino?«
»Ima, a to ti govori kako hereza nadzivljuje i samo unistenje heretika. Taj je Dolcino bio kopile
nekog sveenika, a zivio je u novarskoj biskupiji, u ovom dijelu Italije, pa malo sjevernije. Netko je
rekao da se rodio drugdje, u dolini Ossole ili u Romagnanu. Nije sad vazno. Bio je mladi vrlo
ostroumna duha i obrazovan, ali je okrao sveenika koji se o njemu brinuo te pobjegao na istok, u
grad Trento. Tamo je nastavio Gherardovu propovjednicku djelatnost, ali je jos vise zaglibio u
herezu, tvrdei da je jedini pravi apostol Bozji i da u ljubavi svaka stvar mora biti zajednicka i da
je dopusteno ii sa svim zenama bez razlike, tako da se nitko ne moze optuziti za blud, cak ni kad
ide sa sestrom ili sa svojom keri...«
»Je li zaista to propovijedao ili su ga za to optuzili? Jer cuo sam da su za zlodjela optuzivali i
spiritualce, kao one fratre iz Montefalca...« »De boe satis«, odbrusi Ubertino. »Oni vise nisu bili
fratri. Bili su heretici. I to upravo ogrezli u Dolcinove gnusobe. A s druge strane, slusaj, dovoljno je
znati sto je Dolcino radio poslije da ga otkrismo zlikovcem. Kako se upoznao s doktrinom
pseudoapostola, to cak i ne znam. Mozda je kao mladi bio u Parmi i cuo Gherarda. Zna se da je
nakon Segalellijeve smrti bio u dodiru s tim hereticima u okolici Bologne. No sa sigurnosu se zna
da je poceo propovijedati u Trentu. Ondje je zaveo krasnu mladicu iz plemenite kue, Margaretu,
ili je ona zavela njega, kao sto je Heloiza zavela Abelarda, jer, zapamti, preko zene vrag prodire do
duse muskarca! Tada ga je tridentski biskup otjerao iz svoje dijeceze, ali je Dolcino ve bio okupio
vise od tisuu pristasa i dao se na dugi put koji ga je doveo natrag u kraj u kojem se rodio. Putem
su mu se pridruzivali drugi koje je obmanuo i zaveo svojim rijecima, a mozda i mnogi Valdenzi
sto su nastavali planine kojima je prolazio, ili se on htio udruziti s Valdenzima sjeverno od tog
predjela. Stigavsi u okolicu Novare Dolcino je naisao na plodno do za svoju pobunu, jer je
tamosnji zivalj bio prognao vazale biskupa Vercellija koji su upravljali Gattinarom, te je zbog toga
Dolcinove razbojnike docekao kao dobre saveznike.« »A sto su im napravili biskupovi vazali?«
»Ne znam niti je na meni da sudim. No, kao sto vidis, hereza se hvata ruku pod ruku s pobunom
protiv gospode, u mnogo slucajeva,' zato heretik pocne propovijedati sveto siromastvo, a na kraju
podlegli svim napastima moi, rata, nasilja. U gradu Vercelliju za vlast su se
borile mone obitelji i to su pseudoapostoli iskoristili, dok je tim obiteljima dobro dosao nered sto
su ga unijeli pseudoapostoli. Feudalna gospoda su novacila pustolove da bi pljackali gra ane, pa
su gra ani molili za pomo novarskog biskupa.« »Kako je to zamrsena prica. Ali na cijoj je strani
bio Dolcino?« »Ne znam, radio je za svoj racun, umijesao se u sve te sporove i to nm je bila dobra
prilika da u ime siromastva propovijeda borbu protiv tu e imovine. Sa svojim ljudima, kojih je
sada bilo tri tisue, Dolcino se utaborio na brdu blizu Novare zvanom elavi zid i tu su sagradili
svoje kastele i prebivalista, a Dolcino je vladao nad cijelom tom ruljom muskaraca i zena sto su
me usobno slobodno opili na najsramotniji nacin. Odande je slao pisma svojim vjernicima
izlazui im svoju hereticku doktrinu. Govorio je i pisao da je njihov ideal siromastvo i da ih nista
sto dolazi izvana ne moze obvezati na poslusnost i da je njega, Dolcina, Bog poslao da otpecati
prorocanstva i protumaci Stari i Novi zavjet. Svjetovne klerike, malu brau i propovjednike
nazivao je avolovim poslanicima i svakoga razrijesio duznosti da im se pokorava. U zivotu
Bozjeg naroda razlikovao je cetiri doba; prvo je doba Starog zavjeta, doba praotaca i proroka, prije
Kristova dolaska, kad je brak vrijedio jer su se ljudi morali razmnozavati. Drugo je doba Krista i
njegovih apostola, u kojem je vladala svetost i cistoa. Zatim je doslo tree doba, u kojem su
prvosveenici isprva morali prihvaati zemaljska bogatstva da bi mogli upravljati narodom, no
kad su se ljudi stali odalecivati od ljubavi prema Bogu, dosao je Benedikt koji je govorio protiv
svakog svjetovnog posjeda. Kad su poslije i Benediktovi redovnici uzeli zgrtati bogatstva, dosli su
fratri svetog Franje i svetog Dominika, a ti su jos stroze nego Benedikt propovijedali protiv
svjetovne vlasti i svjetovnog bogatstva. Me utim, sad kad je zivot tolikih velikodostojnika nanovo
poceo protusloviti svim tim lijepim zapovijedima, napokon smo stigli do kraja treeg doba i treba
da se preobratimo na nauk apostola.«
»Pa onda je Dolcino propovijedao ono sto su propovijedali i franjevci, a me u njima upravo
spiritualci i vi sami, oce!«
»Oh, jesu, ali on iz toga izvlaci zlonamjeran zakljucak! Govorio je da se tom treem dobu
pokvarenosti moze stati na kraj ako svi klerici, redovnici i fratri umru okrutnom smru, govorio je
da sve crkvene velikodostojnike, klerike, redovnike i redovnice, sve one koji pripadaju
Propovjednickom redu i redu male brae, sve pustinjake i samog papu treba da unisti car kojega
e odabrati on, Dolcino, a to je mogao biti Fridrik Sicilski.«
»Ali zar nije bas Fridrik blagonaklono primio na Siciliju spiritualce protjerane iz Umbrije i zar
mala braca ne zahtijevaju da upravo car, iako je to sada Ludvig, oduzme papi i kardinalima
svjetovnu vlast?«
»Svojstvo je hereze, ili ludila, izokretati i najispravnije misli i provoditi ih na nacin koji se kosi s
Bozjim i ljudskim zakonom. Mala braca nisu od cara nikada trazila da ubija druge sveenike.« Bio
je u zabludi, sad znam. Jer, kad je nakon nekoliko mjeseci Bavarac u Rimu ustanovio poredak,
Marsilije i ostali minoriti su sa sveenicima koji su ostali privrzeni papi postupili bas onako kako
je trazio Dolcino. Time ne zelim rei da je Dolcino bio u pravu, prije mozda da je i Marsilije imao
krivo. Ali dolazilo mi je da se upitam, osobito nakon popodnevnog razgovora s Vilimom, kako su
priprosti koji su slijedili Dolcina mogli praviti razliku izme u obeanja koja su davali spiritualci i
Dolcinove provedbe tih istih obeanja. Nije li on mozda bio kriv sto je u zbilji ucinio ono sto su u
svojim cisto misticnim propovijedima zagovarali ljudi koji su se smatrali pravovjernima? Ili se
razlika sastoji bas u tome, svetost znaci cekati da nam Bog udijeli ono sto su nam obeali njegovi
sveci, ne pokusavajui se toga domoi zemaljskim sredstvima? Sada znam da je tako i znam zasto
je Dolcino grijesio: poredak stvari se ne smije mijenjati, makar se treba zarko nadati njegovoj
promjeni. No te ,sam veceri bio obuzet proturjecnim mislima.
i »Naposljetku«, govorio mi je Ubertino, »u oholosti nalazis uvijek obiljezje hereze. U drugom
Dolcinovom pismu iz godine 1303. imenovao je sebe vrhovnim vo om apostolske bratovstine,
svojim zamjenicima imenovao je pokvarenu Margaretu (zenu!) i Longina iz Bergama, Fridrika iz
Novare, Alberta Carentina i Valderica iz Brescie. Poceo je trabunjati o slijedu cetvorice buduih
papa, od kojih e dvojica biti dobri, prvi i zadnji, a dvojica zli, drugi i trei. Prvi je Celestin, drugi
je Bonifacije VIII., o kojemu proroci kazu: 'Obescastila te oholost duse tvoje, o ti sto obitavas u
pukotinama stijena'. Trei papa nije i menovan, ali o njemu je Jeremija navodno rekao: 'Gle, kao
lav'. A, koje li gadosti, Dolcino je lava prepoznavao u Fridriku Sicilskome. Cetvrti je papa Dokinu
jos bio nepoznat, a taj bi morao biti sveti papa, an eoski papa o kojem je govorio opat Joakim.
Morat e biti Bogom izabran i tada e Dolcino i svi njegovi ljudi (kojih je u tom trenutku bilo ve
cetiri tisue) primiti milost Duha Svetoga, a crkva e se obnoviti i takva ostati do kraja svijeta. No
u tri godine sto e prethoditi njegovu dolasku, ispunit e se sve zlo. To je Dolcino pokusao
napraviti sirei posvuda rat. A cetvrti je papa, i tu se vidi kako se zloduh poigra sa svojim
robovima, bio upravo Klement V koji je poveo krizarski rat protiv Dolcina. I to je bilo pravedno,
jer je u tim pismima Dolcino sad ve postavljao teorije nespojive s pravovjerjem. Ustvrdio je da je
rimska crkva drolja, da se sveenicima ne duguje poslusnost, da je svaka duhovna vlast presla na
apostolsku sektu, da jedino apostoli stvaraju novu crkvu, da apostoli mogu razvrgnuti brak, da se
nitko tko ne bude pripadnik sekte nee spasiti, da nijedan papa ne moze oprastati grijehe, da se ne
moraju plaati desetine, da je zivot bez zavjeta savrseniji nego zivot sa zavjetom, da u posveenoj
crkvi molitva ne vrijedi vise nego u stali i da se Krist moze slaviti u sumama kao i u crkvama.« »Je
li uistinu sve to kazao?« »Dakako, to je sigurno, to je napisao. Na zalost, cinio je i mnogo gore od
toga. Kad je izgradio utvrde na elavom zidu, poceo je pljackati naselja u dolini, poduzimati
pohode radi grabeza kako bi se opskrbio, sve u svemu, vodio je pravi pravcati rat protiv obliznjih
sela.« »Sva su bila protiv njega?«
»Ne zna se. Mozda je imao podrsku nekih od njih, rekao sam ti da se bio umijesao u splet mjesnih
sva a i sporova. U me uvremenu je stigla zima godine 1305., jedna od najostrijih u posljednjih
nekoliko desetljea, i svuda je uokolo harala velika oskudica. Dolcino je svojim sljedbenicima
poslao tree pismo, a mnogi su mu jos uvijek prilazili, ali je na brdu zivot postajao nepodnosljiv,
tako su izgladnjeli da su jeli konjsko meso i meso drugih zivotinja s kuhanim sijenom. I mnogi
pomrijese.«
»Ali protiv koga su se sada borili?« »Biskup grada Vercellija utekao se Klementu V. pa se
zametnuo krizarski rat protiv heretika. Izdan je proglas o opem oprostu za sve koji su bili clanovi
sekte, u pomo su pozvani Ludovik Savojski, lombardski inkvizitori i milanski nadbiskup. Mnogi
su posegnuli za krizem da bi priskocili u pomo gra anima Vercellija i Novare, a dosli su iz
Navoje, iz Provanse, iz Francuske, i biskup Vercellija postade vrhovnim zapovjednikom. Celni
odredi dviju vojski neprestano su se tukli, ali su dolcinove utvrde i dalje bile neosvojive, a
bezboznicima je na nekakav nacin stizala potpora.« »Od koga?«
»Od drugih bezboznika, mislim, koji su se nasla ivali tim leglom nereda. Krajem godine 1305.,
me utim, poglavica hereze bio je prisiljen opustiti elavi zid i na njemu ostaviti ranjenike i
bolesnike pa je otisao na podrucje Trivera, kamo je premjestio svoje cete i utaborio se na brdu koje
su tad zvali Zubello, a odonda nosi ime Rubello ili Rgbello, jer je bio tvr avom rebelijanata sto su
ustali protiv crkve. Sve u svemu, ne mogu ti sad ispricati sve sto se zbilo, doslo je do strahovitih,
pokolja. Ali naposljetku su odmetnici bili primorani na predaju, Dolci-no i njegovi uhieni te su po
pravdi zavrsili na lomaci.« »I lijepa Margareta?«
Ubertino me pogleda: »Sjetio si se da je bila lijepa, je li? Bila je, kazu, lijepa i mnogo se tamosnjih
vlastelina ponudilo da e je uzeti za zenu kako bi je spasili od lomace. No ona to nije htjela, umrla
je bez pokajanja s onim svojim nepokajanim ljubavnikom. I neka ti to posluzi kao pouka, cuvaj se
babilonske bludnice i kad ti se prikazuje u liku najdrazesnijega celjadeta sto si ga ikada vidio.«
»Ali sad mi ovo kazite, oce. Doznao sam da su samostanski opskrbnik, a mozda i Salvatore, sreli
Dolcina i da su u neku ruku bili s njim...«
»Suti i ne sudi prenaglo. Opskrbnika sam upoznao u samostanu male brae. Istina, poslije svega
onoga sto se dogodilo u vezi s Dolcinom. Tih godina, prije nego sto smo odlucili da potrazimo
utociste u redu svetog Benedikta, mnogo je spiritualaca vodilo nesre en zivot i moralo ostaviti
svoje samostane. Ne znam gdje je Remigio bio prije nego sto sam ga sreo. Znam da je uvijek bio
dobar fratar, bar u pogledu pravovjerja. Sto se ostalog tice, put je, zaliboze, slaba...«
»Sto hoete time rei?«
»Nisu to stvari za koje treba da znas. Pa dobro, napokon, budui da smo ve o tome govorili i kad
ti moras znati razlikovati dobro od zla...«, jos se skanjivao, »rei u ti da sam ovdje, u opatiji, cuo
kao da se govorka da opskrbnik ne moze odoljeti stanovitoj napasti... Ali to su samo glasine. Ti se
moras nauciti da na te stvari i ne pomisljas.« Ponovno me privuce k sebi i cvrsto me zagrli, pa mi
pokaza Djevicin kip: »Ti se moras posvetiti u bezgresnu ljubav. Pogledaj onu koja je svoju
zenskost pretvorila u nesto uzviseno. O njoj zato mozes rei da je lijepa, kao ljubljena u Pjesmi nad
Pjesmama. U nje, rece, lica ozracena nekom unutrasnjom radosu, upravo kao sto je dan prije bilo
Opatovo lice dok je govorio o draguljima i o zlatu od kojeg je nacinjeno njegovo posu e, »u nje
cak i tjelesna ljupkost postaje znakom nebeskih ljepota i stoga ju je kipar prikazao sa svim carima
koje moraju krasiti zenu.« Pokaza mi vitko poprsje Djevicino, koje je uspravno i stisnuto drzao
steznik u sredini vezan vrpcama, a njima su se igrale Djetetove rucice. »Vidis u-Pulchraenim sunt
ubera quae paululum supereminent et tument modice fluitantia licenter, sed leniter restricta, repressa
sednon depressa... Sto osjeas pred tim prizorom prepunim miline?« Ja se zestoko zacrvenjen
okrenem utei kako se u meni razbuktava neka vatra. Mora da je to Ubertino opazio, ili je mozda
uocio kako mi se zare obrazi, jer odmah doda: »Ali moras nauciti razlikovati nadnaravnu ljubav
od uspaljenosti osjetila. To je cak i svecima tesko.« »Ali kako se prepoznaje dobra ljubav?«, drsui
upitah. »Sto je ljubav? Nista na svijetu, ni covjeka ni avla, niti ikoju stvar ne smatram tako
sumnjivim kao ljubav, jer ona vise nego ista drugo prozima dusu. Ne postoji nista sto bi toliko
zaokupilo i sputalo srce kao ljubav. I zbog toga, osim u slucaju da raspolaze oruzjem kojim je
moze ovladati, od ljubavi se dusa moze neizmjerno upropastiti. Ja mislim da Dolcino, da ga
Margareta nije zavela, ne bi bio zauvijek izgubio dusu, i da nije bilo drzovite raspojasanosti i
slobodnog openja na elavom zidu, mnoge od njih ne bi bio zatravio car pobune. Pazi, ne
govorim ti to samo o losoj ljubavi, koju naravno valja izbjegavati kao nesto avolsko, nego pri
tome mislim, i to s velikim strahom, i na dobru ljubav, koja struji izme u Boga i covjeka, izme u
dvojice bliznjih. Cesto se dogodi da se dvoje ili troje, muskarci i zene, vrlo srdacno vole i gaje
neobicnu uzajamnu privrzenost te pozele uvijek zajedno zivjeti, pa kad to jedna strana hoe, i
druga za tim cezne. I priznajem da me takav osjeaj vezivao za kreposne zene kakve su Angela i
Klara. Pa ipak se i to moze zamjeriti, makar i bilo duhovne naravi i Bogu za ljubav... Jer cak i
ljubav koja se osjea dusom, ako nismo oboruzani nego je primamo odvise uzbu eno, poslije
splasne ili se pak ponasa nerazumno. 0, ljubav ima razna svojstva, dusa se njome najprije raznjezi,
onda iznemogla posrne... Ali poslije osjeti pravo uzbu enje Bozje ljubavi pa klice, Api, postaje
poput kamena u pei sto se raspada u vapno i pucketa dok je plamen oblizuje...« »I to je dobra
ljubav?«
Ubertino me pogladi po kosi, a pogledavsi ga vidjeh da su mu se oci orosile suzama: »Jest, to je
napokon dobra ljubav.« Skinu ruku s mojih ramena: »No kako je tesko«, dometnu, »kako ju je
tesko razlikovati od one druge. Ponekad, kad ti zloduh iskusava dusu, cini ti se da si nalik na
covjeka objesena za gusu, ruku sapetih na le ima i s povezom na ocima, koji se klati na vjesalima,
a ipak je ziv i bez ikakve pomoi, bez ikakva potpornja, bez spasa visi u prazno...«
... lice mu vise nije vlazio samo plac, nego i tanak sloj znoja. Tad zurno mi rece. »Kazao sam ti sto
si htio znati. S ove je strane zbor an ela, a s one grotlo pakla. Idi i hvaljen budi Isus.« Opet pade
pred Djevicu i zacuh ga gdje tiho jeca. Molio je.

Ne iza oh iz crkve. Razgovor s Ubertinom unio mi je u dusu i utrobu cudnu vruicu i neizreciv
nemir. Mozda me to ponukalo na neposluh pa odlucih da se bez Vilima vratim u knjiznicu. Ni
sam nisam znao sto trazim. Htio sam istraziti to nepoznato mjesto i privlacila me zelja da se u
njemu sna em bez pomoi svojeg ucitelja. Popeh se onamo kao sto se Dolcino bio popeo na
Rubello.
Uza se sam imao svijeu (Zasto sam je ponio? Jesam li ve snovao svoju tajnu nakanu?) pa gotovo
zmirei u oh u kosturnicu. Ubrzo sam bio u skriptoriju.
Bila je to kobna vecer, mislim, jer dok sam njuskao oko stolova ugledah na jednome od njih
rasklopljen rukopis koji je neki redovnik tih dana prepisivao. Naslov me smjesta primami: Historia
fratris Dulci-ni Heresiarche. Mislim da je rukopis lezao na stolu Petra iz Sant'Albana, za kojega su
mi bili rekli da upravo prepisuje velicanstvenu povijest hereze (naravno, nakon onoga sto se u
opatiji dogodilo nije mogao nastaviti rad -- ali neu da preduhitrim doga aje). Nije dakle bilo
niceg izvanrednog u tome sto se taj tekst nalazi bas ondje, a do njega je bilo i drugih tekstova
slicnih tema, o patarenima i o flagelantima. Ta me se okolnost, me utim, dojmi kao nadnaravan
znamen, jos uvijek ne znam da li nebeski ili avolski, i lakomo se dadoh na citanje spisa. Nije bio
predug, a u prvom je dijelu, s mnogo pojedinosti koje sam zaboravio, govorio o onome sto mi je
bio ispricao Ubertino. Kazivalo se i o mnogim zlocinima koje su Dolcinove pristase pocinile za
vrijeme rata i opsade. I o zavrsnoj bitci, surovoj i krvavoj. Ali nai oh i na nesto sto mi Ubertino
nije ispripovijedao, a sto je sigurno ispricao neki ocevidac u cijoj su masti doga aji jos bili zivo
prisutni!
Doznadoh dakle da su o ozujku 1307., na svetu subotu, posto su ih napokon uhvatili, Dolcina,
Margaretu i Longina odveli u grad Biellu i izrucili biskupu, koji je cekao na papinu odluku.
Saznavsi za vijest, papa je prenije francuskom kralju Filipu uz ove rijeci: »Stigle su nam vrlo
ugodne vijesti, bremenite radosu i veseljem, jer je onaj gad i zloduh, sin Belijalov, odvratni
herezijarh Dolcino, poslije mnogi« opasnosti, napora, pokolja i brojnih sukoba, sa svojim
sljedbenicima napokon zatocen u nasim tamnicama, zaslugom precasnog brata naseg Raniera,
biskupa Vercellija, uhien na dan svete vecere Nasega Gospodina, a toga je istog dana smaknuto
veliko mnostvo zarazom okuzenu koji s njim bijahu.« Papa je prema zatvorenicima bio
nemilosrdan i naredi biskupu da ih pogubi. U srpnju iste godine, prvoga dana u mjesecu, heretike
predadose svjetovnim vlastima. Dok su se gradska zvona orila pozivajui na uzbunu, okruzenu
krvnicima posjeli su ih na kola koja su u pratnji oruznika prosla cijelim gradom, dok su s ostalih
krivaca na svakom uglu uzarenim klijestima trgali meso. Margaretu su spalili prvu, na Dolcinove
oci, a da se na njegovu licu ni misi nije pomaknuo, kao sto nijednom nije zajaukao kad bi mu se
klijesta zarila u udove. Zatim su kola nastavila put, a krvnici su svoje oru e umakali u posude
pune gorue zerave. Dolcino je podnio druge muke, ali je i dalje ostajao nijem, osim sto je malo
slegnuo ramenima kad su mu odsjekli nos i sto je ispustio tezak uzdah, kao da kmeci, kad su mu
otkinuli muski ud. Zadnjim je rijecima izviknuo da se nee pokajati te upozorio da e treeg dana
uskrsnuti. Zatim ga spalise i njegov pepeo rasprsise na vjetru.
Zatvorih rukopis, a ruke su mi se tresle. Dolcino je pocinio mnogo zlocina, rekli su mi, ali je
spaljen na grozan nacin. A na lomaci se ponio... kako? S odlucnosu mucenika ili s oholosu
prokletnika? Dok sam se klecajui uspinjao stubama sto su vodile u knjiznicu, shvatih zasto sam
tako smuen. Iznenada se sjetih prizora koji sam bio vidio prije nekoliko mjeseci, nedugo posto
sam stigao u Toskanu. Pitao sam se dapace kako to da sam ga dotad bio gotovo smetnuo s uma,
kao da je moja bolesna dusa htjela izbrisati uspomenu sto ju je tistila poput more. Ili bolje, nisam
ga smetnuo s uma, jer bih svaki put kad bi se govorilo o fratriima ponovno ugledao slike te
zgode, ali sam ih uvijek potiskivao u najskrovitije kutke svojega duha, kao da je grijeh sto sam bio
svjedokom toga uzasa.
O fratriima sam prvi put cuo govoriti onih dan a kad sam u Firenci vidio kako jednog od njih
spaljuju. Bilo je to malo prije nego sto sam sreo fra Vilima. On je odgodio svoj dolazak u taj grad
pa mi je otac dopustio da posjetim Firencu, jer smo culi gdje hvale njezine prekrasne crkve. Obisao
sam Toskanu da bih bolje naucio talijanski narodni jezik te napokon proboravio tjedan dana u
Firenci, zbog toga sto su mi o orne gradu mnogo pricali pa sam ga zelio upoznati. y Dogodi se tako
da cim stigoh cuh gdje se govori o teskom slucaju 0 je potresao sav grad. Tih su dana strogom
inkvizitorskom postupku podvrgnuli nekog krivovjernog fratria, kojeg su teretili za zlodjela
protiv vjere te ga dovukli pred biskupa i ostale duhovnike. Idui za podacima koji su me o tome
obavijestili odoh do mjesta gdje se odvijao, gdje sam cuo kako svijet prica da je taj fratri, imenom
Mihovil, zapravo vrlo pobozan covjek koji je propovijedao pokoru i siromastvo ponavljajui rijeci
svetog Franje, a pred suce ga je dovela zloba nekih zena koje su hinile da se u njega zele
ispovjediti kako bi mu zatim pripisale hereticke postavke. Stovise, biskupovi su ga ljudi uhitili
upravo u kui tih zena, sto me cudilo, jer crkveni covjek ne bi smio poha ati tako neprikladna
mjesta da bi podijelio sakramente, no cinilo se da je to slabost fratria, sto se ne pridrzavaju kako
valja pravila pristojnosti, pa je mozda i bilo neke istine u tome sto ih javno mnijenje smatra ne
samo hereticima, nego i ljudima sumnjiva ponasanja (kao sto se za katare uvijek govorilo da su
bogumili i sodomiti).
Do oh u crkvu Svetog Spasa u kojoj se odigravao proces, ali nisam mogao ui jer se pred crkvom
gurala svjetina. Neki su se me utim bili popeli i drzali se za resetke na prozorima te su vidjeli i
culi sto se doga a, pa su to i prenosili drugima koji su stajali ispod njih. Tada su fra Mihovilu
upravo iznova citali priznanje sto ga je dao dan prije, u kojem je kazao kako Krist i apostoli
njegovi »nikoju stvar ni posebnu ni zajednicku kao svoju ne ima ahu«, na sto je Mihovil
prosvjedovao daje biljeznik sada dodao »mnoge lazne konzekvencije« i vikao (to sam cuo izvana)
»polagat ete vi racun o tome na Sudnji dan!«. No inkvizitori procitase priznanje onako kako su ga
bili sastavili i na kraju ga upitase hoe li se vladati kako nalaze misljenje crkve i naroda cijeloga
grada. I zacuh kako Mihovil na sav glas vice da se zeli vladati kako mu nalaze ono u sto vjeruje, to
jest da e »Krista smatrati raspetim siromahom, a papu Ivana XXII. heretikom, kad tvrdi
suprotno«. Uslijedi velika rasprava za vrijeme koje su inkvizitori, a medu njima je bilo dosta
franjevaca, htjeli dati do znanja da Sveto pismo nije reklo ono sto kaze on, a on ih je optuzivao da
time poricu pravilo vlastitog reda, a oni se okomise na njega pitajui ga misli li da Sveto pismo
razumije bolje nego oni koji su u tome strucnjaci. A fra Mihovil, doista vrlo uporan, sve im je to
osporavao, pa ga ovi uzese napadati provokacijama poput ove: »E pa onda hoemo da smatras da
je Krist posjedovao zemaljska dobra, a da je papa Ivan katolik i svetac.« Mihovil nije uzmicao:
»Nije, heretik je.« A oni rekose da jos nikad nisu vidjeli nekoga tako tvrdokorna u svojoj opakosti.
No ja sam vani medu svjetinom cuo gdje mnogi govore kako je fra Mihovil nalik na Krista me u
farizejima i uvidjeh da dobar dio pucana vjeruje u Mihovilovu svetost.
Naposljetku ga biskupovi ljudi ponovo odvedose u zatvor. Uvecer mi rekose da je mnogo fratara,
biskupovih prijatelja, Mihovilu da ga izgrdi i da od njega zatrazi opoziv, ali je on
netko tko je siguran u svoju istinu. I svakome je ponavljao da je Krist bio siromasan i da su tako
kazali i sveti Franjo i sveti Dominik, da ga osude na muke zato sto ispovijeda taj ispravni sud, to
e domalo moi doznati sto kazu Sveto pismo, dvadeset i cetiri starca Apokalipse, Isus Krist, sveti
Franjo i svi dicni mucenici. I kazase mi da je rekao: »Ako s toliko zara citamo o doktrini nekih
svetih opata, s kolikim tek zarom i radosu moramo zeljeti da budemo s njima.« A na takve bi
rijeci inkvizitori izlazili iz tamnice namrgo ena lica i srdito vikali (i ja sam to cuo): » avao je usao
u njega!«
Sutradan doznasmo da je izrecena presuda, pa oti oh u biskupski ured gdje sam mogao vidjeti
pergament s kojeg sam dio prepisao na svoju plocicu.
Pocinjao je s »In nomine Domini amen. Hec est quedam condemnatio corporalis etsententia
condemnaHonis corporalis lata, data etin hiisscriptis sententialiterpronumptiata etpromulgata...« i tako
dalje, a nastavljao se strogim opisom grijeha i krivnja navedenog Mihovila, a dio teksta prenosim
ovdje kako bi citatelj mogao po svojem razboru prosuditi: Johannem vocatum fratrem Micchaelem
Iacobi, de comitatu Sancti Frediani, hominem male condictionis, et pessime conversationis, vite et fame,
hereticum et heretica labe pollutum et contrafidem cactolicam credentem et ajfirmantem... Deumpre oculis
non habendo sedpotius humani generis inimicum, scienter, studiose, appensate, nequiter et animo et inten-
tione exercendi hereticam pravitatem stetit et conversatus Juit cum Frati-cellis, vocatis Fraticellis delta
povera vita hereticis et scismaticis et eorum pravam sectem et heresim secutusfuit et sequitur contrafidem
cactolicam... et accessit ad dictam civitatem Florentie et in locis publicis dicte civitatis in dicta inquisitione
contentis, credidit, tenuit et pertinanciter affirmavit ore et corde... quod Christus redentor noster non habuit
rem aliquam in proprio vel comuni sed habuit a quibuscumque rebus quas sacra scriptura ewn habuisse
testatur, tantum simplicem facti usum.
Nisu ga optuzivali samo za te prijestupe, nego je bilo i drugih kojih mi se jedan ucini vrlo
sramnim, iako ne znam je li on to zaista potvrdio, ukratko, govorilo se da je
svedeni mali brat izjavio kako sveti Toma Akvinski nije ni svetac niti spasitelj, nego je proklet i
osu en, na vjecne muke! Pravorijek je odre ivao Kaznu, jer optuzeni nije htio izmijeniti svoje
ps t ex dicta sententia lataper dictum do- episcopum florentinum, dictum Johannem fore hereticum,
tantis herroribus et heresi corrigere et emendare, et se ad redam fiAj dirigere, habentes dictum Johannem pro
irreducibili, pertinace et hostinatn in dictis suis perversis herroribus, ne ipse Johannes de dictis suis
sceleribus et herroribus perversis valeat gloriari, ei ut eius penna aliis transeat in ex-plum; idcirco, dictum
Johannem vocatum Jratrem Micchaelem hereticum et scismaticum quod ducatur ad locum iustitie
consuetum, et ibidem ime et Jlammis igneis accensis concremetur et comburatur, ita quod penittis moriatur
et anima a corpore separetur.
Kad je pravorijek objelodanjen, crkveni ljudi ponovno do ose u zatvor i upoznase Mihovila s
onim sto e se dogoditi, cuo sam pace gdje kazu: »Fra Mihovile, ve su nacinjeni mitra i plast i na
njima naslikani fratrii u pratnji avola.« Htjeli su ga prestrasiti i prisiliti da svecano oporekne
svoje tvrdnje. No fra Mihovil kleknu i rece: »Ja mislim da e oko lomace stajati nas otac Franjo, i ne
samo to, drzim da e tu biti i Isus, apostoli i dicni mucenici Bartolomej i Antun.« Na taj je nacin
posljednji put odbio ponude inkvizitora.
Idueg jutra i ja sam bio na biskupskom mostu gdje su se bili okupili inkvizitori, pred koje
dovukose fra Mihovila, jos uvijek u kladama. Neki vjernik pade na koljena ispred njega da bi
primio njegov blagoslov i vojnici ga uhitise te smjesta odvedose u zatvor. Zatim inkvizitori
osu eniku procitase pravorijek i upitase ga opet zeli li se pokajati. Na svakom mjestu na kojem se
u presudi govorilo da je on heretik Mihovil bi odgovarao: »Nisam heretik, gresnik jesam, ali sam
katolik«, a kad bi se u spisu imenovao »precasni i presveti papa Ivan XXII.«, Mihovil bi odvraao:
»Ne, nego heretik«. Onda biskup naredi da Mihovil do e i klekne pred njega, a Mihovil rece da ne
kleci pred hereticima. Nagnase ga silom da klekne, pa on promrmlja: »Bog e mi to oprostiti.« A
kad su ga onamo bili doveli u punom sveenickom ruhu, zapoce obred u kojem su mu komad po
komad skidali ruho, sve dok ne ostane u onom haljetku sto ga u Firenci zovu 'cioppa'. Kao sto je
obicaj kad se posveuje pop, ostrom mu britvom zarezase jagodice prstiju i obrijase kosu. Zatim ga
predadose kapetanu i njegovim ljudima koji su s njim vrlo grubo postupali i stavili ga u klade da
bi ga vratili u tamnicu, a za to je vrijeme on govorio svjetini: »Per Dominum moriemur«. Kako sam
doznao, trebalo je da ga spale tek sutradan. I toga dana ga do ose pita« zeli li se ispovjediti i
pricestiti. On odbi govorei da ne zeli sagrijesiti primajui sakramente od nekoga tko u grijehu
zivi. I tu se, mislim, ponio i pokazao da ga je pokvarila patarenska hereza.
Napokon osvanu jutro smaknua, a po njega do e neki barjaktar koji nije bio prijateljski
raspolozen, jer ga upita kakav je on to covjek i zasto je toliko zapeo kad je dovoljno priznati ono
sto priznaje sav narod i prihvatiti misljenje svete majke crkve. No Mihovil e ustrajno: »Ja vjerujem
u Krista, raspetog siromaha.« Barjaktar ode sirei ruke. Tad stigose kapetan i njegovi ljudi da
odvedu Mihovila u dvoriste gdje ga je cekao biskupov namjesnik koji mu procita priznanje i
osudu. Mihovil opet stade pobijati lazne izjave koje su mu pripisali, a to su zapravo bile tako
tanane stvari da ih se ja ne sjeam, a onda ih nisam dobro razumio. Ali je o njima, dakako, ovisila
Mihovilova smrt i progoni fratria u tolikoj mjeri da nisam shvaao zasto crkveni ljudi i svjetovna
vlast tako zestoko nasru na osobe koje zele zivjeti siromasno i drze da Krist nije imao zemaljskih
dobara. Jer, mislio sam u sebi, ako postoji netko koga treba da se boje, onda su to ljudi koji zele
zivjeti bogato i drugima oduzimati novac i unositi grijeh u crkvu bavei se simonijom. To rekoh
nekom covjeku koji je stajao do mene, jer vise nisam mogao sutjeti. Taj mi se podrugljivo nasmijesi
te rece kako fratar koji zivi u siromastvu postaje los primjer puku, jer mu tako vise nisu po volji
fratri koji zive drugacije. Osim toga, dometnu, to propovijedanje siromastva usa uje neke lose
ideje puku, koji bi u tim propovijedima mogao nai razloga za oholost, a oholost moze navesti na
mnoga ohola djela. I najposlije, rece da moram znati (a ni njemu nije jasno po kojoj logici) kako
fratri koji propovijedaju siromastvo samim tim prelaze na carevu stranu, sto se papi ne svi a. Svi
mi se ti razlozi ucinise vrlo prihvatljivima, iako mi ih je kazao covjek neznatna obrazovanja. Samo
sto sad nisam razum zasto bi fra Mihovil zelio umrijeti na tako uzasan nacin da bi ugodio caru ili
da bi izgladio spor me u sveenickim redovima. I doista, netko od nazocnih rece: »Nije on svetac,
poslao ga je Ludvig da sije razdor medu gra ane, a fratrii su Toskanci, ali iza njih stoje carski
glasnici.« Drugi e pak: »Pa on je lu ak, opsjednut je zloduhom, naduo se od oholosti pa uziva u
mucenju od proklete tastine, tim fratrima daju da cittaju previse zivota svetaca, bolje bi bilo da se
zene!« A neki e drugi: «Ne, trebalo bi nam da su svi krsani takvi, spremni da posvjedoce o svojoj
vjeri kao u pogansko vrijeme.« Dok sam slusao te glasove ne znajui vise sto da mislim, pruzi mi
se prilika da ponovno optuzenika vidim s lica, u cemu me u nekoliko navrata bilo sprijecilo
mnostvo pred mene. Vidjeh lice nekoga tko promatra stvari koje nisu s ovoga svijeta, kao sto sam
znao vidjeti na kipovima svetaca u zanosu vizije. I, bio lu ak ili vidovnjak, on potpuno svjesno
hoe da umre, vjeruje da e svojom smru poraziti neprijatelja, tko god on bio. I kad shvatih da e
njegov primjer ponukati druge ljude da po u u smrt zaprepastila me jedino tolika odlucnost, jer ni
danas ne znam prevladava li u njemu slicnima ohola ljubav prema istini u koju vjeruju, sto ih od-
vodi u smrt, ili ohola zelja za smru, sto ih sili da zastupaju svoju istinu kakva je da je. I to me
ispunja osjeajem divljenja i straha.
No vratimo se Mihovilovim mukama. Svi se sada uputise prema mjestu smaknua.
Kapetan i njegovi izgurase kroz vrata osu enika koji je na sebi imao suknjicu s nekoliko
otkopcanih dugmeta i hodao velikim koracima i pognute glave, izgovarajui rijeci svoje sluzbe,
nalik na nekog od mucenika. Bilo je svijeta da covjek ne povjeruje, a mnogi su vikali: »Nemoj
umrijeti!« i on bi odgovarao: »Hou da umrem za Krista«, »Ali ti ne umires za Krista«, govorili su
mu, a on e: »Nego za istinu«. Kad stigose do mjesta zvanog Prokonzulov ugao, netko mu zavice
neka moli Boga za sve njih i neka blagoslovi svjetinu. U ulici Svete Liperate rekose mu: »Ludove
jedan, vjeruj u papu!« a on odvrati: »Napravili ste boga od tog svojeg pape«, pa doda: »Lijepo su
vas sredili ti vasi paperi« (bila je to igra rijecima ili dosjetka, u kojoj su pape postajali gusani, u
toskanskome narjecju, kako su mi objasnili), i svi se zacudise sto ide u smrt zbijajui sale.
Kod svetog Ivana mu povikase: »Spasi zivot!«, a on odgovori: »Spasite se od grijeha!«. Na staroj
trznici mu povikase: »Spasi se, spasi se!« a on odgovori: »Spasite se od pakla!«. Na novoj trznici se
netko prodera: »Pokaj se, pokaj se«, a on odgovori: »Pokajte se za lihvu«. Dosavsi do Svetoga kriza
vidje fratre iz svojeg reda koji su stajali na stepenistu, pa im predbaci da ne slijede pravilo svetog
Franje. Poneki od njih slegose ramenima, ali se ostali od stida pokrise kukuljicom po licu.
Idui prema Vratima od pravde mnogi su mu govorili: »Zanijeci, zanijeci, ne zeli svoju smrt«, a on
e: »Krist je umro za nas«. A oni e: »Ali ti nisi Krist, ne moras umrijeti za nas!«, a on e: »Ali ja
hou da umrem za njega«. Na Poljani od pravde netko ga zapita zasto ne ucim kao stanoviti fratar,
njegov starjesina, koji je zanijekao svoje stavove-ali Mihovil odgovori da nije zanijekao, i vidjeh
kako mu mnogi me u svjetinom odobravaju i bodre ga da se dobro drzi. Tako sam i ja ka0 mnogi
drugi shvatio da su to njegova subraa pa se odmakosmo.
Napokon pro osmo kroz vrata i pred nama se ukaza lomaca ili kolibica, kako su je ondje zvali, jer
su komadi drva bili postavljeni u obliku kolibe, koju opkolise naoruzani konjanici kako se
mnostvo ne bi priblizavalo. Tu privezase fra Mihovila za stup. Zacuh kako mu netko dovikuje:
»Pa sto je to zbog cega hoes umrijeti?« a on odgovori: »To je istina u meni kojoj se samo smru
moze posvjedociti«, potpalise vatru. A fra Mihovil, koji je ve bio zapjevao Credo, nakon toga uze
pjevati Te Deum. Otpjeva mozda osam stihova, onda se savije kao da e kihnuti i srusi se na tlo, jer
su se bile zapalile sveze. I ve je bio mrtav, jer se na lomaci umire i prije nego sto pocne gorjeti
tijelo, zbog velike vruine od koje pukne srce i zbog dima koji nahrupi u grudi.
Zatim citava koliba planu poput baklje i nastade veliki bljesak, i da nije bilo pougljenjenog tijela
mrtvog Mihovila sto se jos naziralo izme u razbuktalih cjepanica, bio bih mislio da se nalazim
pred goruim grmom. Tako sam bio blizu da dozivim viziju (sjetih se dok sam se stubistem penjao
u knjiznicu), da mi se na usnama same od sebe pojavi nekoliko rijeci o ekstatickom ushitu sto sam
ih procitao u knjigama svete Hildegarde: »Plamen se sastoji od blistavog sjaja, unutrasnje snage i
vatrenog zara, ali je blistavi sjaj u njemu zato da bi svijetlio, a vatreni zar zato da bi gorio.«
Sjetih se nekoliko Ubertinovih recenica o ljubavi. Pred mojim se ocima slika Mihovila na lomaci
stopi s Dolcinovom slikom, a Dolcinova slika sa slikom lijepe Margarete. Ponovno me obuze onaj
nemir koji sam bio osjetio u crkvi.
Nastojao sam ne misliti vise na to pa se odlucno uputih u labirint. Prvi put sam u nj ulazio sam.
Duge sjene sto ih je svjetiljka bacala na pod strasile su me jednako kao privi enja prethodne noi.
Bojao sam se stalno da u se nai pred novim zrcalom, jer zrcala imaju tako carobnu mo da se, i
kad znas da su posrijedi zrcala, ne prestajes plasiti.
J druge strane, nisam se pokusavao orijentirati niti zaobilaziti sobu s mirisima koji navode na
privi enja. Stupao sam kao u groznici i nisam znao kamo zelim ii. Zapravo se ne udaljih previse
od polazista, jer se ubrzo zatekoh u sedmorokutnoj dvorani iz koje sam krenuo. Tu su na stolu bile
raspore ene neke knjige za koje mi se nije cinilo da sam ih vidio vecer prije. Naslutih da su to
svesci koje je Malahija donio iz skriptorija, ali ih jos nije smjestio gdje spadaju. Nisam shvaao
kako sam daleko od dvorane s mirisima, jer sam osjeao kao neku ucenost koja je mozda bila
posljedica kakvog strujanja sto je dopiralo sve do mene ili onoga o cemu sam dotad snatrio.
Otvorih svezak ukrasen minijaturama koje su po stilu djelovale kao da potjecu iz samostana
najsjevernijih krajeva Thule.
Na stranici kojom je pocinjalo sveto evan elje apostola Marka dojmila me se slika koja je
prikazivala lava. To je sigurno bio lav, iako nikad prije nisam bio vidio lava od krvi i mesa, a
minijaturist je vjerno prenio njegovo oblicje, nadahnuvsi se mozda lavovima u Hiberniji, zemlji
cudovisnih stvorova. Uvjerih se da ta zivotinja, kao sto uostalom kaze i Physiologos, istovremeno
ujedinjuje sva najstrahotnija i najvelicanstvenija svojstva, pa mi je ta slika u pamet dozivala i sliku
dusmanina i sliku Gospodina Naseg Isusa Krista u isti cas, i nisam znao kako da protumacim
njezinu simboliku te sam sav drhtao, sto od straha, sto od propuha koji je izvirao iz pukotina u
zidovima.
Lav kojeg sam vidio imao je usta nacickana zubima i glavu optocenu krljustima kao u zmije, a
golemo se tijelo upiralo o cetiri sape siljastih i grabezljivih pandza. Onako prekriveno krznom
slicilo je nekome od onih sagova kakve sam poslije vidio da donose s Istoka, cijelo je bilo nacinjeno
od crvenih i smaragdnih ljusaka na kojima su se, zuti poput kuge, ocrtavali strasni i moni obrisi
kostiju. Zut je bio i rep koji se preko leda uvijao sve do glave i zavrsavao volutom od bijelih i crnih
pramenova.
Ve me je dosta bio potresao lav (i ne jednom sam se ogledao oko sebe strepei da e kraj mene
iznenada iskrsnuti zivotinja takvog oblicja), kad odlucih pogledati i druge listove. Oko mi pade na
sliku covjeka sto se nalazila na pocetku Matejeva evan elja. Ne znam zasto, uplasi me vise nego
lav: lice mu je bilo ljudsko, ali je covjek bio opkoljen necim nalik na ukrueno misno ruho koje mu
je sezalo do stopala, a bilo je oblozeno crvenim i zutim dragim kamenjem. Ta glava sto je
zagonetno izvirivala iz tvr ave rubina i topaza ucini mi se (kako li sam bogohulan od straha
postao!) poput tajanstvenog ubojice cije smo ne vidljive tragove slijedili. Zatim mi postade jasno
zasto sam tako tijesno povezivao zvijer i oklopljenog covjeka s labirintom: zato sto su i jedno i
drugo izranjali, kao svi likovi te knjige, iz gusto isprepletene mreze labirinta, u kojem kao da su
niti oniksa i smaragda, konci hrizopraza, vrpce berila aludirale na splet dvorana i hodnika u
kojem sam se nalazio. Na stranici se moj pogled gubio bljestavim stazama kao sto su mi se noge
gubile u zamrsenom slijedu dvorana u knjiznici, pa me to sto sam svoje lutanje vidio prikazano na
pergamentu ispuni nemirom i uvjeri me da svaka od tih knjiga uz podsmijeh ispreda pricu koja se
u tome trenutku tice mene. »De te fabula narratur«, rekoh sam sebi i zapitah se ne sadrze li te
stranice i pricu koja e me se ticati u trenucima sto me tek cekaju.
Otvorih drugu knjigu koja je izgledala kao da pripada hispanskoj skoli- Boje su bile zarke, a
crvena je bila nalik na krv ili vatru. Bila je to knjiga apostolova otkrivenja i, kao prethodne veceri,
naletjeh na stranicu gdje se nalazila mulier amicta sole. No to nije bila ista knjiga, minijatura je bila
drugacija, u ovoj umjetnik nije toliko naglasio zenine obline. Usporedih njezino lice, grudi i gipke
bokove s Djevicinim kipom koji sam gledao s Ubertinom. Obiljezja su joj bila drugacija, ali mi se i
ova mulier ucini prekrasnom. Sjetih se da se ne smijem previse zabavljati tim mislima i okrenuh
nekoliko stranica. Nai oh na jos jednu zenu, no ovaj put je to bila babilonska bludnica. Nisu na
mene djelovale toliko njezine obline, koliko pomisao da je i ona zena kao i ona prva, pa ipak je
jedna majka svih odurnosti zemaljskih, a druga stjeciste svih vrlina. Obline su u oba slucaja bile
zenske i u stanovitom trenutku vise nisam bio kadar shvatiti kakva je razlika me u njima. Iznova
outjeh kako se u meni nesto komesa, slika Djevice u crkvi nadvi se nad sliku lijepe Margarete.
»Dusa mi je prokleta!«, rekoh samome sebi. Ili: »Ja sam lud.« Pa odlucih da vise ne ostajem u
knjiznici.
Sreom, bio sam blizu stubista. Pojurih nizbrdo uz opasnost da se spotaknem i ugasim svijeu.
Zatekoh se pod sirokim svodom skriptorija, ali se ni tu ne zaustavih nego pohitah niza stepenice
sto su vodile u blagovaonicu.
Ondje zadihan zastadoh. Kroz prozore je prodirala mjeseceva svjetlost, vani je bila blistava no,
tako da mi svijea gotovo vise nije bila potrebna kao u mracnim elijama i rovovima knjiznice.
Pustih je me utim da gori, mozda da mi bude utjehom. No jos sam bio zadihan, pa pomislih kako
bi bilo dobro popiti vode da smirim napetost. Kuhinja je bila blizu i ja prije oh blagovaonicu te
polako otvorih jedna od wata koja su je dijelila od druge polovice prizemlja zgrade.
U tom casu, umjesto da popusti, strah me obuze jos zese. Smjesta opazih da kraj krusne pei u
kuhinji ima jos nekoga, ili barem opazih da je u tom kutu upaljena svijea, pa prestravljen ugasih
svoju. U svojoj stravi prestravih i onog drugog (ili one druge), jer i oni brzo utrnuse svoju svijeu.
Uzalud, doduse, nono je svjetlo naime obasjavalo kuhinju, da bi preda mnom na podu ocrtalo
jednu ili vise nejasnih sjena. Sledih se, i ne usudih se ni ustuknuti ni zakoraciti naprijed. Cuh
saputanje, a ucini mi se i da cujem tih zenski glas. Zatim se iz skupine sto se mutno nasluivala
kraj pei izdvoji tamna i zdepasta sjena i pobjeze prema vanjskim vratima, koja su ocito bila
pritvorena, te ih zatvori za sobom. Ostadosmo tako ja, na pragu izme u blagovaonice i kuhinje, i
nesto neodre eno pokraj pei. Nesto neodre eno i sto je -- kako bih rekao? -- cviljelo. Iz sjene je
zapravo dopirao jecaj gotovo kao da netko tiho place ili u ritmu stenje od straha.
Plasljivcu nista ne ulijeva vise hrabrosti nego tuda uplasenost, ali prema sjeni ne po oh zato sto
me na to navela hrabrost. Prije bih rekao da je to bila neka opijenost slicna omamljenosti koja me je
spopala onda kad sam dozivio privi enja. U kuhinji se nalazilo nesto srodno kadu koji sam
prethodne noi bio osjetio u knjiznici. Ili mozda nije bila rijec o istim tvarima, samo sto u mojim
nadrazenim osjetilima postigose isti ucinak. Osjeao sam rezak vonj stipse, kocelja i srijesa kojima
su kuhari davali miris vinu. Ili se mozda, kako sam poslije doznao, tih dana pripremalo pivo (koje
su u tim sjevernim predjelima poluotoka dosta cijenilo), a proizvodilo se, kao sto je obicaj u mojoj
zemlji, uz pomo vrijesa, mocvarne mrce i divljeg ruzmarina. Vise nego moje nosnice, svi su ti
mirisi opili moj duh.
I dok mi je razum savjetovao da viknem: » Vade retro!« i udaljim se od tog cicavog celjadeta, koje je
zacijelo bilo vampir sto mi ga je poslao necastivi, moja me vis appetiriva gurnu naprijed, kao da
zelim sudjelovati u necem nevi enom.
Tako se primaknuh k sjeni, kadli na mjesecini koja se slijevala kroz velike prozore vidjeh da se
preda mnom nalazi zena, sva drhtava, koja je na grudima rukom stezala neki zamotuljak i placui
se povlacila prema otvoru pei.
Gospodin Bog, Blazena Djevica i svi sveci rajski neka mi sad budu na pomo dok pripovijedam sto
mi se dogodilo. Stid i dostojanstvo mojeg polozaja (sad sam ve star redovnik u ovom lijepom
samostanu u Melku, mjestu mira i spokojne meditacije) morali bi mi nalagati da budem pobozan i
oprezan. Morao bih jednostavno rei da mi se dogodilo nesto ruzno, ali da se ne prilici ponavljati
sto je to bilo, pa ne bih smutio ni sebe ni svojeg citatelja.
Ali nakana mi je bila da o tim davnim doga ajima ispripovijedani cijelu istinu, a istina je
nepodijeljena, prati je sjaj njezine vlastite jasnoe i ne dopusta da je nas probitak i nas sram
prepolove. Problem je vise u tome sto treba da kazem sto se dogodilo ne onako kako sad na to
gledam i kako pamtim (premda jos uvijek sve pamtim s neumoljivom zivotnosu i ne znam je li u
moje sjeanje zbivanja i misli tako zivo urezalo kajanje sto je nakon toga uslijedilo, ili me jos muci
nedostatnost tog istog kajanja koja u mojoj bolnoj dusi ozivljuje svaku, i najmanju pojedinost
vezanu za moju sramotu), nego onako kako sam tada vidio i dozivio. A to mogu uciniti s
pouzdanosu dostojnom ljetopisca zato sto, kad zazmirim, mogu ponoviti ne samo sve sto sam u
tim trenucima ucinio, nego i sto sam pomislio, kao da prepisujem tada ispisan pergament. Moram
dakle postupiti na taj nacin i neka mi sveti arhan eo Mihovil pomogne, jer kao pouku buduim
citateljima i kao pokoru za vlastitu krivnju sada zelim ispricati kako mladi moze upasti u
zloduhove zamke, i to tako da svima postanu jasne i ocevidne kako bi im se mogli oprijeti ako na
njih nabasaju.
To je dakle bila zena. Sto govorim, djevojka. Budui da sam dotad (a i otad, hvala budi Bogu) imao
malo dodira s biima tog spola, ne bih znao rei koliko je mogla imati godina. Znam da je bila
mlada, vrlo mlada, imala mozda sesnaest ili osamnaest proljea, ili mozda dvadeset, i iznenadila
me zbiljska ljudskost sto je izbijala iz te spodobe. Nije bilo privi enje i u svakom mi se slucaju
ucini valde bona. Mozda zbog toga sto je drhtala kao ptica na cicoj zimi, plakala i bojala me se.
Pomislivsi kako je duznost svakog dobrog krsanina pritei u pomo bliznjemu svome, vrlo joj se
blagonaklono priblizih i na ispravnom latinskom rekoh da me se ne mora strasiti jer sam prijatelj,
barem nisam neprijatelj, posve sigurno nisam onakav neprijatelj kakvog je ona valjda zamisljala.
Mozda zbog povjerenja koje joj je ulila blagost mojeg pogleda, stvorenje se primiri i pri e mi.
Primijetih da ne razumije latinski pa joj se nagonski obratih na svojem njemackom narodnom
jeziku, sto nju silno preplasi, ne znam da li zbog ostrih glasova na koje svijet toga kraja nije svikao
ili zato sto su je ti glasovi podsjeali na kakav drugi susret s vojnicima iz moje zemlje. Tad se
osmjehnuh, smatrajui da je govor pokreta i lica svima daleko razumljiviji nego govor rijeci, i ona
se umiri. Osmjehnu se i ona meni te mi kaza nekoliko rijeci.
Prilicno sam lose poznavao pucki jezik kojim je govorila, svakako, bio je drugaciji od jezika sto
sam ga djelomice naucio u Pisi, a ipak po glasu shvatih da su njezine rijeci njezne i ucini mi se da
mi kaze poput: «ti si mlad, ti si lijep...« Iskuseniku koji je u samostanu proveo cijelo djetinjstvo
rijetko se doga a da cuje sudove o svojoj ljepoti, stovise, obicno spominju da je tjelesna ljepota
prolazna i da je valja smatrati necim bezvrijednim: no beskrajne su klopke sto nam ih postavlja
dusmanin, pa priznajem, koliko god lazan bio, da je taj osvrt na moju pristalost zazvucao u mojim
usima i u meni izazvao nezadrzivo uzbu enje. To sto je, dok je to govorila, djevojka ispruzila ruku
i vrhovima prstiju pogladila moj tada posve golobradi obraz. Osjetih se kao da me hvata
nesvjestica, ali u tom trenu u svojem srcu nisam mogao opaziti ni traga necem gresnom. Tolika je
mo zloduhova kad mu se prohtije izloziti nas kusnji i iz duse nase izbrisati svaki spomen milosti.
Sto sam outio? Sto sam vidio? Sjeam se samo da je dozivljaj prvog trenutka bio neopisiv, jer moj
jezik i moj um nikada nitko nije ucio kako da imenuje osjeaje te vrste. Sve dok mi u pamet ne
navrijese iz unutrasnjosti druge rijeci sto sam ih cuo u drugim prilikama i na drugim mjestima,
jamacno izgovorene u druge svrhe, ali koje mi se ucinise u divnom skladu s mojom radosu u tom
casu, kao da su nastale konsupstancijalno da bi izrazile bas nju. Rijeci sto su se narojile u
prazninama mojeg pamenja uspese se do (nijeme) povrsine mojih usana i ja zaboravih da su
ikada u Svetom pismu ili na stranicama sto su ih ispisali sveci posluzivale da iskazu kudikamo
blistaviju zbilju. No je li izme u slasti o kojima su govorili sveci i slasti koje je prozivljavao moj
uzbu eni duh doista bilo neke razlike? U tom casu u meni ugasni smisao za razlucivanje. A
upravo je to, cini mi se, znak zanesenosti bezdanima identiteta.
Najednom mi se djevojka ukaza nalik na crnu ali lijepu djevicu o kojoj prica Pjesma nad
pjesmama. Nosila je iznosenu haljinicu od grubog sukna koja se dosta neudoredno rastvarala na
prsima, a oko vrata je imala ogrlicu od obojenih i, mislim, bezvrijednih kamencia. No glava joj se
ponosno kocila na vratu kao kula bjelokosna, oci su njezine bile kao ribnjaci u Hesbonu kod vrata
batrabimskih, nos kao kula libanska sto gleda prema Damasku, glava njezina kao brdo Karmel, a
kosa na glavi kao purpur. Jest, njezina mi se kosa ucini poput stada koza, zubi kao stado
ostrizenih ovaca kad s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena.
»Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa,« do e mi da joj sapnem, »kosa je tvoja kao stado
koza koje silaze s Gileada, usne su tvoje kao trake grimiza, kao kriske mogranja tvoji su obrazi,
vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagra ena, tisuu stitova visi na njoj, sve oklopi junacki.«
Prepadnut i ushien, pitao sam se tko je ova koja dolazi kao sto zora svie, lijepa kao mjesec, sjajna
kao sunce, terribilis ut castrorum acies ordinata.
Onda mi se stvorenje jos vise priblizi i baci u kut tamni zamotuljak koji je dotad stezala u njedrima
te ponovno dignu ruku da me pomiluje po licu, pa jos jednom ponovi rijeci sto sam ih ve cuo. I
dok nisam znao treba li da je izbjegnem ili da joj se jos primaknem, dok mi je u glavi tutnjalo kao
da se Josuine trublje spremaju srusiti zid, istodobno sam zudio i bojao se taknuti je, ona se veselo
nasmijesi, tiho se oglasi kao mlada koza, pa odrijesi vezice sto su joj na prsima zatvarale haljinu i
pusti je da joj spuzne niz tijelo te ostade preda mnom kao sto je vjerojatno Eva izgledala pred
Adamom u Edenskom vrtu. »Pulchra sunt ubera quaepaululum supereminent et tument modice«,
promrmljah ponavljajui recenicu koju sam cuo od Ubertina, jer mi se njezine dvije dojke ucinise
kao dva laneta, blizanca kosutina, sto pasu medu ljiljanima, pupak joj je bio okrugla casa koja
nikad nije bez pia, trbuh kao stog psenice ogra en ljiljanima.
»0 stdus clarum puellarum«, doviknuh joj, »o porta clausa, foru hortorum, cella custos unguentorum, cella
pigmentaria!« I nehotice se na oh tik uz njezino tijelo i outjeh mu toplinu i trpki vonj meni
nepoznatih mirisnih ulja. Sjetih se: »Djeco, kad nai e luda ljubav, covjek je nemoan!« i shvatih,
bilo da je to sto osjeam dusmaninova spletka ili dar nebeski, da vise nista ne mogu uciniti kako
bih se suprotstavio sili sto me gonila. »Oh langueo«, povikah, i »Causam languoris video nec caveok S
usana njezinih sae je kapalo, kako su krasni bili koraci njezi -ni u sandalama, pregibi bokova
njezinih kao grivne stvorene rukom umjetnika. O ljubavi, keri slasti, kralj se zapleo u tvoje
pletenice, saptao sam sebi u bradu, i padoh u njezin zagrljaj i srucismo se na goli kuhinjski pod.
Ne znam jesam li to ucinio sam ili se za to pobrinulo njezino umijee, na oh se oslobo en svoje
iskusenicke mantije i vise se nismo stidjeli svojih tijela, et cuncta erant bona.
Poljubi me poljupcem usta svojih, a ljubav je njezina bila slada od vina i miris ulja njezinih
ugodniji od svih mirisa, lijepi su bili obrazi njezini medu nausnicama, vrat njezin pod ogrlicama,
kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, imas oci kao golubica (govorio sam), daj da ti vidim
lice i da ti cujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje jasno, srce si mi ranila, sestro moja,
nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom ogrlice svoje, s usana
tvojih, nevjesto, sae kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko, grudi su tvoje grozdovi, miris daha
tvoga kao jabuke, usta su tvoja kao najbolje vino koje odlazi ravno dragome tvome kao sto tece na
usnama usnulih vijenac u vrtu, nard i safran, mirisna trska i cimet, smirna i aloj, jeo sam med svoj
i sae svoje, pio sam vino svoje i mlijeko svoje, tko je, tko je ova koja dolazi kao sto zora svie,
lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, silna kao vojska pod zastavama?
Kad dusa padne u zanos, jedina je krepost voljeti to (nije li tako?), najvea srea imati to sto imas i
tada se blazeni zivot pije sa samog izvora (zar nije tako receno?), tada se kusa pravi zivot koji nam
je, nakon ovog smrtnog, zivjeti uz an ele u vjecnosti To sam mislio i cinilo mi se da se
prorocanstva napokon obistinjuju dok me djevojka obasipala neopisivim njeznostima, i odjednom
kao da mi se cijelo tijelo pretvorilo u oko, sprijeda i straga, i kao da vidim sve uokolo. I shvaao
sam da iz tog osjeaja, ljubavi, nastaju istovremeno jedinstvo, milina, blagodat, poljubac i zagrljaj,
kao sto sam ve bio cuo samo sto sam mislio da mi govore o necem drugom. Tek nacas, dok se
moja radost blizila vrhuncu, sinu mi da me mozda upravo, i to nou, posjeduje zloduh zrele dobi,
kojemu je su eno da se napokon pokaze u svojoj pravoj prirodi dusi sto upita »tko si?«, on koji
zna zanijeti dusu i obmanuti tijelo. No odmah se uvjerih da je avolsko zacijelo moje oklijevanje,
jer ne moze biti niceg pravednijeg, boljeg ni svetijeg od onoga sto prozivljavam i sto iz trena u tren
u meni uveava slast. Kao sto se kapljica vode koja dospije u krcag vina posve rasprsi da bi popri-
mila boju i okus vina, kao sto gorue i uzareno zeljezo postaje slicno vatri i gubi svoj prvotni oblik,
kao sto se zrak okupan suncevom svjetlosu promee u bljestavilo s jednakim sjajem, te se ne cini
samo obasjanim nego svjetlom samim, tako sam ja utio da se polako rastapam i umirem od te
njeznosti, i preostade mi toliko snage da prosapem rijeci iz psalma: »Gle, grud mi je kao mlado
vino, nema oduska, te novi mijeh probija«, i smjesta ugledah blistavu svjetlost, a u njoj lik boje
safira sto sav plamti presjajnom i blagom vatrom i ta se svjetlost nalazi citavom presjajnom
vatrom, a ta presjajna vatra tim bljestavim likom, i ta blistava svjetlost i ta presjajna vatra citavim
likom.
Dok sam se, gotovo rasplinut, rusio na tijelo s kojim sam se bio sjedinio, u zadnjem trzaju zivota
spoznah da se plamen sastoji od blistavog sjaja, unutrasnje snage i vatrenog zara, ali je blistavi sjaj
u njemu zato da bi svijetlio, a vatreni zar zato da bi gorio. Zatim spoznah bezdan i sve dalje
bezdane sto ih zaziva.
Sada kad drhtavom rukom (ne znam da li zbog uzasa nad grijehom o kojem pricam ili zbog
gresne ceznje za doga ajem sto ga spominjem) ispisujem ove retke, uvi am da sam se posluzio
onim istim rijecima da opisem svoj sramotni ushit u tom casu kojima sam, jedva koju stranicu prije
toga, opisivao vatru sto je spalila mucenicko tijelo fratria Mihovila. I nije moja ruka, spremna
izvrsiteljica duse, slucajno pripisala iste izraze dvama tako raznorodnim dozivljajima, jer su me se
vjerojatno na isti nacin dojmili onda kad su me snasli i maloprije, dok sam ih htio ponovno
docarati na pergamentu.
Postoji neka tajanstvena mudrost zbog koje se me usobno razlicite pojave mogu imenovati
slicnim rijecima, ona ista mudrost po kojoj se Bozje stvari mogu oznaciti zemaljskim nazivima, pa
u dvosmislenim simbolima Boga mozemo iskazati lavom ili leopardom, a smrt ranom, radost
plamenom, plamen smru, smrt bezdanom, bezdan propasu duse, propast duse obeznanjenosu,
a obeznanjenost strasu.
Zasto sam ja, mladac, samrtni zanos koji me ganuo u mucenika Mihovila imenovao istim rijecima
kojima je svetica nazvala (bozanski) zivotni zanos, i tim istim rijecima nisam mogao a da ne
opisem (gresni i kratkotrajni) zanos zemaljskog uzitka, koji mi se, sa svoje strane, odmah nakon
toga prikazao kao osjeaj da umirem i nestajem? Sada nastojim rasu ivati i o nacinu na koji su me
se, u vremenskom razmaku od svega nekoliko mjeseci, dojmila dva dozivljaja, oba uzbudljiva i
zalosna, i o nacinu na koji sam se te noi u opatiji sjetio jednog, a osjetilima outio drugi, u
razmaku od nekoliko sati, i naposljetku o nacinu na koji sam ih istodobno nanovo iskusio sada,
pisui ove retke, i o tome kako sam ih u sva tri slucaja samome sebi izrazio rijecima kojima je
posve drugaciji dozivljaj opisala sveta dusa sto je nestajala promatrajui Boga. Jesam li mozda
hulio (tada, sada)? Sto je to bilo slicno u Mihovilovoj zelji za smru, u ushitu koji me obuzeo dok
sam gledao plamen kako ga prozdire, u zelji za putenim sjedinjenjem s djevojkom, u misticnom
stidu kojim sam tu zelju prevodio u alegoriju, te u samoj zelji da u radosti nestane, koja je sveticu
ponukala da umre od svoje ljubavi kako bi zivjela duze u vjecnosti? Je li mogue da se tako
dvosmislene stvari mogu iskazati na tako jednosmislen nacin? Pa ipak, cini se, to je pouka koju su
nam namrli najvei me u doktorima: omnis ergo figura tanto evtdentius veritatem demonstrat quanto
apertius per dissimilem similitu-dinemfiguram se esse et non veritatem probat. Ali ako su ljubav prema
plamenu i prema bezdanu slika ljubavi prema Bogu, mogu li biti slika ljubavi prema smrti i
ljubavi prema grijehu? Da, kao sto lav i zmija m°gu biti ujedno slika Krista i slika zloduha. Stvar je
u tome sto samo Presuda crkvenih otaca moze odrediti koje je tumacenje ispravno, a slucaj oko
kojeg se ja mucim ne postoji auctoritas u koju bi se moj Poslusni um mogao ugledati, pa izgaram u
sumnji (i opet je tu slika da opise odsutnost istine i potpunost zablude u kojima nestajem!). Sto se,
o Gospodine, doga a u mojoj dusi, sad kad me zahvatio vrtlog pomena i kad u meni istodobno
bukte razlicita vremenska razdoblja, da se spremam uspostavljati red me u zvijezdama i slijed
njihovih kretanja? Jamacno premasujem granice svoje gresne i bolesne pameti. Nego hajde,
vratimo se zadai koju sam kanio ponizno izvesti. Pripovijedao sam o tom danu i o posvemasnjem
gubitku svijesti u koji sam bio potonuo. Eto, kazao sam cega sam se tom prilikom sjetio i neka se
na tome zaustavi moje slabasno pero vjernog i pouzdanog ljetopisca.
Lezao sam, ne znam koliko vremena, a djevojka pokraj mene. Lakim je pokretom ruke i dalje
dodirivala moje tijelo, vlazno od znoja. Osjeao sam unutrasnju razdraganost, a to nije bio mir,
nego nesto kao posljednje potmulo tinjanje vatre sto nee da ugasne pod pepelom, iako je plamen
ve mrtav. Bez oklijevanja bih nazvao blazenim onoga kojemu je dano da outi tako nesto
(mrmljao sam kao u polusnu), makar rijetko, za ovoga zivota (a ja sam to doista i osjetio samo taj
put), i makar ovlas i samo na jedan casak. To je kao da vise ne postojite, sama sebe uope ne
osjeate, kao da ste umanjeni, kao da nestajete, i kad bi koji smrtnik (govorio sam sebi) mogao
samo na casak i ovlas iskusiti to sto sam ja iskusio, smjesta bi mu dotuzio ovaj opaki svijet,
zasmetala bi mu podmuklost svakidasnjeg zivota, osjetio bi tezinu svojeg smrtnog tijela... Zar me
nisu upravo tako ucili? Taj poziv citavu mojem duhu da se zaboravi u blazenstvu nesumnjivo je
(sad sam to razumio) dolazio zracenjem vjecnog sunca, a radost koju ono uzrokuje otvara, siri,
uveava covjeka, i zedno grlo sto ga covjek u sebi nosi vise se ne zatvara tako lako, jer to je rana
koju je nenadano izazvao mac ljubavi i niceg na ovome svijetu nema sla eg ni strasnijeg. No takva
je vlast sunceva da ranjenika gada svojim zrakama, pa se svi zakuci rastvaraju, covjek se siri i
rasteze i same mu se zile raskrile, njegove sile vise nisu kadre ispunjavati naloge koje prime, nego
ih goni jedino zelja, duh plamti u bezdanu onoga sto dotice i vidi kako njegovu zelju i njegovu
istinu nadilazi zbilja koju je prozivio i koju prozivljuje. I osupnuta mu svijest prisustvuje vlastitu
onesvjestenju.
Zaronih u takve slasti neizrecive unutrasnje radosti da ubrzo usnuh.
placem sto sam posrnuo, ne mogu zaboraviti kako sam te veceri outio veliko veselje i krivo bih
ucinio Previsnjemu, koji je sve stvari stvorio u dobroti i u ljepoti, kad ne bih priznao da se cak u toj
zgodi izme u dvaju gresnika zbilo nesto sto je samo po sebi, naturaliter, bilo dobro i lijepo. No
mozda ja zbog svoje sadasnje ostarjele dobi kao krivac lijepim i dobrim osjeam sve sto je vezano
uz moju mladost. Morao bih, naprotiv, misli upraviti prema smrti sto mi se blizi. Tada, kao
mladi, ne pomislih na smrt, nego zivo i iskreno zaplakah nad svojim grijehom.
Ustadoh tresui se, izme u ostalog i zato sto sam dugo lezao na ledenom kamenu kuhinjskoga
poda, pa mi se tijelo bilo ukocilo. Odjenuh se gotovo u vruici. Onda u kutu spazih zamotuljak sto
ga je djevojka bila odbacila u bijegu. Prignuh se da pregledam taj predmet: bio je to nekakav
svezanj uvijenog platna, koje je, cinilo se, potjecalo iz kuhinje. Odmotah ga i ne shvatih istog casa
sto je unutra, bilo zbog oskudna svjetla, bilo zbog bezoblicnosti njegova sadrzaja. Zatim mi posta
jasno: sred ugrusane krvi i komadia mlohavijeg i bjelicastog mesa, mrtvo ali jos ustreptalo
hladetinastim zivotom mrtve utrobe, izbrazdano pomodrjelim zilicama, pred mojim je ocima bilo
veliko srce.
Na oci mi se spusti veo mraka, kiselkasta mi se slina stvori u ustima. Vrisnuh i padoh k'o sto
mrtvo tijelo pada.
Nakon nekog vremena otvorih oci. Nono je svjetlo, mozda zbog kakvog oblaka, bilo znatno
oslabilo. Ispruzih ruku do sebe, ali vise ne mogoh napipati djevojcino tijelo. Okrenuh glavu: vise je
nije bilo.
Odsutnost predmeta koji je u meni bio raspirio zelju i utazio moju ze odjednom me opomenu na
ispraznost te zelje i opakost te ze i-Otnne animal triste post coitum. Postadoh svjestan cinjenice da
sam zgrijesio.

No
Gdje se Adson, smuen, povjeri Vilimu te razmatra
o ulozi zene na podrucju stvaranja, a onda se, me utim, otkrije les nekog muskarca.
Osvijestih se i osjetih da mi netko vodom prska lice. Bio je to fra Vilim, koji je uza se imao svijeu,
a bio mi je nesto stavio pod glavu.
»Sto se dogodilo, Adsone«, upita me, »da nou vrludas i iz kuhinje krades iznutrice?«
Ukratko, Vilim se bio probudio, trazio me iz ne znam vise ni ja kojih razloga, a kad me nije nasao,
posumnjao je da sam se otisao junaciti po knjiznici. Dok se priblizavao Zgradi s kuhinjske strane,
vidio je kako kroz vrata izlazi neka sjena i ide prema vrtu (a to je bila djevojka sto se upravo tada
udaljavala, mozda zato sto je cula da netko dolazi). Pokusao je razaznati tko je i slijediti je, ali je
ona (to jest, ona koja je za njega bila neka sjena) umaknula prema utvrdi i onda se izgubila. Tad je
Vilim -- posto je pretrazio okolis -- usao u kuhinju i nasao me onesvijestenog.
Kad mu, jos sav prestravljen, pokazah zamotuljak u kojem je bilo srce, mucajui nesto o jos
jednom zlocinu, on se stade smijati: »Adsone, ali koji bi to covjek mogao imati tako krupno srce?
To je kravlje ili volujsko srce, bas su danas klali neku zivinu! Nego ti meni radije kazi otkuda ono
u tvojim rukama?«
U tom trenutku, pod teretom griznje savjesti i k tome izbezumljen od velikoga straha, briznuh u
gorak plac i zamolih ga da n>i udijeli ispovjedni sakramenat, sto on i ucini, pa mu nista ne krijui
sve ispricah.
Fra Vilim me saslusa vrlo ozbiljno, ali se na njegovu licu mogla naslutiti velikodusna
popustljivost. Kad zavrsih, poprimi jos ozbiljniji izrazaj i rece mi: »Adsone, ti si zgrijesio, nema
dvojbe, i protiv propovijedi koja ti nalaze da ne bludnicis i protiv svojih iskusenickih duznosti. Za
tebe je olakotna okolnost to sto si se zatekao u jednoj od onih situacija u kojoj bi dusu bio izgubio i
kakav otac pustinjak. A o zeni kao o izvoru iskusenja dovoljno je ve receno u Svetom pismu. Za
zenu Propovjednik kaze da joj je besjeda kao vatra gorua, a Izreke vele kako ona zaposjeda
dragocjenu dusu muskarcevu i kako je znala i najjace upropastiti. A Propovjednik kaze jos i ovo:
otkrih da ima nesto gorce od smrti -- zena, ona je zamka, srce joj mreza, a ruke okovi. I drugi su
rekli da je ona sredstvo u rukama hudobe. Kad smo s tim nacistu, dragi Adsone, nikako ne mogu
povjerovati da je Bozja namjera bila da prilikom stvaranja svijetu dadne tako gnusno bie a da mu
ne podari i koju vrlinu. I ne mogu a da se ne zamislim nad cinjenicom sto je od Njega dobila
mnoge povlastice i prednosti, od kojih su bar tri pozamasne. Naime, muskarca je On stvorio na
prilicno nizak nacin, i to od blata, a zenu u drugom navratu, u raju i od plemenite ljudske tvari. A
dok ju je stvarao, nisu mu posluzila Adamova stopala niti interiora, nego njegovo rebro. Nadalje,
Gospodin koji je svemogu mogao se u covjeka otjeloviti izravno, nekim cudom, a kao boraviste
je, naprotiv, izabrao trbuh jedne zene, sto je znak da nije bila tako gnusna. A kad se poslije
uskrsnua ukazao, ukazao se zeni. I najposlije, u nebeskoj slavi nijedan covjek nee biti kraljem,
nego e kraljicom biti zena sto nikad nije zgrijesila. Ako je dakle Gospodin bio toliko pazljiv prema
samoj Evi i njezinim kerima, je li tako neobicno sto mi osjeamo da nas privlace cari i plemenitost
toga spola? Ovim ti zelim rei, Adsone, da to, dakako, ne smijes vise raditi, ali da nije tako
cudovisno sto si dosao u napast da to napravis. I s druge strane, da redovnik bar jednom u zivotu
Pro e kroz iskustvo putene strasti, pa da jednog dana bude dobrostiv i pun razumijevanja prema
gresnicima kojima e pruzati savjet i utjehu... e pa dobro, dragi Adsone, to je nesto sto ne treba
smatrati pozeljnim prije nego sto se dogodi, ali nije ni nesto sto valja zigosati posto se dogodilo. Pa
stoga idi s milim Bogom i ne govorimo vise tome. Nego, da ne bismo previse raspredali o necemu
sto bi bilo tesko zaboraviti, ako ti to po e za rukom«, i tu mi se ucini kao da njegov glas
smalaksava od nekog unutrasnjeg ganua, »radije se upitajmo o smislu onoga sto se noas
dogodilo. Tko je bila ta djevojka i s kim je imala sastanak?«
»To uope ne znam i nisam vidio muskarca koji je bio s njom« rekoh.
»Dobro, ali po mnogim vrlo sigurnim naznakama mozemo zakljuciti tko je to bio. Prije svega, to je bio neki ruzan
i star muskarac, s kojim djevojka ne ide drage volje, osobito ako je lijepa kao sto ti velis, iako mi se cini, dragi moj
vuciu, da si ti sklon u svakom jelu nalaziti slasti.« »Zasto ruzan i star?«
»Zato sto djevojka nije k njemu dolazila iz ljubavi, nego radi sveznja s bubrezima. To je jamacno bila neka
djevojka iz sela koja se, mozda i ne prvi put, podaje zbog gladi kakvu razvratnom redovniku, a kao nagradu
dobiva za se i za svoju obitelj stogod da prigrize.«
»Bludnica!«, rekoh uzasnut.
»Siromasna seljanka, Adsone. Koja mozda cak ima i mladu brau koju treba hraniti. I koja bi se, kad bi mogla,
davala iz ljubavi a ne radi dobitka. Kao sto je ucinila veceras. Kazes mi, naime, da je za tebe rekla da si mlad i
lijep i besplatno ti i iz ljubavi prema tebi dala ono sto bi drugima naprotiv dala za volujsko srce i koji okrajak
plua. I toliko se kreposnom osjetila sto se dragovoljno darovala, i toliko joj je odlanulo, da je pobjegla ne uzevsi
nista u zamjenu. To je razlog sto mislim da onaj drugi, s kojim te usporedila, nije ni mlad ni lijep.«
Priznajem, premda je moje kajanje bilo vrlo zivo, to me objasnjenje ispuni ugodnim ponosom, ali nastavih sutjeti
i pustih svojeg ucitelja da dalje govori.
»Taj ruzni starkelja mora da je imao mogunost da si e do sela i sklopi poznanstva sa seljacima, sto mora biti u
nekakvoj vezi s njegovom sluzbom. Vjerojatno mu je bilo poznato na koji nacin moze pustati ljude unutra i van
kroz zidine, kao i da e u kuhinji biti onih iznutrica (a sutra e se kazati, na primjer, da su vrata ostala otvorena
pa je usao neki pas i pojeo iznutrice). I napokon, mora daje imao stanovit osjeaj za stedljivost i da mu je donekle
bilo stalo da kuhinju ne li« 1 najvrednijih namirnica, jer bi joj inace bio dao odrezak ili koji ukusniji zalogaj. I sad
vidis da se slika nasega neznanca vrlo jasno ocrtava i sva ta svojstva ili akcidencije dobro pristaju supstanci koju
bih bez bojazni mogao odrediti kao naseg opskrbnika, Remigia iz Varagine. Ili, mozda grijesim, kao naseg
tajanstvenog Salvatorea. A taj, budui da je, izme u ostalog, iz ovoga kraja, zna dosta dobro razgovarati s
ovdasnjim svijetom i zna kako pridobiti djevojku da ucini ono sto je on htio da ucini, da nisi stigao ti.«
»Zacijelo je tako«, rekoh uvjeren, »ali sto imamo sada od toga sto to znamo?«
»Nista. I sve«, rece Vilim. »Zgoda moze i ne mora imati veze sa zlocinima kojima se bavimo. S druge strane, ako
je opskrbnik bio pristasa, ovo objasnjava ono i obratno. I sad napokon znamo da je ova opatija, po noi, popriste
mnogih i skitnickih zbivanja. A tko zna ne znaju li nas opskrbnik, odnosno Salvatore, koji se njome tako
nesmetano kreu u mraku, vise nego sto kazu.«
»Ali hoe li to rei nama?«
»Nee, ako se s njima budemo ponasali samilosno i pravili se da ne vodimo racuna o njihovim grijesima. Ali ako
nam bas bude potrebno da nesto doznamo, u rukama nam je sredstvo kojim emo ih primorati da progovore.
Drugim rijecima, bude li nuzno, opskrbnik ili Salvatore su nasi, a Bog e nam oprostiti taj prijestup, jer oprasta
stosta drugo«, rece i prepredeno me pogleda, a ja ne smogoh hrabrosti da stavljam primjedbe o dopustivosti
onoga sto smjera.
»A sad bismo morali poi spavati, jer za jedan sat pocinje sluzba rijeci. Ali vidim da si jos uzrujan, jadni moj
Adsone, da si jos ustrasen zbog svojega grijeha... Nista ne opusta duh kao dobar predah u crkvi. Ja sam ti dao
oprost, ali nikad se ne zna. Idi i zamoli Gospodina da ti ga potvrdi.« Pa me prilicno odrjesito lupi po glavi, sto je
mozda imao biti dokaz ocinske i muzevne ljubavi, a mozda popustljiva i blaga pokora mojoj krivnji. Ili mozda
(kao sto tog trena gresno pomislih) nekakva dobrodusna zavist koja se mogla ocekivati u covjeka zedna novih i
zivahnih iskustava kakav je on bio.
Uputismo se prema crkvi posto smo izasli svojim uobicajenim putem, koji prije oh zurno i stisnutih ociju, jer su
me sve te kosti one noi odvise neuvijeno podsjeale da sam i sam prah i kako je sumanuta bila oholost moje
puti.
Kad stigosmo u la u, pred glavnim oltarom vidjesmo sjenu. Mislio sam da je Ubertino jos uvijek tu. To je
me utim bio Alinardo, koji nas isprva ne prepozna. Rece da sad vise ne moze spavati, pa je odlucio no provesti
u molitvi za onog mladog nestalog redovnika, a imena mu se nije sjeao). Ako je mrtav, moli za njegovu dusu, a
njegovo tijelo ako negdje lezi iznemogao i sam.
»Suvise mrtvih«, rece, »suvise mrtvih... Ali to je pisalo u apostolskoj knjizi. S prvom se trubljom pojavi tuca, s
drugom se treina pretvori u krv, a jednoga ste nasli u tuci, drugoga u krvi... Trea najavljuje da e na treinu
rijeka i na izvore voda pasti velika zvijezda sto gori poput zublje. Na taj je nacin, kazem vam, nestao
nas trei brat. I strahujte za cetvrtoga, jer e treina sunca, treina mjeseca i treina zvijezda biti
udarena i nastat e gotovo potpuna tama..
Dok smo izlazili iz transepta, Vilim se zapita nema li u starcevim rijecima stogod istine.
»Ali«, napomenuh mu, »onda bismo morali pretpostaviti da je jedan jedini avolski duh,
posluzivsi se Apokalipsom kao vodicem sam izazvao sve tri smrti, ukoliko je i Berengar mrtav.
Znamo, naprotiv, da je Adelmo poginuo svojom voljom...«
»Istina«, rece Vilim, »ali je taj isti avolski ili bolesni um Adelmovu smrt mogao iskoristiti kao
nadahnue da bi na simbolican nacin namjestio ostale dvije smrti. A kad bi tako bilo, Berengar bi
se morao nalaziti u nekoj rijeci ili izvoru. Ni rijeka ni izvora u opatiji nema, bar ne takvih da bi se u
njima netko mogao udaviti ili da ga udave...«
»Postoje samo kupelji«, spomenuh gotovo slucajno. »Adsone!«, rece Vilim, »znas da ti ta mozda
valja? Kupke!« »Ali sigurno su ih ve pregledali...«
»Jutros sam vidio sluge kad su trazili, samo su otvorili vrata gra evine u kojoj su kupke i
letimicno pogledati naokolo a da nisu po njoj proceprkali. Jos nisu znali da moraju traziti nesto sto
je dobro skriveno, ocekivali su da e se les negdje teatralno izvaliti, kao sto su Venancijev nasli u
zari... Hajdemo malo poviriti, ionako je mrak, a cini mi se da nasa svjetiljka jos sasvim lijepo gori.«
Tako i uradismo te bez teskoa otvorismo vrata gra evine s kupeljima, odmah do bolnice.
Jedne od drugih odvojene sirokim zastorima, tu su se redale kade, ne sjeam se vise koliko ih je
bilo. Redovnicima su sluzile za osobnu cistou u dane koje je odre ivalo pravilo, a Severin ih je
upotrebljavao u svrhu lijecenja, jer nista kao kupelj ne moze smiriti tijelo i duh. Na ognjistu sto je
stajalo u kutu lako se mogla zgrijati voda. Kad smo ga mi nasli, bilo je prljavo od svjezeg pepela, a
pred njim je lezao veliki prevrnuti kotao. Voda se crpila s izvora u drugom kutu.
Pogledasmo u prve kade, koje su bile prazne. Samo je zadnja skrivena navucenim zastorima, bila
puna, a kraj nje je na tlu, neuredno odbacena, lezala redovnicka halja. Pri svjetlosti nase svijee na
prvi nam se pogled povrsina tekuine ucini mirnom, no kad smo svijeu nadnijeli nad vodu, u
dnu razabrasmo, bezivotno i golo ljudsko tijelo. Polako ga izvukosmo: bio je to Berengar. U njega
je, rece Vilim, lice doista kao u utopljenika. Crte su mu bile nabrekle. Bijelo i mekano, bez dlaka,
tijelo mu je bilo kao u zene, ako izuzmemo odvratni prizor gnjecavih sramnih dijelova tijela.
Pocrvenjeh, zatim me podi ose zmarci. Prekrizili se dok je Vilim blagoslivljao les.

Jutrenja
Gdje Vilim i Severin pregledavaju Berengarov les, otkriju da mu je jezik crn, stoje neobicno u utopljenika.
Zatim raspravljaju o otrovima sto izazivaju jake bolove i o jednoj davnoj kra i.
Neu se zadrzavati pricajui kako smo obavijestili Opata, kako se cijela opatija probudila prije
kanonskoga casa, kako su se svuda razlijegali krici uzasa, kako je na svacijem licu zavladala
strepnja i bol, kako je novost doprla do usiju citavog pucanstva na visoravni i kako su se sluge
krizale i klele. Ne znam je li se tog jutra prvo bogosluzje odvijalo po propisima ni tko je u njemu
sudjelovao. Po oh za Vili-mom i za Severinom koji naredise da se Berengarovo tijelo umota i
polozi na stol u bolnici.
Posto se povukose Opat i ostali redovnici, travar i moj ucitelj stadose potanko istrazivati les, s
hladnokrvnosu pravih lijecnika.
»Umro je od utapanja«, rece Severin, »o tome nema nikakve sumnje. Lice je podbuhlo, trbuh je
napet...«
»Ali ga nije utopila neka druga osoba«, primijeti Vilim, »inace bi se prepoznali tragovi o
ubojicinom nasilnickom cinu pa bismo oko kade bili nasli
tragove prolivene vode. Sve je, me utim, bilo uredno i cisto, kao da je Berengar ugrijao vodu,
napunio kupku i u nju se smjestio od svoje volje.«
»To me ne cudi«, rece Severin. »Berengar je patio od grceva pa i ja sam vise puta rekao da mlaka
kupka smiruje uzbu enost tijela i duha. U vise navrata je od mene trazio dopustenje da ode u
kupelji. Mozda je tako ucinio i noas...«
«Prosle noi«, zamijeti Vilim, »jer vidis da je ovo tijelo ostalo u vodi barem jedan dan...«
»Mogue je da je to bilo prosle noi«, slozi se Severin. Vilim ga djelomice uputi u zbivanja
prethodne noi. Ne rece mu da smo potkrijui bili u skriptoriju, nego mu ispripovjedi, zatajivsi mu
neke okolnosti, kako smo gonili nekog tajnovitog svata koji nam je bio ukrao knjigu. Severin
shvati da mu Vilim kaze samo dio istine, ali vise nista ne upita. Primijeti da je Berengarova
uzrujanost, ako je on tajnoviti kradljivac, mogla nesretnika ponukati da umirenje potrazi u
okrepljujuoj kupki. Berengar je, pripomenu, bio vrlo osjetljive naravi, katkad bi se zbog kakve
neprilike ili uzbu enja stao tresti, oblijevati hladnim znojem, kolutao bi ocima i padao na tlo
bljujui bjelicastu pjenu.
»U svakom slucaju«, rece Vilim, »prije nego sto je dosao ovamo, bio je negdje drugdje, jer u
kupeljima nisam vidio knjigu koju je ukrao.«
»Jest«, potvrdili sa stanovitim ponosom, »podigao sam njegovu mantiju koja je lezala pokraj kade i
nisam nasao ni traga nekom krupnom predmetu.«
»Izvrsno«, nasmijesi mi se Vilim. »Bio je, dakle, prije toga negdje drugdje, i uzmimo da se onda,
kako bi smirio svoju uzrujanost i izbjegao nasoj potrazi, uvukao u kupelji i uronio u vodu.
Severine, mislis li da je bolest od koje je patio bila dovoljna da izgubi svijest i utopi se?«
»Mozda i jest«, u dvojbi e Severin. »S druge strane, ako se sve odigralo prije dvije noi, oko kade
je moglo biti vode koja se poslije osusila. Tako ne mozemo iskljuciti mogunost da je udavljen
nasilno.«
»Ne«, rece Vilim. »Jesi li ikad vidio da umorena osoba, prije nego sto je udave, sa sebe skine
odjeu?« Severin odmahnu glavom, kao da to obrazlozenje vise nema mnogo vaznosti. Ve
nekoliko casaka ispitivao je ruke lesa: »Gle, nesto cudnovato...« rece.
»Sto?«
»Neki dan sam promotrio Venancijeve ruke, kad smo tijelo ocistili od krvi, i na njima opazio
pojedinost kojoj nisam pridavao osobito znacenje. Jagodice na dva prsta Venancijeve desne ruke
bile su tamne kao da su pocrnjele od neke tvari zagasite boje. Tocno ovakve, vidis li?, kao sto su
sada jagodice na dva Berengarova prsta. Stovise, ovdje imamo i neke tragove na treem prstu.
Tada sam pomislio da je Venancije dirao crnila u skriptoriju...«
»Vrlo zanimljivo«, zamisljeno e Vilim pa priblizi oci Berengarovim prstima. Zora je rudjela,
svjetlo je u prostoriji jos bilo slabo, i mojeg je ucitelja ocito mucilo sto nema lea. »Vrlo zanimljivo«,
ponovi. ,,Kaziprst i palac su tamni na jagodicama, srednjak samo s unutrasnje strane, i to
neznatno. Ali slabijih tragova ima i na lijevoj ruci, bar na kaziprstu i na palcu.«
»Kad bi tragovi bili samo na desnoj ruci, to bi bili prsti nekoga tko hvata nesto maleno, ili dugacko
i tanko...«
»Kao pisaljku. Ili hranu. Ili kukca. Ili zmiju. Ili pokaznicu. Ili stap. Previse toga. Ali kad znakova
ima i na drugoj ruci, to bi mogao biti i kakav pehar, desnica ga cvrsto drzi, a ljevica manjom
snagom pomaze...«
Severin je sada lagano trljao mrtvaceve prste, ali tamna boja nije nestajala! Opazih da je stavio par
rukavica kojima se vjerojatno sluzio dok je rukovao otrovnim tvarima. Pomirise, ali nista ne osjeti.
»Mogao bih navesti mnogo biljnih (a i mineralnih) tvari koje izazivaju tragove te vrste. Neke su
smrtonosne, neke nisu. Minijaturisti ponekad imaju prste uprljane zlatnim prahom...«
»Adelmo je bio minijaturist«, rece Vilim. »Pretpostavljam da ti nije palo na pamet da mu
pregledavas prste kad si se nasao pred njegovim smrskanim tijelom. No ova dvojica su mozda
doticali nesto sto je pripadalo Adelmu.«
»Zaista ne znam«, rece Severin. »Dvojica mrtvih, u obojice crni prsti. Sto zakljucujes?«
»Ne zakljucujem nista: nihil sequitur geminis ex particularibus unqnam. Trebalo bi za oba slucaja
pronai pravilo. Primjerice: postoji tvar od koje prsti onoga tko je dotice postanu crni...«
Likujui dovrsih silogizam: »...Venancije i Berengar imaju crne prste, ergo doticali su tu tvar!«
»Izvrsno, Adsone«, rece Vilim, »steta sto ti silogizam nije valjan, jer aut semel aut iterum medium
generaliter esto, a u tom se silogizmu srednji pojam nikad ne javlja kao opi. To je znak da smo
pogresno izabrali gornju premisu. Nisam smio kazati: svi oni koji doticu stanovitu tvar imaju crne
prste, jer bi moglo biti i ljudi s crnim prstima koji tu tvar nisu doticali. Morao sam rei: svi oni i
jedino oni koji imaju crne prste sigurno su doticali odre enu tvar. Venancije i Berengar, i tako
dalje. Time bismo dobili Darii, odlican modus iz prve figure.«
"Onda imamo odgovor!«, rekoh sav sretan.
"Jao, Adsone, kako se ti uzdas u silogizme! Imamo samo i ponovljeno pitanje. To jest, postavili
smo hipotezu da su Venancije i Berengar dodirivali istu stvar, sto je bez daljnjega razumna
hipoteza Ali kad smo jednom zamislili da jedna jedina od svih tvari dovodi do tog ishoda (sto jos
moramo rascistiti), ne znamo koja je to tvar ni gdjc su je oni nasli ni zasto su je dirali. I pazi, ne
znamo cak ni to je li jn u smrt doista poslala bas ta tvar koju su dotaknuli. Zamisli da neki lu ak
hoe da poubija sve one koji dodirnu zlatni prah. Hoemo li rei da prah ubija?«
Ostah smuen. Uvijek sam vjerovao da je logika univerzalno oruzje, a sad sam pocinjao shvaati
da njezina valjanost ovisi o nacinu na koji se rabi. S druge strane, druzei se sa svojim uciteljem
bio sam uvidio, i iduih dana sve vise uvi ao, da logika moze umnogome posluziti, pod uvjetom
da se u nju udubite, a onda iz nje isplivate.
U me uvremenu je Severin, koji zacijelo nije bio dobar logicar, rasu ivao po vlastitu iskustvu:
»Svijet otrova je raznolik, kao sto su raznolike tajne u prirodi«, rece. Pokaza na niz posuda i
staklenki kojima smo se ve jednom divili, uzorno poredanih na policama duz zidova, zajedno s
mnogim knjigama. »Kao sto sam ti ve kazao, ovdje ima mnogo biljaka od kojih bi se, kad se
pripreme kako treba i u pravim omjerima, mogli naciniti smrtonosni napici i ulja. Eno tamo, datura
stramonium, bunika, kukuta: mogu izazvati pospanost, uzbu enje, ili i jedno i drugo. Ako se
uzimaju oprezno, to su vrlo dobri lijekovi; u velikim kolicinama dovode do smrti. Ondje stoje bob
svetog Ignacija, nuxvomica, koji bi mogli zaustaviti disanje...«
»Ali nijedna od tih tvari ne bi na prstima ostavila znakove?«
»Mislim nijedna. Ima pak tvari koje postaju opasne samo ako se progutaju, i drugih koje, naprotiv,
djeluju na povrsini koze. Bijela cemerika moze onoga tko je uhvati da bi je iscupao iz zemlje
nagnati na povraanje. Postoje begonije koje, kad cvjetaju, u vrtlara koji ih dodirnu izazovu
pijanstvo, kao da su se napili vina. Crni kukurijek, ako ga jedva taknete, izaziva proljev. Od
drugih biljaka se dobiva lupanje srca, od treih drhtanje glave, od cetvrtih se pak gubi glas. Gujin
otrov, me utim, stavi li se na kozu a da ne prodre u krv, proizvede tek laku nadrazenost... Ali
jedanput su mi pokazali smjesu od koje, kad se namaze po unutrasnjem dijelu bedara nekog psa,
blizu spo'0' vila, zivotinja ubrzo umire u stravicnim grcevima, tako da joj se udov malo-pomalo
ukoce...«
»Mnogo toga znas o otrovima«, rece Vilim glasom koji je djelovao zadivljeno. Severin se zapilji u
njega i podnese nekoliko casaka njegov pogled: »Znam ono sto lijecnik, travar, gojitelj znanosti o
ljudskome zdravlju mora znati.«
Vilim ostade dugo zadubljen u misli. Zatim zamoli Severina da Jesu otvori usta i da mu pogleda
jezik. Severin znatizeljno uze tanku lopaticu, jednu od sprava kojima se koristilo njegovo lijecnicko
umijee, te ucini kako mu je receno. Kliknu od iznena enja: »Jezik je crn!«
»Tako je, znaci«, promrmlja Vilim. »Nesto je uhvatio prstima i progutao... To odbacuje mogunost
trovanja sto si ih prije naveo, koje ubijaju kad prodru kroz kozu. Ali to ne olaksava nasa
naga anja. Jer sada, za njega i za Venancija, moramo pomisljati na svojevoljan cin, nikako
slucajan, do kojeg nije doslo zbog njihove rastresenosti ili nesmotrenosti, niti ih je tko na nj prisilio.
Nesto su uhvatili i stavili u usta, znajui sto rade...«
»Hranu? Pie?«
»Mozda. Ili mozda... sto ja znam? Kakvo glazbalo, kao sto je flauta...«
»Besmisleno«, rece Severin.
»Dakako da je besmisleno. Ali ne smijemo zanemariti nijednu pretpostavku, koliko god neobicna
bila. Nego, pokusajmo se vratiti otrovnoj tvari. Da se netko tko poznaje otrove kao i ti usuljao
ovamo i upotrijebio neke od ovih tvojih trava, je li mogao smijesati smrtonosnu tekuinu ili ulje
kadro da na prstima i na jeziku ostavi onakve tragove? Nesto sto se moze staviti u hranu, u pie,
na zlicu, na nesto sto se mee u usta?«
»Jest«, slozi se Severin, »ali tko? I onda, ako i prihvatimo tu pretpostavku, kako se taj otrov mogao
podmetnuti nasoj pokojnoj subrai?«
Da budem iskren, ni ja nisam uspijevao zamisliti Venancija ili Berengara kako mirno pustaju da im
pri e netko tko im pruza tajanstvenu tvar i nagovara ih da je pojedu ili popiju. No cinilo se da
Vilima ni najmanje ne smeta ta cudnovatost. »O tome emo poslije razmisljati jer bih sada htio da
se pokusas sjetiti neke cinjenice koju jos doziva u pamet nekoga tko se kod tebe propitkivao o
ljekovima, nekoga tko s lakoom ulazi u bolnicu... « rece Severin, »prije mnogo vremena, mislim
godina, bio sam cuvao tvar vrlo snazna djelovanja koju mi je donio s putovanja po dalekim
zemljama." Nije znao kazati od cega je napravljena, ali svakako od biljaka koje nam nisu sve
poznate. Izgledom je bila ljepljiva i zukasta, ali mi je preporucio da je ne diram, jer bi me, kad bih
je se samo dotakao usnama, ubrzo ubila. Subrat mi rece, cak i ako se proguta neznatna kolicina, da
u roku od pola sata izaziva osjeaj velike iscrpljenosti zatim polaganu uzetost svih udova i
napokon smrt. Nije je htio nositi uza se, pa mi ju je poklonio. Dugo sam je drzao, jer sam je htio
nekako prouciti. Onda se jednog dana na visoravni digla velika oluja. Jedan od mojih pomonika,
neki iskusenik, bio je ostavio vrata bolnice otvorena pa je vihor ispremetao cijelu sobu u kojoj se
sada nalazimo. Bilo je polupanih staklenki, tekuina prolivenih po podu, prosutih biljaka i
prasaka. Citav dan sam se trudio da sredim svoje stvari, a trazio sam da mi pomognu samo
pomesti krhotine i trave sto ih vise nisam mogao spasiti. Na kraju ustanovili da nedostaje upravo
staklenka o kojoj sam ti govorio. Ispocetka sam se zabrinuo, zatim sam povjerovao da se razbila i
pomijesala s ostalim otpacima. Naredio sam se da se pod u bolnici i police dobro operu...«
»A jesi li staklenku vidio neposredno prije vihora?«
»Jesam... ili bolje, nisam, kad malo razmislim. Stajala je iza jednog reda posuda, dobro skivena, i
nisam je provjeravao svaki dan...«
»Dakle, koliko ti je poznato, netko ju je mogao ukrasti i mnogo vremena prije oluje, a da ti to ne
doznas?«
»Sad kad me pitas, jest, nema sumnje.«
»A je li ju mogao ukrasti tvoj iskusenik i onda ugrabiti priliku da ostavi vrata otvorena za vrijeme
oluje da bi unio pomutnju medu tvoje stvari?«
Severin pokaza veliko uzbu enje: »Sigurno jest. I ne samo to, kad sam se prisjeao sto se zbilo,
jako sam se zacudio sto je vihor, koliko god snazan bio, prevrnuo toliko stvari. Zaista bih mogao
rei da je netko iskoristio oluju da bi ispremetao sobu i nacinio vise stete nego sto je mogao
napraviti vjetar!«
»Tko je bio taj iskusenik?«
»Zvao se Augustin. Ali umro je prosle godine posto je pao sa skela dok je s ostalim redovnicima i
slugama cistio kipove na procelju crkve. A osim toga, da pravo kazem, on se kleo svime na svijetu
da nije ostavio otvorena vrata prije oluje. Zapravo sam ga ja, onako u bijesu proglasio odgovornim
za tu nezgodu. Mozda je uistinu bio nevin.«
»Pa onda imamo neku treu osobu, mozda cak i upueniju nego sto je iskusenik, koja je znala za
tvoj otrov. S kime si o njemu govorio?«
»Toga se zaista ne sjeam. S Opatom, dakako, kad sam od njega trazio dopustenje da zadrzim tako
opasnu tvar. I s nekim drugim, mozda bas u knjiznici, jer sam trazio herbare koji bi mi mogli
stogod otkriti.«
»Ali zar mi nisi rekao da kod sebe drzis knjige koje mogu koristiti tvojem umijeu?«
»Jesam, i mnoge su ovdje«, rece pokazujui nekoliko polica nakrcanih desecima knjiga u kutu
sobe. »Ali tada sam trazio neke knjige koje nisam mogao zadrzavati i koje mi je Malahija, dapace,
uporno odbijao dati, tako da sam morao zahtijevati Opatovu privolu.« Utisa glas kao da se
ustrucava preda mnom. »Znas, na nekome neznanom mjestu u knjiznici cuvaju se i nekromantske
knjige, prirucnici iz crne magije, napuci za pripravljanje avolskih napitaka. Mogao sam dobiti
neka od tih djela, jer mi je bilo potrebno da to doznam, pa sam se nadao da u u njima pronai
opis tog otrova i njegove uporabe. Uzalud.«
»Prema tome, o njemu si razgovarao s Malahijom.« »Naravno, s njim sigurno, a mozda cak i sa
samim Berengarom, koji mu je pomagao. Ali ne izvlaci preuranjene zakljucke: ne sjeam se, dok
sam govorio mozda su bili nazocni i drugi redovnici, znas, katkad u skriptoriju ima dosta
svijeta...«
»Nikoga ne sumnjicim. Samo nastojim shvatiti sto se moglo dogoditi. U svakom slucaju, kazes mi
da se to dogodilo prije koju godinu, a cudno je sto bi netko toliko vremena unaprijed ukrao otrov
kojim e se posluziti nakon tako duga cekanja. To bi bio znak da je neka zlokobna volja u potaji
dugo snivala umorstvo.«
Severin se prekrizi dok mu se na licu citao uzas. »Boze nam prosti svima!«, rece.
Nije bilo vise sto da se doda. Pokrismo Berenearovo tijelo koje je trebalo prirediti za pokop.
Gdje Vilim najprije Salvatorea, a zatim opskrbnika navede da priznaju svoju proslost, Severin prona e
ukradene lee, Nikola donese nove pa Vilim sa sestorim ocima po e odgonetati Venancijev rukopis.

Upravo smo izlazili, kadli u e Malahija. Ucini se da mu nasa prisutnost nije po volji, jer odmah
krenu natrag. Iznutra ga vidje Severin te rece: »Jesi li me trazio? Je li to zbog...« Prekinu se
gledajui nas. Malahija mu neprimjetno namignu, kao da mu zeli rei: »O tome emo poslije...« Mi
smo se spremali izai, on ui, na osmo se sva trojica na pragu. Malahija se dosta opsirno isprica:
»Trazio sam brata travara... Boli me... boli me glava.«
»To je sigurno zbog ustajalog zraka u knjiznici«, rece mu Vilim glasom punim paznje i
razumijevanja. »Morali biste ga necim kaditi.«
Malahijine se usne pomakose kao da zeli jos nesto rei, onda odusta, pognu glavu i ude, dok smo
se mi udaljavali. »Sto e on kod Severina?« upitah.
»Adsone«, nestrpljivo e moj ucitelj, »nauci misliti svojom glavom «. Zatim promijeni temu: »Sad
moram ispitivati nekoliko osoba. Barem«, dometnu dok je pogledom istrazivao visoravan, »dok su
jos na zivotu. Uzgred: od sada pa nadalje moramo paziti sto jedemo i pijemo. Jelo uvijek uzimaj sa
zajednickog pladnja, a pie iz vrca iz kojeg su ve nalijevali drugi. Nakon Berengara, mi smo ti koji
previse znaju. Izuzevsi, razumije se, ubojicu.«
»Ali koga sada zelite ispitati?«
»Adsone«, rece Vilim, »vjerojatno si primijetio da se ovdje najzanimljivije stvari doga aju nou.
Nou se umire, nou se skita po skriptoriju, nou se u utvrdu uvlace zene... Imamo jednu dnevnu i
jednu nonu opatiju, a nona se cini vraski zanimljivijom od dnevne. Shodno tome, svaka osoba
koja se naokolo vrzma nou nas zanima, ukljucivsi, na primjer, muskarca kojeg si sino vidio s
djevojkom. Mozda slucaj s djevojkom nema nikakve veze s otrovima, a mozda ima. Kako bilo da
bilo, imam neke slutnje u vezi sa sino vi enim muskarcem, koji mora da je netko tko zna i drugih
stvari o nonom zivotu ovoga svetog mjesta A lupus in fabula, evo ga gdje nam upravo stize u
susret.«
Pokaza mi Salvatorea, koji je tako er bio ugledao nas. U njegovu hodu opazih lako oklijevanje,
kao da je zastao u zelji da nas izbjegne i promijeni pravac kretanja. Ocito je uvidio da susretu ne
moze umaknuti, pa nastavi stupati prema nama. Obrati nam se uz sirok osmijeh i izustivsi
ponesto prijetvoran »benedicite«. Moj mu ucitelj gotovo ne dade da dovrsi, nego ga osorno oslovi.
»Znas li da sutra ovamo dolazi inkvizicija?«, upita ga. Salvatore nije izgledao kao da mu je to
pravo. Jedva cujno zapita: »Etja?«
»A tebi bi bilo bolje da istinu kazes meni koji sam prijatelj i koji sam mali brat kao sto si i ti bio,
nego da je kazes sutra onima tamo, koje vrlo dobro poznajes.«
Kad je tako iznenada na njega nasrnuo, Salvatore, kako se pricini, napusti svaki pokusaj otpora.
Pogleda Vilima s podanickom skrusenosu dajui mu do znanja da mu je spreman kazati sve sto
ovaj zazeli.
»Noas je u kuhinji bila neka zena. Tko je s njom bio?«
»Oh, femena quae se proda como roba, nikako non valet, sram je bilo «, odglumi Salvatore.
»Nije me briga je li pristojna ili nije. Hou da znam tko je s njom bio!«
»Deu, kako sunt te femene scaltride! Dan et no smisljaju como nominem ruinare...«
Vilim ga naglo scepa za mantiju: »Tko je s njom bio, ti ili opskrbnik?«
Salvatore shvati da nee moi dugo lagati. Stade propovijedati cudnu pricu, iz koje teskom
mukom doznadosmo kako on, da bi se dodvorio opskrbniku, dobavlja za njega djevojke sa sela,
tako da ih nou uvodi u utvrdu putem koji nam ne htjede otkriti. No zakune se da to radi iz ciste
dobrote i usluznosti, odajui komicno zaljenje sto sam ostaje kratkih rukava, jer ne moze postii
da, posto udovolji opskrbniku, djevojka i njemu pripane uzitak. Sve to poprati ljigavim i
dvosmislenim osmijesima, kao da hoe da mi shvatimo kako govori o ljudima od
krvi i mesa, koji imaju iste potrebe i navike. I gledao me ispod oka, a ja ga nisam mogao poklopiti
kao sto sam zelio, jer sam osjeao da me s njim povezuje zajednicka tajna, da sam mu ortak i drug
u grijehu.
Tad Vilim odluci zaigrati na sve ili nista. Iznebuha ga upita: »Jesi li Remigia sreo prije ili poslije
svojeg druzenja s Dolcinom?« Salvatore mu se baci pred noge i uze ga kroz suze moliti da ga
postedi i da ga ne izruci inkviziciji. Vilim mu svecano prisegnu da nikome nee rei ono sto od
njega dozna, a Salvatore nam bez krzmanja preda opskrbnika na milost i nemilost. Upoznali su se
na elavom zidu, gdje su obojica pripadali Dolcinovoj druzbi. S opskrbnikom je pobjegao i usao u
samostan u Casaleu, s njim je presao klinijevcima. Mumljajui je preklinjao da mu se oprosti i bilo
je jasno da se od njega vise nista nee moi doznati. Vilim procijeni da se isplati Remigia uhvatiti
na prepad pa napusti Salvatorea, koji otrci potraziti utociste u crkvi.
Opskrbnik se nalazio na suprotnoj strani opatije, ispred zitnica, i upravo se poga ao s nekim
seljacima iz doline. Pogleda nas bojazljivo i pokusa hiniti da ima posla preko glave, ali je Vilim
uporno trazio da s njim razgovara. Dotad smo se s tim covjekom malo susretali; on je bio ljubazan
prema nama, a mi prema njemu. Toga jutra Vilim mu se obrati kao sto bi se obratio redovniku
svojega reda. Ucini se da je opskrbniku nelagodno od te povjerljivosti pa isprva stade odgovarati
vrlo suzdrzano.
»Zahtjevi tvoje sluzbe ocito te sile, pretpostavljam, da se krees opatijom i onda kad ostali
spavaju«, rece Vilim.
»Ovisi«, odgovori Remigio, »ponekad ima kakva sitnica koju treba obaviti i moram joj zrtvovati
dio sna.«
»Zar ti se, u tim prigodama, nije dogodilo nista sto bi nam moglo naznaciti tko se to sulja izme u
kuhinje i knjiznice, a da mu nisi ti da° neko zaduzenje koje ga opravdava?«
»Da sam ista vidio, bio bih to kazao Opatu.«
»Tocno«, slozi se Vilim i naglo promijeni temu: »Selo u dolini prilicno je bogato, je li?«
»Jest i nije«, odvrati Remigio, »stanovnici zive na nadarbini arije plodnih godina s nama dijele
nase bogatstvo. Na primjer, na dan svetog Ivana dobili su dvanaest vagana slada, konja, sedam
goveda, cetiri junice, pet telaca, dvadeset ovaca, petnaest svinja, pedeset kokosi sedamnaest
kosnica. I uz to dvadeset svinjskih sunki, dvadeset i sedam kalupa svinjske masti, pola mjerice
meda, tri mjerice sapuna, ribarsku mrezu...«
»Shvaam, shvaam«, prekinu Vilim, »ali priznat es da mi to jos govori kakvo je imovno stanje
sela, koji stanovnici zive na nadarbini arije, koliko zemlje obraduju oni koji ne zive na nadarbini...«
»Oh, sto se toga tice«, rece Remigio, »prosjecna obitelj ondje dolje posjeduje i po pedeset tabla
zemlje.« »Koliko iznosi jedna tabla?« »Naravno, cetiri kvadratnih trabucchi.« »Kvadratnih
trabucchi? Koliko je to?« »Svaki trabuccho se sastoji od trideset i sest kvadratnih stopa. Ili, ako
hoes, osam stotina trabucchi duljine cini jednu pijemontesku milju. Pa izracunaj da jedna obitelj --
na zemljistima prema sjeveru -- moze uzgojiti maslina za barem pola mijeha ulja«. »Pola mijeha?«
»Jest, jedna vrea cini pet hemina, a jedna hemina cini osam kupa.« »Shvaam«, obeshrabreno e
moj ucitelj. »Svaka zemlja ima svoje mjere. Mjerite li vi vino, na primjer, na krcage?« »Ili na vrceve.
Sest vrceva, jedan badanj, a osam badanja cini jednu bacvu. Drugim rijecima, jedan vrc ima sest
pinta od dva krcaga.« »Mislim da mi je sve jasno«, rece Vilim predajui se. »Zanima li te jos
nesto?«, upita Remigio tonom koji mi je djelovao napadacki. »Zanima! Pitao sam te kako se zivi u
dolini, jer sam se danas u knjiznici zamislio o propovijedima sto ih je Umberto iz Romansa
namijenio zenama, a osobito nad onim poglavljem Ad mulieres pauperes in villulis. Tamo veli kako
njih cese nego druge u napast uvodi grijeh puti, zbog njihove bijede, i mudro kaze da one peccant
enim mortaliter, cum Kcantcum quocumque lako, mortalius vero quando cum Clerico in
sacris orainibus constitutio, maxime vero quando cum Religioso mundo mortuo. Znas i bolje od mene da
cak ni na svetim mjestima kao sto su opatije, napasti zloduha srednje dobi nikad ne manjka. Pitao
sam se jesi li ti, preko svojih dodira s ljudima iz sela, slucajno nacuo da su neki redovnici, ne daj
Boze, navodili neke djevojke na blud.« Premda je moj ucitelj sve to izgovorio gotovo rastreseno,
moj je prijatelj vjerojatno shvatio kako su te rijeci smele jadnog opskrbnika. Ne mogu rei je li
problijedio, nego da sam toliko ocekivao da e problijediti, da sam uistinu vidio njegovo lice bijelo
poput krpe. «Pitas me o necemu sto bih, da znam, ve bio rekao Opatu«, odgovori - »U svakom
slucaju, ako te obavijesti, kao sto pretpostavljam, o tvojoj istrazi, neu ti presutjeti nista sto budem
mogao doznati.
Stovise, sad kad si me na to podsjetio, u vezi s tvojim pitanjem... On noi, kad je umro Adelmo,
kruzio sam dvoristem... znas, zbog slucaj s piliima do usiju mi je doslo kako nekakav zivinar
dolazi nou krasti u kokosinjca... Eto, te sam noi opazio -- izdaleka, ne bih se mogao zakleti --
Berengara kako se vraa u spavaonicu idui uz kor, kao da stize iz Zgrade... Nisam se tome
zacudio, jer se me u redovnicima saputalo o Berengaru, mozda su ti rekli...« »Nisu, kazi mi.«
»Dobro, kako da se izrazim? Sumnjalo se da Berengar gaji strastvene osjeaje koji... ne dolikuju
redovniku...«
»Zelis li mi mozda nagovijestiti da je odrzavao odnose s djevojkama iz sela, kao sto sam te pitao?«
Opskrbnik se u neprilici nakaslja i doda uz dosta ruzan smijesale »Oh, ne... jos nedolicnije
osjeaje...«
»Zar zato sto se redovnik koji se prepusta putenom uzivanju sa zenama iz sela mozda, naprotiv,
povodi za strastvenim osjeajima koji su u neku ruku dolicni?«
»Nisam to rekao, ali ti me ucis da izopacenost, kao i krepost ima svoje stupnjeve. Put moze biti
izlozena prirodnim i... protuprirodnim napastima.«
»Hoes rei kako su Berengarove putene zelje bile sklone ljudima njegova spola?«
»Ja samo kazem da se o njemu tako govorkalo... Htio sam ti priopiti te stvari da ti dokazem svoju
iskrenost i dobru volju...«
»A ja ti na tome zahvaljujem. I slazem se s tobom da je sodomija daleko tezi grijeh nego sto su
ostali oblici razvrata, o kojima, pravo receno, nisam pozvan voditi istragu...«
»Jad i nevolja, jad i nevolja, ukoliko bi ih se naslo...«, filozofski e opskrbnik.
»Jad i nevolja, Remigio. Svi smo mi gresni. Nikad ne bih u oku svojeg brata trazio trun, toliko se
bojim da u svojem nosim veliko brvno-No bit u ti zahvalan na svim brvnima o kojima mi budes
htio ubudue govoriti. Tako emo se pozabaviti velikim i krupnim trupcima, a trunje emo pustiti
da leprsaju zrakom. Koliko si rekao da vrijedi jedan trt' buceho?«
»Trideset i sest kvadratnih stopa. Ali nemoj se time muciti. kad budes htio nesto tocno doznati,
doi es k meni. Mozes racunati da u meni imas vjernog prijatelja.«
»Takvim te i smatram«, toplo e Vilim. »Ubertino mi je rekao da je neko pripadao mojem redu.
Nikad ne bih izdao bivseg subrata, poglavito ovih dana kad se ocekuje dolazak papinskog
izaslanstva koje predvodi veliki inkvizitor, glasovit po tome sto je spalio mnogo Dolcinovih
pristasa. Rekao si da trabuceho iznosi trideset i sest kvadratnih stopa?«
Opskrbnik nije bio glup. Uvidje da vise nema smisla igrati se macke i misa, to vise sto je
primjeivao da je mis on sam.
»Fra Vilime«, rece, »vidim da ti znas mnogo vise nego sto sam mislio. Nemoj me izdati, i ja te neu
izdati. Istina, ja sam bijedni covjek od krvi i mesa i ne mogu odoljeti primamljivosti puti. Salvatore
mi je kazao da ste ti ili tvoj iskusenik sino nenadano nabasali na njih. Ti si, Vilime, dosta
proputovao, znas da ni kardinali u Avignonu nisu uzor vrline. Znam da me ne ispitujes zbog tih
sitnih i kukavnih grijeha. Ali shvaam i da si doznao nesto o mojoj proslosti. Vodio sam nastran
zivot, kao sto se doga alo mnogim minoritima. Prije mnogo godina povjerovao sam u idealno
siromastvo, napustio redovnicku obitelj da bi se odao skitnickom zivotu. Kao i mnogi drugi,
povjerovao sam Dolcinovim propovijedima. Nisam obrazovan covjek, polozio sam zavjet, ali
jedva znam sluziti misu. Malo znam o teologiji. A mozda cak ne uspijevam s odusevljenjem
prionuti ni uz kakve ideje; vidis, jednom sam se pokusao pobuniti protiv gospode, sada sam u
njihovoj sluzbi, i u ime gospodara ovoga kraja zapovijedam sebi slicnima. Ili se pobuniti ili izdati,
malo izbora imamo mi, priprosti ljudi.«
»Priprosti katkad razumiju neke stvari bolje nego uceni«, rece Vilim.
»Mozda«, odvrati opskrbnik slegnuvsi ramenima. »Ali ja ne znam zasto sam ucinio to sto sam
ucinio u ono vrijeme. Vidis, to je za Salvatorea bilo razumljivo, potjecao je iz kmetske obitelji, za
njim je bilo djetinjstvo puno oskudice i bolesti... Dolcino je predstavljao pobunu i borbu za
unistenje vlastele. Moj polozaj je bio drugaciji, odrastao sam u Sudskoj obitelji, glad me je
postedjela. Bilo je to... ne znam kako da kazem, kao neka svetkovina lu aka, poklade... Tamo, na
brdima, uz Polcina, prije nego sto smo spali na to da jedemo meso svojih drugova
koji su pogibali u bitkama, prije nego sto ih je od nestasice pomrlo toliko - nismo mogli sve pojesti,
pa smo ih bacali kao hranu pticama i zvijerima na padinama Rebella... ili mozda cak i u tim
trenucima... udisali smo zrak... mogu li rei slobode? Prije toga nisam znao sto je sloboda,
Propovjednici su nam govorili: 'Istina e vas osloboditi'. Osjeali smo se jadnima, mislili smo da je
to istina. Mislili smo da je sve sto cinimo dobro.
»I ondje ste poceli... slobodno opiti sa zenom?« upitah, ne znam ni sam zasto, ali su me od
prethodne noi opsjedale Ubertinove rijec; i ono sto sam procitao o skriptoriju, a i sto sam i sam
dozivio dogodovstinu.
Vilim se radoznalo trgnu i pogleda me, vjerojatno nije ocekivao da sam tako smion i bestidan.
Opskrbnik se zapilji u mene kao da sam kakva rijetka zivotinja.
»Na Rebellu«, rece, »bilo je ljudi koji su cijelo djetinstvo spavali zajedno s po deset i vise osoba, u
sobama od nekoliko lakata, gdje su se mijesala braa i sestre, ocevi i keri. Sto ti mislis da je njima
znacilo prihvatiti tu novu situaciju? Po svojem su izboru radili ono sto im je prije nametala nuzda.
A osim toga, nou, dok strepis od napada neprijateljskih ceta i privijas se uza svojega druga, na
du, da bi se ugrijao... Heretici? Vi, redovnicii sto stignete iz dvorca i udomite se u opatiji, mislite
da je to nekakav nacin misljenja na koji nas je naputio necastivi. Naprotiv, to je nacin zivota, to je...
i bilo je... novo iskustvo... Vise nisu postojala gospoda, a Bog je, govorili su nam, uz nas. Ne
kazem, Vilime, da smo imali pravo, i zato me sada vidis ovdje, jer sam ih ubrzo napustio. Ali stvar
je u tome sto nikad nisam razumio vase ucene rasprave o Kristovom siromastvu, ni sto je usus, sto
facti, a sto ius... Rekao sam ti, to su bile velike poklade, a za poklada se sve izvre naglavce. Onda
ostaris, ne postajes mudrim, nego postajes izjelicom. I ja se ovdje ponasam kao izjelica... Mozes
osuditi heretika, ali zar hoes osuditi izjelicu?«
»To mi je dovoljno, Remigio«, rece Vilim. »Ne ispitujem te zbog onoga sto se dogodilo tada, nego
zbog onoga sto se dogodilo nedavno. Pomozi mi, pa meni sigurno nee biti do toga da te
upropastim. Ne mogu i neu da ti sudim. No ti mi moras kazati sto znas o onome sto se u opatiji
zbiva. Odvise njome vrludas, i nou i danju, a da stogod ne bi doznao. Tko je ubio Venancija?«
»Ne znam, kunem ti se. Znam kad je i gdje je izdahnuo.«
»Kada? Gdje?«
»Dopusti da ti ispricam. One noi, sat nakon povecerja, usao sam u kuhinju...«
»Odakle i iz kojih razloga?«
»Kroz vrata koja vode u povrtnjak. Imam kljuc koji sam davno narucio od kovaca. Kuhinjska vrata
su jedina koja se ne zakracunavaju iznutra. A sto se tice razloga... nisu bitni, ti si sam rekao da me
nees optuzivati za slabosti moje puti...« Nelagodno se nasmijesi. »Ali ne bih htio ni da ti mislis
kako ja dane provodim u bludnicenju... Te sam noi nosio hranu koju u pokloniti djevojci sto ju je
Salvatore imao dovesti u utvrdu-« »Kuda?«
»Oh, zidine imaju mnogo ulaza osim portala. Za njih zna Opat, znam ja... Ali te veceri djevojka
nije dosla, poslao sam je natrag upravo zbog necega sto sam otkrio, a o cemu se spremam da ti
ispripovjedim. To je razlog sto sam je noas pokusao otpraviti. Da ste dosli koji casak (jasnije, bili
biste umjesto Salvatorea zatekli mene, a bas me on upozorio da u Zgradi ima nekoga, pa sam se
vratio u svoju eliju...«
»Vratimo se na no izme u nedjelje i ponedjeljka.«
»Slusaj, ja sam usao u kuhinju i na podu vidio Venancija, mrtvog.«
»U kuhinji?«
»Da, pokraj sudopera. Mozda je netom bio sisao iz skriptorija.« »Nikakva traga borbi?«
»Nikakva. Ili bolje, do tijela je lezala razbijena salica, a na podu je bilo tragova vode.«
»Kako znas da je to bila voda?«
»Ne znam. Pomislio sam da je voda. Sto je drugo moglo biti?« Kao sto mi je Vilim poslije objasnio,
ta je salica mogla znaciti dvije razlicite stvari. Ili je upravo tamo, u kuhinji, Venanciju netko dao da
ispije otrovan napitak, ili je jadnik otrov ve bio progutao (ali gdje? I kada?) pa sisao da se napije
vode kako bi ublazio iznenadnu ze , grceve, bol sto mu je rastrzao utrobu ili pekao jezik (jer je
zacijelo i njegov bio crn kao Berengarov).
Kako mu drago, zasad se nije moglo vise nista doznati. Kad je spazio les i prestravio se, Remigio
se upitao sto da radi te odlucio da ne radi nista. Ako pozove u pomo, morao bi priznati daje nou
lutao Zgradom, a subratu, koji je ve ispustio dusu, ne bi pomogao. Stoga je odlucio da sve ostavi
kako jest i da priceka da netko otkrije les idueg jutra, posto se otvore vrata. Potrcao je da zaustavi
Salvatorea koji je ve uvodio djevojku u opatiju, a onda su se -- on i njegov ortak -- vratili na
spavanje, ako uope moze nazvati snom vrijeme sto su ga uzrujani proveli do jutra.
ujutro kad su svinjari dosli obavijestiti Opata, Remigio je mislio da je otkriven ondje gdje ga je
ostavio, pa se zgranuo cuvsi da su ga nasli na drugom mjestu.
Tko je uklonio les iz kuhinje? O tome Remigio nema pojma. »Jedina osoba koja se moze slobodno
kretati Zgradom je Malahija«
To jest, ne vjerujem...u tom slucaju, ja ti protiv Malahije nisam rekao nista...«
»Budi miran, kakav god da je dug koji te veze s Malahijom. Zna li on stogod o tebi?«
»Zna«, pocrveni opskrbnik, »i ponio se kao obziran covjek. Da sam na tvojem mjestu, nadzirao bih
Benna. Bio je u cudnovatim odnosima s Berengarom i s Venancijem... Ali, kunem ti se, nista drugo
nisam vidio. Ako nesto doznam, rei u ti.«
»Zasad ovo moze biti dovoljno. Svratit u k tebi budes li mi potreban.« Opskrbnik se, s ocitim
olaksanjem, ponovno lati svojih poslova posto je najprije ostro ukorio seljake koji su u
me uvremenu bili premjestili ne znam vise koje vree sjemenja.
Uto nas sustize Severin. U rukama je nosio Vilimove lee, bas one lee koje su mu prije dvije noi
bile ukradene. »Nasao sam ih u Berengarovoj mantiji«, rece. »Vidio sam ih prije na tvom nosu,
neki dan u knjiznici. Tvoje su, zar ne?«
»Hvala budi Bogu«, kliknu radosno Vilim. »Rijesili smo dva problema! Imam svoje lee i napokon
sa sigurnosu znam da je covjek koji nas je preknoas okrao u skriptoriju bio Berengar!«
Tek sto zavrsismo razgovor, kadli trkom do e Nikola iz Morimonda, s jos pobjedonosnijim
izrazom lica nego Vilim. U rukama je drzao par dogotovljenih lea, pricvrsenih na raslje:
»Vilime«, vikao je, »sam sam ih uspio napraviti, gotove su, mislim da su u redu!« Zatim vidje da
Vilim na licu ima druge lee i skameni se. Vilim ga ne htjede povrijediti, skinu svoje stare lee i
iskusa nove: »Bolje su od ovih drugih«, rece. »Znaci da u stare cuvati za svaki slucaj, a tvoje u
nositi stalno.« Zatim se okrenu prema meni: »Adsone, sad idem u eliju citati one papire, znas ve
koje. Napokon! Pricekaj me negdje. I hvala vam svima, predraga brao.«
Zvonio je trei cas pa po oh u kor da s drugima pjevam himne, psalme, versete i Kjrie. Ostali su
molili za dusu mrtvog Berengara. Ja sam zahvaljivao Bogu sto nam je udijelio da na emo ne
jedan, nego dva para lea.
Od velikog spokoja, zaboravivsi sve gnusobe kojih sam se nagledao i naslusao, zadrijemah i
probudih se kad se sluzba zavrsila. Sjetih se da te noi nisam spavao i uznemirih se na pomisao da
sam potrosio mnogo snage. U tom trenutku, cim sam se nasao pod vedrim nebom, moje misli
stade salijetati sjeanje na djevojku.
Pokusah se rastresti pa uzeh hitrim korakom hodati po visoravni. Obuzimala me vrtoglavica.
Pljeskao sam obamrlim rukama da ih razgibam. Nogama sam lupao o zemlju. Jos mi se spavalo, a
ipak sam se osjeao budnim i punim zivota. Nisam shvaao sto se sa mnom zbiva -

Trei cas
Gdje se Adson koprca u ljubavnim patnjama, zatim stigne Vilim s Venancijevim spisom, koji i posto su ga
odgonetnuli ostane neodgonetljiv.
Zapravo sam, nakon gresnog susreta s djevojkom, zbog drugih strasnih doga aja gotovo
zaboravio na tu zgodu, a s druge strane, odmah posto sam se ispovjedio fra Vilimu, moja se dusa
rasteretila od griznje savjesti koja me morila otkad sam se probudio nakon sto je moja krepost
posrnula, pa mi se cinilo da sam, svojim rijecima, fratru predao to breme kojemu su one izrazavale
znacenje. Zbog cega drugog, zapravo, i postoji sakrament ispovijedi sto blagotvorno ispire dusu
ako ne zato da istrese tegotnost grijeha i griznju savjesti koja je prati u sama njedra Nasega
Gospodina Isusa Krista, da bi s oprostom duh postao lak poput zraka i zaboravio opakosu
izmrcvareno tijelo? Ali jos nisam bio posve izbavljen. Dok sam se setao po blijedom i hladnom
suncu toga zimskog jutra, okruzen pregalastvom ljudi i zivotinja, stadoh se na drukciji nacin
sjeati proteklih zbivanja. Kao da od svega sto se dogodilo nisu vise ostajali kajanje i rijeci utjehe
sto ih je donijelo moje skrusenicko ispiranje, nego samo slike tjelesa i ljudskih udova. U nadrazenu

mi je duhu titrala utvara Berengara nadutog od vode, i jezio sam se od gnusanja i suuti. Zatim
kao da sam odagnao tu prikazu, moj se duh navraao na druge slike sto ih je pamenje netom
prikupilo, i nisam mogao a da mi pred ocima (pred dusevnim ocima, ali gotovo kao da je rijec o
tjelesnim ocima) jasno iskrsava djevojcina slika, lijepa i strasna kao vojska pod zastavama.
Postavio sam sebi zadatak (ja, stari prepisivac spisa koji nikad nije napisan, ali koji je kroz duga
desetljea govorio o mojem duhu) da budem vjerodostojan ljetopisac, i to ne samo zbog ljubavi
prema istini niti u (uostalom nadasve casnoj) zelji da poucim svoje budue citatelje, nego i da bih
svoje istroseno i umorno pamenje oslobodio tlapnja sto su ga citav zivot tistile. Stoga moram rei
sve dolicno, ali bez stida. I sada moram izrijekom kazati sto sam mislio i samome sebi gotovo
pokusavao prikriti tada, dok sam se setao po visoravni i povremeno se davao u trk, kako bih
iznenadno lupanje srca mogao pripisati kretanju svojeg tijela, te se zaustavljao da bih s divljenjem
gledao seljake gdje rade i zavaravao se mislju da e me to sto njih promatram rastresti, punim
pluima udisui hladan zrak, kao sto netko tko zeli zaboraviti strah ili bol pije vino.
Uzalud. Mislio sam na djevojku. Moja je put bila zaboravila uzitak, snazan, gresan i prolazan
(bezvrijedan) koji mi je pruzilo openje s njom; no moja dusa nije bila zaboravila njezino lice, i
nikako nije uspijevala tu uspomenu osjetiti kao nesto pokvareno, nego je, stovise, treptala kao da
na tom licu blistaju miline svega stvorenog. Neodre eno i gotovo poricui samome sebi istinu
koju sam slutio, uvi ao sam da je taj bijedni, prljavi, bestidni stvor koji se prodavao (tko zna s
kakvom bezobraznom ustrajnosu) drugim gresnicima, ta Evina ki, koja je, slaba kao sve njezine
sestre, toliko puta trgovala svojom puti, ipak nesto sjajno i cudesno. Moj um je znao da je ona leglo
grijeha, moja je sjetilna pozuda osjeala da je ona stjeciste svih cari. Tesko je rei sto sam utio.
Mogao bih pokusati napisati da sam, jos zapleten u mreze grijeha, kao krivac prizeljkivao da se
svaki cas preda mnom pojavi, i gotovo da sam vrebao na radnike i njihov posao zato da bih
mogao izvi ati ne dolazi li iza ugla kolibe, iz mraka staje, spodoba sto me zavela. No ne bih
napisao istinu, ili bih nastojao zastrijeti istinu ne bih li joj ublazio jacinu i ocevidnost. Jer istina je to
da sam ja djevojku »vidio«, vidio sam je kroz grane ogoljelog stabla sto su lagano treperile kad bi
doletio promrzao vrabac da na njim potrazi utociste; vidio sam je u ocima junica koje su izlazile iz
staje i cuo sam je u blejenju janjadi sto je presijecala moje tumaranje. Bilo je to kao da mi sve
stvoreno govori o njoj i zelio sam, doduse, da )e ponovno vidim, ali sam isto tako bio spreman
pomiriti se s pomislju da je nikad vise neu vidjeti i nikad vise s njom opiti, samo da mogu uzivati
u radosti koja me tog jutra preplavljivala i da mi uvijek bude bliska, makar mi i dovijeka bila
daleka. Bilo je to, sad to pokusavam razumjeti, kao da sav svijet, koji je nesumnjivo nalik na knjigu
sto ju je ispisao prst Bozji, u kojem svaka stvar govori o neizmjernoj dobro svojega stvoritelja, u
kojem je svaki stvor poput pisma i zrcala zivota smrti, u kojem i najskromnija ruza postaje glosom
nasega zemaljskog puta, ukratko, kao da mi sve ni o cemu drugom ne kazuje doli o licu koje sam
jedva razaznao u mirisnoj tami kuhinje. Oprastao sam sebi te mastarije, jer sam sebi govorio (ili
bolje, nisam govorio, zato sto se u tom trenutku moje misli nisu dale prevesti u rijeci) ako cijeli
svijet treba da mi prica o moi, dobroti i mudrosti Stvoriteljevoj, i ako mi tog jutra cijeli svijet prica
o djevojci (kako god gresna ona bila) koja ipak predstavlja jedno od poglavlja u velikoj knjizi
svega stvorenog, verset u velikom psalmu sto ga ispjeva svemir -- govorio sam sebi (govorim
sada), ako je tome tako, kako je nemogue da to ne ulazi u veliku teofanijsku zamisao sto upravlja
svijetom koji je ugo en poput citre, tog cuda suglasja i sklada. Gotovo opijen, tad sam se
nasla ivao njezinom nazocnosu u stvarima sto sam ih vidio, i zelei je kroz njih, zadovoljavao
sam svoju zelju gledajui ih. Pa ipak, utio sam kao neki bol, jer sam istovremeno patio i zbog
nekog odsua, premda su me usreivali toliki prividi nazocnosti. Tesko mi polazi za rukom da
objasnim tu proturjecnu zagonetku, sto je znak da je ljudski duh prilicno krhak i da se nikad ne
drzi ravne staze Bozjeg razuma, koji je svijet izgradio kao savrsen silogizam, nego razabire samo
pojedine i cesto nepovezane pretpostavke tog silogizma, i u tome je razlog sto lako padamo
zrtvama zloduhovih obmana. Je li ono sto me tog jutra toliko diralo bilo zloduhova obmana?
Danas mislim da jest, jer sam bio iskusenik, ali smatram da ljudski osjeaj koji je u meni budio
nemir nije bio los samo po sebi, nego samo u odnosu na moj polozaj. Jer je sam po sebi to bio
osjeaj koji muskarca vodi prema zeni kako bi se jedno s drugim spojili, kao sto apostol hoe da
cine ljudi, i da oboje budu jedno tijelo, da zajedno ra aju druga ljudska bia i da se jedno 0
drugome uzajamno brinu od mladih dana pa do starosti. Samo sto je apostol to rekao za one koji
traze lijeka pohoti i koji ne zele izgarati od strasti, napominjui, me utim, da je daleko
preporucljivije stanje nevinosti, kojemu sam se ja, kao redovnik, bio posvetio. Stoga sam ja toga
jutra trpio nesto sto je za mene bilo lose, sto je za druge mozda bilo dobro, i to vrlo ugodno dobro,
pa sad shvaam da moju smuenost nije izazvala izopacenost mojih osjeaja, samih po sebi ljepih i
njeznih, nego izopacenost odnosa izme u mojih misli i zavjeta koji sam polozio. Prema tome, lose
sam cinio sto sam uzivao u onomu sto je bilo dobro s jednog, a lose s drugog stanovista, pa se
moja greska sastojala u tome sto sam se trudio pomiriti prirodni nagon s onim sto mi je nalagala
razumska dusa. Sad znam da sam patio zbog opreke izme u podrazenog umnog nagona, u
kojemu se morala ocitovati vlast volje, i podrazenog osjetilnog nagona, podloznog ljudskim
strastima. Naime, actus appetiti sensitivi in quantum habet transmutationem corporalem annexam,
passiones dicuntur, non autem actus voluntatis. A moj je nagonski cin pratilo upravo drhtanje cijelog
tijela i fizicki podstrek da kricim i bacakam se. An eoski doktor Akvinski veli da strasti same po
sebi nisu lose, ali da ih valja ukrotiti voljom kojom ravna razumska dusa. No moju je razumsku
dusu toga jutra uspavao umor koji je obuzdavao naprziti nagon, sto se okree prema dobru i
prema zlu kao necemu sto treba stei, ali ne i pohotni nagon, koji se okree prema dobru i prema
zlu kao prema necemu poznatom. Da bih opravdao svoju tadasnju neodgovornu lakoumnost,
kazat u danas, posluzivsi se rijecima an eoskog doktora, da sam nedvojbeno bio obuzet
ljubavlju, koja je strast i koja je kozmicki zakon, jer je i tezina tijela prirodna ljubav. I ta me strast,
naravno, zavela, jer u toj strasti appetitus tendit in appetibile realiter consequendum ut sit ibi finis
motus. Zbog cega, dakako, amorfacit quod ipsae res quae amantur, amanti aliquo modo uniantur et amor
est magis cognitivus quam cognitio. Ja sam sada, naime, djevojku vidio bolje nego sto sam je bio vidio
prethodne veceri, i razumijevao sam je intus et in ute, zato sto sam kroz nju razumijevao sebe i
kroz sebe nju. Pitam se sada je li to bila prijateljska ljubav, kojom slicno voli ono sto mu je slicno i
zeli jedino njegovu sreu, ili pohotna ljubav, kojom se zeli vlastita srea, a onaj kojemu nesto
nedostaje zeli jedino ono sto ga upotpunjuje. A smatram da je pohotna ljubav bilo ono sto sam
dozivio nou, kad sam od djevojke htio nesto sto nikad prije nisam imao, dok toga jutra od
djevojke nisam htio nista, nego samo njezinu dobrobit, i zelio joj da vise ne bude izlozena okrutnoj
nuzdi sto juje nagonila da se podaje za nesto hrane, i da bude sretna, i vise nista nisam htio od nje
traziti, nego samo da mogu i dalje o njoj misliti i vidjeti je u ovcama, u volovima, u stablima, u
blagoj svjetlosti koja je radosu obavijala utvrdu opatije.
Sada znam da je uzrok ljubavi dobro, a ono sto je dobro odre uje se putem spoznaje, pa ne
mozemo voljeti nista osim onoga sto smo upoznali kao dobro, a djevojku sam, me utim, upoznao
doduse kao dobro sto se tice naprzitog nagona, ali kao zlo sto se tice volje. Ali tada su me salijetala
tolika i toliko protivna dusevna raspolozenja, jer je to sto sam utio bilo nalik na najsvetiju ljubav
bas kako je opisuju doktori: ona je u meni proizvodila zanos zbog kojega onaj sto voli i sto je voljen
zele biti isto (a po tajanstvenom bljesku spoznaje ja sam u tom trenu znao da je djevojka, gdje god
da je, zeli isto sto zelim . i zbog nje sam osjeao Ijubomor, ali ne onaj ruzni ljubomor koji Pavao
osu uje u prvoj poslanici Korinanima, a taj je principium contentionis, i ne dopusta consortium in
amato, nego ljubomor o kojemu govori Dionizije Aeropagit u spisu Bozja imena, gdje se cak i za
Boga kaze da je ljubomoran propter multum amorem quem habet ad existen-(ia (a ja sam djevojku volio
upravo zato sto postoji, i bio sam veseo, a ne zavidljiv sto postoji). Bio sam ljubomoran na onaj
nacin na koji je za an eoskog doktora ljubomor motus in amatum, prijateljski ljubomor koji nas
potice samo da djelujemo protiv svega sto udi voljenom biu (u tom sam casu sanjario samo o
tome kako osloba am djevojku iz saka onoga tko kupuje njezinu put kaljajui je svojim zlokobnim
strastima).
Sada znam, kao sto veli doktor, da ljubav moze povrijediti onoga koji voli ako je pretjerana. A
moja je bila pretjerana. Pokusao sam objasniti sto sam tada osjeao, niposto ne pokusavam to sto
sam osjeao opravdati. Mislim na svoje gresne mladenacke zudnje. Bile su lose, ali me istina sili da
kazem kako sam ih tada dozivio kao nadasve dobre. Neka to bude pouka onome tko, kao ja,
upadne u mrezu napasti. Danas, kao sijed starina, znao bih tisuu nacina da izbjegnem takvoj
zamami (i pitam se treba li da se time ponosim, jer me napasti zloduha srednje dobi pustaju na
miru; ali me ne pustaju druge, pa se pitam nije li ovo sto upravo cinim gresni pristanak na
popustanje zemaljskoj strasti prisjeanja, budalasti pokusaj da umaknem vremenu sto protjece i
smrti).
U ono vrijeme, spasih se gotovo nehotice i nekim cudom. Djevojka mi se prikazivala u prirodi i u
ljudskim djelima sto su me okruzivala. Motrio sam kako rade kravari sto su izvodili volove iz
stale, svinjari koji su prascima nosili hranu, pastiri sto su huskali pse da okupe ovce, seljaci koji su
krupnik i proso vozili u mlin, a iz njega izlazili s vreama dobre hrane. Zadubih se promatrajui
prirodu, nastojei da zaboravim svoje misli i trsei se da gledam samo bia onakva kakva su nam
pred ocima, i da se prepustim lagodi gubei se u tom prizoru.
Kako je lijep bio pogled na prirodu, jos netaknutu covjekovim, cesto opakim umijeem!
Vidjeh janje, kojemu su to ime nadjenuli kao u znak priznanja njegovoj cistoi i dobroti. Ime agnus,
naime, potjece od toga sto ta zivotinja agnoscit prepoznaje svoju majku, prepoznaje joj glas usred
stada, dok njegova majka medu mnogo janjadi istog oblika i istog blejanja prepoznaje uvijek i
jedino svoje dijete, i k njemu dolazi da ga nahrani. Vidjeh ovcu, koju ovis zovu ab oblatione, jer je od
davnina sluzila zrtvenim obredima, ovcu sto, kako obicava, kad nadolazi zima pohlepno trazi
travu i napuni se krmom prije negoli led spali pasnjake. A stada nadziru psi, koji vuku ime od
izraza ca-nor, zbog svojeg laveza. Kao savrsena zivotinja, svojim nadmonim ostroumljem izme u
mnogo ljudi prepoznaje svojega gospodara, a uvjezban je da u sumama lovi zvijeri, da cuva stado
od vukova, stiti kuu i djecu svojega gospodara, a katkad ga u toj sluzbi i ubiju. Kralja Garamanta,
kojega su njegovi neprijatelji bili zasuznjili, u domovinu je doveo copor od dvjesta pasa koji su se
probili kroz protivnicke cete. Pas Jazona Licija je nakon gospodarove smrti odbijao hranu sve dok
nije uginuo od gladi. Pas kralja Lizimaha bacio se na lomacu svojega gospodara da bi s njim umro.
Pas ima mo da iscijeli rane lizui ih jezikom, a jezik njegovih mladunaca moze izlijeciti povrede u
crijevima. Prirodna mu je navada da se istom hranom hrani dvaput, posto je povratio. Trezvenost
psea znamen je duhovne savrsenosti, kao sto je cudotvorna mo njegova jezika znamen
procisenja od grijeha kroz ispovijed i pokoru. No to sto pas ponovo jede ono sto je povratio je i
znak da se, i poslije ispovijedi, vraamo istim grijesima koje smo cinili prije, i ta mi je pouka tog
jutra bila dosta korisna da opomene moje srce, dok sam se divio cudima prirode.
U me uvremenu me put nanio do staja za volove, koji su upravo u velikom broju iz njih izlazili
pod vodstvom svojih govedara. Smjesta mi se ukazase onakvima kakvi su bili i jesu, kao znameni
prijateljstva i dobrote, jer se pri radu svaki vol okree da bi potrazio svog druga za plugom, ako ga
slucajno u tom trenutku nema, i obraa mu se mukanjem punim skrbi. Volovi poslusno nauce da
se sami vraaju u staju kad kisi, a kad se sklone u jasle, stalno pruzaju glavu kako bi pogledali je li
vani prestalo nevrijeme jer ceznu da se vrate na posao. A u tom su casu s volovima iz staja izlazili i
telii kojima, i zenkama i muzjacima, ime vitellus potjece od rijeci viriditas, a mozda i od virgo, jer
su u toj dobi jos svjezi, mladi i nevini, i zlo sam cinio i cinim-rekoh samome sebi, sto u njihovim
drazesnim kretnjama vidim sliku djevojke koja nije nevina. Na to sam mislio, izmiren sa svijetom i
sa samim sobom, motrei kako svi poletno rade u taj jutarnji cas. I vise nisam mislio na djevojku, to
jest trudio sam se da zudnju koju sam gajio prema njoj preobrazim u osjeaj unutrasnje radosti i
poboznog mira.
Rekoh sebi kako je svijet dobar i dostojan divljenja. Kako se Bozja dobrota ocituje i u najruznijim
zivinama, kao sto objasnjava Honorije Augustodunski. Istina, ima zmija koje su tako velike da
prozdiru jelene i mogu preplivati ocean, postoji zivotinja cenokroka magareeg tijela, s rogovima
kao u kozoroga, lavljih grudi i ralja, konjske noge, ali s dvostrukim papkom kao u vola, usta
oblikovanih tako da se protezu od uha do uha, s gotovo ljudskim glasom i s jednom jedinom
tvrdom kosti namjesto zuba. I postoji zivotinja mantikora, covjeceg lica, s tri reda zuba, lavljeg
tijela, s repom stipavca, sinjih ociju, krvave boje, a glasa nalik na zmijsko siktanje, lakoma na
ljudsko meso. I ima nemani s po osam prstiju na svakom stopalu i s vucjim njuskama, svinutih
noktiju, ovcje koze i lajavih kao pasa, koje starei ne posijede, nego pocrne, a zive mnogo duze
nego mi. I ima stvorova s ocima na ramenima sto na grudima imaju dvije rupe umjesto nozdrva,
jer nemaju glave, i jos drugih sto prebivaju oko rijeke Gangesa i zive samo od mirisa stanovitog
ploda, a kad im nije u blizini ugibaju. No cak i sve te gnusne zvijeri svojom raznolikosu pjevaju u
slavu Stvoriteljevu i hvale njegovu mudrost, bas kao i pas, vol, ovca, janje i ris. Kako li je velika,
rekoh tad sebi ponavljajui rijeci Vincenta iz Beauvaisa, i najskromnija ljepota na ovome svijetu, i
kako je oku razuma ugodno s pomnjom promatrati ne samo nacine, i brojeve, i redove stvari, koji
su u cijelom svemiru tako dostojno uspostavljeni, nego i tijek vremena koja se u izmjeni
uzastopnih nizova i padova neprekidno odmataju, obiljezena smru onoga sto je ro eno. Gresnik
kakav jesam, duse koju je tek odnedavno zarobila put, priznajem da me tada duhovna slast
potaknula da se okrenem k Stvoritelju i k pravilu ovoga svijeta, Pa se uzeh s radosnim
postovanjem diviti velicini i postojanosti svega sto je stvoreno.
U takvom me dobrom dusevnom raspolozenju zatece moj ucitelj kad se, gotovo neopazice nosen
vlastitim nogama, posto sam gotovo obisao krug oko opatije, na oh ponovno na mjestu na kojem
smo se prije dva sata bili rastali. Ondje je stajao Vilim, a ono sto mi rece trese me od mojih misli i
opet mi usredotoci um na mracne tajne Opatije.
Vilim je, cinilo se, bio vrlo zadovoljan. U ruci je drzao Venancijev kod koji je napokon bio
odgonetnuo. Po osmo u njegovu eliju, daleko od radoznalih usiju, da mi prevede sto je procitao.
Nakon recenice napisane zodijakalnom abecedom {secretum finis Africae manus supm idolum age
primum et septimum de quatuor), evo sto je kazivao grcki tekst:
Strahoviti otrov sto procisuje... Najbolje oruzje da se unisti neprijatelj...
Sluzi se neuglednim, kukavnim i ruznim osobama, nasla uj se njihovim manama... Ne smiju umrijeti... Ne
u kuama plemia i silnika, nego u seljackim naseljima, poslije obilna jela i pila... Zdepasta tijela, nakazna
lica.
Oskvrnjuju djevice i lijezu s bludnicama, nisu zli, bez straha. Drugacija istina, drugacija slika istine...
Casne smokve. Bestidna stijena se kotrlja ravnicom... Pred ocima. Valja varati i varanjem iznenaditi,
govoriti o stvarima obratno od onoga sto se mislilo, kazati jedno, a misliti na drugo. Njima e cvrcci pjevati
iz zemlje.
Nista drugo. Po mojem sudu premalo, gotovo nista. To je bilo nalik na buncanje kakva lu aka, pa
to rekoh Vilimu.
»Mozda. A sigurno izgleda ludi nego sto jest zbog mojeg prijevoda. Grcki znam uglavnom
priblizno. Pa ipak, kad bismo pretpostavili da je Venancije bio lud ili da je lud bio pisac knjige, to
nam ne bi reklo zasto se toliko ljudi, i to ne lu aka, tako pretrgnulo da najprije knjigu sakrije, a
onda da je dobije...«
»A potjece li to sto tu pise iz tajanstvene knjige?«
»Nema sumnje da je rijec o necemu sto je napisao Venancije. Vidis i sam, nije posrijedi star
pergament. I mora da su to biljeske koje je vadio dok je citao knjigu, inace Venancije ne bi bio
pisao na grckom. Zacijelo je prepisivao, skrativsi ih, recenice koje je nasao u svesku ukradenom iz
finis Africae. Odnio ga je u skriptorij i poceo ga citati, pravei natuknice o onome sto mu se cinilo
vrijednim spomena. Onda se nesto dogodilo. Ili mu je pozlilo, ili je cuo kako se netko penje. Tad je
odlozio knjigu s bijeskama pod svoj stol, vjerojatno s namjerom da je uzme idue veceri. U svakom
slucaju, ovaj je list jedino iz cega emo moi nesto doznati o naravi tajanstvene knjige, a jedino e
nam po naravi te knjige biti mogue zakljuciti o naravi ubojice-Zato sto bi u svakom zlocinu koji
se pocini da bi se dokopalo nekog predmeta narav tog predmeta morala dati makar i skrtu
predodzbu o naravi ubojice. Ako se ubije za saku zlata, ubojica je po svoj prilici
gramziva osoba, ubije li se zbog knjige, ubojici je vjerojatno stalo da sebe sacuva tajne te knjige.
Treba dakle da doznamo o cemu govori knjiga koju mi nemamo.«
»A hoete li vi biti kadri iz to malo redaka raspoznati o kojoj je knjizi rijec?«
»Dragi Adsone, ovo kao da su rijeci iz nekog svetog spisa i kao da im znacenje nadilazi doslovni
smisao. Kad sam ih jutros citao nakon naseg razgovora s opskrbnikom, dojmilo me se to sto se tu
spominju priprosti ljudi i seljaci kao nositelji istine koja je dugacija od istine ucenih. Opskrbnik je
dao naslutiti da ga uz Malahiju vezuje neko cudno ortastvo. Da nije Malahija sakrio kakav opasni
hereticki spis koji mu je povjerio Remigio? To bi onda znacilo da je Venancije procitao i pribiljezio
neku tajanstvenu uputu koja se tice druzine neotesanih i prostih ljudi sto su se pobunili protiv
svega i svacega. Ali...« »Ali?«
»Ali se toj mojoj pretpostavci protive dvije cinjenice. Prvo, sto se nije cinilo da Venancija zanimaju
takva pitanja. On je bio prevoditelj grckih spisa, a ne hereticki propovjednik... Drugo, sto ta prva
pretpostavka ne bi objasnila recenice kao sto je ona o smokvama, o kamenu ili o cvrccima...«
»Mozda su to zagonetke koje imaju neko drugo znacenje«, napomenuh. »Ili vi imate neku drugu
pretpostavku?«
»Imam, ali jos je nejasno. Dok citam ovu stranicu, cini mi se da sam neke od tih rijeci ve procitao i
na pamet mi dolaze gotovo slicne recenice koje sam vidio negdje drugdje. Cini mi se pace da ovaj
list govori o necemu o cemu se ve razgovaralo zadnjih dana... Ali ne sjeam se sto je to. Moram o
tome razmisliti. Mozda u morati citati druge knjige.«
»Kako to? Da biste saznali sto kaze jedna knjiga morate citati druge knjige?«
»Katkad se moze i tako. Knjige cesto govore o drugim knjigama. Cesto je knjiga bezazlena poput
sjemenke, koja e se rascvasti u opasnu knjigu, ili obratno, slatki je plod gorka korijena. Zar ne bi
citajui Aberta mogao doznati sto je mogao kazati Toma? Ili pak, citajui doznati sto je kazao
Averroes?«
»Istina«, rekoh udivljeno. Dotad sam mislio da svaka knjiga govori o stvarima, ljudskim ili bozjim,
koje se nalaze izvan knjiga.
sam uvidio da knjige nerijetko govore o knjigama, a to je kao da "Ogovaraju jedne s drugima.
Osvijetljena ovom mislju, ucini mi se da me knjiznica jos vise uznemiruje. Mjesto je to, dakle,
dugog stoljetnog saputanja, neprimjetnog dijaloga izme u pergamenata, nesto zivo, stjeciste sila
kojima jedan ljudski um ne moze vladati, riznica tajni koje ishode iz mnogih umova i koje su
nadzivjele one sto su ih proizveli ili ih kao posrednici prenosili.
»Ali kakva je onda«, rekoh, »korist od skrivanja knjiga, kad se preko pristupacnih knjiga mozemo
dovinuti do nepoznatih?«
»U rasponu stoljea, nema nikakve koristi. U rasponu godina i dana, ima. Vidis da smo se mi
zaista smeli.«
»Pa knjiznica prema tome nije sredstvo kojim se istina siri, nego sredstvo kojim se odga a njezino
objavljivanje?«, zacu eno upitah.
»Nije uvijek i nije nuzno tako. U ovom slucaju jest.«
Sesti cas
Gdje Adson ode traziti tartufe pa nai e na malu brau kako stizu u opatiju, potonji dugo razgovaraju s
Vilimom i s Ubertinom, i doznaju se vrlo zalosne stvari o Ivanu XXII.
Nakon tih razmatranja moj ucitelj odluci da vise nista ne poduzima. Ve sam rekao da je ponekad
bilo trenutaka kad bi potpuno obustavio svaku djelatnost, kao da je zastalo neprestano kruzno gi-,
banje zvijezda, a s njim i s njima i on. Tako ucini i toga jutra. Ispruzi se na slamarici, ociju uprtih u
prazno i ruku prekrizenih na prsima, jedva pomicui usne kao da izgovara molitvu, ali
ravnomjerno i bez zara.
Pomislih da on misli, pa nakanih postovati njegovu meditaciju. Vratih se u dvoriste i vidjeh da je
sunce oslabilo. Nedavno lijepo i jasno (dok je prva polovica dana bila na izmaku), jutro je postajalo
vlazno i mutno. Sa sjevera su nadolazili krupni oblaci i pocinjali zauzimati najvisi dio visoravni
prekrivajui je lakom sumaglicom. Cinilo se da je to magla, i mozda se magla dizala i iz zemlje, ali
je na toj visini bilo tesko razluciti pare sto su dolazile odozdo od para koje su se spustale odozgo.
Ve su se s mukom razlikovali obrisi najudaljenijih zgrada.
Vidjeh Severina gdje veselo okuplja svinjare i neke od njihovih zivina. Rece mi da idu uz obronke
brda i u dolinu skupljati tartufe. Ja tada jos nisam poznavao taj ukusni plod s rubova suma koji
Uspijeva na tom poluotoku, a cinilo se da je znacajka benediktinskih posjeda bilo u Norci -- gdje
je crn -- bilo na tom tlu -- gdje je bjelji mirisniji. Severin mi objasni sto je i kako je tecan,
pripremljen na razlicitije nacine. I rece mi da ga je vrlo tesko nai, jer je zavucen
pod zemlju, skrovitiji nego gljiva, a jedine zivotinje koje su sposobne da ga s pomou njuha otkriju
jesu svinje. Samo sto cim ga nadu hoe da ga pozderu, pa ih valja odmah udaljiti, pritrcati i
iskopati ga. Doznah, nadalje, da mnogom vlastelinu nije ispod casti upustiti se u taj lov i slijediti
svinje kao da su plemeniti hrtovi, dok njih opet slijede sluge s motikama. Sjeam se, stovise, kako
me neki gospodin iz moje zemlje, znajui da poznajem Italiju, upitao kako to da je ondje vidio gdje
gospoda izvode svinje na pasu, a ja se nasmijah shvativsi da su zapravo isli u potragu za
tartufima. No kad mu kazah da je toj gospodi bila zelja nai »tar-tuf» pod zemljom da bi ga zatim
pojeli, doticni razabra da ja velim kako su trazili »der Teufel«, to jest avla, pa se pobozno prekrizi
zaprepasteno me gledajui. Onda se nesporazum razjasni i obojica se nasmijasmo. Takva je carolija
ljudskih jezika, koji cesto prema dogovoru ljudi istim glasovima oznacuju razlicite stvari.
Posto su Severinove pripreme probudile moju znatizelju, odlucih da ga pratim, uz ostalo i zato sto
sam shvatio da se on daje u tu potragu kako bi zaboravio tuzne zgode koje su nas sve tistale, a ja
pomislih, budem li mu pomogao da zaboravi svoje misli, da u i ja, ako ne odbaciti, a ono bar
zauzdati svoje. I budui da sam sebi zadao da pisem uvijek i samo istinu, ne krijem da me potajno
vabila pomisao da u mozda kad si em u dolinu, moi vidjeti nekoga o kome neu nista da
kazem. Ali samom sebi i gotovo naglas ustvrdih, naprotiv, da u mozda, kako se taj dan iscekivao
dolazak dvaju poslanstava, ugledati jedno od njih.
Malo-pomalo kako smo silazili niz zavoje brijega zrak je postajao svjetliji. Ne zbog toga sto se
vraalo sunce, jer su gornji dio neba zauzimali oblaci, nego su se stvari jasno razaznavale zato sto
je magla ostajala nad nasim glavama. Dapace, kad se spustismo dosta nisko, okrenuh se da
pogledam vrh brda i ne vidjeh vise nista: od polovice uspona navise, vrhunac, visoravan, Zgrada.
Sve je nestajalo u oblacima.
Onoga jutra kad smo mi stizali, ve smo bili u brdima, a na nekim zavojima je jos bilo mogue, s
udaljenosti od ne vise od deset milja, a mozda i manje, spaziti more. Nase je putovanje bilo bogato
iznena enjima, jer bismo se odjednom nasli na planinskoj zaravni koja je s vrleti gledala na
prekrasne zaljeve, a nedugo zatim bismo prodrli u duboke klance u kojima su se planine
ustobocile nad drugim planinama, pa bi jedna drugoj zaklanjala vidik na obalu u daljini dok je
sunce jedva dopiralo u dno doline. Nigdje kao u tom predjelu Italije nisam vidio da se tako cvrsto
i nenadano isprepliu more i brda, primorja i alpski krajolici, dok se u hujanju vjetra u klancima
mogla naslutiti izmjenicna borba izme u morskog uha i ledenih strujanja s litica.
Toga je jutra, me utim, sve bilo sivo, i gotovo bijelo poput mlijeka, a obzora nije bilo cak ni kad bi
se klanci otvarali prema dalekim obalama. Ali ja tu duljim s uspomenama koje imaju malo
vaznosti za ishod zbivanja sto nas muci, strpljivi moj citatelju. Tako ti neu pripovijedati o raznim
zgodama sto smo ih dozivjeli trazei »Derteufel«. Bolje je da ispricam o tome kako sam prvi
opazio poslanstvo male brae te smjesta potrcao prema samostanu da obavijestim Vilima.
Moj ucitelj pusti da pridoslica u e i da ih Opat pozdravi kako iziskuje obicaj. Zatim krenu u susret
skupini, pa nastade bratsko grljenje i pozdravljanje.
Ve je bilo proslo doba rucka, ali su jedan stol svecano prostrli za goste, a Opat bi toliko uvi avan
te ih ostavi nasamu, u drustvu s Vilimom, postedjevsi ih onoga sto propisuje pravilo i dopustivsi
im da se hrane i istovremeno me u sobom razmjenjuju dojmove, jer je, uostalom, bilo posrijedi,
Boze mi oprosti na toj nezgodnoj prispodobi, kao neko ratno vijeanje koje valja odrzati prije nego
sto stigne neprijateljska vojska, to jest poslanstvo iz Avignona.
Nepotrebno je rei da su se novopridosli odmah susreli i s Ubertinom, kojega su svi pozdravili s
iznena enjem, radosu i stovanjem, cemu su razlog bile njegova duga odsutnost i strepnje oko
njegova nestanka, te vrline tog hrabrog borca koji je ve desetljeima bio istu bitku.
O fratrima koji su bili clanovima skupine govorit u poslije, dok budem pricao o sastanku idueg
dana, i zbog toga sto sam ja s njima malo razgovarao, jer sam bio zaokupljen vijeanjem utroje
koje su odmah zapodjeli Vilim, Ubertino i Mihovil iz Cesene.
Mihovil je, po svemu sudei, bio vrlo cudan covjek: vatren i strastven u pogledu franjevacke stvari
(u trenucima misticnog zanosa kad je imao iste kretnje i naglaske kao Ubertino); ljudski topao i
vedar po svojoj zemaljskoj naravi covjeka iz Romagne, kadrog da dobru trpezu i sretnog sto je
ponovno me u prijateljima, Pronicav i oprezan, spreman da ucas postane lukav i okretan kao A i
podmukao kao krtica, cim se dotakne problema odnosa u velmozama, sposoban da se grohotom
smije, da usplamti, da rjecito suti, da odvrati pogled od sugovornika ukoliko njegovo pitanje
zahtijeva da rastresenosu prikrije to sto mu uskrauje odgovor.
O njemu sam ve ponesto kazao na prethodnim stranicama, a to je bilo ono sto sam cuo, mozda od
osoba kojima su to pricali. Sad sam, me utim, bolje razumijevao velik dio njihovih protuslovnih
postupaka i munjevitih promjena u politickim planovima kojima je posljednjih godina bio zacudio
i same svoje prijatelje i pristase. Kao vrhovni poglavar male brae, u pocetku je bio nasljednik
svetog Franje, a uistinu nasljednik njegovih tumaca. Morao se takmiti sa svetosu i mudrosu
prethodnika kao sto je Bonaventura iz Bagnoregia, morao je zajamciti postovanje pravila, ali u isto
vrijeme i imovinu reda, tako monog i brojnog, morao je slusati dvorove i gradske uprave od kojih
je red, makar i u obliku milodara, dobivao darove i ostavstine sto su pospjesivali njegovo
blagostanje i bogatstvo, a uza sve je to morao i paziti da potreba za pokorom ne odvuce iz reda
najuspaljenije spiritualce, sto bi tu sjajnu redovnicku obitelj, kojoj je on bio na celu, rascjepkalo na
hereticke druzine. Morao se svidjeti papi, carstvu, fratrima uboga zivota, svetom Franji koji ga je
zacijelo nadzirao s neba, krsanskome narodu koji ga je nadzirao sa zemlje. Kad je Ivan sve
spiritualce osudio kao heretike, Mihovil mu je bez oklijevanja izrucio petoricu najsamovoljnijih
provansalskih fratara i pustio da ih papa posalje na lomacu. No primijetivsi (a vjerojatno je u tome
udjela imao i Ubertino) da u redu ima mnogo onih koji simpatiziraju sa sljedbenicima evan eoske
jednostavnosti, sve je izveo upravo tako da, cetiri godine nakon toga, kapitul u Perugi usvoji
zahtjeve spaljenih fratara. Naravno, time je nastojao u poredak i u ustanove reda ukljuciti potrebu
koja je mogla biti i hereticka, te zelio da ono sto hoe red, htjedne i papa. No dok se trudio da
pridobije papu, bez cijeg odobrenja nije htio ciniti nista, nije prezreo usluge sto su mu ih ponudili
car i carski teolozi. Jos dvije godine prije nego sto sam ga vidio, bio je nalozio svojim fratrima, na
generalnom kapitulu u Lyonu, da o papinoj osobi govore suzdrzano i s postovanjem (a to je bilo
nekoliko mjeseci posto je papa govorio o minoritima prosvjedujui protiv »njihova lajanja,
njihovih zabluda i njihovih bezumlja«). Sad je pak sjedio za stolom, vrlo prijateljski raspolozen, s
osobama sto su o papi govorile s postovanjem koje je bilo manje nego nikakvo.
O ostalome sam ve ispricao. Ivan je htio da do e u Avignon, njemu se i islo i nije mu se islo, a
susret idueg dana imao je presudio o nacinima i o jamstvu za putovanje koje ne smije izgledati
kao cin poniznosti, ali ni kao izazov. Ne vjerujem da je Mihovil ikada osobno sreo Ivana, bar otkad
je ovaj postao papa. U svakom slucaju, nije ga vidio odavno, pa su se njegovi prijatelji pozurili da
mu lik tog simonista oslikaju vrlo mracnim bojama.
»Jedno es morati nauciti«, govorio mu je Vilim, »da se ne pouzdajes u njegove prisege, jer ih on
odrzi uvijek u doslovnom smislu, a ono bitno prekrsi.«
»Svi znaju«, govorio je Ubertino, »sto se dogodilo u vrijeme njegova izbora...«
»Ne bih to nazvao izborom, radije nametanjem!«, umijesa se jedan od prisutnih, a poslije sam cuo
da ga nazivaju Hugom iz Newcastlea, a imao je naglasak kao moj ucitelj. »Uostalom, ni smrt
Klementa V nije nikad bila posve jasna. Kralj mu vise nije oprostio sto je obeao da e povesti
parnicu protiv uspomene na Bonifacija VIII., i sto je radio sve da ospori svog prethodnika. Kako je
umro u Carpentrasu, to nitko pravo ne zna. Cinjenica je, kad se kardinali sastanu u Carpentrasu
radi konklave, da se ne ustanovi tko je novi papa, jer (i to s pravom) rasprava skrene na pitanje
izbora izme u Avignona i Rima. Ne znam tocno sto se dogodilo tih dana, kazu pokolj, navodno je
kardinalima prijetio neak mrtvog pape, poubijali su njihove sluge, zapalili palacu, kardinali se
prizvah kralju, kralj rekao kako nikad nije htio da papa napusti Rim, neka se strpe i neka dobro
izaberu... Onda umre Filip Lijepi, i on sam Bog zna kako...«
»Ili vrag zna kako«, rece Ubertino prekrizivsi se, a za njim se povedose i ostali.
»Ili vrag zna kako«, slozi se Hugo uz posrpdan smijesak. »Sve u svemu, nakon njega do e drugi
kralj, prezivi osamnaest mjeseci, umre, za nekoliko dana umre i njegov tek ro eni nasljednik,
njegov brat namjesnik preuzme prijestolje...«
»A upravo je taj Filip V., dok je jos bio grof od Poitiersa, ponovno skupio kardinale koji su bjezali
iz Carpentrasa«, rece Mihovil.
»Zaista«, nastavi Hugo, »on ih skupi za konklavu u Lyonu, u Dominikanskom samostanu, kunui
se da e braniti njihov zivot i da nee drzati kao uznike. Ali cim se oni predaju na njegovu milost i
nemilost, ne samo da ih on zakljuca (sto bi pak bio ispravan obicaj), nego im iz dana u dan
smanjuje obroke, sve dok ne donesu nekakvu Auku. I svakome obea da e podrzati njegovo
isticanje, za izbor ako se docepa prijestolja, umorni od dvogodisnjeg ropstva, u strahu da e ondje
ostati citav zivot, slabo hranjeni, kardinali pristanu na sve, prozdrljiva, i na Petrovu stolicu
postave on sedamdeset i vise godisnju nakazu...«
»Nakaza doduse jest«, nasmija se Ubertino, »i djeluje susicavo, ali je snazniji i prepredeniji nego
sto se misli!«
»Obuarov sin«, progun a jedan od poslanika.
»Krist je bio drvodjelcev sin!«, ukori ga Ubertino. »Nije u tome stvar. On je obrazovan covjek, u
Montpellieru je ucio pravo, a u Parizu medicinu, svoja je prijateljstva znao njegovati na
najprikladniji nacin da bi dosao i do biskupskih stolica i do kardinalskog sesira kad mu se cinilo
shodnim, a dok je u Napulju bio savjetnik Roberta Savojskog, mnoge je zapanjio svojom
ostroumnosu. A kao avignonski biskup, uvijek je davao primjerene savjete (mislim, primjerene
tom bijednom pothvatu) Filipu Lijepom, kako bi razorio templarski red. A poslije izbora je uspio
umaknuti uroti kardinala koji su ga htjeli ubiti... Ali nisam htio govoriti o tome, pricao sam o
njegovoj vjestini da iznevjeri zakletvu, a da ga nitko ne moze okriviti za vjerolomstvo. Kad su ga
izabrali, i da bi ga izabrali, obeao je kardinalu Orsiniju da e papinsku stolicu vratiti u Rim te se
zakleo na posveenu hostiju da, ne odrzi li obeanje, nikad vise nee uzjahati konja ili mazgu. I
znate li sto je napravio taj lisac? Posto se dao okruniti u Lyonu (protiv volje kralja, koji je htio da se
obred obavi u Avignonu) iz Lyona je u Avignon putovao brodom!«
Svi fratri se nasmijase. Papa je krivokletnik, ali mu se ne moze zanijekati stanovita dosjetljivost.
»On je bestidan«, priklopi Vilim. »Zar Hugo nije rekao da on nije ni pokusao zabarusiti svoju
prijevaru? Nisi li mi ti, Ubertino, pripovijedao sto je kazao Orsiniju onaj dan kad je stigao u
Avignon?«
»Jesam«, rece Ubertino, »kazao mu je da je francusko podneblje tako lijepo, da ne vidi razloga
zasto bi nogom stupio u grad pun rusevina kao sto je Rim. A budui da papa, kao Petar, ima mo
da veze i da razrijesi, on se sada tom moi sluzi i odlucuje da ostane tamo gdje jest i gdje mu je
tako dobro. A kada ga je Orsini pokusao podsjetiti na to da mu je duznost zivjeti na vatikanskom
brezuljku osorno gaje pozvao na poslusnost i presjekao raspravu. Ali tu nije kraj zgodi s prisegom.
Kad se iskrcao iz broda, imao se popeti na bijelu kobilu, koju bi slijedili kardinali na crnim
konjima, kao sto zahtijeva predanje. On je, me utim, u biskupsku palacu otisao pjeske. A zaista i
nisam cuo da se ikad vise popeo na konja. I ti, Mihovile, od takvog covjeka ocekujes da se
pridrzava jamstava koja ti pruzi?«
Mihovil ostade dugo sutei. Zatim rece: »Mogu razumjeti papinu zelju da ostane u Avignonu, i s
tim se ne sporim. Ali se on nee moi boriti s nasom zeljom za siromastvom i s nasim tumacenjem
Kristova primjera.«
»Ne budi naivan, Mihovile«, uplete se Vilim, »vasa, nasa zelja baca na njegovu zlokobno svjetlo.
Moras shvatiti da se na biskupsku stolicu stoljeima nije uspeo gramziviji covjek. Babilonske
bludnice protiv kojih je neko grmio nas Ubertino, pokvareni pape o kojima su govorili pjesnici iz
tvoje zemlje kao onaj Alighieri, bili su pitomi i smjerni janjci u usporedbi s Ivanom. To je kradljiva
svraka, zidovski lihvar! U Avignonu se trguje vise negoli u Firenci! Doznao sam za sramnu
nagodbu s Klementovim neakom, Bertrandom de Gothom, onim koji je odgovoran za pokolj u
Carpentrasu (u kojemu su, izme u ostalog, kardinale olaksali za sve njihove dragulje): taj se bio
docepao ujakova blaga, koje nije bilo maleno, a Ivanu nije izbjeglo nista od onoga sto je ukrao (u
Cum venerabiles tocno nabraja novac, zlatne i srebrne posude, knjige, sagove, drago kamenje,
ukrase...). No Ivan je hinio da ne zna kako je Bertrand dosao do milijun i po zlatnih fjorina za
vrijeme pljacke u Carpentrasu, nego je s njima raspravljao o drugih trideset tisua fjorina, za koje
je Bertrand priznavao da ih je od ujaka dobio za 'poboznu nakanu', to jest za krizarski pohod.
Ustanovi se da e Bertrand zadrzati polovicu svote za krizarski pohod, a da e druga polovica
otii Svetoj Stolici. Poslije Bertrand nije zapocinjao nikakav krizarski rat, barem za sada, a papa jos
nije vidio ni jednog fjorina...«
»Onda nije bas tako spretan«, primijeti Mihovil.
»To je jedina prilika u kojoj su ga izigrali u vezi s novcem«, rece Ubertino. »Moras dobro znati s
kakvim sojem trgovca imas posla! U svim je ostalim prilikama pokazao avolsku spretnost u
zgrtanju lovca. To je kralj Mida, sto takne pretvori se u zlato koje pritjece u Avignonske blagajne.
Svaki put kad sam ulazio u njegove odaje, stjecao sam bankare, mjenjace novca i stolove krcate
zlatom, klerike gdje prebrojavaju fjorine i slazu ih jedne na druge u kupice... I vidjeh kakvu je
palacu dao za se izgraditi, uz raskos kakav su jedno popisivali samo bizanskom caru ili
tatarskom Velikom kanu. Pa sad razumijes zasto je izdao sve te bule protiv ideje siromastva. Pa
znas li da je potaknuo dominikance, koji mrze nas red, da isklesu Kristove kipove s kraljevskom
krunom, s purpurnom i zlatnom tunikom i obui? U Avignonu su izlozili raspea na kojima je Isus
prikovan samo za samo jednu ruku, dok drugom dodiruje kesu koja mu visi o pasu, da bi
naznacili kako On dopusta upotrebu novca u vjerske svrhe...«
»Oh, kakav bestidnik!«, uskliknu Mihovil. »Pa to je pravo huljenje!«
»Papinskoj je tijari«, nastavi Vilim, »dodao treu krunu, zar ne Ubertino?«
»Tako je. Pocetkom tisuljea papa Hildebrand uzeo je jednu krunu, s natpisom Corona regni de
manu Dei, zloglasni je Bonifacije nedavno dodao drugu, napisavsi na njoj Diadema imperii de martu
Petri, a Ivan je samo usavrsio znamenje: tri krune, duhovna, svjetovna i crkvena vlast. Znamenje
perzijskih kraljeva, pogansko znamenje...«.
Bio je tu i neki fratar koji je dotad sjedio sutke, vrlo pobozan i zaokupljen gutanjem dobrih jela sto
ih je Opat poslao na trpezu, 'Uzneseno je osluskivao razne razgovore i tu i tamo ispustao
sarkastican smijeh na papin racun ili bi s odobravanjem mumljao na gnjevne uzvike svoje subrae.
No sto se ostalog tice, trsio se da ocisti bradu od umaka i komada mesa sto su mu ispadali iz
bezubih, ali pohlepnih usta, a ono nekoliko puta sto se obratio nekom svom susjedu, cinio je to da
bi pohvalio kakvou koje poslastice. Onda doznah da je to gospar Jeronim, onaj biskup od Carre
za kojega je prije nekoliko dana Ubertino mislio da je ve preminuo (a moram rei da je glas o
tome kako je on ve dvije godine mrtav dugo kolao krsanskim svijetom, jer sam ga cuo i poslije
toga; i doista je i umro nekoliko mjeseci nakon tog naseg susreta, a ja i dalje smatram da je
izdahnuo od velike srdzbe koju je u njemu raspalio sastanak sljedeeg dana, pa sam gotovo
pomisljao da e se raspuknuti odmah i smjesta, toliko je bio slaba tijela i zucljive udi).
U tom trenutku upade u razgovor govorei punim ustima: »A osim toga, znate da je taj grad
izradio uredbu kojom se uspostavljaju taxae sacrae poenitentiariae, sto je smislio da bi iskoristio
sveenicke grijehe i iz njih izvukao jos novca. Ako sveenik puteno zgrijesi s redovnicom, s
ro akinjom ili s bilo kojom zenom (jer i to se doga aji moi e dobiti oprost samo ako plati
sezdeset i sedam zlatnih lira i dvanaest novcia. A ako popusti zivotinjskom porivu, to e ga
kostao vise od dvjesta lira, ali pocini li grijeh s djecom ili sa zivotinjama, a ne sa zenskama, globa
e se svesti na sto lira. A redovnica koja se podala mnogim muskarcima, bilo istovremeno bilo
odvojeno, unutar ili izvan samostana, a koja zatim hoe da postane poglavarica, morat platiti sto
trideset i jednu zlatnu liru i petnaest novcia...«
»Hajdemo, gosparu Jeronime«, stade prosvjedovati Ubertino, znate kako malo ljubim papu, ali ga
u ovome moram braniti! To je kleveta koja kruzi Avignonom, tu uredbu nisam nikad vidio!«
»Postoji«, nepokolebljivo ustvrdi Jeronim. »Ni ja je nisam vidio, ali postoji.«
Ubertino odmahnu glavom, a ostali zasutjese. Opazih da su navikli ne shvaati suvise ozbiljno
gospara Jeronima, kojega je Vilim neki dan opisao kao glupana. Vilim htjede svakako nastaviti
razgovor: »Kako bilo da bilo, bila istina ili laz, ta nam glasina kaze kakva moralna atmosfera vlada
u Avignonu, gdje svi, i izrabljivani i izrabljivaci, znaju da zive na mjestu koje je vise trznica negoli
dvor Kristova predstavnika. Kad se Ivan popeo na Stolicu, pricalo se o blagu od sedamdeset tisua
zlatnih fjorina, a sad ih ima koji vele da ih je skupio vise od deset milijuna.«
»Istina«, rece Ubertino. »Mihovile, Mihovile, ne znas kakvih sam se sramota nagledao u
Avignonu!«
»Pokusajmo biti posteni«, rece Mihovil. »Znamo da su i nasi cinili izgrede. Cuo sam vijest o
franjevcima koji su izvodili oruzane napade na dominikanske samostane te bi razgolitili
neprijateljske fratre da bi im nametnuli siromastvo... To je razlog sto se nisam usudio suprotstaviti
se Ivanu u vrijeme provansalskih doga aja... Hou da s njim sklopim sporazum, neu poniziti svoj
ponos, samo u od njega traziti da ne ponizuje nasu poniznost. Neu mu govoriti o novcu, samo
u ga zamoliti da pristane na zdravo tumacenje Svetog pisma. I to emo sutra morati postii s
njegovim izaslanicima. Na kraju krajeva, to su ljudi koji se bave teologijom i valjda nisu svi
grabezljivi kao Ivan. Kad uceni ljudi budu donijeli odluku o tumacenju Pisma, on nee moi...«
»On?«, prekinu Ubertino. »Ali ti jos ne znas za njegove ludosti na teoloskom podrucju. On zeli
uistinu sve svezati svojom rukom, i na nebu i na zemlji. Vidjeli smo sto radi na zemlji. Sto se tice
neba... Pa dobro, on jos nije izrazio ideje o kojima ti govorim, barem ne javno, sigurno znam da je
o tome saputao svojim povjerljivim ljudima. Upravo razra uje lu acke, ako ne i nastrane
postavke, koje e navodno izmijeniti samu bit doktrine i nasem propovijedanju oduzeti svaku
mo!«
»Kakve?«, zapitase mnogi.
Pitajte Berengara, on to zna, on mi je o tome govorio.« Ubertino se obratio Berengaru Talloniju,
koji je zadnjih godina bio jedan od najodlucnijih papinih protivnika na samom njegovom dvoru
Stigavsi iz Avignona, prije dva dana se ponovno pridruzio skupini drugih franjevaca i s njima
stigao u opatiju.
»To je mutna i gotovo nevjerojatna prica«, rece Berengar. »Cini se, dakle, da je Ivan naumio
ustvrditi kako pravednici nee uzivati u blazenoj viziji sve dok ne pro e Sudnji dan. Odavno on
razmislja nad devetim versetom seste glave Apokalipse, u kojem se govori o otvaranju petog
pecata, gdje se pod zrtvenikom pojavljuju duse zaklanih zbog rijeci Bozje i traze pravdu. Svakome
od njih je dana bijela haljina i receno im je da se strpe jos malo vremena... To je znak, obrazlaze
Ivan, da e oni moi vidjeti Boga u njegovoj biti tek kad se ispuni posljednji sud.«
»Ali kome je on to rekao«, zaprepasteno upita Mihovil.
»Dosad, samo nekolicini najprisnijih, ali glas je puknuo, kazu da priprema otvoreni istup, ne
odmah, mozda za koju godinu, sad se savjetuje sa svojim teolozima...«
»Ha, ha!«, iskesi se Jeronim zvacui.
»I ne samo to, cini se da zeli ii i dalje i objaviti da se prije toga dana nee otvoriti ni pakao... Cak
ni za avole.«
»Gospodine Boze, pomozi!«, uzviknu Jeronim. »A sto emo onda pricati gresnicima, ako im ne
budemo mogli zaprijetiti da e poi izravno u pakao cim umru!?«
»Mi smo u rukama lu aka«, rece Ubertino. »Ali ne razumijem zasto on to hoe...«
»Otii e u vjetar citava doktrina o oprostima«, zakuka Jeronim, »i cak ih ni on vise nee moi
prodavati. Zasto bi pop koji je zgrijesio kao zivotinja morao platiti toliko zlatnih lira da bi izbjegao
tako daleku kaznu?«
»Ne tako daleku«, odlucno e Ubertino, »vremena e skoro dospjeti!«
»To znas ti, dragi brate, ali ne znaju priprosti. Eto kako stoje stvari!« povika Jeronim, i cinilo se da
mu jelo vise ne ide u tek. »Koje u pogubne zamisli, sigurno su mu je uvrjeli u glavu oni fratri
propovjednici... Ah!«, i odmahnu glavom.
»Ali zasto?«, ponovi Mihovil iz Gesene.
»Ne vjerujem da za to ima nekog razloga«, rece Vilim. »To je pokus koji je on sebi priustio, potez iz
oholosti. Hoe da doista on bude taj koji odlucuje o nebu i o zemlji. Znao sam za ta govorkanja o
tome mi je pisao Vilim Occam. Vidjet emo hoe li na kraju uspjeti ili e uspjeti teolozi, cijelo
crkveno mnijenje, same zelje Bozjeg nauka, biskupi...«
»Oh, kad je u pitanju doktrina, on e moi slomiti i teologe...« tuzno e Mihovil.
»Nije receno«, odgovori Vilim. »Zivimo u vremenu u kojem se ucenjaci sto se razumiju u Bozje
stvari ne boje papu proglasiti heretikom- Oni su, na svoj nacin, glas krsanskog naroda. Protiv
kojega sada nee moi nista niti papa.«
»Jos gore, jos gore«, prestraseno promrmlja Mihovil. »S jedne strane lud papa, s druge strane Bozji
narod koji e, makar i na usta svojih teologa, uskoro zahtijevati pravo da slobodno tumaci Sveto
pismo...« »A sto ste vi drugacije napravili u Perugi?«, upita Vilim. Mihovil se trgnu kao uboden u
zivac: »Upravo zbog toga zelim sresti papu. Ne mozemo nista s cim se i on ne slozi.«
»Vidjet emo, vidjet emo«, zagonetno e Vilim. Moj je ucitelj zaista bio vrlo ostrouman. Kako je
samo predvidio da e poslije i sam Mihovil odluciti da se osloni na carske teologe i na narod da bi
osudio papu? Kako je predvidio da e, kad cetiri godine nakon toga Ivan prvi put objavi svoju
nevjerojatnu doktrinu, ustati cijeli krsanski svijet? Ako blazena vizija nastupa tako kasno, kako
pokojnici mogu posredovati za zive? I sto bi bilo sa stovanjem svetaca? Bas e minoriti zapoceti
neprijateljstva osudom upuenom papi, a u prvim e redovima biti Vilim Occam, strog i
neumoljiv u svojim obrazlozenjima. Borba e trajati tri godine, sve dok se Ivan, nadomak smrti,
djelomicno ne pokaje. Dosta godina poslije toga, cuh gdje opisuju kakav se pojavio na skupstini
kardinala u prosincu 1334., sitniji nego sto se ikad dotad cinio, olinjao od godina, kao
devedesetogodisnjak na umoru, blijeda lica, i navodno je rekao (lisac, onako spretan u igrama
rijeci ne samo kad je krsio prisege nego i kad je oporicao svoju tvrdoglavost): »Mi priznajemo i
vjerujemo da se duse odijeljene od tijela i potpuno procisene nalaze na nebu, u raju s An elima i
s Isusom Kristom, i da one vide Boga u njegovoj bozanskoj biti. razgovijetno i licem u lice...«, a
zatim napravi stanku, za koju nikada ne doznade je li joj uzrokom bilo tesko disanje ili pokvarena
zelja da zadnju primjedbu naglasi kao suprotnu, »u onoj mjeri su joj to stanje i polozaj odijeljenje
duse dopusta«. Sutradan ujutro, nedjelja, naredi da ga posjednu u izduzenu stolicu s nagnutim
naslonom, pruzi svojim kardinalima ruku na poljubac i umrije. Ali opet razvlacim i pricam o
drugim stvarima, umjesto o onima o kojima bih morao pricati. Zapravo je to stoga sto nastavak
tog razgovora za stolom ne pospjesuje posebno razumijevanje doga aja kojima pripovijedam.
Mala braa se dogovorise o ponasanju kojeg se valja drzati idueg dana. Jednog po jednog
procijenise svoje protivnike. Zabrinuto primise vijest, koju im je priopio Vilim, o dolasku
Bernarda Guija, a jos zabrinutije cinjenicu da e avignonsko izaslanstvo predvoditi kardinal
Bertrando del Poggetto. Dvojica inkvizitora su bila odvise: bio je to znak da se protiv minorita
kane koristiti dokazima o krivovjernistvu.
»To gore«, rece Vilim, »i mi emo njih nazvati krivovjernicima.«
»Nemojmo, nemojmo«, rece Mihovil, »budimo oprezni, ne smijemo upropastiti mogunost za
kakav sporazum.«
»Koliko se meni cini«, rece Vilim, »premda sam radio na ostvarenju tog susreta, a ti to znas,
Mihovile, ja ne vjerujem da Avignonci ovamo dolaze u namjeri da postignu ikakav pozitivni
ishod. Ivan hoe da u Avignon do es sam i bez jamstva. Ali susret e barem necemu posluziti, da
ti to shvatis. Bilo bi gore da si otputovao, a da nisi dozivio to iskustvo.«
»Ti si se, znaci, trudio, i to mnogo mjeseci, da bi ostvario nesto sto smatras uzaludnim«, gorko e
Mihovil.
»To ste od mene zatrazili, i ti i car«, rece Vilim. »I napokon, nikad nije nekorisno bolje upoznati
svoje neprijatelje.«
U taj nas cas do ose obavijestiti da u utvrdu ulazi drugo izaslanstvo. Mala braa ustadose i
po ose u susret papinim ljudima.

Deveti cas
Gdje stigne kardinal del Poggetto, Bernard Gui i ostali ljudi izAvignona, a zatim se svatko bavi drugim
stvarima.
Ljudi koji su se ve odavno poznavali, ljudi koji su jedni o drugima culi a da se nisu poznavali,
pozdravljali su se u dvoristu uz prividnu blagost i dobrotu. Kardinal Bertrando del Poggetto
drzao se uz Opata kao netko tko je u tijesnoj vezi s vlasu, gotovo kao da je on sam drugi papa, te
je dijelio svima, poglavito minoritima, srdacne osmijehe i isticao nadu da e sutrasnji susret
donijeti divne sporazume, izrijekom prenosei iskrene zelje za mir i sreu (odabrao je taj
me unarodni, franjevcima omiljen izraz) od strane Ivana XXII.
»Izvrsno, izvrsno, mladiu«, kaza meni kad me Vilim ljubazno predstavio kao svojeg pisara i
ucenika. Zatim me upita poznajem li Bolognu pa mi stade hvaliti njezinu ljepotu, dobru kuhinju i
sjajno sveuciliste te me pozva da je posjetim, umjesto da se jednog dana vratim, kako mi rece, k
onom svom njemackom narodu koji zadaje toliko patnje nasemu gospodinu papi. Onda mi da
prsten da ga poljubim, pri cemu je ve upravljao osmijeh nekom drugom.
S druge strane, moju je pozornost odmah privukla licnost o kojoj sam tih dana ve bio cuo
govoriti, Bernard Gui, kako su ga zvali Francuzi, odnosno Bernardo Guidoni ili Bernardo Guido,
kako su ga bivali drugdje. Bio je to otprilike sedamdesetogodisnji dominikanac, slabunjav,
uspravna lika. Dojmise me se njegove sive, hladne oci, kadre da u bezizrazajno zure, oci koje u u
vise navrata vidjeti kako sijevaju smislenim blijeskom. Bio je vjest i kad je valjalo prikriti misli i
kad ih je valjalo navlas iskazati.
Za vrijeme sveopeg razmjenjivanja pozdrava nije bio udvoran niti srdacan kao drugi, nego uvijek
i jedva jedvice pristojan. Kad ugleda Ubertina, kojega je ve poznavao, pristupi mu s velikim
postovanjem, ali se u njega zapilji na nacin od kojega me podi ose trnci nemira. Pozdravljajui
Mihovila iz Cesene pocasti ga osmijehom koji je bilo tesko proniknuti, pa promrsi bez topline:
»Ondje vas ve dugo ocekujemo«. U toj recenici ne mogoh razabrati ni trunku strepnje, ni sjenu
poruge, ni naredbodavni ton, ali ni slutnju koristoljublja. Susretnu se s Vilimom, pa posto dozna
tko je, pogleda ga s uljudnim neprijateljstvom, ali ne zato sto bi mu lice odavalo pritajene osjeaje,
u to sam bio siguran (iako nisam bio siguran u to gaji li on uope ikakve osjeaje), nego zacijelo
stoga sto je htio da Vilim njegovo neprijateljstvo osjeti. Vilim mu na tom neprijateljstvu uzvrati
pretjerano srdacno govorei mu: »Odavno sam zelio upoznati covjeka ciji mi je ugled bio poukom
i primjerom u toliko vaznih odluka sto su nadahnule moj zivot.« To je bez daljnjega bila pohvala i
gotovo laskava izjava za svakoga tko ne zna, kao sto je Bernard i te kako dobro znao, da je jedna
od najvaznijih odluka u Vilimovu zivotu bila da napusti inkvizitorski posao. Stekoh dojam, ako bi
Vilim Bernarda rado bio vidio u kakvoj carskoj samici, da bi jamacno i Bernard s velikim
zadovoljstvom bio gledao kako Vilim nesretnim slucajem i iznenadno pogiba, pa kako je Bernard
tih dana raspolagao zapovjednistvom nad oruznicima, pobojah se za zivot svojega dobrog ucitelja.
Bernarda je Opat ve po svoj prilici bio izvijestio o zlocinima sto su se odigrali u opatiji. Pravei se,
naime, da ne opaza otrov sto ga je sadrzavala Vilimova recenica, rece mu: »Cini se da u se ovih
dana, na Opatov zahtjev i kako bih obavio zadau koja mi je povjerena u smislu sporazuma oko
kojeg smo se evo ovdje sastali, morati pozabaviti vrlo zalosnim zbivanjima iz kojih zaudara kuzni
zadah zloduhov. O tom vam govorim jer znam da ste se u negdasnja vremena, kad biste mi bili
bliskiji, i vi uz mene -- i uz one kao sto sam ja -- borili na tom polju gdje su se u okrsajima
sukobljavale snage dobra sa snagama zla.«
»Zaista«, mirno rece Vilim, »ali onda sam presao na drugu stranu.«
Bernard hrabro podnije udarac: »Mozete li mi kazati stogod korisno o tim zlocinackim djelima?«
»Na nesreu, ne mogu«, ugla eno odgovori Vilim. »Nemam vase iskustva u zlocinackim djelima.«
Od tog casa pa nadalje svima im izgubih trag. Nakon jos jednog ugovora s Mihovilom i s
Ubertinom, Vilim se povuce u skriptorij. Zamoli Malahiju da mu dopusti pregledati neke knjige, a
ne po e mi za rukom da im cujem naslove. Malahija ga cudnovato pogleda, ali mu ih nije mogao
odbiti. Zacudo nije ih morao traziti u knjiznici. Sve su ve bile na Venancijevu stolu. Moj se ucitelj
zadubi u citanje, pa odlucih da mu ne smetam.
Si oh u kuhinju. Ondje spazih Bernarda Guija. Mozda je htio izvidjeti raspored opatije pa je zato
obilazio posvuda. Zacuh kako ispituje kuhare i druge sluge sluzei se manje-vise dobro tamosnjim
puckim jezikom (sjetih se da je bio inkvizitor u sjevernoj Italiji). Ucini mi se da se raspituje o
urodu, o organizaciji rada u samostanu. No postavljajui i najbezazlenija pitanja prodornim bi
pogledom prikivao svojeg sugovornika, zatim bi nenadano postavio novo pitanje, a tad bi njegova
zrtva problijedjela i stala zamuckivati. Po tome zakljucili da, na neki neobicni nacin, provodi
istragu i da se koristi jezivim oruzjem sto ga u obavljanju svoje sluzbe svaki inkvizitor posjeduje i
kojim rukuje: strahom onog drugog. Zato sto svako tko je podvrgnut istrazi obicno inkvizitoru
kaze, od bojazni da ga za nesto ne osumnjice, sve sto se moze upotrijebiti da se osumnjici netko
drugi.
Sve do kraja tog popodneva, kud god sam se kretao, vidio sam Bernarda kako tako postupa, bilo u
mlinovima, bilo u klostru. Ali gotovo nikad nije oslovljavao redovnike, uvijek brau laike ili
seljake. Suprotno od onoga sto je dotad cinio Vilim.

Vecernja
Gdje se ucini da Alinardo pruza dragocjena obavjestenja, a Vilim otkrije svoju metodu kojom se stize do
vjerojatne istine preko niza sigurnih gresaka.
Kasnije Vilim si e iz skriptorija dobre volje. Dok smo cekali da do e doba vecere, u klostru
na osmo Alinarda. Zapamtivsi njegovu molbu, jos sam prvog dana iz kuhinje nabavio slanutak,
pa mu ga ponudih. Zahvali mi gurajui zrna u bezuba i slinava usta. »Jesi li vidio, sinko«, rece mi,
»i drugi je les lezao ondje gdje je prorekla knjiga... Sad cekaj cetvrtu trublju!«
Upitah ga kako to da misli kako se kljuc za slijed zlocina nalazi u Knjizi otkrivenja. Zacu eno me
pogleda: »Ivanova knjiga daje kljuc za sve!« Pa doda iskreveljivsi lice u izraz pun jeda: »Znao sam
ja to, odavno sam ja to govorio... Ja sam taj, znas, koji sam predlozio Opatu... tadasnjem, da
prikupi sto je mogue vise komentara Apokalipse. Ja sam imao postati knjiznicar... Ali je onaj
drugi postigao da ga posalju u Silos, gdje je nasao najljepse rukopise i vratio se sa sjajnim
plijenom... Oh, on je znao gdje treba traziti, govorio je i jezik nevjernika... I tako je knjiznicu na
cuvanje dobio on, a ne ja. Ali Bog ga je kaznio i prije vremena ga poslao u kraljevstvo tame. Ha,
ha..- zlokobno se nasmija taj starac koji mi se dotad, uronjen u vedrinu svojih sijedih vlasi, cinio
nalik na nevina djecaka.
»Tko je bio taj o kome govorite?«, upita Vilim.
Iznena eno nas pogleda. »O kome sam govorio? Ne sjeam se... bilo je to prije tako mnogo
vremena. Ali Bog kaznjava, on brise, Bog zamracuje i sjeanja. Mnoga su se ohola djela pocinila u
knjiznici. Osobito otkad je pala u ruke strancima. Bog jos kaznjava...«
Me pode nam za rukom da iz njega izvucemo druge rijeci, pa ga prepustismo njegovu spokojnom
i zajedljivom bunilu. Vilim pokaza veliko zanimanje za taj razgovor: »Alinardo je covjek kojega
valja slusati, svaki put kad progovori kaze nesto zanimljivo.«
»Sto je kazao ovaj put?«
»Adsone«, rece Vilim, »rjesavanje tajne nije isto sto i izvo enje zakljucaka iz prvih nacela. A ne
moze se ni poistovjetiti sa skupljanjem velikog broja pojedinacnih podataka da bi se zatim sastavio
opi zakon. To prije znaci nai se pred jednim, ili pred dva, ili pred tri pojedinacna podatka koji
naoko nemaju niceg zajednickog i nastojati pretpostaviti mogu li to biti mnogi slucajevi nekog
opeg zakona koji jos ne poznajes i koji mozda jos nikad nije izrazen. Naravno, ako znas, kao sto
veli filozof, da ni covjek, ni konj ni mazga nemaju zuci i da svi dugo zive, mozes pokusati izraziti
nacelo po kojemu bia bez zuci dugo zive. Ali zamisli slucaj rogatih zivotinja. Zasto imaju rogove?
Odjednom opazis da nijedna rogata zivotinja nema zubiju u gornjoj vilici. Bilo bi to lijepo otkrie,
kad ne bi, jao, uvidio da ima zivotinja bez zuba u gornjoj vilici, koje ipak nemaju rogove, kao sto je
deva. Napokon primijetis da sve zivotinje bez zuba u gornjoj vilici imaju dva zeluca. Dobro,
mozes pretpostaviti da zivotinja koja nema dovoljno zuba slabo zvace, pa su joj dakle potrebna
dva zeluca da bi mogla bolje probaviti hranu. Ali rogovi? Onda se potrudis zamisliti neki
materijalni uzrok rogovima, zbog kojega nedostatak zuba snabdijeva zivotinju suviskom kostane
tvari koja mora izbiti s neke druge strane. No je li to dovoljno objasnjenje? Nije, jer deva nema
gornjih zubi, ima dva zeluca, ali nema rogova. Pa onda moras pretpostaviti i neki svrhoviti uzrok.
Kostana tvar se ocituje u obliku rogova samo u zivotinja koje nemaju drugih sredstava za obranu.
Deva, naprotiv, ima vrlo tvrdu kozu i nema potrebe za rogovima. Tada bi taj zakon mogao
glasiti...«
»Ali kakve to veze ima s rogovima«, nestrpljivo upitah, »i zasto se bavite rogatim zivotinjama?«
"Ja se time nikad nisam bavio, ali se time dosta bavio lincolnski biskup, posavsi od Aristotelove
zamisli. Da budem iskren, ja ne nam jesu li razlozi koje je nasao pravi, niti sam ikad provjeravao S
Je su devi zubi i koliko ima zeludaca. Samo sam ti htio rei kako kod prirodnih cinjenica trazenje
zakona koji bi ih objasnili odvija zamrsen nacin. Pred nekim neobjasnjivim cinjenicama moras
usati zamisliti mnogo opih zakona, koje jos ne mozes povezati s cinjenicama kojima se bavis. I
iznenada, iz neocekivane povezanosti ishoda, slucaja i zakona, ukazuje ti se sud koji ti se cini
uvjerljiviji od ostalih. Pokusas ga primijeniti na sve slicne slucajeve, upotrijebiti ga da bi izrekao
neka predvi anja, i otkrijes da si pogodio. Ali sve do kraja nees doznati koje predikate moras u
svoje rasu ivanje uvoditi a koje ispustati. Pa tako cinim i ja sada. Redam mnoge nepovezane
pojedinosti i zamisljam pretpostavke. Ali, moram ih zamisliti mnogo, a medu njima ih ima
prilicno koje su toliko besmislene da bih se stidio da ti ih kazem. Vidis, u slucaju s konjem
Vrancem, kad sam vidio tragove, zamislio sam mnogo komplementarnih i proturjecnih
pretpostavki: to je mogao biti odbjegli konj, postojala je mogunost da je na tom lijepom konju
Opat sisao niz padinu, da je neki konj Vranac ostavio znakove u snijegu, a neki drugi konj Sarac,
dan prije, dlaku u grmlju, i da su grane pokidali ljudi. Ja nisam vidio kako opskrbnik i sluge
uzrujano traze. Tad sam shvatio da je pretpostavka u vezi s Vrancem jedina tocna pa sam iskusao
je li istinita obrativsi se slugama. Pobijedio sam, ali mogao sam i izgubiti. Drugi su me smatrali
mudrim, jer sam pobijedio, ali nisu znali za mnoge slucajeve u kojima sam ispao glup, jer sam
izgubio, i nisu znali da nekoliko casaka prije nego sto sam pobijedio nisam bio siguran da neu
izgubiti. O zbivanjima u opatiji, pak, imam mnogo lijepih pretpostavki, ali nema nijedne ocevidne
cinjenice koja bi mi omoguila da kazem koja je najbolja. Pa stoga, da poslije ne bih djelovao
glupim, ustegnut u se da se sada pravim domisljatim. Pusti me da jos razmislim, bar do sutra.«
U tom trenutku shvatih kakav je nacin rasu ivanja u mojeg ucitelja, i ucini mi se da je prilicno
razlicit od nacina filozofa koji rasu uje o osnovnim nacelima, tako da njegov um gotovo poprima
znacajke Bozjega uma. Razumjedoh da Vilim, kad nema odgovora, postavlja mnogo odgovora koji
se me u sobom razlikuju. Ostadoh zbunjen.
»Ali onda«, usudih se napomenuti, »jos ste daleko od rjesenja..-« »Vrlo sam mu blizu«, rece Vilim,
»ali ne znam kojemu.« »Znaci, nemate samo jedan odgovor na svoja pitanja?« »Adsone, kad bih ga
imao, predavao bih teologiju u Parizu.« »U Parizu uvijek imaju pravi odgovor?« »Nikad«, rece
Vilim, »ali su jako sigurni u svoje zablude.« »A vi«, rekoh s djecjom bezobraznosu, »nikad ne
upadate u te blude?«
»Cesto«, odgovori. »Ali umjesto da pojmim jednu, ja ih zamislim mnogo, i tako ne postajem
robom nijedne od njih.«
Stekoh dojam da Vilima uope ne zanima istina, koja nije nista drugo do prilagodba izme u stvari
i uma. On je, naprotiv, uzivao u tome da zamislja sto je vise mogunosti mogue.
U tom trenutku, priznajem, izgubih pouzdanje u svojeg ucitelja i zatekoh samoga sebe kako ovako
mislim: »Dobro da je stigla inkvizicija.« Opredijelili se za ze za istinom kakva je vodila Bernarda
Guja, pa u tom dusevnom raspolozenju, smeteniji nego Juda one noi na Veliki cetvrtak, u oh s
Vilimom u blagovaonicu da veceram.

Povecerje
Gdje Salvatore govori o nevi enoj caroliji.
Vecera prire ena za izaslanike bila je raskosna. Opat je vjerojatno vrlo dobro poznavao i ljudske
slabosti i obicaje na papinom dvoru (protiv kojih se, moram rei, ne pozalise ni fra Mihovilova
mala braa). Kako su svinje bile netom zaklane, na trpezi su se imale nai i krvavice kao sto ih
prave u Montecassinu, rece nam kuhar. No nesretna ih je Venancijeva pogibija prisilila da prospu
cijelu svinjsku krv, sve dok se ne budu klali drugi prasci. Osim toga, mislim da su tih dana svi
osjeali odvratnost prema ubijanju Bozjih stvorova. Ali zato nas posluzise paprikasem od divljih
golubia koji su se namakali u vinu iz tih predjela, odojkom nadjevenim kuniem, krusciima
svete Klare, rizom s bademima iz obliznjih brda ili badnjim kolacem, prepecencem od poreca,
punjenim maslinama, przenim sirom, ovcetinom prelivenom sirovim umakom od paprika, bijelim
bobom, pa biranim slatkisima, kolacima svetog Bernarda, poslasticama svetog Nikole, okascima
svete Lucije, te vinima i biljnim likerima koji udobrovoljise cak i Bernarda Guija, inace tako
ozbiljnog: bilo je tu likera od limuna, od oraha, vina protiv kostobolje i vina od lincure. Izgledalo
bi da su se tu sastali sami sladokusci, da svaki gutljaj i svata zalogaj nije pratilo pobozno stivo.
Na kraju svi ustadose vrlo veseli, a neki se stadose vaditi na neodre ene boljke da ne bi morali sii
na povecerje. No Opata to ne ozlovolji. Nemaju svi povlastice i obveze koje se nameu onima sto
se posvete nasemu redu.
Dok su redovnici odlazili, znatizelja me zadrza u kuhinji gdje su upravo pospremali prije nonog
zatvaranja. Vidjeh Salvatorea kako se sulja prema vrtu sa sveznjem u ruci. Obuzet radoznalosu,
po em za njim i pozvah ga. On se pokusa obraniti, a onda na moje upite odgovori da u sveznju
(koji se prakao kao da je u njemu nesto zivo) nosi baziliska.
»Cave basilischium, cuvaj se! Est lo reys zmijarum, tant pleno otrova da se sav izvana sjaji! Ma sto
ja dicam, otrov, smrad izlazi da te occidit! Te intoxicat... Et ima bijele macule po le ima, et caput
kao pijetao, et pola ide directa supra nad zemljom et pola ide po zemlji sicut druge serpentes. I
ubije ga bellula...«
»Bellula?«
»Od Bestija parvissima est, nihil duza od misa, et mis illam mrzi muchissimo. I aussi zmija et
krastaca. Et quando je uiju, bellula trci ad fenicula ili ad circerbitam et je zvace, et redet ad bellum,
vrati se ad bitkam! Et dicunt quod operat preko oculosa, ali mnogi dicunt quod illi dicunt krivo.«
Upitah ga sto e mu bazilisk, a on rece da je to njegova stvar. Kako me sad ve znatizelja izjedala,
kazah mu da tih dana, kraj svih tih mrtvaca, vise nema nikakvih tajnih poslova i da u to ispricati
Vilimu. Onda me Salvatore usrdno zamoli da sutim, razmota svezanj i pokaza mi macku crne
dlake. Privuce me k sebi i s besramnim mi osmijehom rece kako ne zeli vise da opskrbnik ili ja,
zato sto smo jedan moan a drugi mlad i lijep, stjecemo ljubav djevojaka iz sela, a on ne, zato sto je
ruzan i siromasan. Kako poznaje nevi enu caroliju od koje svaku zenu svlada ljubav. Valja ubiti
crnu macku i iskopati joj oci, zatim ih staviti u dva jaja crne kokosi, jedno oko u jedno jaje, drugo u
drugo (i pokaza mi dva jaja, za koja me uvjeravao da ih je uzeo od pravih kokosi). Onda treba jaja
metnuti da gnjiju u hrpi konjskog izmeta (a ve je takvu hrpu bio pripravio u kutu vrta kuda nitko
nikad ne prolazi), pa e se iz svakog jajeta roditi po jedan vraziak, koji e onda njemu sluziti i
pribavljati mu sve slasti ovoga svijeta. Ali jao, rece mi, da bi carolija uspjela, potrebno je da zena
koje ljubav zeli pljune na jaja prije nego sto ih pohrani u izmet, i taj ga problem muci, jer je prijeko
potrebno da te noi doticna zena bude pri ruci i da je on navede da ucini svoje a da ona ne zna
cemu to sluzi.
Iznenada mi navrije krv u lice, ili u utrobu, ili u citavo tijelo, i jasnim ga glasom upitah hoe li i te
noi u utvrdu dovesti onu istu djevojku koja je tu bila prethodne noi. On se nasmija sprdajui se
sa mnom, pa rece da me zaista srvala velika pohota (ja kazah da nije, da pitam iz ciste
radoznalosti), te mi rece da u selu ima mnogo zena i da e gore dovesti neku drugu, jos ljepsu od
one koja se meni svi a. Ja pomislih da mi laze kako bih se udaljio. A s druge strane, sto bih bio
mogao uciniti? Slijediti ga cijelu no, kad me Vilim cekao da mu se pridruzim u posve drugacijim
pothvatima? Ili se vratiti da opet vidim onu (ako je ona uope bila posrijedi) prema kojoj me vukla
zudnja dok me razum odvraao -- i koju vise nikad neu imati prilike vidjeti, iako sam je jos
uvijek zelio vidjeti ponovno? Dakako da ne. Pa stoga uvjerih sam sebe da Salvatore govori istinu u
pogledu te zene. Ili da mi mozda laze o svemu, da je carolija o kojoj prica izmisljotina njegova
naivnog i praznovjernog duha, i da nista od toga nee uraditi.
Razestih se na njega, osorno ga pokudih, rekoh mu kako bi mu bilo bolje da tu no ode spavati, jer
se utvrdom kreu strijelci. On odgovori da opatiju poznaje bolje nego strijelci i da ga po toj magli
nitko nee vidjeti. Stovise, rece mi, sad ja brisem, ni ti me vise nees vidjeti, cak ni ako se na dva
koraka od tebe budem zabavljao s djevojkom koju ti zelis. On se izrazi drugim rijecima, kudikamo
bestidnijim, ali je to bio njihov smisao. S gnusanjem ga napustih jer mi bas nije dolikovalo, kao
plemiu i iskuseniku, da se takmim s tim olosem.
Potrazih Vilima i ucinismo sto je trebalo, to jest spremismo se da prisustvujemo povecerju otraga u
la i, te kad sluzba zavrsi, bijasmo pripravni da poduzmemo svoje drugo putovanje (za mene
tree) u utrobu labirinta.

Nakon povecerja
Gdje se iznova razgleda labirint, stigne se na prag finis Africae, ali se ne mogne ui, jer se ne zna sto su prvi
i sedmi od cetiri, a Adsona opet, na uostalom dosta ucen nacin, spopadne njegova ljubavna boljetica.
Posjet knjiznici stajao nas je dugih sati rada. Na rijecima je provjera sto smo je morali provesti bila
laka, ali gibati se pri svjetlu svijee, citati natpise, oznacavati na tlocrtu prolaze i pune zidove,
zapisivati pocetna slova, prelaziti razlicite putanje koje nam je dopustala igra otvora i pregrada,
iziskivalo je prilicno vremena. I bilo je dosadno.
Bilo je vrlo hladno. No nije bila vjetrovita, pa se nije culo piskavo fjukanje sto nas je prestrasilo
prve veceri, ali je kroz ureze dopirao vlazan i leden zrak. Bili smo navukli vunene rukavice da
bismo mogli dirati sveske a da nam ruke ne utrnu. No bile su to upravo onakve rukavice kakve se
rabe za pisanje zimi, s otkrivenim vrskovima prstiju, pa smo ponekad morali ruke primicati
plamenu ili ih stavljati u njedra, ili udariti jednom rukom o drugu i skakutati obamrli od mraza.
Zbog toga ne obavismo sav posao najednom. Zaustavljali smo se da bismo povirili u ormare, a sad
kad je Vilim -- sa svojim novim staklima na nosu -- mogao potanko citati knjige, pri svakom
naslovu sto bi ga otkrio kliknuo bi od radosti, bilo zato sto je djelo poznavao, bilo zato sto ga je
odavno trazio, ili pak zato sto za nj nikad nije bio cuo, a ono ga je prekomjerno uzbudilo i
zagolicalo. Ukratko, za njega je svaka knjiga bila poput basnovite zivotinje koju susree u
nepoznatom kraju. I dok je on listao neki rukopis, nalagao je meni da trazim druge.
«Pogledaj cega ima u onom ormaru!«
A ja bih, sricui i premjestajui sveske, na to odgovarao: »Histona anglorum koju je napisao Beda... I
opet Beda, De templi, De tabernaculo, De temporibus et computo et chronica Djonisi, Ortographia, De
ratione metrorum, Vita Sancti Cuthberti, metrica...«
»Naravno, sva djela Precasnoga... A pogledaj ovo! De rhetorica cognatione, Locorum rhetoricorum
distinctio, a ovdje su toliki gramaticari Priscijan, Donat, Maksim, Viktorin, Metrorije, Eutih, Servije,
Fokas Asper... Cudno, isprva sam mislio da se ovdje nalaze anglijski autori. Pogledajmo malo
nize...«
»Hisperica... famina. Sto je to?«
»Hibernijski spjev. Slusaj:
Hoc spumans mundanas obvallatPelagus oras p» ,,, terrestres amniosisfluctibus cudit margines.
Saxeas undosis molibus irruit avionias. Infima bomboso vertice miscet glareas asprifero spergit spumas
sulco, sonoreis frequenter quatiturfabris... '
Nisam razumio smisao, ali je Vilim citao tako da su mu se rijeci u ustima kotrljale na takav nacin
te se cinilo da cujem zvuk valova i morskog pjenusanja.
»A ovo? Autor je Adhelm iz Malmesburvja, cujte ovu stranicu: Primitus pantorum procerum
poematorum pio potissimum patermoqw presertim privilegio panegiricum poemataque passim prosatori suh
polo promulgatas... Sve rijeci pocinju istim slovom!«
»Svi ljudi s mojih otoka su pomalo ludi«, ponosno e Vilim, »Pogledajmo u drugi ormar.«
»Vergilije.«
»Kako to da je ovdje? Sto od Vergilija? Georgike?«
»Ne, Epitome. Nikad za to nisam cuo.«
»Pa to nije Vergilije Maron! To je Vergilije iz Tuluze, retor, sesto stoljee poslije ro enja Naseg
Gospodina. Bio je na glasu kao veliki mudrac...«
»Ovdje veli da su umjetnosti poema, rethoria, grama, leporia, lecta, geometria... Ali kojim jezikom
govori?«
»Latinskim, ali latinskim koji je sam izumio i koji je smatra daleko ljepsim. Citajte ovo: kaze da
astronomija proucava znak" zodijaka, a to su mon, man, tonte, piron, dameth, perfellea, belga margaleth,
lutamiron, taminon i raphalut.«
»Je li bio lud?«
»Ne znam, nije bio s mojih otoka. Slusaj dalje, kaze da postoji dvanaest nacina za oznacavanje
vatre, ignis, coquihabin (quia incoc-M coquendi habet dictionem), ardo, calex ex calore, fragon ex fragore
aApirnae, rusin de rubore, fumaton, ustrax de urendo, vitius quia pene jfiortua membra suo vivificat,
siluleus, quod de silice siliat, undeexsilex noti recte dicitur, nisi ex qua scintilla silit. E aeneon, de Aenea
deo, qui itt eo habitat, sive a quo elementisflatusfertur.«
»Pa tako nitko ne govori!«
»Sreom. Ali to je bilo vrijeme kad su se gramaticari, da bi zaboravili ruzan svijet, razonodili
zakucastim pitanjima. Rekli su mi da su u to doba petnaest dana i petnaest noi retori Gabundus i
Terentius raspravljali o vokativu rijeci ego te da su na kraju posegnuli za oruzjem.«
»Ali i ovo, cujte...«, bio sam uhvatio knjigu cudesno ukrasenu minijaturama od biljnih labirinata iz
kojih su se kroz vitice pomaljali majmuni i zmije. »Cujte kakvih li rijeci: cantamen, collamen,
gongelamen, stemiamen, plasmamen, sonerus, alboreus, gaudifluus, glaucicomus... «
»To su ti moji otoci«, opet e Vilim raznjezeno. »Nemoj biti strog prema tim redovnicima iz daleke
Hibernije, njima mozda dugujemo sto postoji ova opatija i sto jos govorimo o Svetom Rimskom
carstvu. U to je vrijeme od drugih dijelova Europe bila preostala samo gomila rusevina, a oni su
jednog dana proglasili nevaljanima sakramente krstenja sto su ih dijelili neki popovi u Galiji, jer se
krstilo in nomine patris etfiliae, i to ne zato sto su pristajali uz neku novu herezu i Isusa smatrali
zenom, nego zato sto vise nisu znali latinski.«
»Kao Salvatore?«
»Manje-vise. Gusari s krajnjeg sjevera dolazili su rijecnim putovima pljackati Rim. Poganski su
hramovi propadali, a krsanski jos nisu postojali. Jedino su hibernijski redovnici u svojim
samostanima pisali i citali, citali i pisali, izra ivali minijature, a zatim su se otisnuli u la icama od
zivotinjske koze i doplovili do svih zemalja te vas preobratili na evan elje kao da ste nevjernici,
razumijes? Bio si u Bobbi- osnovao ga je sveti Kolumban, jedan od njih. Pa nemoj im onda Mjeriti
sto izmisljaju novi latinski, kad se u Evropi vise nije znao. To su bili veliki ljudi. Sveti Brendan je
stigao do Sretnih otoka . Prosao uz obale pakla, gdje je vidio Judu prikovanog na grebenu, a
jednog je dana pristao na neki otok i sisao na nj, a to je zapravo bila Gorska neman. Naravno, svi
su oni bili ludi«, ponovi zadovoljno.
»Slike su im... da ne mogu ocima vjerovati! I koliko boja!« ushieno rekoh.
»Jest u zemlji u kojoj ima malo boja, nesto plave i dosta zelene. Ali prestanimo sad pricati o
hibernijskim redovnicima. Hou da znam zasto se ovdje nalaze s Anglima, a ne s gramaticarima iz
drugih zemalja. Pogledaj na svojem tlocrtu, gdje bismo sad morali biti?«
»U sobama zapadnog tornja. Prepisao sam i natpise. Dakle, kad se izi e iz slijepe sobe, ude se u
sedmorokutnu dvoranu, i postoji samo jedan prolaz u samo jednu sobu u tornju, crveno slovo jest
H. Zatim se ide iz sobe u sobu, opise se krug oko tornja i vrati se u slijepu sobu. Slijed slova daje...
imate pravo! HIBERNI!«
»HIBERNIA, ako se iz slijepe sobe vratis u sedmorokutnu, koja kao i ostale tri ima A, od
Apocaljpsis. Zato su tu djela autora s krajnjeg sjevera Thule, kao i djela gramaticara i retora, jer su
ure ivaci knjiznice smatrali da svaki gramaticar treba da stoji uz hibernijske gramaticare, iako je iz
Tuluze. To je mjerilo. Vidis, pocinjemo nesto i razumijevati!«
»Ali u sobama istocnog tornja, iz kojega smo usli, procitali smo FONS... Sto to znaci?«
»Tocno procitaj sto ti pise na tlocrtu, nastavi sa slovima dvorana kako slijede onim redom kojim se
u njih ulazi.«
»FONS ADAEU...«
»Nije, Fons Adae, ono U pripada drugoj slijepoj sobi na istoku, sjeam je se, mozda spada u neki
drugi slijed. A sto smo nasli u Fons Adae, to jest u zemaljskom raju (sjeti se da je tamo soba s
oltarom koja gleda na istok)?«
»Ondje je bilo mnogo biblija i komentatora na Bibliju, sve same knjige Svetog pisma.«
»Dakle vidis, Bozja rijec se podudara sa zemaljskim rajem, koji se, kao sto svi kazu, nalazi daleko
na istoku. A ovdje, na zapadu, les Hibernija.«
»Znaci da tlocrt knjiznice prikazuje kartu citavog svijeta?«
»Vjerojatno. A knjige su smjestene prema zemljama iz kojih potjecu, ili prema mjestu u kojem su
se rodili njihovi autori, ili, kao u ovom slucaju, prema mjestu u kojem su se morali roditi.
Knjiznicari su sami sebi rekli da se gramaticar Vergilije u Tuluzi rodio greskom, a d* se morao
roditi na zapadnim otocima. Popravili su propust prirode-«
Nastavismo put. Pro osmo slijedom dvorana bogatih sjajnih Apokalipsama, a jedna je od njih bila
soba u kojoj sam bio dozivio privi enja. Stovise, izdaleka ponovno ugledasmo svijeu, pa Vilim
zacepi nos i potrci da je ugasi pljujui po pepelu. Svejedno zurno prije osmo tu sobu, ali sam
zapamtio da sam u njoj vidio prekrasnu raznobojnu Apokalipsu u kojoj su bili mulier amicta sole i
zmaj. Uspostavismo slijed tih dvorana pocevsi od zadnje u koju smo stupili, a koja je kao pocetno
slovo nosila crveno Y. Kad procitasmo unatrag niz slova dobismo rijec YSPANIA, a posljednje je A
bilo ono isto kojim se zavrsavala HIBERNIA. »To je znak«, rece Vilim, »da preostaju sobe koje
sadrze djela mijesane naravi«.
U svakom slucaju, podrucje pod oznakom YSPANIA nam se ucini napucenim mnogobrojnim
rukopisima Apokalipse vrlo lijepe izradbe, koje Vilim prepozna kao hispansku umjetnost.
Zapazismo da knjiznica obuhvaa mozda najopsezniju zbirku primjeraka apostolove knjige sto
postoji u krsanskom svijetu, kao i golemu kolicinu komentara tog spisa. Pozamasni su svesci bili
posveeni komentarima Apokalipse Beata iz Liebane, a tekst je manje-vise bio uvijek isti, ali
nai osmo na neobicno sarenilo i raznolikost slika, a Vilim prepozna potpise nekolicine
minijaturista koje je smatrao najveima u Austrijskom kraljevstvu, kao sto su Magius, Facundus i
drugi.
Uz ova i druga zapazanja dospjesmo u juzni toranj, u blizini kojega smo prolazili ve prethodne
veceri. Soba S iz skupine YSPANIA -- bez prozora -- vodila je u neku sobu E, i malo-pomalo
kako smo kruzili kroz pet soba u tornju stigosmo do posljednje, bez drugih prolaza, koja je nosila
slovo L crvene boje. Procitasmo unatrag i na osmo LEONES.
»Leones, jug, prema karti mi smo u Africi, hic sunt leones. I to nam objasnjava zasto smo tu nasli
toliko spisa nevjernickih autora.«
»Ima ih jos«, rekoh prekapajui po ormarima. »Avicenin Kanon, i ovaj predivni krasopisni kodeks
koji ne poznajem...«
»Sudei po ukrasima, to bi morao biti Kuran, ali ja na zalost ne znam arapski.«
»Kuran, nevjernicka biblija, opaka knjiga...« »Knjiga koja sadrzi mudrost sto se razlikuje od nase.
Ali shvaas sto su je stavili ovamo gdje su lavovi cudovista. To je razlog sto smo vidjeli onu knjigu
o cudovisnim zivotinjama u kojoj si nasao i jednoroga. Ovo podrucje, nazvano LEONES,
zauzimaju knjige koje su osnivaci knjiznice smatrali knjigama obmane. Cega ima tamo ?«
»Te su na latinskom, ali s arapskog. Ayyub al Ruhawi, rasprava o pseoj hidrofobiji. A ovo je
knjiga trezora, riznica znanja. A ovo je Alhazenov De aspectibus...«
»Vidis, medu cudovista i obmane stavili su i znanstvena djela iz kojih krsani moraju toliko toga
nauciti. Tako se mislilo u vrijeme kad su utemeljili knjiznicu...«
»Ali zasto su medu lazi stavili i knjigu s jednonogom?«, upitah.
»Ocito je da su osnivaci knjiznice imali cudne pojmove. Valjda su drzali da ta knjiga koja govori o
cudesnim zivotinjama sto zive u dalekim zemljama spada u popis obmana rasprostranjenih u
nevjernika...«
»Pa zar je jednorog obmana? To je umiljata i duboko simbolicna zivotinja. Olicenje Krista i
nevinosti, koje se moze uhvatiti samo ako se u sumi ostavi djevica, tako da, osjetivsi njen nevini
miris, zivotinja pri e ipolozi joj glavu u krilo dopustajui da je lovci bez muke sapnu.«
»Tako se prica, Adsone. Ali mnogi su skloni vjerovati da je to bajka koju su izmislili pogani.«
»Kakvo razocaranje«, rekoh. »Bilo bi mi drago kad bih mogao sresti jednoroga prolazei sumom.
Koji je inace uzitak prolaziti sumom?«
»Nije receno da ne postoji. Mozda je drugaciji nego sto ga prikazuju ove knjige. Neki je mletacki
putnik otisao u vrlo daleke zemlje, kojima je vrlo blizu fons paradisi kako ga smjestaju karte, i vidio
jednoroge. No ucinili su mu se nezgrapnima i grubima, crnima i dosta ruznima. Mislim da je vidio
prave zivotinje s rogom na celu. Vjerojatno su to bile one iste zivotinje sto su nam ih ucitelji drevne
mudrosti, koja nikad nije posve pogresna, namrli u prvotnom vjernom opisu, dobivsi od Boga
mogunost da vide stvari koje mi nikad nismo vidjeli. Kako ga je jedna auctoritas predavala
drugoj, taj je opis masta poslije preobrazavala u nove sklopove, pa su jednorozi postali ljupke,
bijele i pitome zivotinje. I stoga, doznas li da u nekoj sumi zivi jednorog, ne idi tamo s djevicom,
jer bi zvijer mogla biti vise nalik na zivotinju koju je vidio mletacki svjedok negoli na zivotinju
kakva se nalazi u toj knjizi.
»Ali kako to da su ucitelji drevne mudrosti od Boga primili objavu prave naravi jednorogove?«
»Nije to bila objava, nego iskustvo. Sudbina je htjela da se rode u krajevima gdje su zivjeli
jednorozi ili u vremena kad su jednorozi zivjeli u tim krajevima.«
»Pa kako se onda mozemo pouzdavati u drevnu mudrost, kojoj uvijek zelite nai trag, kad nam
nju prenose lazljive knjige koje su je tumacile tako slobodno?«
»Knjige ne postoje zato da bismo im vjerovali, nego da bismo ih podvrgnuli ispitivanju. Kad se
na emo pred knjigom, ne smijemo se pitati sto kaze, nego sto hoe da kaze, a o tome su stari
tumaci svetih knjiga imali vrlo jasnu predodzbu. Takav jednorog o kakvom govore te knjige imaju
moralnu, ili alegorijsku, ili anagosku istinu, koja ostaje istinitom, kao sto istinitom ostaje ideja da je
nevinost plemenita vrlina. No u pogledu doslovne istine koja podupire ostale tri, tek moramo
vidjeti iz kojeg je podatka prvobitnog iskustva nastala pisana rijec. Pisanu rijec treba razloziti, iako
visi smisao ostaje tocan. U nekoj knjizi pise da se dijamant reze samo jarcevom krvlju. Moj je veliki
ucitelj Roger Bacon kazao da to nije istina, jednostavno zato sto je to iskusao i nije uspio. Ali da je
odnos izme u dijamanata i jarceve krvi imao kakav visi smisao, on bi bio ostao netaknut.«
»Onda se mogu izricati vise istine lazui sto se tice doslovnog smisla«, rekoh. »A meni je,
me utim, jos uvijek zao sto jednorog takav kakav je ne postoji, ili sto nije postojao, ili sto ne moze
jednoga dana postojati.«
»Ne smiju se postavljati granice Bozjoj svemogunosti, i kad bi Bog htio, mogli bi postojati i
jednorozi. Ali, za tvoju utjehu, oni postoje u ovim knjigama, koje, ako ne govore o zbiljskom biu,
govore o moguem biu.«
»Dakle knjige valja citati a da se ne utjecemo vjeri, koja je teoloska krepost?«
»Tu su druge dvije teoloske kreposti. Ufanje da mogue bude. I ljubav prema onome tko je
bezazleno povjerovao da mogue jest.«
»Ali cemu vam sluzi jednorog kad vas um u njega ne vjeruje?« »Muzi mi kao sto mi je posluzio
trag sto su ga na snijegu ostavile enancijeve noge dok su ga vukli prema kotlu za svinje. Jednorog
iz knjiga je kao otisak. Ako postoji otisak, mora da je postojalo i nesto sto je otisak napravilo.«
»Ali razlicito od otiska, kazali ste«.
»Dakako. Otisak nema uvijek isti oblik kao tijelo koje ga je otis -Ao. i ne nastaje uvijek od pritiska
nekog tijela. Katkad se ponovno Proizvede dojam koji je tijelo ostavilo u nasem duhu, a to je otisak
predodzbe. Predodzba je znak stvari, a slika je znak predodzbe. No po slici iznova gradim, ako
ve ne tijelo, onda predodzbu koju su drugi imali o njemu.«
»I to vam je dovoljno?«
»Nije, jer se prava znanost ne smije zadovoljavati predodzbama koje su zapravo znakovi, nego
mora doi do stvari u njihovoj pojedinacnoj istinitosti. Drago bi mi, dakle, bilo da od tog otiska
nekog otiska mogu stii do pojedinog jednoroga koji se nalazi na pocetku lanca. Jednako kao sto bi
mi bilo drago da od nejasnih znakova koje je ostavio Venancijev ubojica (a koji bi mogli upuivati
na mnogo njih) mogu stii do jedinstvenog pojedinca, do samog ubojice. Ali to nije uvijek mogue
za kratko vrijeme i bez posredovanja drugih znakova.«
»Ali zar onda mogu govoriti uvijek i jedino o necemu sto mi govori o necemu drugom, i tako
dalje, a da onog neceg konacnog, istinitog, nikad nema?«
»Mozda ima, to je pojedini jednorog. I ne zabrinjavaj se, kad-tad es ga sresti, ma kako da je crn i
ruzan.«
»Jednorozi, lavovi, arapski i uope maurski autori«, rekoh tad, »nema sumnje da je ovo Afrika o
kojoj su razgovarali redovnici.«
»Nema sumnje da je to ovo. A ako jest, morali bismo nai africke pjesnike o kojima je natuknuo
Pacifik iz Tivolija.«
I doista, kad smo presli put unatrag i vratili se u sobu L, u jednom ormaru na oh zbirku Florovih,
Frontonovih, Apulejevih i Fulgencijevih knjiga te knjiga Marcijana Kapele. »Za ovo je mjesto,
dakle, Berengar govorio da bi u njemu moralo biti objasnjenje stanovite tajne«, rekoh.
»Otprilike ovo. On je upotrijebio izraz finis Africae', a Malahija se bas na taj izraz jako naljutio.
Finis bi mogla biti ova posljednja soba, ili...«, odjednom vrisnu: »Sedam mi crkava u
Clonmacnoisu! Zar nisi nista primijetio?«
»Sto?«
»Vratimo se natrag, u sobu S iz koje smo posli!«
Vratismo se u prvu slijepu sobu u kojoj je verset kazivao: Supf thronos viginti quatuor. Imala je cetiri
otvora. Jedan je vodio u sobu 1 koja je imala prozor prema osmorokutu. Drugi je vodio u sobu P
koja se, duz vanjskog procelja, nadovezivala na slijed YSPANIA. Otvor prema tornju ulazio je u
drugu slijepu sobu E kojom smo netom bili prosli. Zatim, soba je imala jedan puni zid i napokon
otvor kojim se ulazilo u drugu slijepu sobu s pocetnim slovom U. Soba S je bila soba sa zrcalom, i
srea da se ono nalazilo na zidu odmah s moje d strane, inace bi me opet bio obuzeo strah.
AiHAAisJiAA;A.
Pomno gledajui kartu, zamijetih da je ta soba neobicna. Kao i ostale slijepe sobe, morala je voditi
u sredisnju sedmorokutnu sobu. Budui da nije bilo tako, ulaz u sedmorokut bio bi se morao
otvarati u susjednoj slijepoj sobi, U. U toj sobi, naprotiv, koja je imala jedan otvor sto je uvodio u
sobu T s prozorom prema unutrasnjem osmorokutu, a drugi ju je povezivao sa sobom S, ostala tri
puna zida zauzimali su ormari. Posto smo se ogledali uokolo, ustanovili smo lio je sad ve bilo
ocito i prema karti: po zakonima logike, a da i ne govorimo o strogoj simetriji, taj je toranj morao
imati svoju sedmorokutnu sobu, a te nije bilo. »Nema je«, rekoh. »Nije da je nema. Kad je ne bi
bilo, druge bi sobe bile vee, dok su manje-vise jednako prostrane kao i sobe na drugim
stranicama. Ima je, ali se u nju ne moze.« »Je li zazidana?«
»Vjerojatno. I to je eto finis Africae, to je mjesto oko kojeg su se vrzmali oni znatizeljnici sto su sada
mrtvi. Zazidana je, ali to ne znaci da ne postoji prolaz. Stovise, postoji sigurno, i Venancije ga je
bio pronasao, ili mu ga je opisao Adelmo, a njemu Berengar. Procitajmo ponovno njegove
biljeske.«
Iz mantije izvuce Venancijev papir i procita: »Rukom iznad idola ucini na prvom i na sedmom od
cetiri.« Pogleda naokolo: »Pa svakako! Idol je slika u zrcalu! Venancije je mislio na grckom, a na
tom jeziku, jos vise nego na nasem, eidolon je slika ili prikaza, a zrcalo nam odrazava nasu
izoblicenu sliku, koju smo i mi sami, one noi, zamijenili s prikazom! Nego sto bi bila ta cetiri
supra speculum? Nesto na njegovoj povrsini koja odbija sliku? Ali tad bismo se morali postaviti na
odre eno glediste kako bismo mogli vidjeti nesto sto se odrazava u zrcalu i sto odgovara
Venancijevu opisu...«
Micali smo se u svim pravcima, ali bez ikakva ishoda. S onu stranu nasih slika, zrcalo je
pokazivalo nejasne obrise ostalih dijelova dvorane koju je svijea jedva osvjetljavala.
»Onda«, raspredao je Vilim, »mozda pod supra speculum podrazumijeva nesto iza zrcala... Sto bi
nas primoralo da odemo s onu stranu zrcala, jer zrcalo su zacijelo vrata...«
Zrcalo je bilo vise od obicnog covjeka, usa eno u zid i optoceno okvirom od hrastovine.
Opipasmo ga na sve mogue nacine, "Kusasmo uvui prste, nokte izme u okvira i zida, ali je
zrcalo ostalo cvrsto na mjestu kao da je dio zida, stijena u stijeni.
»A ako nije s one strane, moglo bi biti super speculum«, mrmljao je Vilim i istodobno dizao ruku
uspevsi se na vrhove prstiju da bi rukom presao gornjim rubom okvira, ali ne nade nista osim
prasine.
»S druge strane«, sjetno je razmisljao Vilim, »kad bi tamo iza i bila soba, knjige koju trazimo i koju
su drugi trazili u toj sobi vise nema, jer su je odnijeli, prvo Venancije, a onda, i tko zna kamo,
Berengar.«
»Ali mozda ju je Berengar opet donio ovamo.«
»Nije, one smo veceri mi bili u knjiznici, a sve upuuje na to da je on umro nedugo nakon krade, te
iste noi, u kupeljima. Da nije tako, bili bismo ga vidjeli idueg jutra. Nije vazno... Zasad smo
rascistili gdje je finis Africae i poznate su nam gotovo sve pojedinosti da bismo bolje usavrsili tlocrt
knjiznice. Moras priznati da su nam sad objasnjene mnoge zagonetke u vezi s labirintom. Sve,
rekao bih, osim jedne. Mislim da e mi vise koristiti ako nanovo pozorno procitam Venancijev
rukopis, nego ako se upustam u druga istrazivanja. Vidio si da smo zagonetku labirinta lakse
razrijesili izvana negoli iznutra. Veceras, pred svojim iskrivljenim slikama, nee nam poi za
rukom da problemu stanemo na kraj. I uostalom, svijea sja sve slabije. Do i, dotjerajmo preostale
naznake koje nam trebaju da uredimo kartu.«
Pro osmo drugim dvoranama sveudilj zapisujui u kartu svoja otkria. Nabasasmo na sobe koje
su bile posveene samo spisima iz matematike i astronomije, na druge s djelima na aramejskom
pismu koje nijedan od nas dvojice nije poznavao, i s nekima na jos nepoznatijim pismima, koja su
mozda bila indijski tekstovi. Kretali smo se kroz dva prepletena slijeda sto su kazivali IUDAEA i
AEGYPTUS. Ukratko, da citatelju ne bih dosa ivao izvjestajem o nasem odgonetanju, kad nesto
kasnije napokon dovrsismo tlocrt, uvjerismo se da je knjiznica uistinu izgra ena i raspore ena
prema slici zemaljskog kruga. Na sjeveru na osmo nizove ANGLIA i GERMANI, koji su duz
zapadnog zida bili povezani sa slijedom GALLIA, da bi se za tim na krajnjem zapadu pretvorili u
slijed HIBERNIA, a uz juzni zid ROMA (raj latinskih klasika!) i YSPANIA. Zatim su se na jug"
prostirali LEONES, pa AEGYPTUS koji je prema istoku prelazio u IUDAEA i FONS ADAE.
Izme u istoka i sjevera, uza zid, protezala se ACAIA, sto je bila dobra sinegdoha, kako se izrazi
Vilim, da bi se oznacila Grcka, i zaista je u te cetiri sobe bilo u izobilju pjesnika filozofa poganske
starine. . «WA*AUW#A'4Wtf.




Nacin citanja je bio hirovit, katkad se islo u jednom jedinom pravcu, katkad unatrag, katkad
uokrug, cesto je, kako sam rekao jedno slovo sudjelovalo u sastavu dviju razlicitih rijeci (a u tim bi
slucajevima soba imala jedan ormar posveen jednom predmetu a drugi drugom). No bilo je
ocevidno da u tom redu nema smisla traziti neko zlatno pravilo. Posrijedi je bio tek mnemonicki
pronalazak koji je knjiznicaru imao olaksati trazenje svezaka. Ako ste za neku knjigu rekli da joj je
mjesto quarta Acaiae, to je znacilo da se nalazi u cetvrtoj sobi brojei od one na kojoj se citalo
pocetno A, a da bi tocno odredio polozaj, pretpostavljalo se da knjiznicar zna napamet mora li se
gibati ravno ili kruzno. Na primjer, ACAIA je obuhvaala cetiri sobe raspore ene u obliku
cetvorokuta, sto znaci da je prvo A bilo ujedno i posljednje, a to smo i mi naucili u malo vremena.
Jednako smo tako odmah naucili igru zapreka. Na primjer, ako smo dolazili s istoka, nijedna od
soba iz niza ACAIA nije vodila u sljedee sobe: tu se labirint zavrsavao, pa je, da bismo stigli u
sjeverni toranj, valjalo proi kroz druga tri. Knjiznicari su naravno dobro znali da usavsi kroz
FONS, ako zele doi, uzmimo, u niz ANGLIA, moraju prijei AEGYPTUS, YSPANIA, GALLIA i
GERMANI.
Tim i drugim lijepim otkriima okonca se nase plodonosno istrazivanje po knjiznici. No prije nego
sto reknem kako smo se, zadovoljni, upeli da iz nje izi emo (da bismo postali sudionicima drugih
zbivanja o kojima u uskoro pripovijedati), moram svojemu citatelju nesto priznati. Kazao sam da
smo svoje istrazivanje provodili s jedne strane tragajui za kljucem tajanstvenog mjesta, a s druge
povremeno se zadrzavajui u dvoranama kojima smo odre ivali smjestaj i predmet da bismo
listali raznovrsne knjige, kao da istrazujemo tajanstven kontinent ili nepoznatu zemlju. I obicno se
to istrazivanje obavljalo po zajednickom dogovoru, tako da smo Vilim i ja razgovarali o istim
knjigama, ja ga upozoravao na najzanimljivije, a on meni objasnjavao mnoge stvari koje nisam
uspijevao razumjeti.
No u jednom trenutku, upravo dok smo se kretali dvoranom juznog tornja, zvanim LEONES,
dogodi se da se moj ucitelj zaustavi u sobi bogatoj arapskim djelima s cudnovatim optickim
crtezima. Kako smo te veceri raspolagali ne jednom, nego dvjema svijeama, ja se iz radoznalosti
premjestih u pokrajnju sobu, uvidjevsi da su pronicavost i oprez zakonodavaca knjiznice duz
jednog od zidova, knjige koje se jamacno nisu mogle davati na citanje bilo kome, jer su se na razne
nacine bavile kojekakvim bolestima tijela i duha, a autori su im gotovo uvijek bili nevjernicki
ucenjaci. Oko mi zape na neveliku knjigu uresenu minijaturama sto su se (sreom!) jako
razlikovale od teme, cvijeem, viticama, zivotinjama u parovima, ponekom ljekovitom travom.
Naslov je glasio Speculum amoris, djelo je bilo fra Massima iz Bologne, a donosilo je i navode iz
mnogih drugih djela koja su se sva odnosila na ljubavnu boljku. Kao sto citatelj vjerojatno shvaa,
nije mnogo trebalo da se razbudi moja bolesna znatizelja. Dapace, bas je taj naslov bio dovoljan da
opet razbukta moj duh, koji se od toga jutra bio primirio, i da ga opet uzbudi djevojcinom slikom.
Budui da sam cijeli dan odgonio od sebe jutrosnje misli, govorei sebi kako nisu dostojne zdrava i
uravnotezena iskusenika, i budui da su, s druge strane, doga aji toga dana bili toliko bogati i
snazni da su me rastresli, moji su se nagoni bili uspavali, pa sam mislio da sam se sada ve
oslobodio necega sto i nije bilo drugo do prolazna uznemirenost. Dostajao je, me utim, pogled na
tu knjigu da sebi kazem »de te fabula narratur«, i da otkrijem da me ljubavna boljka zahvatila vise
nego sto sam mislio. Poslije nacuh da citajui medicinske knjige sami sebe uvijek uvjerimo da
osjeamo bolove o kojima one govore. Tako i bi, te me upravo te stranice, sto sam ih na brzu ruku
preletio u strahu da Vilim ne u e u sobu i ne upita me u kakve sam se to ucene stvari zadubio,
uvjeri da patim od te bolesti koje su simptomi bili tako sjajno opisani da sam se, premda zabrinut
sto sam bolestan (i sto mi to nepogresivo kazuju tako brojne auctoritates), veselio sto nailazim na
takvo zivopisno oslikavanje svojega stanja, jer sam se osvjedocio da je, iako sam bolestan, moja
bolest, da tako kazem, normalna, kad je od nje na isti nacin patilo toliko drugih ljudi, pa se cinilo
da su navedeni autori bas mene izabrali kao uzorak za svoje opise.
Tako na mene djelovase stranice Ibn Hazma, koji ljubav naziva nepokornom bolesu, sto svoj lijek
nosi u sebi samoj, i od koje bolesnik ne zeli ozdraviti, a tko od nje onemoa, nee da se oporavi
(sam Bog zna koliko je to bilo istinito!). Shvatih zasto me toga jutra uzbu ivalo sve sto bih vidio,
jer se cini da ljubav ulazi kroz oci, kao sto kaze i Bazilije iz Ankire, a -- sto je nedvosmislen
simptom -- onaj tko ga pogodi ta boljetica ocituje prekomjernu veselost, a u isto vrijeme ostati po
strani i vise mu se mili samoa (kao i meni toga jutra), kako su ostale pojave koje sve to prate silan
nemir i omamljenost od koje se ostaje bez rijeci... Prestrasih se procitavsi kako u iskreno
zaljubljena covjeka kojemu se s ociju ukloni predmet njegove ljubavi mora doi do stanja
iscrpljenosti sto cesto ide dotle da ga obori u postelju a kadsto navali u mozak, izgubi se razum i
bunca se (ocito jos nisani bio dotjerao do tog stanja, jer sam u istrazivanju knjiznice sudjelovao
prilicno prisebno). No pun strepnje procitah da, ukoliko se bolest pogorsa, moze nastupiti smrt, pa
se zapitah je li radost koja me obuzimala dok sam mislio na djevojku vrijedna da tako strasno
zrtvujem svoje tijelo, ne vodei racuna o bilo kakvu trijeznom razmatranju o dusevnom zdravlju.
Osim toga, nai oh i na drugi navod Bazilijevih rijeci, po kojemu »qui animam corpori per vitia
conturbationesque commiscent, utrinque quod habet utile ad vitam necessarium demoliuntur, animamque
lu-cidam ac nitidam carnalium voluptatum limo perturbant, et corporis munditiam atque nitorem hac
ratione miscentes, inutile hoc ad vitae officia ostendunt«. U takvu krajnost zaista nisam zelio otii.
Iz jedne recenice svete Hildegarde doznadoh tako er i to da ono sjetno raspolozenje, sto sam ga
tijekom dana prozivljavao i pripisivao slatkom osjeaju patnje zbog djevojcine odsutnosti, opasno
slici osjeaju koji se javlja onome tko skrene iz skladnog i savrsenog stanja sto ga covjek uti u raju,
i da tu sjetu koja je »nigra et amam« proizvodi zmijin dah i avolov utjecaj. Taj su stav dijelili isto
tako mudri nevjernici, jer mi pogled pade na retke sto su se pripisivali Abu Bakr-Muhammad Ibn
Zakariyya ar-Raziju, koji u djelu Liber continens ljubavnu sjetu izjednacuje s likantropijom, koja
onoga koga pogodi sili da se ponasa kao vuk. Od njegova mi opisa zasta dah u grlu:
zaljubljenicima se najprije izmijeni vanjski izgled, vid im oslabi, oci postanu udubljene i bez suza,
jezik se polako sasusi i ospe bubuljicama, cijelo im je tijelo suho i neprestano trpe zbog ze i. Tad
pocnu provoditi dane ispruzeni s licem nadolje, po obrazima i na goljenicama iskoce znakovi nalik
na psee ugrize, i naposljetku stanu nou lutati grobljima poput vukova.
Na kraju vise nije bilo dvojbe sto se tice ozbiljnosti mojeg stanja, kad procitah navode iz djela
slavnog Avicene, u kojem se ljubav odre uje kao uporna misao sjetne naravi, sto nastaje zbog
stalnog zamisljanja i razmisljanja o oblicju, kretnjama ili obicajima neke osobe suprotnog spola
(kako li je Avicena s vjernom zivotnosu opisao moj slucaj!): to u pocetku nije bolest, ali postane
bolest ako ta misao-kako nije zadovoljena, prije e u misao koja covjeka opsjeda (a zasto li sam se
opsjednutim osjeao ja koji sam se ipak, Boze mi oprosti, bio svojski zadovoljio? Ili mozda to sto se
bilo odigralo prethodne noi nije bilo ljubavno zadovoljenje? Ali kako se onda ta bolest moze
zadovoljiti?), a kao posljedica dolazi do stalnog treptanja kapcima, nepravilnog disanja, cas se
smijes, cas places, bilo pojacano kuca (moje je doista kucalo, a disanje mi je bilo isprekidano dok
sam citao te retke!). Avicena je savjetovao pouzdanu metodu, sto ju je ve Galen predlagao, kojom
se otkriva u koga je netko zaljubljen: drzati bolesnikovo zapese i izgovarati mnogo imena osoba
drugog spola, sve dok se ne primjeri da se na neko ime ritam bila ubrzava. A ja sam strepio da e
iznenada ui moj ucitelj, uhvatiti me za ruku i po otkucajima mojih zila vrebati na moju tajnu, cega
bih se strasno stidio. Jao, Avicena je kao lijek propisivao da se dvoje zaljubljenih sjedine u brak, pa
e od bolesti ozdraviti. Zaista je istina da je bio nevjernik, makar i razborit, kad nije vodio racuna o
polozaju benediktinskog iskusenika, koji bi, dakle bio osu en da nikad ne ozdravi -- ili bolje, koji
se, po vlastitom izboru ili po smotrenom izboru svojih roditelja, posvetio zato da se nikad ne
razboli. Sreom, premda ne mislei na clunvjski red, Avicena je razmatrao i slucaj zaljubljenika
koji se ne mogu zdruziti i kao nacin temeljitog lijecenja preporucivao vrue kupke (da nije
Berengar htio ozdraviti od svoje ljubavne boljke prema pokojnome Adelmu? No moze li se patiti
od ljubavne boljke zbog bia istog spola, zar to nije zivotinjski blud? A zar mozda nije zivotinjsko
bilo moje bludnicenje prethodne noi? Svakako da nije, smjesta rekoh sebi, bilo je tako slatko -- a
odmah zatim: varas se Adsone, bila je to avolova obmana, ponio si se kao zivotinja, a ako si
zgrijesio kao zivotinja, jos vei grijeh pocinjas sada jer to ne zelis uvidjeti!). Ali onda procitah i to
da, tako er po Aviceninu misljenu, ima i drugih sredstava: primjerice, utei se pomoi starih i
iskusnih zena koje provode vrijeme ocrnjujui ljubljenu -- a cini se da su stare zene u tom poslu
iskusnije od muskaraca. Mozda je to bilo neko rjesenje, ali u opatiji nisam mogao nai starih zena
(da pravo velim, ni mladih), pa sam se pitao hou li, dakle, morati zamoliti kojeg redovnika da mi
ruzno govori o djevojci, samo koga? I osim toga, moze li redovnik poznavati zene tako dobro kako
ih poznaje stara i jezicava zena? Posljednje je rjesenje koje je nudio Saracen bilo upravo besramno,
jer je zahtijevalo da nesretni zaljubljenik opi s mnogo robinja, sto bi za redovnika bilo dosta
neprikladno. Kako napokon, rekoh sebi, moze od ljubavne bolesti ozdraviti mlad redovnik, zar
njemu nema bas nikakva spasa? Mozda da se oslonim na Severina i na njegove biljke? Nai oh
naime, na ulomak Arnalda iz Villanove, autora kojega je Vilim preda mnom vise puta navodio s
velikim postovanjem, a prema kojem ljubavna bolest nastaje zbog preteka sokova i pneume, to jest
kad u ljudskom organizmu postoji suvisak vlage i topline, jer krv (koja stvara rodno sjeme)
naraste od takvog suviska da izazove suvisak sjemena »complexio venerea«, i snaznu zelju za
sjedinjenjem izme u muskarca i zene. Postoji procjenjivacka sila smjestena u dorsalnom dijelu
srednjeg ventrikula encefala (sto je to, upitah se), kojoj je cilj da opaza neosjetilne intentiones koje se
nalaze u osjetilnim predmetima sto ih primaju osjetila, a kad zelja za predmetom sto su ga osjetila
opazila previse ojaca, dolazi do toga da se procjenjivacka sposobnost poremeti te se napaja jedino
prikazom voljene osobe. Tada nastupa upala citave duse i tijela, pri cemu se tuga izmjenjuje s
radosu, jer se u trenucima radosti toplina (koja u trenucima ocaja side u najdublje dijelove tijela i
rashladi kozu) popne na povrsinu i uspali lice. Nacin lijecenja koji je preporucao Arnaldo sastojao
se u nastojanju da se izgubi ufanje i nada da se voljeni predmet moze stei, kako bi se misli
odvratile od njega. Pa onda sam ozdravio, ili sam na putu da ozdravim, rekoh sebi, jer mi ostaje
malo ili nimalo nade da u ponovo vidjeti predmet svojih misli, a kad bih ga i vidio da u mu se
pribliziti, a kad bih mu se i priblizio da u ga opet posjedovati, a kad bih ga opet i posjedovao, da
u ga zadrzati uza se, bilo zbog svojeg redovnickog zvanja, bilo zbog duznosti koje mi namee
polozaj moje obitelji... Spasen sam, rekoh sebi, zaklopih svezak i pribrah se, upravo kad je Vilim
ulazio u sobu. Nastavih s njim put kroz labirint koji za nas vise nije imao tajne (kako sam ve
ispricao), pa nacas zaboravih ono sto me opsjedalo.
Kao sto e se vidjeti, za kratko u ga se vrijeme iznova sjetiti, ali (jao!) u posve drugacijim
okolnostima.

No
Gdje Salvatore na kukavan nacin dopusti da ga otkrije Bernard Gui, djevojku koju Adson voli uhite kao
vjesticu i svi podu na pocinak nesretniji i zabrinutiji nego prije.
Upravo smo, naime, silazili u blagavaonicu, kadli zacusmo viku, a iz pravca kuhinje spazismo
proplamsaje slabe svjetlosti. Vilim naglo ugasi svijeu. Stisnuvsi se uza zidove priblizismo se
vratima sto su vodila u kuhinju pa raspoznasmo da buka dopire izvana, samo sto su vrata bila
rastvorena. Zatim se glasovi i svjetla udaljise i netko zestoko zalupi vrata. Bio je to veliki metez
koji je nagovijestao nesto neugodno. Pohitasmo kroz kosturnicu, u osmo u crkvu u kojoj nije bilo
zive duse te iza osmo na juzni portal i vidjesmo kako u klostru sijevaju baklje.
Pri osmo, a u onoj se zbrci ucini da smo i mi dotrcali zajedno s mnogim drugima sto su ve ondje
bili, posto su nagrnuli tko iz spavaonice, tko iz doma za hodocasnike. Ugledasmo strijelce gdje
cvrsto drze Salvatorea, bijelog poput bjeloocnica njegovih ociju, i neku zenu tako place. Srce mi se
stegnu: to je bila ona, djevojka o kojoj sam mislio. Tek sto me vidje, prepozna me i dobaci mi
pogled pun preklinjanja i ocaja. Do e mi da se zaletim i oslobodim je, ali me Vilim zaustavi
prisapnuvsi mi nekoliko nimalo ljubaznih psovki. Redovnici i gosti su pristizali sa svih strana.
Stize Opat, stize Bernard Gui kojemu zapovjednik strijelaca podnese kratak izvjestaj. Evo sto se
dogodilo.
Po inkvizitorovu nalogu, oni su nou u ophodnji obilazili cijelu ravnicu, s osobitim obzirom na
drvored sto je prolazio od ulaznog Portala crkve preko povrtnjaka do procelja Zgrade (zasto?
upitah se i shvatih: ocevidno zato sto je Bernard od sluzincadi i od kuhara nesto nacuo o
nekakvim nonim kretanjima, a da mozda cak i nije tocno znao tko je za njih odgovoran, i da se
ona odvijaju izme u vanjskih zidina i kuhinje, a tko zna nije li budalasti Salvatore, kao sto je svoje
namjere ispricao meni, ve nesto o tome izbrbljao u kuhinji ili u stajama kakvom bijedniku koji je,
isprepadan popodnevnim ispitivanjem, to govorkanje bacio Bernardu u ralje). Budno kruzei u
mraku i kroz maglu strijelci su napokon zaskocili Salvatorea u zeninu drustvu, bas dok je bio sav
u poslu pred kuhinjskim vratima.
»Zena na ovome svetom mjestu! I to s redovnikom!«, strogo e Bernard obrativsi se Opatu.
»Preuzmnozni gospodine«, produzi, »kad bi posrijedi bila samo povreda zavjeta cistoe,
kaznjavanje ovog covjeka bila bi stvar koja potpada pod vas sudbeni djelokrug. No kako jos ne
znamo ima li rabota sto ju je smisljalo to dvoje zlosretnika neke veze sa sigurnosu svih gostiju,
najprije moramo rasvijetliti tu tajnu. Deder, tebi kazem, sako jada«, pa sa Salvatoreovih grudi
strgnu upadljivi zamotuljak za koji je Salvatore bio uvjeren da ga je sakrio, «sto ti je tu unutra?«
Ja sam ve znao: noz, crna macka, koja mijaucui pobjeze sva narogusena netom otvorise
zamotuljak, i dva jaja, sad razbijena i gnjecava, koja se svima ucinise nalik na krv ili zutu zuc, ili
kakvu drugu necistu tvar. Salvatore se bas bio spremao da ude u kuhinju, ubije macku i iskopa joj
oci, a djevojku je naveo da ga slijedi tko zna kojim obeanjima. Kojim obeanjima, to odmah
doznadoh. Uz objesnjacko smijuljenje i mrsei pohotne rijeci, strijelci pretrazise djevojku i u nje
na ose mrtvog pjetlia, jos neoperusena. Zla kob htjede daje po noi, kad su sve macke sive,
pijetao izgledao crn kao i macka. Ja, me utim, pomislih kako je to bilo dovoljno da je privuce, tu
izgladnjelu nevoljnicu koja je prethodne noi ve bila odbacila (i to meni za ljubav) svoje
dragocjeno volujsko srce...
»Oh, oh!«, uzviknu Bernard vrlo zabrinutim tonom, »crna macka i crni pijetao... Ali poznajem ja ta
znamenja...« Me u nazocnima spazi Vilima: »Zar ih ne poznajete i vi, fra Vilime? Zar prije tri gO'
dine niste bili inkvizitor u Kilkennvju, gdje je ona djevojka opila s avolom koji joj se javljao u
liku crne macke?«
Ucini mi se da moj ucitelj suti iz kukavicluka. Zgrabih ga za rukav i u ocaju mu sapnuh: »Pa recite
mu da je to za jelo...«
On se oslobodi mojeg stiska i uljudno se obrati Bernardu: »Mislim da vam ne trebaju moja stara
iskustva kako biste izvukli svoje zakljucke«, rece.
»Oh, ne trebaju mi, ima i uglednijih svjedocanstava«, nasmijesi je Bernard. »U svojoj raspravi o
sedam darova Duha Svetoga Stjepan Bourbonski pripovijeda kako je, posto je u Fanjeauxu
propovijedao protiv krivovjernika, sveti Dominik nekim zenama najavio da e vidjeti kome su
dotad sluzile. I iznenada, medu njih skoci grozna macka velicine krupna psa, velikih i zazarenih
ociju, krvava jezika koji joj je dosezao do pupka, kratka i uvis uspravljena repa tako da joj se, kako
god se ta zivina okrenula, vidjela besramnost zadnjice, smradne kako i prilici supku koji su
oduvijek Sotonini privrzenici, medu kojima prednjace templarski vitezovi, imali obicaj ljubiti za
vrijeme svojih sastanaka. Sat vremena je obilazila oko tih zena, a zatim je sunula i uzverala se po
konopcu zvona, za sobom ostavivsi svoje kuzne izmetine. A zar macka nije zivotinja koju vole
katari, kojima naziv prema Alanu iz Lillea potjece upravo od catus, jer toj zivotinji ljube leda
smatrajui je otjelovljenjem Luciferovim? I zar o tom ogavnom obredu potvrdu ne daje i
Guillaume d'Auvergne u De legibus? I ne kaze li Albert Veliki da su macke mogui avoli? I ne
izvjestava li moj precasni subrat Jacques Fournier da su se na odru inkvizitora Geoffroya iz
Carcassonnea pokazale dvije crne macke, koje nisu bile drugo do avoli sto su se htjeli sprdati s
njegovim posmrtnim ostacima?«
Uzasnut zamor pronije se skupinom redovnika, a mnogi se od njih prekrizise.
»Gospodine Opate, gospodine Opate«, govorio je u me uvremenu Bernard, poprimivsi krepostan
izrazaj, »mozda vasa uzmnoznost ne zna sto je gresnicima navada ciniti ovakvim pomagalima! Ali
zato ja dobro znam sto, ne daj Boze! Vidio sam kako se u gluho doba noi, zajedno s drugovima
svojega soja, nevaljale zene sluze crnim mackama da bi postigle vrazbine koje nikad nisu mogle
zanijekati, na primjer da uzjasu stanovite zivotinje i pod okriljem noi prije u goleme prostore,
dok sa sobom vuku svoje robove pretvorene u hulje sto siju pozudu... I sam im se vrag ukazuje, ili
barem one u to vjeruju, u liku pijetla ili koje druge crne zivotinje i dotle idu da s njima, ne pitajte
me kako, lijezu. I pouzdano znam da su se takvim pitanjima, nema tome dugo, upravo u
Avignonu, pripremali napici , vlasti kojima se htjelo raditi o glavi samoga gospodina pape, tako
da mu se otruje hrana. Papa se od toga mogao obraniti samo zato sto je snabdjeven cudotvornim
draguljima u obliku zmijskog jezika, Potpomognutim cudesnim smaragdima i rubinima, koji
posjeduju zensku mo da upozore na prisutnost otrova u jelu! Jedanaest mu je takvih predragih
jezika darovao francuski kralj, hvala budi nebesima, i jedino se tako nas gospodin papa uzmogao
spasiti od smrti! Istina, papini su neprijatelji poduzimali stosta drugo, a svi znaju sto je otkriveno
kod heretika Bernarda Delicieuxa koji je uhien prije deset godina: u njegovoj su kui prona ene
knjige iz crne magije, otvorene upravo na najzlikovackijim stranicama, sa svim uputama kako se
prave vostani likovi kojima se moze nauditi neprijateljima. I biste li vjerovali, u kui su prona eni
tako er, doista vjesto izra eni, likovi koji su prikazivali samo papino oblicje s crvenim kruziima
na svim za zivot vaznim dijelovima tijela. A svi znaju da takvi likovi, ako se drze objeseni na uzici
i postave pred zrcalo, da bi se zatim pribadacama izbola najvaznija podrucja i... Oh, ali zasto ja tu
tratim vrijeme pricajui o tima bijednim gnusobama? Sam je papa o njima govorio i opisao ih
osudivsi ih, bas prosle godine u svojoj uredbi Super illius speculall toplo se nadam da u ovoj svojoj
bogatoj knjiznici imate jedan primjerak, da biste nad njim mogli meditirati kako valja...«
»Imamo, imamo«, revno potvrdi Opat, vrlo potresen.
»U redu«, zakljuci Bernard. »Cini mi se da je sad sve jasno. Zaveden redovnik, vjestica i nekakav
obred koji se, sreom, nije odrzao. U koje svrhe? To emo tek doznati, i da bih to doznao, lisit u se
kojeg sata namijenjenog snu. Neka se vasa uzmnoznost udostoji dati mi na raspolaganje neko
mjesto gdje bismo mogli cuvati ovog covjeka...«
»U podrumu kovacke radionice imamo nekoliko elija«, rece Opat, »koje se, na sreu, prilicno
rijetko upotrebljavaju pa su godinama prazne...«
»Na sreu ili na nesreu«, primijeti Bernard. Naredi strijelcima da se raspitaju za put i da dvoje
uhienih odvedu u dvije odijeljene elije. te da muskarca dobro privezu za kakvu kariku u zidu,
tako da ga on moze jasno gledati u lice kad uskoro si e da ga ispita. Sto se djevojke tice, jasno je
tko je ona, pa nema potrebe da je te noi ispituje. Druge e ona kusnje proi prije nego sto je spale
kao vjesticu. A ako jest vjestica, nee tako lako progovoriti. No redovnik se mozda jos moze
pokajati (piljio je u Salvatorea koji se tresao, kao da mu zeli dati do znanja kako mu pruza jos
jednu priliku), pod uvjetom da isprica istinu i, dometnu, prijavi sukrivce.
Odvukose ono dvoje, jedno sutljivo i satrveno, drugo koje je plakalo, ritalo se i kricalo kao
zivotinja koju vode na klanje. Ali ni Bernard, ni strijelci, ni ja sam nismo razumijevali sto kaze na
svojem seljackom jeziku. Koliko god govorila, bila je tako nijema. Ima rijeci koje daju vlast i rijeci
koje bacaju u jos veu osamljenost, a od potonje su vrste rijeci puckog govora priprostih, kojima
Gospodin nije dopustio mogunosti da se znadu izraziti na opem jeziku znanosti i moi.
Ponovno do oh u napast da je slijedim, ponovno me Vilim smrknuta lica zadrzi. »Budi miran,
glupane«, rece »djevojka je izgubljena, ona je spaljeno meso.«
Dok sam zgrozeno promatrao taj prizor, u vrtlogu protuslovnih misli, i neprestano gledao
djevojku, osjetih kako mi netko dotice rame. Ne znam zasto, jos prije nego sto sam se okrenuo, po
dodiru prepoznah Ubertina.
»Ti gledas vjesticu, je li?«, upita me. A znao sam da ne moze znati nista o mojoj dogodovstini, pa
da tako govori zato sto je njegova strasna prodornost kad su u pitanju ljudske strasti prozrela
snagu mog pogleda. »Nije...« stadoh se braniti, »ne gledam je... to jest, ona nije vjestica... to ne
znamo, mozda je nevina...«
»Ti je gledas jer je lijepa. Lijepa je, zar ne?« upita me s neobicnom toplinom, stisui moju ruku.
»Ako je gledas zato sto je lijepa, i ako to na tebe djeluje (a znam da djeluje, jer joj grijeh za koji je
sumnjice pridaje jos vei car), ako je gledas i zelis je, ve samim tim ona je vjestica. Budi na oprezu,
sine moj... Tjelesna je ljepota ogranicena na kozu. Kad bi muskarci vidjeli sto je pod kozom, kao
sto je bilo s beocijskim risom, protrnuli bi cim vide zenu. Sva se ta drazest sastoji od sluzi i od krvi,
od sokova i od zuci. Ako pomislis na ono sto se krije u nosnicama, u zdrijelu i u trbuhu, naii es
na samu necist. A ako ti se gadi vrhom prsta taknuti sluz ili izmet, kako bismo onda tek mogli
pozeljeti da zagrlimo samo vreu koja izmet sadrzi?
Zeludac mi se prevrne kao da u povratiti. Nisam htio slusati te rijeci. U pomo mi pritece ucitelj
koji je sve cuo. Naglo se primaknu Ubertinu, scepa ga za ruku i otrgnu je od moje.
»To bi bilo dovoljno, Ubertino«, rece. »Onu e djevojku ubrzo staviti na muke, onda je poslati na
lomacu. Pretvorit e se upravo u ono o cemu ti govoris, u sluz, krv, sokove i zuc. Ali e ispod
njezine koze bas nasi bliznji razrovati ono za sto je Gospodin htio da bude "stieno i ukraseno tom
kozom. A sa stanovista sirovine, ni ti nisi daleko od nje. Pusti djecaka na miru.«
Ubertino se smete: »Mozda sam zgrijesio«, promrmlja. »Posve sigurno sam zgrijesio. Sto drugo
moze gresnik?«
Sad su se svi vraali razglabajui o onome sto se zbilo. Vilim nacas porazgovori s Mihovilom i s
ostalim minoritima koji su od njega trazili da im kaze svoje dojmove.
»Bernard sad ima u saci argument, pa makar i dvosmislen. p0 opatiji se vrte nekromanti, koji cine
isto sto se u Avignonu cinilo protiv pape. To dakako nije nikakav dokaz i u prvom se stupnju
njime ne moze posluziti da bi pomutio sutrasnji susret. Noas e nastojati da onom nesretniku
iscupa kakav drugi podatak, koji, uvjeren sam nee upotrijebiti odmah sutra. Drzat e ga u
pricuvi. Posluzit e mu poslije, kako bi pokvario tok rasprave ukoliko bi krenule putem koji se
njemu ne bude svi ao.«
»Bi li ga mogao prisiliti da kaze nesto sto bi mogao upotrijebiti protiv nas?« upita Mihovil iz
Cesene.
Vilim je premisljao: »Nadajmo se da ne bi«, rece. Shvatih, ako Salvatore rekne Bernardu ono sto je
rekao nama, o svojoj i o opskrbnikovoj proslosti, i ako natukne nesto o vezi izme u obojice i
Ubertina, kako god kratka vijeka bila, da e se stvoriti dosta neugodna situacija.
»U svakom slucaju, pricekajmo na razvoj doga aja«, rece Vilim vedro. »S druge strane, Mihovile,
sve je ve bilo unaprijed odluceno. Ali ti zelis pokusati.«
»Zelim«, rece Mihovil, »i Gospodin e mi pomoi. Neka se sveti Franjo zauzme za sve nas.«
»Amen«, odgovorise svi.
»Nista ja ne znam«, dobaci Vilim svoju nepristojnu napomenu. »Mozda sveti Franjo negdje
iscekuje Sudnji dan pa Gospodina ne gleda licem u lice.«
»Proklet da je onaj heretik Ivan!« zacuh kako brunda gospar Jero nim dok su se svi vraali na
spavanje. »Ako nam sad oduzme i pomo svetaca, pa gdje emo zavrsiti mi, jadni gresnici?« ,
PETI DAN
 Gdje se vodi bratska rasprava o Isusovu siromastvu.
Nakon nonog prizora, ustadoh ujutro petoga dana, srca pritisnuta tjeskobom, kad je ve zvonilo
za prvi cas, posto me Vilim grubo strese govorei mi da e se domalo sastati dva izaslanstva.
Pogledah kroz prozor elije i nista ne vidjeh. Jucerasnja se magla bila prometnula u mlijecni zastor
i potpuno zagospodarila na visoravni.
Cim iza oh, ugledah opatiju kakvu dotad jos nisam bio vidio: samo se nekoliko veih gra evina,
crkva, Zgrada, kapitulska dvorana, isticalo i izdaleka, premda nejasno, kao sjene medu sjenama,
ali su se ostale kue vidjele samo na nekoliko koraka. Cinilo se da obrisi stvari i zivotinja
odjednom nicu ni iz cega. Ljudi kao da su iz magle izranjali isprva sivi poput utvara, da biste ih
malo-pomalo jedva prepoznali.
Na nekoliko koraka od gra evine vidjeh Bernarda Guija kako se oprasta od neke osobe koju u
prvi cas ne prepoznali. Kako zatim pro e kraj mene, primijetih da je to Malahija. Ogledavao se
kao netko tko ne zeli da ga opaze dok pocinja zlocin, no ve sam kazao da Je taj covjek imao
priro en izrazaj kao da skriva ili pokusava skriti neku tajnu.
Ne prepozna me, nego se udalji. Potaknut radoznalosu, ja stadoh Cijediti Bernarda te vidjeh kako
pogledom prelijee po papirima koji mi je mozda bio predao Malahija. Na pragu kapitula
pokretom glave zazva starjesinu strijelaca koji se nalazio u blizini i sapnu mu nekoliko rijeci. Onda
u e. Ja krenuh za njim.
To mi je bilo prvi put da nogom stupam na to mjesto, koje je bilo skromnih razmjera i suzdrzanih
uresa. Uocih da su ga nedavno iznova sagradili na ostacima prvotne opatijske crkve, sto ju je
mozda unistio pozar. Ulazei izvana prolazilo se kroz portal nacinjen po novoj modi, sa siljastim
lukom, bez ukrasa, nad kojim je bila velika ruza. No unutra se otvarao atrij izgra en na temeljima
starog predvorja. Nasuprot ulazu kocio se drugi portal s lukom po staroj modi, a s prekrasno
isklesanim timpanom u obliku polumjeseca. Vjerojatno je to bio portal srusene crkve.
Kipovi na timpanu bijahu jednako lijepi kao u sadasnjoj crkvi ali su u dusu unosili manje nemira. I
na vrhu ovog timpana sjedio je Krist na prijestolju, ali je do njega, u raznim polozajima i s raznim
predmetima u rukama, stajalo dvanaest apostola koji su od njega dobili nalog da idu svijetom i
medu ljude sire evan elje. Nad Kristovom glavom, u luku podijeljenu na dvanaest ploca, i pod
Kristovim nogama, u neprekinutoj povorci likova, bili su prikazani narodi svijeta kojima je su eno
da prime radosnu vijest. Po odjei raspoznah Zidove, stanovnike Kapadocije, Arape, Indijce,
Frigijce, Bizantince, Armence, Skite, Rimljane. No, s njima pomijesani, u trideset krugova sto su se
u luku nizali nad lukom koji je tvorio dvanaest ploca, stajali su stanovnici neznanih svjetova o
kojima nam ovlas pripovijedaju Fiziolog i nepouzdane price putnika po dalekim zemljama. Mnogi
su mi od njih bili nepoznati, a neke druge prepoznali: na primjer, skotove s po sest prstiju na
svakoj ruci, faune sto se ra aju iz crva koji se legu izme u kore i srzi stabala, sirene ljuskava repa
sto zavode mornare, Etiopljane posve crna tijela koji se od zarkog sunca brane tako sto buse
podzemne spilje, onokentaure, do pasa ljude a nanize magarce, kiklope sa samo jednim okom
velicine skuda, Scilu s glavom i grudima djevojke, s trbuhom vucice i dupinovim repom, dlakave
ljude iz Indije sto zive u mocvarama i na rijeci Epigmaridu, psoglavce koji rijec ne mogu izustiti a
da ne zalaju, skinopode koji brzo trce na jedinoj nozi koju imaju, a kad se zele zastititi od sunca,
legnu i dignu nad glavom veliko stopalo poput suncobrana, astomate iz Grcke sto nemaju usta pa
disu kroz nozdrve i zive jedino od zraka, bradate armenske zene, Pigmejce, epistige koje neki
zovu i blemima, sto se rode bez glave, usta su im na trbuhu a oci na ramenima, cudovisne zene s
Crvenog mora, dvanaest stopa visoke, s kosom sve do glezanja, s volujskim repom na dnu le a i s
papcima kao u deve, i one kojima su stopala okrenuta unatrag, pa tko ih goni slijedei im tragove,
uvijek stigne na mjesto s kojeg dolaze, a nikad onamo kamo idu, one kojim se oci krijese poput
svijea, i nemani s Kirkina otoka, s ljudskim tijelima i sijama najraznovrsnijih zivotinja...
Ta su i druga cudesa bila izdjelana na tom portalu. Ali nijedan odj njih nije izazivalo nemir, jer ona
nisu oznacavala zla ovoga svijeta li kazne u paklu, nego su svjedocila o tome kako se radosna
vijest raprostrla citavim poznatim svijetom i kako prodire i u nepoznati, pa je prema tome portal
bio sretno obeanje sloge, sjedinjenja u Kristovoj rijeci, divne ekumene.
Dobar znamen, rekoh sebi, za susret sto e se odvijati s onu stranu ovog praga, za vrijeme kojeg e
ljudi koji su zbog razlicita tumacenja evan elja jedni drugima postali neprijatelji mozda danas
nai zajednicki jezik i izgladiti svoje sporove. I rekoh sebi da sam slab i gresan kad trpim zbog
svojih osobnih stvari dok se spremaju doga aji tako vazni za povijest krsanskog svijeta.
Usporedih neznatnost svojih patnja s velicanstvenim obeanjem mira i vedrine uklesanim u
kamen timpana. Zamolih da mi oprosti moju krhkost i spokojnije prekoracih prag.
Cim u oh, vidjeh na okupu sve clanove obaju izaslanstava koji su sucelice sjedili na sjedistima
poredanim u polukrug, a dvije je strane odvajao stol za kojim su sjedili Opat i kardinal Bertrand.
Vilim, za kojim sam posao da bih pravio biljeske, postavi me s minoritske strane, gdje su bili
Mihovil sa svojim drugovima i ostali franjevci s avignonskog dvora. Susret, naime, nije imao
izgledati kao dvoboj Talijana i Francuza, nego kao prepirka izme u pristasa franjevackog pravila i
njihovih kriticara, u kojoj su svi bili sjedinjeni zdravom katolickom odanosu papinskom dvoru.
S Mihovilom iz Cesene bili su fra Arnaldo Akvitanski, fra Hugo iz Newcastlea i fra Vilim
Almvick, koji su sudjelovali i na kapitulu u Perugi, a zatim i biskup od Caffe i Berengar Talloni,
Bonagrazia iz oergama i druga mala braa s avignonskog dvora. Na suprotnoj su strani sjedili
Lovro Decoalcon, avignonski bakalaureus, padovanski biskup, i Jean d'Anneaux, doktor teologije
iz Pariza. Do Bernarda Auija, sutljivog i odsutnog, bio je dominikanac Jean de Baune, kojeg u u
Italiji nazivali Giovanni Dalbena. Taj je, rece mi Vilim, prije dosta godina bio inkvizitor u
Narbonni, gdje je vodio postupke protiv mnogih begina i picukara, no kako je za krivovjerje
optuzio upravo tu postavku koja se ticala Kristova siromastva, ustao je protiv njega Berengar
Talloni, lektor u samostanu toga grada, te se prizvao papi da se Ivan jos nije bio opredijelio u
pogledu tog pitanja, pa je oboje pozvao na dvor da bi to raspravili, ali se nikakav zakljucak nije
mogao postii. Nedugo su poslije toga franjevci na kapitulu u Perugi zauzeli stav o kojem sam ve
govorio. Napokon, na avignonskoj j strani bilo i drugih, medu inima i alborejski biskup.
Sjednicu otvori Opat, koji na e shodnim da iznese sazetak nedavnih doga aja. Podsjeti na to kako
je godine Gospodnje 1322. generalni kapitul male brae, koji se sastao u Perugi pod vodstvom
Mihovila iz Cesene, zrelo i marljivo vijeajui ustanovio da Krist, kako bi pruzio primjer savrsena
zivota, i apostoli, kako bi se vladali prema njegovu nauku, nikad svi skupa nisu posjedovali nista,
ni sto se tice gospodstva, i da je proglasavanje te istine cin zdrave katolicke vjere, kao sto se da ra-
zabrati po raznim navodima iz kanonskih knjiga. Stoga je hvalevrijedno i sveto odricanje od
vlasnistva nad svim stvarima, i da su se tom pravilu svetosti bili priklonili utemeljitelji vojujue
crkve. Da se toj istini 1312. bio priklonio koncil u Vienneu, i da je sam papa Ivan 1317. u uredbi
0 polozaju male brae, koja pocinje s Quorundam exigit, odluke toga koncila ocijenio kao po svetom
pravu srocene, jasne, stalozene i zrele. Na to, smatrajui da uvijek valja prihvaenim drzati ono sto
je apostol ska stolica odobrila kao svetu znanost, i da se od toga ni na koji nacin ne smije
odalecivati, kapitul u Perugi je samo zapecatio tu koncilsku odredbu, sto su potpisali poznavatelji
svete teologije kao sto su fra Vilim iz Engleske, fra Henrik iz Njemacke, fra Arnald iz Akvitanije,
provincijali i poglavari, a uz njih su pristali fra Nikola, francuski poglavar, fra Vilim Bloc,
bakalaureus, vrhovni poglavar i cetvorica pokrajinskih poglavara, fra Toma iz Bologne, fra Petar
iz pokrajine svetog Franje, fra Fernardo iz Castella i fra Simon iz Toursa. Me utim, doda Abbone,
idue je godine papa izdao uredbu Ad conditorim canonum protiv koje se prizvao fra Bonagrazia iz
Bergama, smatrajui je oprecnom interesima svojeg reda. Papa je onda skinuo tu uredbu s vrata
stolne crkve u Avignonu na koja je bila prikovana te je prepravio u vise tocaka. No zapravo ju je
jos vise zaostrio, cemu u prilog govori i podatak da je neposredno nakon toga fra Bonagraziju
uhitio i u zatvoru ga drzao godinu dana. Nema nikakve sumnje o papinoj strogosti, jer je iste
godine izdao sad ve dobro poznatu uredbu Cum inter nonnullos-, u kojoj konacno osu uje
postavke kapitula u Perugi.
Pristojno prekinuvsi Abbonea, tada progovori kardinal Bertrand
1 kaza da treba spomenuti kako se 1324., da zamrsi stvari i razdrazi papu, umijesao Ludvig
Bavarski svojom objavom u Sachsenhausenu, u kojoj je bez ikakva pravog razloga prigrlio
postavke iz Perugie nije bilo jasno, primijeti Bertrand uz ugla en smijesak, zasto tako ushieno
pljese siromastvu koje uope nije u skladu s njegovim ponasanjem), i time se suprostavio
gospodinu papi, nazivajui ga inicuspacis i pripisavsi mu namjeru da sije sablazan i neslogu te ga
na ujaju proglasio heretikom, pace herezijarhom.
»Nije bas sasvim tako«, pokusa posredovati Abbone.
»U biti, jest«, odsjecno e Bertrand. I dometnu da je gospodin papa bio prisiljen izdati uredbu Quia
quorundam upravo zato da bi odgovorio na neumjesni carev ispad, i da je naposljetku strogo
pozvao Mihovila iz Cesene da se pojavi pred njegovim licem. Mihovil je slao pisma u kojima se
ispricavao da je bolestan, u sto nitko nije sumnjao, te kao svoju zamjenu uputio fra Ivana Fidanzu i
fra Umilea Custodija iz Perugie. No dogodilo se, rece kardinal, da su peruginski guelfi papu
obavijestili da Mihovil ne samo da nije bolestan, nego odrzava veze s Ludvigom Bavarskim. A u
svakom slucaju, sto je bilo bilo je, sada fra Mihovil izgleda zdrav kao dren pa ga prema tome
ocekuju u Avignonu. Uostalom, slozio se kardinal, bolje je da se, kao sto se sada cini, u nazocnosti
razboritih ljudi s obiju strana odmjeri sto e Mihovil poslije kazati papi, jer je ipak svima i dalje cilj
da se stvari ne zaostravaju i da se bratski poravna spor, za kojim nema nikakve potrebe, izme u
oca punog ljubavi i odanih mu sinova, a koji su dotad svojim upletanjem raspirivali svjetovnjaci,
bilo carevi bilo namjesnici, kojih se nimalo ne ticu pitanja svete majke crkve.
Onda se oglasi Abbone pa rece, premda je crkveni covjek i opat reda kojemu Crkva toliko duguje
(s obiju strana polukruga nasta zamor pun postovanja), kako, me utim, ne smatra da se car ne
smije zanimati za takva pitanja, iz mnogo razloga koje e poslije kazati brat Vilim. No, nastavljao
je Abbone, ipak je pravo da se prvi dio rasprave vodi izme u papinskih izaslanika i predstavnika
onih sinova svetoga Franje koji se, ve samim tim sto su se okupili prigodom ovog susreta, ocituju
kao privrzena djeca papina. Pa stoga poziva fra Mihovila ili koga drugoga umjesto njega da rekne
sto kani zastupati u Avignonu.
Mihovil rece da se tog jutra na njegovu veliku radost i ganue, me u njima nalazi Ubertino iz
Casalea, od kojega je 1322. sam papa zatrazio strucan izvjestaj o pitanju siromastva. A upravo e
Ubertino, svojom svima poznatom bistrinom, obrazovanosu i strastvenom
gorljivosu izloziti sazetak glavnih tocaka ideja koje franjevacki red sada i nadalje smatra svojima.
Ustade Ubertino, i cim poce govoriti, shvatih zasto je i kao propovjednik i kao dvorjanik izazvao
toliko odusevljenja. Kretnjama sa strasu, uvjerljivosu glasa, osmijehom koji je ocaravao,
jasnoom i dosljednosu rasu ivanja, prikova svoje slusatelje kroz cijelo vrijeme svojega govora.
On nace vrlo uceno i opsirno pretresanje razloga sto podupiru postavke iz Perugie. Rece kako
prije svega valja priznati da je polozaj Kristov i njegovih apostola bio dvojak, jer su bili
dostojanstvenici novozavjetne crkve, pa su, u pogledu vlasti da razdaju i da dijele, utoliko imali
posjeda, kako bi davali ubogima i sveenicima, ka sto pise u cetvrtoj glavi Djela apostolskih, i to
nitko ne osporava. No n drugom se redu Krist i apostoli imaju promatrati kao zasebni ljudi, sto je
temelj svake pobozne savrsenosti, i kao osobe koje su savrseno prezirale ovaj svijet. A u vezi s tim
mogua su dva nacina posjedovanja, od kojih je prvi gra anski i svjetovni, koji carski zakoni
odre uju rijecima in bonis nostris, jer se nasima nazivaju ona dobra koja branimo i koja imamo
pravo zahtijevati oduzmu li nam se. Stoga je jedno gra anski i svjetovno braniti svoje od onoga
tko nam ga hoe oduzeti prizivajui se carskom sucu (a kazati da su Krist i apostoli nesto
posjedovali na taj nacin hereticka je tvrdnja, jer, kao sto veli Matej u V. glavi, onome tko bi te htio
tuziti da se domogne tvoje kosulje, podaj i ogrtac, a jednako veli i Luka u VI., glavi, kojim rijecima
Krist odgoni od sebe svaki imutak i gospostinu i to isto nalaze svojim apostolima; osim toga, vidi
u Mateja, glava XDC, gdje Petar kaze Kristu kako su sve ostavili i posli za njim); a ipak se
svjetovne stvari mogu posjedovati na drugi nacin, po pravu zajednicke bratske ljubavi, i na taj su
nacin Krist i apostoli posjedovali dobra po prirodnom pravu, a to pravo neki nazivaju ius poli, to
jest nebesko pravo, sto uzdrzava prirodu koja je bez ljudskog ure enja u skladu s razumom, dok
je ius fori vlast koja ovisi o ljudskom ugovoru. Prije prve razdiobe, sve su stvari, sto se tice
posjedovanja, bile onakve kakve su sada stvari koje se ne ubrajaju ni u cije dobro te su onoga tko
se njima sluzi, pa su u stanovitom smislu bile zajednicke svim ljudima, dok su tek nakon grijeha
nasih predaka poceli dijeliti vlasnistvo nad stvarima, i tada nastadose svjetovni imeci kakve
poznajemo danas. Ali Krist i apostoli su stvari posjedovali na pravi nacin, pa su tako imali odjeu i
kruh i ribe, kao sto Pavao kaze u prvoj poslanici Timoteju imamo sto jesti i cime se pokriti i
zadovoljni smo. Prema tome, Krist i apostoli te stvari nisu posjedovali, nego ih imali na uporabu, a
njihovo je posvemasnje siromastvo ostajalo netaknuto. To je ve priznao Papa Nikola II. u uredbi
Exiit qui seminat.
Na suprotnoj se strani, me utim, dize Jean d'Anneaux te rece da se Ubertinovi stavovi cine
protivnima i razumu i ispravnom tumacenju Svetog pisma, poradi toga sto se u slucaju dobara
koja se uporabiti kao sto su kruh i riba, ne moze govoriti o obicnom uporabnom pravu. Niti je tu
rijec o pravoj uporabi, nego samo o zloporabi. Sve sto u prvobitnoj crkvi vjernici zajednicki
posjedovali, kao sto se moze izvesti iz Djela drugog i treeg, posjedovali su na temelju iste vrste
imovine koja je bila njihova prije preobraenja. Apostoli su, nakon silaska Duha Svetoga,
posjedovali imanja u Judeji. Zavjetovanje na zivot bez vlasnistva ne proteze se na ono sto je
covjeku prijeko potrebno za zivot, a kad je Petar rekao da je sve ostavio, nije mislio rei da se
odrekao vlasnistva. Adam je imao posjed i vlasnistvo nad stvarima. Sluga koji od svojeg
gospodara uzme novac zacijelo ga nema ni na uporabu. Rijeci iz Exiit qui seminat na koje se mala
braa uvijek pozivaju, a koje ustanovljuju da minoriti ono cime se sluze imaju samo na uporabu, a
ne kao posjed i vlasnistvo, imaju se odnositi jedino na dobra koja se uporabom ne iscrpljuju, jer
kad bi Exiit uistinu podrazumijevao potrosna dobra, to bi bilo nesto nemogue. Cinjenicna se
uporaba ne moze luciti od pravog vlasnistva. Svako ljudsko pravo na temelju kojega se posjeduju
materijalna dobra sadrzano je u zakonima kraljeva. Kao smrtan covjek, od casa svojeg zacea,
Krist je bio vlasnik svih zemaljskih dobara, a kao Bog je od oca dobio potpunu vlast nad svime.
Bio je vlasnik odjee, hrane, novca za priloge i darova vjernika, a ako je bio siromasan, to nije bilo
zato sto nije imao posjeda, nego zato sto nije ubirao plodova, jer pravno vlasnistvo odvojeno od
naplate prihoda samo po sebi ne cini bogatim svojeg posjednika. I napokon, da je Exiit i rekao
nesto drugo, u svemu sto se tice vjere i moralnih pitanja, rimski papa moze opozvati odluke svojih
prethodnika i cak tvrditi suprotno.
U tom se trenutku uzvitla silovitost fra Jeronima, biskupa od Caffe, dok mu je brada podrhtavala
od srdzbe, iako su se njegove rijeci pokusale prikazati pomirljivima. I nastade obrazlaganje koje
mi se ucini ponesto zbrkanim. »Ono sto budem kazao Svetome Ocu, i sama sebe koji u to kazati,
od sada mu podastirem neka me ispravi, jer zaista vjerujem da je Ivan Kristov namjesnik, i zbog te
su me vjere zarobili Saraceni. A pocet u navodei zgodu o kojoj pripovijeda jedan veliki doktor, u
vezi s prepirkom koja je jednog dana izbila me u redovnicima, o tome tko je Melkisedekov otac.
Kad su ga o tome upitali, opat Copes se udario po glavi i rekao: jao tebi, Copesu, , istrazujes samo
one stvari za koje Bog od tebe ne zahtijeva da ih razumijes, a nemaran si u stvarima koje ti on
nare uje. Eto, kao sto se bistro moze zakljuciti iz mojeg primjera, tako je jasno da Krist, Djevica i
apostoli nista nisu ni posebno ni zajednicki posjedovali, da bi manje jasno bilo priznati da je Isus
bio covjek i Bog isti cas, pa mi se shodno tome cini jasnim da bi onaj tko zanijece ocevidnu
cinjenicu, morao zatim zanijekati i drugu!«
Dovrsi pobjedonosno, a ja vidjeh Vilima gdje dize oci k nebu Slutim da je Jeronimov silogizam
smatrao donekle manjkavim, a ne bih mogao rei da je imao krivo, ali mi se jos manjkavijim ucini
vrlo ljutiti odgovor Jeana de Beaunea, koji rece da tko nesto tvrdi o Kristovom siromastvu, tvrdi
nesto sto se vidi (ili se ne vidi) okom, dok je vjera pozvana da odredi njegovu ljudsku i bozansku
bit, pa se stoga dvije pretpostavke ne mogu uzimati kao ravnopravne. Jeronimov je odgovor bio
ostroumniji nego protivnikov:
»Oh, ne, dragi brate«, rece, »cini mi se da je istina upravo suprotna, jer sva evan elja objavljuju da
je Krist bio covjek, da je jeo i pio, a da je, sudei po njegovim posve ocitim cudima, bio i Bog, i sve
to upravo bode oci!«
»I vracevi i carobnjaci su cinili cuda«, vazno e de Beaune.
»Jesu«, odvrnu Jeronim, »ali zahvaljujui svojem carobnjackom umijeu. I ti hoes uspore ivati
Kristova cuda s carobnjackim umijeem?« Zbor s gnusanjem promrmlja da ne misli tako. »I na-
pokon«, nastavi Jeronim, koji je sada ve osjeao da je nadomak pobjedi, »zar bi gospar kardinal
del Poggeto htio smatrati heretickom vjeru u Kristovo siromastvo, kad se na toj pretpostavci
temelji pravilo reda kao sto je franjevacki, takvog da nema kraljevstva po kojemu njegova djeca
nisu propovijedala, i to lijui krv od Maroka pa sve do Indije?«
»Sveti Petre Hispanski«, promrsi Vilim, »pomozi nam.«
»Predragi brate«, zavice tada de Beaune, istupivsi za korak, »samo ti govori o krvi svoje brae, ali
ne zaboravi da su taj danak platili i redovnici drugih redova...«
»Ne budi krivo gospodinu kardinalu«, raspali se Jeronim, »nijedan dominikanac nije nikad umro
medu nevjernicima, a samo za mog zivota devetorica je male brae bila mucena!«
Zajapuren u licu, ustade tada dominikanac, biskup od Alboreje-»Onda ja mogu dokazati da je
papa Inocent, prije nego sto su Mala braa stigla u Tartariju, onamo poslao trojicu dominikanaca!«
»Ah, je li?«, zagrohota Jeronim. »Pa dobro, ja znam da su Mala braa u Tartariji ve osamdeset
godina i da imaju cetrdeset crkava po cijeloj zemlji, a dominikanci drze samo pet mjesta na obali,
skupa ih ima valjda petnaestak fratara! I time je stvar rijesena!«
»Hikakva stvar nije rijesena«, povice biskup od Alboreje, »jer se od male brae nakotilo picukara
kao sto se stenad koti od kucke, sve upinju sebi u zaslugu, hvastaju se mucenistvom, a kad tamo
imaju lijepe crkve, raskosna ruha, i kupuju i prodaju kao i svi drugi redovnici!«
»Ne, gosparu moj, ne«, priklopi Jeronim, »ne kupuju i ne prodaju oni sami, nego preko zastupnika
apostolske stolice, i zastupnici imaju vlasnistvo, a minoriti samo uporabu!«
»Zaista?«, posprdno e Alborea, »a koliko puta si onda ti prodavao bez zastupnika? Znam ja onu
pricu o nekim imanjima koja...«
»Ako sam to ucinio, pogrijesio sam«, brze-bolje prekinu Jeronim, »nemoj svaljivati na red ono sto
je mozda bila moja slabost!«
»Ali, casna brao«, umijesa se tada Abbone, »nas problem nije jesu li siromasni minoriti, nego je li
siromasan Nas Gospodin...«
»Pa dobro«, opet se javi Jeronim, »Imam ja za to pitanje dokaz britak kao sablja...«
»Sveti Franjo, zastiti djecu svoju...«, obeshrabreno e Vilim.
»Taj dokaz jest to«, nastavi Jeronim, »sto istocnjaci i Grci, koji se u znanost svetih otaca razumiju
mnogo bolje nego mi, Kristovo siromastvo smatraju pouzdano utvr enim. A ako ti heretici i otpa-
dnici tako jasno podrzavaju tako jasnu istinu, zar emo mi biti vei heretici i otpadnici od njih pa
je zanijekati? Da cuju neke od nas kako propovijedaju protiv istine, ti bi ih istocnjaci kamenovali!«
»Ma sto mi ne velis«, podrugnu se Alborea, »a zasto onda ne kamenuju dominikance kad
propovijedaju protiv toga?«
»Dominikance? Pa ja ih tamo nikad nisam vidio!«
Alborea, ljubicast u licu, primijeti da je taj fra Jeronim u Grckoj bio mozda petnaest godina, dok je
on ondje bio od djetinjstva. Jeronim odvrati da je on, dominikanac Alborea, mozda i bio u Grckoj,
ali da je vodio mekoputan zivot na lijepim biskupskim dvorovima, dok je on, franjevac, ondje bio
ne petnaest, nego dvadeset i dvije godine ' da je propovijedao pred carom u Carigradu. Kako mu
je ponestalo Agumenata, Alborea tad pokusa premostiti jaz sto ga dijeli od male brae, glasno
iskazujui, i to rijecima koje se ne usu ujem prenositi, cvrstu namjeru da pocupa bradu biskupu
od Caffe, ciju je muzevnost stavljao pod znak pitanja i da ga kazni upravo po logici odmazde,
Upotrijebivsi bradu umjesto bica.
Ostala mala braa pritekose i preprijecise mu put kako bi obranili brata. Avignonci smatrahu
potrebnim da pruze pomo dominikancu, pa (Gospodine, smiluj se ponajboljim svojim sinovima!)
uslijedi i sva a koju su Opat i kardinal uzalud pokusavali smiriti. U guzvi minoriti i dominikanci
se uzajamno pocastise vrlo teski rijecima, kao da je svatko od njih krsanin u borbi protiv Saracen
Jedini koji ostadose na svojim mjestima bijahu s jedne strane Vilim s druge Bernard Gui, Vilim je
izgledao tuzan, a Bernard veseo, ako se veselosu mogao nazvati blijedi osmijeh sto je naskubio
inkvizitorove usne.
»Zar nema boljih argumenata«, upitah svojeg ucitelja, dok je Alborea pomno trgao bradu biskupa
od Caffe, »da bi se dokazalo i]; zanijekalo Kristovo siromastvo?«
»Ali dobri moj Adsone, ti mozes tvrditi i jedno i drugo«, rece Vilim, »a nikad nees na temelju
evan elja moi ustanoviti je li, u kojoj mjeri, Krist svojim vlasnistvom smatrao kosulju koju je
nosio i koju je mozda odbacio kad se otrcala. A ako hoes, doktrina Tome Akvinskoga je u
pogledu siromastva jos smjelija nego nasa. Mi kazemo: nista ne posjedujemo i sve imamo na
uporabu. On je govorio: slobodno se smatrajte vlasnicima, pod uvjetom da dopustite uporabu
onoga sto posjedujete onome kome to nedostaje, i da to cinite iz obveze, ne iz milosr a. Ali nije
stvar u tome je li Krist bio siromasan, nego treba li da bude siromasna Crkva. A treba li da bude
siromasna, ne znaci toliko smije li ili ne smije posjedovati neku palacu, nego smije li zadrzati ili
mora napustiti pravo da donosi zakone o zemaljskim stvarima.«
»To je, dakle, razlog«, rekoh, »zbog kojega je caru toliko stalo do toga sto mala braa
propovijedaju siromastvo.«
»Tako je. Mala braa vode carsku igru protiv pape. Ali za Marsilija i za mene to je dvostruka igra, i
htjeli bismo da careva igra posluzi nasoj igri i pomogne nasoj ideji o ljudskoj vladavini.«
»A hoete li to rei kad budete morali govoriti?«
»Ako to reknem, ispunit u svoju zadau da izrazim misljenja carskog teologa. Ali ako to reknem,
moja e zadaa propasti, jer sam ja imao olaksati ponovni susret u Avignonu, a ne vjerujem da bi
Ivan prihvatio da ja to tamo idem govoriti.«
»I onda?«
»I onda sam u skripcu izme u dviju oprecnih sila, kao magare koje ne zna iz koje od dviju vrea
da jede sijeno. Sve zbog toga sto vremena jos nisu zrela. Marsilije se bavi tlapnjama o preobrazbi,
koja je barem za sada, nemogua, a Ludvig nije bolji od svojih prethodnika, iako trenutno ostaje
jedini branik protiv bijednika kao sto je Ivan. Mozda u morati progovoriti, osim ako se prije toga
ovi me usobno ne pokolju- U svakom slucaju, pisi, Adsone, neka bar neki trag ostane od ovoga
sto se sada doga a.« ,,A Mihovil?«
»Bojim se da gubi vrijeme. Kardinal zna da papi nije do srednjeg rjesenja, Bernard Gui zna da e se
morati pobrinuti da susret propadne, a Mihovil zna da e otii u Avignon kako bilo da bilo, jer
nee da red prekine svaki odnos s papom. I stavit e zivot na kocku.«
Dok smo tako razgovarali -- a zaista ne znam kako smo jedan drugog uspijevali cuti -- raspra je
dosegla vrhunac. Bili su dotrcali strijelci, na mig Bernarda Guija, kako bi sprijecili da dva tabora ne
do u konacno u dodir. No poput opsadnika i opsjednutih s obiju strana zidina kakve tvr ave, oni
su se pravdali i dobacivali jedni drugima pogrde, koje prenosim nasumce, jer mi vise ne polazi za
rukom da im odredim ocinstvo, i uz napomenu da se te recenice nisu izgovarale jedna po jedna,
kao sto bi bilo u nekoj raspri u mojoj zemlji, nego po mediteranskom obicaju, tako da bi jedna
zaskocila drugu, nalik na valove pobjesnjelog mora.
»Evan elje kaze daje Krist imao kesu!«
»Umukni ti s tom svojom kesom, koju slikate cak i na raspeima! Sto onda velis na to da se Nas
Gospodin, kad je bio u Jeruzalemu, svake veceri vraao u Betaniju?«
»Pa ako se Nasem Gospodinu htjelo da ide spavati u Betaniju, tko si ti da prigovaras njegovoj
odluci?«
»Ne, stara jarcino, Nas Gospodin se vraao u Betaniju jer nije imao novca da u Jeruzalemu plati
konaciste!«
»Bonagrazijo, jarcina si ti! A sto je Nas Gospodin jeo u Jeruzalemu?«
»Pa zar bi ti rekao da konj koji od gospodara dobije krmu da bi prezivio ima vlasnistvo nad tom
krmom?«
»Pazi se, ti Krista uspore ujes s konjem...«
»Ne, nego ti si taj koji Krista uspore uje sa simonijackim prelatom kakvi su na tvom dvoru, hrpo
govana!«
»Je li? A koliko je Sveta Stolica morala naprtiti parnica da bi branila vasa dobra?«
»Crkvena dobra, ne nasa! Mi smo ih imali na uporabu!« »Na uporabu da biste ih pojeli, da biste
gradili lijepe crkve sa zlatnim kipovima, licemjeri, vi, kaljuze opake, obijeljeni grobovi, legla
pokvarenosti! Dobro znate da je ljubav, a ne siromastvo, nacelo uzvisenog zivota!«
»To je rekao onaj izjelica od vaseg Tome!«
»Cuvaj se, bezboznice! Taj kojega nazivas izjelicom svetac je Svet rimske crkve!«
»Svetac kao i moje sandale, kanonizirao ga Ivan za inat franjevcima! Ne moze vas papa praviti
svece kad je heretik! Dapace, on je herezijarh!«
»Znamo mi ve tu krasnu postavku! To je izjava iz Sachsenhausena onog bavarskog lutka, koju je
pripremio vas Ubertino!«
»Pripazi ti malo sto govoris, svinjo, sine babilonske bludnice i ostalih drolja! Znas ti da te godine
Ubertino nije bio kod cara, nego je bio bas u Avignonu, u sluzbi kardinala Orsinija, i da ga je papa
slao kao glasnika u Aragon!«
»Znam, znam da se za kardinalovom trpezom zavjetovao na siromastvo, kao i sada, u najbogatijoj
opatiji na poluotoku! Ubertino, ako to nisi bio ti, tko je Ludvigu preporucio da se sluzi tvojim
spisima?«
»Jesam li ja kriv sto Ludvig cita moje spise? Sigurno da nee citati tvoje, kad si nepismen!«
»Ja nepismen? Je li bio pismen vas Franjo koji je razgovarao s guskama?«
»Ti hulis!«
»Ti hulis, mjesino od fratria!« »Nisam ja nikad pio iz mjesine, i ti to znas!« »Pio si, pio sa svojim
fratriima, kad si se uvlacio u krevet Klari iz Montefalca!«
»Strijela te Bozja ubila! Ja sam u to vrijeme bio inkvizitor, a Klara je ve bila izdahnula obavijena
dahom svetosti!«
»Klara je odisala svetosu, ali si ti udisao jedan drugi miris kad si redovnicima pjevao sluzbu
rijeci!«
»Nastavi samo, nastavi, gnjev e te Bozji stii kao sto e stici i tvojega gospodara, koji je pruzio
utociste dvojici heretika kao sto su onaj Ostrogot Eckhart i onaj engleski nekromant kojega zovete
Branucerton!«
»Casna brao, casna brao!«, vikali su kardinal Bertrand i Opat.

Trei cas
Gdje Severin isprica Vilitnu o cudnoj knjizi, a Vilim isprica izaslanicima o cudnom poimanju svjetovne
vlasti.
Sva a je jos bjesnjela, kadli jedan od iskusenika koji su strazarili na vratima ude, pro e kroz onu
zbrku kao netko tko ide poljem koje siba tuca, te pri e k Vilimu i sapnu mu da Severin zeli hitno s
njim razgovarati. Iza osmo u predvorje u kojemu su se tiskali radoznali redovnici, sto su iz
povika i buke nastojali razabrati sto se unutra doga a. U prvom redu vidjesmo Avmara iz
Aleksandrije, koji nas doceka uz uobicajen podrugljiv smijesak pun suuti zbog ludosti cijeloga
svijeta: »Dakako, otkad su stvoreni prosjacki redovi, krsanski je svijet postao kreposniji«, rece.
Vilim ga odgurnu, prilicno neotesano, pa se uputi k Severinu koji nas je cekao u kutu. Bio je
uzrujan, htio je s nama razgovarati nasamo, ali se u toj guzvi nije moglo nai mirno mjesto. Htjeli
smo izii na zrak, ali se na pragu kapitulske dvorane pojavi Mihovil iz Cesene i stade nukati
Vilima da se vrati jer, rece, sva a jenjava i moze se nastaviti s izlaganjima.
Ponovo razapet izme u dviju vrea sijena, Vilim nagna Severina da progovori, sto travar pokusa
uciniti tako da ga drugi ne cuju.
"Prije nego sto je otisao u kupelji, Berengar je sigurno bio u bolnici«, rece.
»Kako znas?« Nekoliko nam se redovnika primicalo, jer je nas Ugovor razbudio znatizelju. Severin
uze govoriti jos tise i ogledavati se uokolo.
« Ti si mi kazao da je taj covjek... morao imati nesto uza se... Dakle, to sam nasao u svojem
laboratoriju, pomijesano s drugim knjigama -knjigu koja nije moja, cudnu knjigu...«
»Mora da je to ta«, rece Vilim likujui, »smjesta mi je donesi.«
»Ne mogu«, rece Severin, »poslije u ti objasniti, otkrio sam mislim da sam otkrio nesto
zanimljivo... Moras doi sa mnom, moram ti pokazati tu knjigu... oprezno...«
Zastade. Opazismo da je kraj nas, mucaljiv po svojoj navici, iznenada iskrsnuo Jorge. Ruke je
drzao ispruzene ispred sebe, kao da nije naucen kretati se po tome mjestu pa pokusava razaznati
kuda ide. Obican covjek ne bi mogao razumjeti Severinovo saputanje, ali smo mi odavno bili
doznali da je Jorgeov sluh, kao u svih slijepaca, izvanredno ostar.
Me utim, ucini se da starina nije nista cuo. Stovise, pode u pravcu suprotnom od nas, dodirnu
jednog redovnika i nesto ga zamoli. Doticni ga obzirno primi za ruku i izvede van. U taj se cas
opet ukaza Mihovil i saleti Vilima, a moj ucitelj donije odluku: »Molim te«, rece Severinu, »odmah
se vrati onamo otkud dolazis. Zatvori se iznutra i cekaj me. Ti«, obrati se meni, »slijedi Jorgea. Ako
je nesto i cuo, ne vjerujem da e traziti da ga odvedu u bolnicu. U svakom slucaju, gledaj da mi
znas rei kamo ide.«
Krenu da se vrati u dvoranu, ali spazi (kao sto spazih i ja) Avmara kako se probija kroz gomilu
prisutnih, da bi slijedio Jorgea koji je izlazio. Tu Vilim ucini nesto nepromisljeno, jer ovaj put
naglas, s jednoga kraja predvorja na drugi, rece Severinu koji je ve prelazio vanjski prag: »Lijepo
te molim da pazis. Nikome ne dopustaj da... one papire... vrati odakle su izasli!« U tom trenutku,
kako sam se uputio da pratim Jorgea, ugledah opskrbnika, naslonjena o vanjski dovratnik, koji je
bio cuo Vilimove rijeci te je naizmjenice zurio u mojeg ucitelja i u travara lica zgrcena od straha.
Spazi Severina gdje izlazi van i pode za njim. Ja sam stajao na pragu strepei da ne izgubim iz vida
Jorgea kojega je ve gutala magla, ali su u maglustini nestajala i druga dvojica, u suprotnom
pravcu. Brzo promozgah sto mi je cinio-Bilo mi je nare eno da slijedim slijepca, ali zato sto je
postojala bojazan da e otii prema bolnici. On se, naprotiv, zaputio sa svojim oratiteljem na drugu
stranu, jer je prelazio klostar, idui ili prema crkvi ili prema Zgradi. Opskrbnik je pak sigurno
slijedio travara, a Vilim je bio zabrinut za ono sto bi se moglo dogoditi u radionici. Stoga stadoh
slijediti tu dvojicu, izme u ostalog se pitajui kamo je otisao Aymar, ukoliko nije bio izasao iz
posve drugih razloga nego sto su nasi.
Drzei se na razumnoj udaljenosti, nisam gubio iz vida opskrbnika, koji je usporavao korak jer je
bio primijetio da ga slijedim- Nije mogao znati jesam li ja ta sjena koja mu je za petama, niti sam ja
mogao znati je li sjena kojoj sam za petama on, ali kao sto nisam sumnjao da je to on, tako ni on
nije sumnjao da sam to ja.
Primoravsi ga da me nadzire, sprijecih ga da se odvise priblizi Severinu. Kad sam u magli nazreo
vrata bolnice, ona su ve bila zatvorena. Hvala budi nebesima, Severin je ve bio unutra.
Opskrbnik se jos jednom okrenu i pogleda me, dok sam ja sada stajao nepomicno kao stablo u
vrtu, a zatim se ucini da je nesto odlucio i krenuo prema kuhinji. Stekoh dojam da sam ispunio
svoj zadatak, Severin je pametan covjek, sam e se cuvati i nikome nee otvarati. Nisam vise imao
sto raditi, a nadasve sam gorio od znatizelje da vidim sto se zbiva u kapitulskoj dvorani. Stoga
odlucih da se vratim i izvijestim o tome sto sam vidio. Mozda sam krivo ucinio, morao sam jos
ostati na strazi pa bismo bili sebi pristedjeli mnogo drugih nedaa. Ali to znam sada, onda nisam
znao.
Dok sam se vraao, gotovo se sudarih s Bennom, koji mi se smjeskao kao da smo ortaci: »Severin
je nasao nesto sto je ostavio Berengar, zar ne?«
»Sto ti znas o tome?«, otresoh se nabusito, ophodei se s njim kao s vrsnjakom, dijelom od bijesa, a
dijelom zbog njegova mladog lica koje je poprimilo gotovo djecacki vragolanski izrazaj.
»Nisam ja budala«, odvrati Benno, »Severin otrci da nesto kaze Vilimu, ti se brines slijedi li ga
tkogod...«
»A ti malo previse motris na nas i na Severina«, razdrazeno rekoh
»Ja? Naravno da motrim na vas. Ne skidam oka ni s kupelji ni s bolnice jos od jucer. Da sam samo
mogao, bio bih ve usao onamo. Dao bih krvi ispod vrata da doznam sto je Berengar nasao u
knjiznici.«
»Ti bi previse toga htio znati, a na to nemas nikakva prava!« »Ja sam ucenik i imam pravo znati, ja
sam dosao s kraja svijeta da upoznam knjiznicu, a knjiznica ostaje zatvorena kao da sadrzi nesto
lose, i ja...«
»Pusti me, da po em«, rekoh osorno. »Pustam te, ionako si mi rekao sto sam htio.« »Ja?«
"I sutnjom se govori.«
»Savjetujem ti da ne ulazis u bolnicu«, rekoh mu.
»Neu ui, neu ui, budi miran. Ali mi nitko ne moze zabraniti da gledam izvana.«
Nisam ga vise slusao, nego u oh. Taj radoznalac, ucini mi se, ne predstavlja neku opasnost.
Pri oh Vilimu te ga ukratko upoznah razvojem doga aja. Metez se stisavao. Poslanici obiju strana
upravo su razmjenjivali poljubac mira. Alborea je hvalio vjeru male brae Jeronim uzdizao ljubav
dominikanskih propovjednika, svi su velicali ufanje u izgradnju Crkve koju ne bi razdirale
unutrasnje borbe. Jedni su hvalili jakost, drugi umjerenost, svi zajedno zazivali pravednost i
podsjeali se na razboritost. Nikad ne vidjeh toliko ljudi gdje tako iskreno streme k slavnoj pobjedi
teoloskih i stozernih kreposti.
No ve je Bertrando del Poggetto pozivao Vilima da izrazi stavove carskih teologa. Vilim ustade,
preko volje: s jedne je strane osjeao da je susret potpuno beskorisan, a s druge mu se zurilo da
ode, jer mu je sad ve tajanstvena knjiga bila vaznija nego sudbina susreta. Ali, jasno, nije mogao
iznevjeriti svoju duznost.
Poce dakle govoriti, uz mnogo »eh«, i »oh«, mozda vise nego sto je obicavao i vise nego sto je
pristajalo, kao da zeli staviti na znanje kako je posvema nesiguran u ono sto se spremao rei, pa
najprije kaza da vrlo dobro shvaa stajaliste onih koju su govorili prije njega, a da je, s druge
strane, ono sto drugi nazivaju »doktrinom« carskih teologa, tek nekoliko nabacenih napomena
koje nemaju namjere nametati se kao vjerska istina.
Zatim rece, budui da je neizmjerna dobrota koju je Bog ocitovao pri stvaranju naroda svoje djece,
sto je voli svu i bez razlike, ve na onim stranicama Postanka u kojoj se jos ne spominju sveenici i
kraljevi, a vodei racuna i o tome da je Gospodin Adamu i njegovim potomcima dao vlast nad
stvarima ovoga svijeta, pod uvjetom da se pokorajavaju Bozjim zakonima, kako valja posumnjati
nije li sam Gospodin dosao na pomisao da u zemaljskim stvarima narod bude zakonodavac i prvi
posljedicni uzrok zakona. Pod narodom bi, rece, bilo dobro razumijevati sveukupnost gra ana, ali
kako gra anima treba smatrati i djecu, tupavce, zlocince i zene, mozda se razumno mozemo
sloziti s odre enjem naroda kao najboljeg dijela gra ana, premda on u ovom trenutku ne nalazi
prikladnim da se izjasni o tome tko tome dijelu zaista pripada.
Zakasljuca, isprica se nazocnima naga ajui o tome kako je tog dana zrak vjerojatno vilo vlazan,
pa iznese pretpostavku da bi se naslo na koji bi narod mogao izrazavati svoju volju mogao
poklapati sa sveopom izbornom skupstinom. Rece kako mu se cini smislenim predvidjeti da bi
takva skupstina mogla tumaciti, mijenjati ili ukidati zakon, jer donosi li zakon neki pojedinac, on
bi iz neznanja, ili zlonamjernosti mogao postupiti lose, pa doda kako nije nuzno nazocne
podsjeati koliko je takvih slucajeva bilo u zadnje vrijeme. Uvidjeh da nazocnima, koji su bili
prilicno zateceni njegovim prethodnim rijecima, ne ostaje nista drugo nego da potvrde posljednje,
jer je bilo ocito da svatko pomislja na drugu osobu i da svatko osobu na koju misli drzi vrlo zlom.
Dobro, nastavi Vilim, ako pojedinac sam moze donositi lose zakone, nije li bolje da ih donosi
mnogo ljudi? Svakako, podvuce, govorimo o zemaljskim zakonima, koji se ticu pravilnog vo enja
gra anskih pitanja. Bog je Adamu rekao da ne jede plodova sa stabla spoznaje dobra i zla, i to je
bio Bozji zakon. Ali ga je zatim ovlastio, ma sto govorim? potaknuo da stvarima nadijeva imena, i
u tome ostavio slobodu svojem zemaljskom podaniku. Naime, premda neki, u nase vrijeme, kazu
da nomina sunt consequentia rerum, Knjiga Postanka o tome jasno veli: Bog predvede covjeku sve
zivotinje da vidi kako e koju nazvati, pa kako koje stvorenje covjek prozove, da mu tako bude
ime. A iako je prvi covjek zacijelo bio dovoljno pronicav da, na svojem edenskom jeziku, svaku
stvar i zivotinju nazove u skladu s njezinom prirodom, to ne znaci da on nije primijenio neku
vrstu vrhovnog prava zamisljajui ime koje e po njegovu sudu najbolje odgovarati toj prirodi. Jer
sad je ve uistinu poznato da su razlicita imena koja ljudi daju da bi oznacili pojmove, a za sve su
jednaki samo pojmovi, znakovi stvari. Prema tome, rijec nomen jamacno se izvodi iz rijeci nomos, to
jest zakon, budui da ljudi nomina daju upravo ad placitum, a to e rei po slobodnom i skupnom
dogovoru.
Nazocni se ne usudise protusloviti tom ucenom dokazivanju. Iz toga se, zakljuci Vilim, dobro vidi
da donosenje zakona o ovozemaljskim stvarima, dakle o pitanjima uprave u gradovima i u kraljevstvima,
nema nikakve veze s cuvanjem i sirenjem Bozje rijeci, sto je neotu iva Povlastica crkvene hijerarhije.
Nesretni li su, pace, rece Vilim, nevjernici sto nemaju slicnu vlast koja bi za njih tumacila rijec Bozju (i
svima se smilise nevjernici). Ali mozemo li mozda zbog toga rei da ne teze da donose zakone i upravljaju
posrednistvom vlada, kraljeva, careva ili Atana i kalifa, kako li se ve zovu? I moze li se zanijekati da su
mnogi rimski carevi bili mudri svjetovni vladari, sjetimo se Trajana? A tko je, i poganima i nevjernicima,
dao tu prirodnu sposobnost da donose zakone i da zive u politickim zajednicama? Mozda njihova
lazljiva bozanstva koja nuzno ne postoje (ili ne postoje nuzno, kako god zelite shvatiti negaciju tog
modaliteta)? Dakako da ne. Udijeliti im ju je mogao jedino Bog nad vojskama, Bog Izraelov, otac
Gospodina Naseg Isusa Krista.. Divna li dokaza Bozje dobrote, koja je sposobnost da sude o
politickim pitanjima podala cak i onima koji ne priznaju vlast rimskog pape i koji ne ispovijedaju
ista sveta, draga i strasna otajstva krsanskog naroda! A sto bi uzornije od toga moglo pokazati
kako zemaljsko gospodstvo i svjetovna sudbena vlast nemaju nikakve veze s Crkvom i sa
zakonom Isusa Krista, i da ih je Bog ustanovio neovisno o bilo kakvoj crkvenoj potvrdi, pa cak i
prije negoli se rodila nasa sveta vjera?
Iznova se nakaslja, ali ovaj put ne sam. Mnogo se prisutnih vrpoljilo na svojim sjedistima i
procisavalo grla.
Vidjeh kako kardinal jezikom oblizuje usne i uzrujano, ali uljudno, domahuje Vilimu pozivajui ga
da prije e na zakljucni dio, pa Vilim pristupi zakljuccima koji su se sad ve svima, i onima koji se
s njima nisu slagali, pricinjali kao nesto sto je mozda neugodno, ali sto ishodi iz tog nepobitnog
govora. Rece tada kako smatra da njegovo razlaganje podrzava primjer samoga Krista, koji na ovaj
svijet nije dosao da zapovijeda, nego da se pokori, po uvjetima na koje je na svijetu naisao, bar sto
se tice Cezarovih zakona. On nije htio da apostoli zapovijedaju i gospoduju, pa mu se stoga cini
mudrim da i nasljednici apostola treba da se rasterete od svake svjetovne i prisilne vlasti. Kad
papa, biskupi i popovi ne bi podlijegali svjetovnoj i prisilnoj vlasti vladarovoj, to bi obesnazilo
vladarovu mo, a time bi se obesnazio i poredak koji je, kao sto smo prije pokazali, uspostavio
Bog. Svakako da valja razmotriti posebno osjetljive slucajeve -- rece Vilim -- kao na primjer
heretike, o kojima moze suditi jedino Crkva, cuvarica istine, ali protiv njih djelovati ipak moze
samo svjetovna vlast. Kad Crkva otkrije heretike, zacijelo e na to morati upozoriti vladara, jer je
dobro da on bude obavijesten o tome kakvi su mu podanici. Ali sto e vladar morati uciniti s
heretikom? Osuditi ga u ime te Bozje istine kojoj on nije cuvar? Vladar moze i mora osuditi
heretika ako njegova djelatnost hudi zivotu zajednice, to jest ako heretik svoju herezu provodi
ubijajui ili ometajui one koji na nju ne pristaju. No tu se vladarova mo zaustavlja, zato sto se
nitko na ovom svijetu ne moze mucilima primorati da slijedi nauk evan elja, jer na sto bi se inace
svela slobodna volja po djelima koje e se poslije svakome suditi na onome svijetu? Crkva moze i
mora opomenuti heretika da se udaljuje iz zajednice vjernika' ali mu na ovom svijetu ne moze
suditi ni siliti ga protiv njegove volje, pa je Krist htio da njegovi sveenici dobiju vlast nad
sredstvima prisile, bio bi donio tocne upute, kao sto je Mojsije zapisao drevni zakon. To nije
ucinio. Dakle nije htio. Ili bi mozda netko primijetio da je on to htio, ali mu je uzmanjkalo vremena
ili sposobnosti da to kaze za tri godine propovijedanja? No pravo je sto to nije htio, jer da jest, tad
bi papa kralju bio mogao nametati svoju volju, pa krsanstvo ne bi vise bilo zakon slobode, nego
nepodnosljiva ropstva.
Sve to, dometnu Vilim vedra lica, ne ogranicava mo vrhovnog sveenika, nego pace uzvisuje
njegovu zadau, jer sluga Bozjih slugu nije na ovom svijetu da mu sluze, nego da on sluzi. I
naposljetku, bilo bi u najmanju ruku cudnovato kad bi papa imao sudbenu vlast nad onim sto se
tice carstva, a ne i ostalih kraljevstava na zemlji. Kao sto je poznato, ono sto papa rekne o Bozjim
stvarima vrijedi za podanike francuskoga kralja kao i za podanike engleskoga kralja, ali mora
vrijediti i za podanike Velikoga kana ili nevjernickog sultana, koji se nevjernickima i zovu upravo
zato sto nisu vjerni toj divnoj istini. Ako bi, dakle, papa preuzeo na sebe svjetovnu sudbenu vlast
-- utoliko sto je papa -- nad onim sto je u vezi s carstvom, mogao bi navesti na sumnju da, samim
tim sto se svjetovna sudbena vlast poistovjeuje s duhovnom, on ne bi imao duhovnu sudbenu
vlast ne samo nad Saracenima i nad Tatarima, nego ni nad Francuzima i nad Englezima -- sto bi
bilo tesko prijestupnicko huljenje. To je razlog, zakljuci moj ucitelj, zbog kojega mu se cini
ispravnim kazati da avignonska Crkva nanosi uvredu cijelomu covjecanstvu kad tvrdi da joj
pripada pravo da odobri ili razrijesi duznosti onoga koga izaberu rimskim carem. Papa nad
carstvom nema veih prava negoli nad drugim kraljevstvima, pa kako se papinom odobrenju ne
podvrgavaju ni francuski kralj ni sultan, nema nikakva prihvatljivog razloga da mu se podvrgne
njemacki i talijanski car. Takva podloznost ne spada u Bozje pravo, jer o njoj sveto pismo ne
govori. Nije ju potvrdilo me unarodno pravo, u smislu gore navednih razloga. U pogledu
prepirke oko siromastva, rece napokon Vilim, njegova skromna misljenja, sto su ih on i neki "rugi,
kao sto su Marsilije iz Padove i Ivan iz Janduna razradili u obliku neobvezatnih naputaka, dovode
do sljedeih zakljucaka: ako franjevci hoe ostati siromasni, car niti moze niti se smije protiviti t0'i
kreposnoj zelji. Svakako, da je dokazana pretpostavka o Kristovu siromastvu, ne samo da bi to pomoglo
maloj brai, nego bi i ucvrstilo teoriju da Isus za se nije htio nikakvu zemaljsku sudbenu vlast. No toga
je jutra cuo kako prilicno mudre osobe tvrde da se ne moze dokazati Isusovo siromastvo. Stoga
mu se cini prikladnijim preokrenuti dokaz Kako nitko nije ustvrdio, a mogao je ustvrditi, da je
Isus za sebe i za svoje apostole zahtijevao zemaljsku sudbenu vlast, ta mu se Isusova
ravnodusnost prema svjetovnome cini dostatnim razlogom da se, ne grijesei, smatra kako je Isus
jednako ljubio siromastvo.
Vilim je govorio tako smjernim glasom, ono u sto je bio uvjeren izrazio je s toliko dvojbe, da nitko
od nazocnih nije mogao ustati i osporiti ga. To ne znaci da su svi bili uvjereni u to sto je rekao.
Nisu se sad samo Avignonci meskoljili srditih lica i me usobno saputali primjedbe, nego se cinilo
da su se te rijeci vrlo neugodno dojmile samog Opata, koji kao da je mislio da to nije nacin na koji
je on snovao o odnosima svojeg reda spram carstva. Sto se minorita tice, Mihovil iz Cesene bio je
zbunjen, Jeronim uzasnut, Ubertino zamisljen.
Tisinu prekine kardinal del Poggetto, jos uvijek nasmijesen i opusten, koji Vilima upita bi li otisao
u Avignon da to isto kaze gosparu papi. Vilim zatrazi kardinalovo misljenje, ovaj rece da je za
svoga zivota gospar papa cuo kako mu izlazu mnogo sumnjivih stavova te da je prema svojoj djeci
ljubazan i mio, ali da bi ga te postavke zacijelo silno razalostile.
Umijesa se Bernard Gui, koji dotad nije bio ni rijeci izustio: »Mene bi jako obradovalo kad bi fra
Vilim, koji je tako spretan i rjecit kad obrazlaze svoje ideje, dosao da ih podnese papinom sudu...«
»Nagovorili ste me, gospodine Bernarde«, rece Vilim. »Neu doi.« Onda e, obrativsi se
kardinalu kao da se zeli ispricati: »Znate, bolje mi je da s tom navalom krvi u prsima ne
poduzimam tako dugo putovanje za ovo doba godine...«
»Ali zasto ste onda tako dugo govorili?«, upita kardinal.
»Da bih svjedocio o istini«, ponizno e Vilim, »Istina e nas osloboditi.«
»Nije nego!« planu tada Jean de Beaune. »Nije ovdje posrijedi istina koja nas osloba a, nego
prekomjerna sloboda koja se zeli prikazati istinitom!«
»I to je mogue«, blago prizna Vilim.
Iznenada me obuze slutnja da e za koji trenutak zapraskati munje i gromovi srdaca i jezika jos
bjesnji nego maloprije. Ali ne dogodi se nista. Jos dok je govorio de Beaune, bio je usao
zapovjednik strijelaca i nesto sapnuo na uho Bernardu. Potonji odjednom ustade i pokretom ruke
zamoli da ga poslusa.
»Brao«, rece, »mozda e nam biti mogue nastaviti ovu plodonosnu raspravu, ali sada nam
izuzetno ozbiljan doga aj nalaze da obustavimo rad, s Opatovim dopustenjem. Mozda sam
nehotice ispunio ocekivanja samoga Opata, koji se nadao da e se otkriti krivac za mnoge zlocine
koji su se odigrali posljednjih dana. Taj je covjek sada u mojim rukama. Ali jao, prekasno je
uhvaen, jos jednom... Nesto se ondje zbilo...«, i neodre eno je pokazivao prema van. Brzo prije e
dvoranu i izi e, a mnogi su ga slijedili, Vilim me u prvima, a s njim i ja.
Moj me ucitelj pogleda i rece mi:« Bojim se da se nesto dogodilo Severinu.«

Gdje Severina prona u umorena, ali vise ne na u knjigu koju je on bio nasao.
Zurnim korakom i u zebnji prije osmo visoravan. Zapovjednik strijelaca vodio nas je prema
bolnici, a kad stigosmo, u gustom sivilu razaznasmo sjene sto su se komesale: bili su to redovnici
pred vratima i branili pristup.
»Te sam oruznike poslao ja da traze covjeka koji moze rasvijetliti sve te tajne«, rece Bernard.
»Brata travara?« zacu eno upita Opat.
»Ne, sad ete vidjeti«, rece Bernard probijajui se prema ulazu.
U osmo u Severinovu radionicu i tu pred nasim ocima puknu bolan prizor. Les nevoljnog travara
lezao je u jezeru krvi, naprsle lubanje. Uokolo, police kao da je opustosio vihor: staklenke, boce,
knjige, isprave, sve je bilo razneseno po podu u velikom neredu i krsu. Pokraj tijela bila je
armilarna sfera, velika kao barem dvije ljudske glave, od fino izra ene kovine, optocena zlatnim
krizem i nataknuta na uresen tronozni stalak. Prosli put sam je bio uocio na stolu lijevo od ulaza.
Na drugom su kraju sobe dvojica strijelaca cvrsto drzala opskrbnika koji se otimao i prosvjedovao
da je nevin, a koji stade jos jace vikati kad ugleda Opata kako ulazi. »Gospodine«, vikao je,
»prividne okolnosti su protiv mene! Usao sam kad je Severin ve bio mrtav, a nasli su me dok sam
bez rijeci promatrao ovaj pokolj!«
Voda strijelaca se priblizi Bernardu, pa dobivsi privolu podnese mu izvjestaj, pred svima.
Strijelcima je bilo nare eno da na u opskrbnika i da ga uhite, pa su ga ve vise od dva sata trazili
po opatiji-Vjerojatno je rijec, pomislih, o zapovijedi koju je Bernard izdao prije nego sto je usao u
kapitul, a vojnici, koji nisu vicni mjestu, po svoj su prilici trazili na krivim mjestima, a da nisu
uvidjeli kako, ne znajui jos za svoj udes, opskrbnik zajedno s drugima stoji u predvorju, a magla
je s druge strane otezala njihov lov. U svakom slucaju, iz propovjednikovih se rijeci razabiralo da
je Remigio, posto sam ga ostavio, otisao prema kuhinjama i da ga je tada netko vidio te to dojavio
strijelcima, koji su u Zgradu dosli kad se iz nje Remigio bio ponovno udaljio, i to nedugo prije, jer
je u kuhinji bio Jorge koji je tvrdio da je netom s njim razgovarao. Strijelci su tada pretrazili
visoravan u predjelu povrtnjaka, gdje su, kao na utvaru sto izranja iz magle, nabasali na staroga
Alinarda, koji je bio zamalo zalutao. Upravo je Alinardo rekao da je malo prije toga vidio
opskrbnika kako ulazi u bolnicu. Strijelci su se uputili onamo i vrata zatekli otvorena. Kad su usli,
Severina su nasli mrtva, a opskrbnika gdje kao mahnit premee po policama sve bacajui na tlo,
kao da nesto trazi. Bilo je lako shvatiti sto se zbilo, zakljucio je zapovjednik. Remigio je usao, bacio
se na travara, ubio ga, a zatim trazio ono zbog cega ga je ubio.
Jedan od strijelaca dignu s poda armilarnu sferu i doda je Bernardu. Otmjeni je splet bakrenih i
srebrnih krugova, koji je povezivao masivan kostur mjedenih prstenova, netko zgrabio za vrat
postolja i snazno ga zavitlao na lubanju zrtve, pa su na jednoj strani u srazu mnogi krugovi bili
slomljeni ili zdrobljeni. A da se bas ta strana bila srucila na Severinovu glavu, odavali su tragovi
krvi, pa cak i pramenovi kose i sluzava necist mozdane tvari.
Vilim se nadvi nad Severina da ustanovi njegovu smrt. Oblivene krvlju sto mu je poput rijeke
iscurila iz glave, jadnikove su oci bile razrogacene, a ja se upitali je li, kao sto se prica da se
doga alo u drugim slucajevima, u ukocenoj zjenici mogue ugledati ubojicinu sliku, zadnji
odbljesak zrtvinih opazaja. Vidjeh kako Vilim mrtvacu pregledava ruke da bi provjerio nema li na
prstima crnih mrlja, iako je u tom slucaju uzrok smrti ocevidno bio posve drugacije naravi: no
Severin je na rukama imao one iste koznate rukavice u kojima sam sam nekoliko puta vidio da rukuje
opasnim tvarima, zelembaima, upoznatim kukcima.
U me uvremenu se Bernard Gui obratio opskrbniku: »Remigio iz aragine, to je tvoje ime, zar ne? Svojim
sam ljudima bio naredio da te uhite na temelju drugih optuzaba i da bih potvrdio druge sumnje. Sad znam da
sam postupio pravilno, premda, to ne mogu sebi oprostiti, Prekasno. Gospodine«, rece Opatu, »smatram se
gotovo odgovornim za ovaj posljednji zlocin, jer sam ve od jutros znao da ovog covjeka valja
izruciti pravdi, nakon sto sam cuo priznanja onog drugog bijednika sto smo ga noas uhitili. Ali
vidjeli ste i sami, jutros sam bio zaokupljen drugim duznostima, a moji su ljudi ucinili sve sto su
mogli...«
Dok je govorio, glasno kako bi ga culi svi nazocni (a za to je vrijeme u sobu bilo nagrnulo mnogo
ljudi, koji su se suljali po svim zakucima da bi gledali rasute stvari pokazujui jedan drugome les i
potiho se gnusali nad teskim zlocinom), u maloj gomili spazih Malahiju kako mracnim pogledom
promatra prizor. Spazi ga i opskrbnik, kojega su se upravo tada spremali odvui van. Istrgnu se
strijelcima koji su ga drzali te se baci na subrata scepavsi ga za mantiju i stade mu brzo i ocajnicki
nesto govoriti licem u lice, dok ga strijelci ponovno ne dohvatise. No dok su ga grubo odvodili,
okrenu se prema Malahiji i doviknu mu: »Zakuni se, i ja se kunem!«
Malahija ne odgovori odmah, kao da trazi prikladne rijeci. Zatim, dok su opskrbnika silom
prevodili preko praga, rece mu: »Neu napraviti nista protiv tebe.«
Vilim i ja se pogledasmo, pitajui se sto znaci taj prizor. I Bernard ga je motrio, ali se ne ucini da ga
je uznemirio, nego se stovise osmjehnu Malahiji kao da se slaze s njegovim rijecima i tako
zapecauje s njime neko zlokobno ortastvo. Onda objavi da e se odmah nakon obroka u kapitulu
sastati sud koji e javno provesti izvide za tu istragu. Izi e zapovjedivsi da se opskrbnik odvede u
kovacnicu a da mu se ne dopusti da razgovara sa Salvatoreom.
U tom casu cusmo kako nas iza leda zove Benno: »Ja sam usao odmah nakon vas«, prosape, »kad
je soba jos bila poluprazna, a Malahije nije bilo.«
»Bit e da je usao naknadno«, rece Vilim.
»Nije«, stade nas uvjeravati Benno, »bio sam pokraj vrata, vidio sam tko ulazi. Kazem vam,
Malahija je ve bio unutra... prije.«
»Prije cega?«
»Prije nego sto je usao opskrbnik. Ne mogu se zakleti, ali mislim da je izasao iza onog zastora kad
nas je ve bilo mnogo,« i pokaza na siroko platno sto je zakrivalo krevet na kojem se obicno
odmarao tko bi od Severina netom primio kakav lijek.
»Ti znaci sumnjicis njega da je ubio Severina i da se povukao onamo iza zastora kad je usao
opskrbnik?« upita Vilim.
»Ili da je iza zastora prisustvovao onome sto se ovdje zbilo. Zasto bi ga inace opskrbnik preklinjao
da mu ne naskodi obeavajui mu zauzvrat da on nee naskoditi njemu?«
»To je mogue«, rece Vilim. »U svakom slucaju, ovdje se nalazila neka knjiga i tu se jos uvijek
morala nalaziti, jer su i opskrbnik i Malahija izasli praznih ruku.« Vilim je po mojem izvjestaju
znao sto zna Benno, a u tom mu je trenutku bila potrebna pomo. Priblizi se Opatu koji je tuzno
promatrao Severinov les te ga zamoli da sve posalje van jer zeli bolje pogledati prostoriju. Opat
pristade pa izi e i on sam, ne propustivsi da Vilimu uputi pogled pun skepse, kao da mu
predbacuje sto stize uvijek prekasno. Malahija pokusa ostati navodei raznolike izlike, posve
neodre ene. Vilim mu skrenu pozornost na cinjenicu da to nije knjiznica i da na ovo mjesto ne
moze polagati nikakvih prava. Bio je pristojan ali neumoljiv, a svetio se Malahiji sto mu nije dao
da pretrazi Venancijev stol.
Kad ostadosmo sami nas trojica, Vilim oslobodi jedan od stolova od glinenih posuda i papira koji
su ga zauzimali te mi rece da mu jednu po jednu dajem knjige iz Severinove zbirke. Bila je to mala
zbirka u usporedbi s golemom zbirkom u labirintu, ali su to ipak bili deseci i deseci svezaka
razlicite velicine, koji su prije bili uredno slozeni po policama, a sad su lezali razbacani po podu,
me u raznim drugim predmetima, posto su ih ve isprevrtale brzoplete ruke opskrbnikove, a
neke su pace bile bahato razderane, odvojene od uveza. Pokupiti ih, brzo ispitati njihovu narav i
ponovno ih poloziti u kup na stolu nije bio nimalo lak pothvat, koji smo morali obaviti vrlo zurno,
jer nam je Opat dao malo vremena, budui da su zatim imali ui redovnici koji e sastaviti
rastrgano Severinovo tijelo i prirediti ga za ukop. A valjalo je i traziti naokolo, pod stolovima, iza
polica i ormara, da nesto nije promaknulo u prvom pregledu. Vilim ne htjede da mi Benno
pomaze, nego mu dopusti jedino da stoji na vratima i strazari. Usprkos Opatovim naredbama,
mnogi su se tiskali da u u, sluge zgrozene vijesu, redovnici oplakujui svojeg subrata, iskusenici
s prebijelim plahtama i zdjelicama vode da operu i umotaju les... Morali smo, dakle, raditi hitro. Ja
sam uzimao knjige i pruzao Vilimu, koji ih je pregledavao i stavljao na stol. Onda uvidjesmo da
posao tece sporo pa nastavismo zajedno, to jest tako da bih ja dohvatio knjigu, slagao je ako je bila
razmetnuta, procitao joj naslov, odlozio je. A vise puta su posrijedi bili rasprseni listovi.
*De plantis libri tres, prokletstvo, to nije ta«, rece Vilim i baci knjigu na stol.
Ili i »Thesaurus herbarum«, rekoh ja, a Vilim e: »Ostavi sad to trazimo grcku knjigu!«
»Ovu?« upitali ja pokazujui mu svezak kojemu su stranice prekrivala zakucasta slova. Na to
Vilim odvrati: »Ne, to je arapski, glupane! Imao je pravo Bacon kad je kazao da je prva duznost
ucenjaku uciti jezike!«
»Pa ni vi ne znate arapski!« odbrusih dirnut u zivac, na sto mi Vilim odgovori: »Ali bar razumijem
kad je arapski!« A ja pocrvenjeh, jer cuh kako mi se Benno smije iza le a.
Knjiga je bilo mnogo, a jos vise biljezaka, svitaka s crtezima nebeskog svoda, kataloga cudnih
biljaka, vjerojatno pokojnikovih rukopisa na razasutim listovima. Radili smo dugo, pretrazili
radionicu uzduz i poprijeko. Vilim cak vrlo hladnokrvno uspije pomaknuti les da bi vidio nema li
cega ispod njega te mu prekopa mantiju. Nista.
»Nuzno«, rece Vilim. »Severin se tu unutra zatvorio s jednom knjigom. Opskrbnik je nije imao...«
»A da je nije mozda sakrio pod mantiju?«, zapitah.
»Nije, knjiga koju sam onog jutra vidio pod Venancijevim stolom bila je velika, bili bismo
primijetili.«
»Kako je bila uvezena?« upitah.
»Ne znam. Lezala je rasklopljena, a ja sam je vidio samo na nekoliko casaka, tek toliko da opazim
da je na grckom, ali se niceg drugog ne sjeam. Nastavimo. Opskrbnik je nije uzeo, a mislim da
nije ni Malahija.«
»Sasvim sigurno nije«, potvrdi Benno, »kad ga je opskrbnik zgrabio za grudi, vidjelo se da ne
moze nista imati pod skapularom.«
»Dobro. To jest, lose. Ako knjige nema u ovoj sobi, ocevidno je da je, osim Malahije i opskrbnika,
netko drugi usao prije.«
»To jest neka trea osoba koja je ubila Severina?«
»Previse ljudi«, rece Vilim.
»S druge strane«, rekoh, »tko je mogao znati da je knjiga ovdje?« »Na primjer Jorge, ako nas je
cuo.«
»Jest«, rekoh, »ali Jorge nije mogao ubiti tako snaznog covjeka kao sto je Severin, i to tako
nasilno.«
»Zacijelo nije. Osim toga, ti si ga vidio kako ide prema Zgradi, a strijelci su ga nasli u kuhinji malo
prije nego sto su nasli opskrbnika. Znaci da nije mogao imati vremena da do e ovamo i da se
zatim vratio u kuhinju. Racunaj da, cak i ako se kree nesmetano, ipak mora ii uza zidove, pa nije
mogao prijei preko povrtnjaka, i to trkom."
»Pustite me da mislim svojom glavom«, rekoh ja, u silnoj zelji da ponasam svojega ucitelja.
»Dakle, to nije mogao biti Jorge. Alinar se kretao u okolici, ali i on se jedva drzi na nogama i nije
mogao nadvladati Severina. Opskrbnik je bio ovdje, ali vrijeme koje je proslo izme u njegova
izlaska iz kuhinje i dolaska strijelaca bilo je tako kratko te mi se ne cini vjerojatnim da je mogao
postii da mu Severin otvori, napasti ga, ubiti i zatim napraviti ovakav urnebes. Malahija je mogao
doi prije svih njih: Jorge vas je cuo u predvorju, otisao u skriptorij obavijestiti Malahiju da je neka
knjiga iz knjiznice kod Severina. Malahija do e ovamo, nagovori Severina da mu otvori, ubije ga,
Bog zna zasto. Ali ako je trazio knjigu, morao ju je prepoznati a da ne prevre po sobi, jer
knjiznicar je on! Tko onda preostaje?« »Benno«, rece Vilim.
Benno zanijeka odlucno odmahujui glavom: »Ne, fra Vilime, vi znate da sam izgarao od
znatizelje. Ali da sam usao ovamo i da sam mogao izai s knjigom, ne bi vam sada ovdje pravio
drustvo, nego bih negdje drugdje pregledavao svoje blago...«
»Gotovo da je dokaz uvjerljiv«, nasmijesi se Vilim. »Samo sto ni ti ne znas kako knjiga izgleda.
Mogao si ubiti, a sad si mozda ovdje zato sto pokusavas saznati kakva je knjiga.«
Benno zestoko pocrveni. »Ja nisam ubojica!«, stade prosvjedovati.
»Nije nitko prije nego sto pocini prvi zlocin«, filozofski e Vilim. »U svakom slucaju, knjige nema,
i to je dovoljan dokaz u prilog cinjenici da je ti nisi ostavio ovdje. A cini mi se razumnim
pretpostaviti da bi ti, da si je prije uzeo, bio izmigoljio odavde za vrijeme onog meteza.«
Zatim se okrenu da pregleda les. Kao da je tek sada shvatio da mu je prijatelj mrtav. »Jadni
Severin«, rece, »sumnjao sam cak i u tebe i u tvoje otrove. A ti si ocekivao podmuklo djelovanje
nekog otvora, inace ne °i bio navukao te rukavice. Bojao si se neke pogibelji koja ti prijeti sa drolje,
a pogodila te s nebeskog svoda...« Ponovno primi sferu i pomno )e promotri. »Tko zna zasto se
posluzio upravo ovim oruzjem...«
»Bilo mu je nadohvat ruke.«
»Mozda. Bilo je drugih stvari, posvuda, vrtlarskog oru a... Ovo je lijep primjer kovackog umijea i
znanosti o zvijezdama. Osteen je i... Boze sveti!« uzviknu.
»Sto je?«
»Tada treina Sunca, treina Mjeseca i treina zvijezda bijase uda, izgovori.
"Predobro sam poznavao spis apostola Ivana: »Cetvrta trublja,, kliknuh.
»Bas tako. Najprije tuca, pa krv, pa voda, i sad zvijezde... Ako je tako, sve valja iznova ispitati,
ubojica nije poga ao nasumce, slijedio je odre eni plan... Ali je li mogue zamisliti da postoji tako
zlikovacki um koji bi ubijao samo kad to moze ciniti po uputama Knjige otkrivenja?«
»Sto e se dogoditi s petom trubljom?«, upitah predstavljen Pokusah se sjetiti: »Tad opazih
zvijezdu koja je s neba pala na Zemlju Bi joj dan kljuc od zjala -- Bezdana... Hoe li se mozda
netko utopiti u zjalu bunara?«
»Peta nam trublja obeava mnogo drugih stvari«, rece Vilim. Iz zjala se dize dim kao dim goleme
pei, iz tog e dima izai skakavci na zemlju, i bit e im dana mo slicna moi zemaljskih
stipavaca. A skakavci e oblikom biti slicni konjima opremljenim za boj, na glavama e imati nesto
kao zlatne krune, a zubi e im biti kao u lavova... Nasem e covjeku na raspolaganju stajati mnogo
nacina da ostvari rijeci iz knjige... Ali nemojmo razbijati glavu mastarijama. Radije se pokusajmo
sjetiti sto nam je kazao Severin kad nam je najavio da je nasao knjigu...«
»Vi ste rekli da vam je donese, a on je rekao da ne moze...«
»Tako je, zatim su nas prekinuli. Zasto je nije mogao donijeti? Knjiga se moze prenositi. I zasto je
navukao rukavice? Ima li u uvezu knjige nesto sto je u vezi s otrovom koji je usmrtio Berengara i
Venancija? Neka tajanstvena klopka, nekakav kuzni siljak...«
»Zmija!« rekoh.
»Zasto ne i kit? Ne. Opet mastamo. Otrov bi, kao sto smo vidjeli, morao proi kroz usta. Osim
toga, nije Severin rekao da ne moze prenijeti knjigu, rekao je da bi mi je vise volio pokazati ovdje.
A stavio je rukavice... Sada barem znamo da knjigu valja dirati u rukavicama. A to vrijedi i za tebe,
Benno, ako je nades kao sto se nadas. A budui da si tako usluzan, mozes mi pomoi. Popni se u
skriptorij i imaj na oku Malahiju. Ne gubi ga iz vida.«
»Bit e ucinjeno!«, rece Benno i izi e veseo, ucini nam se, sto je dobio zadatak.
Ne mogosmo vise dugo drzati ostale redovnike, pa u sobu navali svijet. Sad je ve bilo proslo
vrijeme objeda, a Bernard je u kapitulu vjerojatno ve okupljao svoj sud.
»Ovdje vise nemamo sto raditi«, rece Vilim.
Nesto mi pade na pamet: »Nije li ubojica«, rekoh, »knjigu mogao baciti kroz prozor da bi je poslije
pokupio iza bolnice?« Vilim pronicavo pogleda velike prozore na laboratoriju, koji su izgledali
hermeticno zatvoreni. »Idemo provjeriti«, rece.
Iza osmo i pregledasmo straznju stranu gra evine, koja se gotovo oslanjala na zid utvrde, ali je
izme u njega i sebe ostavljala uzak prolaz- Vilim se kretao oprezno, jer se na tom prostoru snijeg
sto je nadao prethodnih dana ocuvao netaknutim. Nasi su koraci u sle enu, krhku koru utiskivali
vidljive znakove, pa bi nas dakle snijeg, da je tkogod prosao prije nas, bio na to upozorio. Ne
vidjesmo nista.
S bolnicom napustismo i moju bijednu pretpostavku, a dok smo prolazili povrtnjakom, upitah
Vilima pouzdaje li se doista u Benna. »Ne potpuno«, rece Vilim, »ali mi u svakom slucaju nismo
rekli nista sto on ve ne bi znao, a u pogledu knjige smo mu ulili strah u kosti. Napokon, kad smo
ga poslali da nadzire Malahiju, postigli smo da i Malahija nadzire njega, jer je ocito da i on trazi
knjigu za svoj racun.«
»A sto je htio opskrbnik?«
»To emo uskoro doznati. Zacijelo je nesto htio i to odmah, kako bi izbjegao opasnost od koje ga je
obuzimao uzas. To nesto mora da je bilo poznato Malahiji, kako bismo inace objasnili to sto mu se
Remigio obratio da bi ga ocajnicki preklinjao...«
»Kako bilo da bilo, knjiga je nestala...«
»To je ono najvjerojatnije«, rece Vilim kad smo ve stizali u kapitul. »Ako je tamo bila, a Severin je
rekao da jest, ili je odnesena ili je tamo jos uvijek.«
»A budui da nije, netko ju je odnio«, zakljucili.
»Nije receno da sud ne treba izvesti posavsi od neke druge manje premise. Budui da sve
potvr uje daje nitko nije mogao odnijeti...«
»Onda bi morala jos biti ondje. Ali je nema.«
»Trenutak. Mi kazemo da je nije bilo zato sto je nismo nasli. Ali mozda je nismo nasli zato sto je
nismo vidjeli tamo gdje je bila.«
»Pa posvuda smo gledali!«
»Gledali, ali ne vidjeli. Ili vidjeli, ali ne prepoznali... Adsone, kako mi je ono Severin opisao tu
knjigu, koje je rijeci upotrijebio?«
"Rekao je da je nasao knjigu koja nije njegova, na grckom...«
»Nije! Sad se sjeam. Rekao je, cudnu knjigu. Severin je bio obrazovan covjek, a za obrazovanog
covjeka knjiga na grckom nije cudna, ako taj obrazovani covjek ne zna grcki, jer bi bar prepoznao
alfabet. A obrazovana osoba ne bi nazvala cudnom ni knjigu na arapskom, cak i ako ne poznaje
arapski...« Zastade. »A sto je arapska knjiga radila u Severinovoj radionici?«
»Pa zasto bi arapsku knjigu nazvao cudnom?«
»U tome je problem. Ako ju je nazvao cudnom zato sto je izgledala neobicno, barem za njega, koji
je bio travar, a ne knjiznicar... u knjiznicama se doga a da se mnogo starih rukopisa katkad uveze
zajedno i da se u jedan svezak ujedine razliciti i cudnovati spisi, jedan na grckom, jedan na
aramejskom...«
»...i jedan na arapskom!«, povikah kao munjom osinut posto mi je sinulo.
Vilim me grubo spopade i izvuce iz predvorja gurajui me da potrcim prema bolnici: »Zivotinjo
teutonska, tikvane, neznalico, gledao si samo prve stranice, a ne i ostale!«
»Ali ucitelju«, dahtao sam, »vi ste pogledali stranice koje sam vam pokazao i rekli ste da je to
arapski, a ne grcki!«
»Istina, Adsone, istina, zivotinja sam ja, trci, brzo!«
Vratismo se u laboratorij i u osmo na jedvite jade, jer su iskusenici ve iznosili les. Ostali su se
radoznalci vrzmali po sobi. Vilim poleti prema stolu, stade dizati knjige trazei onu sudbonosnu,
bacajui ih jednu po jednu na pod pred zaprepastenim ocima nazocnih, zatim svaku od njih po
dva puta otvori. Jaoh, arapskoga rukopisa vise nije bilo. Sjeao sam se otprilike njegova starog
omota, ne odvise cvrstog, dosta trosnog, s lakim metalnim trakama.
»Tko je usao nakon sto sam izasao?« upita Vilim nekog redovnika. Ovaj uvuce glavu medu
ramena, bilo je jasno da su usli svi, i nitko.
Pokusasmo razmotriti koje mogunosti postoje, Malahija? To je bilo vjerojatno, znao je sto hoe,
mozda nas je nadgledao, vidio nas kako izlazimo bez icega u rukama, vratio se siguran u uspjeh.
Benno. Sjetih se da se nasmijao kad smo se porjeckali oko arapskog Tada sam bio pomislio da se
smije mojem neznanju, a on se m smijao Vilimovoj naivnosti, on je dobro znao u kojim se sve
moze pojaviti stari rukopis, mozda je pomislio ono na sto mi pomislili odmah, a na sto smo morali
pomisliti, to jest na to da nije znao arapski, pa da je prema tome cudno sto kod sebe ima knjigu
koju ne moze citati. Ili je tu ipak bio netko trei?
Vilim je bio duboko ponizen. Trudio sam se da ga utjesim, govorio mu kako ve tri dana trazi spis
na grckom, pa da je prirodno da je za vrijeme pregleda odbacivao sve knjige koje nisu na grckom.
On mi je odgovarao da je ljudski grijesiti, ali da ima ljudskih bia koja grijese vise nego ostala, a
koja zovu budalama, i on je me u njima, pa se pita je li se isplatilo uciti u Parizu i u Oxfordu, da bi
poslije bio nesposoban da se sjeti kako se rukopisi uvezuju i u skupinama, sto znaju cak i
iskusenici, osim glupana kao sto sam ja, a par glupana kao sto smo nas dvojica pozeo bi mnogo
uspjeha po sajmistima, i zapravo bismo se morali dati na to, a ne na rjesavanje tajni, osobito kad su
nam protivnici daleko lukaviji od nas.
»Ali nikakve koristi od plakanja«, zakljuci zatim. »Ako ju je uzeo Malahija, ve ju je vratio u
knjiznicu. I nasli bismo je jedino kad bismo znali ui u finis Africae. Ako ju je uzeo Benno, po svoj je
prilici pretpostavljao da u ja prije ili poslije, posumnjati ono sto sam posumnjao i da u se vratiti
u laboratorij, inace se ne bi bio tako pozurio. Dakle, vjerojatno se negdje sakrio, a jedino mjesto na
kojem se sigurno nije sakrio je mjesto na kojem bismo ga prvo potrazili, a to je njegova elija. Zato
se vratimo u kapitul i pogledajmo hoe li za vrijeme istrage opskrbnik rei stogod korisno. Jer, na
kraju krajeva, jos mi nije jasan Bernardov plan. Svog je covjeka trazio prije Severinove smrti, i u
druge svrhe.
Vratismo se u kapitul. Bolje bi nam bilo da smo otisli u Bennovu eliju, jer, kao sto poslije
doznadosmo, nas mladi prijatelj Vilima uope nije toliko cijenio pa nije ni pomislio da e se tako
brzo vratiti u laboratorij. Stoga je, uvjeren da ga ondje neemo traziti, posao sakriti knjigu upravo
u svoju eliju.
No o tome u poslije pricati. U me uvremenu su se odigrali tako dramaticni i zabrinjavajui
doga aji, zbog kojih smo zaboravili na tajanstvenu knjigu. Pa iako je ne zaboravismo potpuno,
zauzese nas drugi hitni poslovi u vezi sa zadatkom za koji je Vilim ipak jos bio zaduzen.

Deveti cas
Gdje se podijeli pravda i stekne neugodan dojam da svi imaju krivo.
Bernard Gui se postavi po sredini velikog stola od orahovine u kapitulskoj dvorani. Kraj njega je
jedan dominikanac obavljao pisarski posao, a dvojica prelata iz papinskog izaslanstva sjedili su
mu sa svake strane kao suci. Opskrbnik je stajao pred stolom izme u dvojice strijelaca.
Opat se obrati Vilimu sapnuvsi mu: »Ne znam je li postupak zakonit. Godine 1215. lateranski
koncil je u svojem XXXVII. kanonu ustanovio da se ne moze netko izvesti pred suce koji zasjedaju
na vise od dva dana hoda od njegova prebivalista. Ovdje je mozda drugacija situacija, tu sudac
dolazi izdaleka, ali...«
»Inkvizitor se izuzima od svake redovite jurisdikcije«, rece Vilim, »i ne mora slijediti propise
obicnog pravosu a. Uziva posebne povlastice i cak nije duzan slusati odvjetnike.«
Pogledah opskrbnika. Remigio je bio u zaljenja dostojnu stanju. Ogledavao se poput uplasene
zvijeri, kao da prepoznaje radnje i pokrete sto prate liturgiju koje se boji. Sada znam da su za
njegov strah postojala dva podjednako krupna razloga: prvi, sto su ga, po svim izgledima bili
uhvatili u flagrantnom prijestupu, drugi, sto se jos od prethodnog dana, kada je Bernard zapoceo
svoju istragu, bojao da na vidjelo ne iza u njegove none setnje, a jos ga je vei nemir preplavio
kad je vidio kako su uhitili Salvatorea.
Ako je nevoljnoga Remigia obuzimala strava, Bernard Gui je sa svoje strane znao nacine na koje
e strah svojih zrtava pretvori u paniku. On nije govorio. Sad, kad su ve svi iscekivali da otpocne
ispitivanje, drzao je ruke me u papirima sto ih je imao ispred sebe pravei se da ih sre uje ali
rastreseno. Pogled mu je zapravo bio uperen prema optuzenome, a taj je pogled bio mjesavina
prijetvorne milosti (kao da veli: »Ne boj se, u rukama si bratske skupstine koja moze htjeti samo
tvoje dobro«), ledene poruge (kao da veli: »Jos ti ne znas sto je tvoje dobro, a ja u ti to uskoro
rei«), neumoljive strogosti (kao da veli: »Ali u svakom slucaju, ovdje sam ja jedini tvoj sudac i ti
mi pripadas«). Sve je to opskrbnik ve i sam znao, ali su ga sutnja i otezanje sucevo na to imali
podsjetiti, gotovo ga ponukati da to temeljitije prozivi, kako bi mu -- umjesto da na to zaboravi --
posluzilo da ga potakne na jos vee ponizenje, kako bi se njegova strepnja prometnula u ocaj i
kako bi postao iskljucivo vlasnistvo sucevo, mekan vosak u njegovim rukama.
Napokon Bernard razbi tisinu. Izgovori nekoliko obrednih izraza, rece sucima da se pristupa
ispitivanju osobe okrivljene za dva jednako gnusna zlocina, od kojih je jedan svima bjelodan, ali
manje odvratan od drugoga, jer je okrivljeni, naime, zatecen kako pocinja umorstvo, dok su ga
trazili zbog zlocina krivovjerja.
Kazao je sve. Opskrbnik sakri lice rukama, koje je teskom mukom micao, jer su ih stezali lanci.
Bernard otvori saslusanje.
»Tko si ti?«, upita.
»Remigio iz Varagine. Ro en sam prije pedeset i dvije godine i jos kao djecak usao sam u
samostan male brae u Varagini.«
»A kako to da se danas nalazis u redu svetog Benedikta?«
»Prije mnogo godina, kad je papa izdao buku Sancta Romana, kako sam se bojao da me fratrii ne
zaraze svojom herezom... premda nikad nisam bio pristao uz njihove postavke... pomislio sam da
e za moju gresnu dusu biti korisnije ako se povucem iz sredine koja je bila tako bremenita
napastima, pa sam postigao da me prime me u redovnike ove opatije, gdje vise od osam godina
sluzim kao opskrbnik.«
»I povukao si se da bi izbjegao napast hereze«, podsmjehnu se Bernard, »ili bolje, da bi izbjegao
istragu onih kojima je zadaa da otkriju herezu i istrijebe taj korov, a dobri su clunyjski redovnici
povjerovali milosrdno djelo kad su prihvatili tebe i tebi slicne. Ali nije dovoljno promijeniti
mantiju da se iz duse izbrise sramna izopacenost, i stoga smo sada ovdje mi da bismo istrazili sto
se mota po hucima tvoje okorjele duse i sto si radio prije negoli si pristigao u ovo sveto mjesto.«
»Moja je dusa nevina i ne znam na sto mislite kad govorite o 'Vovjernickoj izopacenosti«, oprezno
e opskrbnik.
»Vidite li?«, kliknu Bernard obrativsi se ostalim sucima. »Takvi su svi oni! Kad koga od njih uhite, pred sudom
se pojavi kao da mu j e savjest mirna i bez griznje. A ne znaju da je to najocitiji znak njihove krivnje, jer pravednik
je za vrijeme postupka nemiran! Pitajte ga zna li zasto sam nalozio da ga uhite. Znas li, Remigo?«
»Gospodine«, odvrati opskrbnik, »rado bih to saznao iz vasih usta.«
Iznenadili se, jer mi se ucini da na obredna pitanja opskrbnik odgovara isto tako obrednim rijecima, kao da dobro
poznaje pravila istraznog postupka i njegove zamke, i kao da je odavno upuen kako da se ponasa u takvoj
prilici.
»Jasno«, uzvikivao je u me uvremenu Bernard, »tipican odgovor okorjelog heretika! Suljaju se kao lisice, vrlo ih
je tesko ukebati, zato sto im njihova druzba dopusta da lazu kako bi umaknuli zasluzenoj kazni. Koristite se
zaobilaznim odgovorima nastojei obmanuti inkvizitora, koji ionako mora podnositi sto se ophodi s tako
odurnim svije -tom. Ti dakle, fra Remigio, nikad nisi imao nikakve veze s navedenim fratriima ili fratrima
uboga zivota, ili s beginima?«
»Prosao sam isto sto i mala braa, onda kad se nasiroko raspravljalo o siromastvu, ali nikada nisam pripadao
beginskoj sljedbi.«
»Vidite?« rece Bernard. »Porice da je bio begin, jer begini, iako sudjeluju u istoj herezi kao i fratrii, potonje
smatraju osusenom granom franjevackog reda, a drze da su sami od njih cistiji i savrseniji. No jedni i drugi imaju
mnogo zajednickih obicaja. Mozes li zanijekati, Remigio, da su te u crkvi vidjeli zgrcenog i lica okrenuta prema
zidu, ili nicice, glave pokrivene kukuljicom, mjesto da klecis sklopljenih ruku kao ostali ljudi?«
»I redovnici svetog Benedikta leze nicice na podu, u odre enim trenucima...«
»Ne pitam te ja sto si radio u odre enim trenucima, nego u trenucima koji za to nisu bili odre eni! Znaci, ne
porices da si zauzeo bilo jedan bilo drugi polozaj koji je svojstven beginima! Ali ti nisi begin rekao si... Pa kazi mi
onda: u sto vjerujes?«
»Gospodine, vjerujem u sve u sto vjeruje dobar krsanin...«
»Poboznog li odgovora! A u sto vjeruje dobar krsanin?«
»U ono sto uci sveta crkva.«
»A koja sveta crkva? Ona koju takvom smatraju vjernici sto nazivaju savrsenima, pseudoapostoli, krivovjerni
fratrii, ili crkva koju oni uspore uju s babilonskom bludnicom, a u koju svi mi naprotiv cvrsto vjerujemo?«
»Gospodine«, smeteno e opskrbnik, »recite mi vi koju crkvu smatrate pravom crkvom...«
»Ja vjerujem da je to rimska crkva, jedna, sveta i apostolska, kojom upravlja papa i njegovi biskupi.«
»Ja u to vjerujem«, rece opskrbnik.
»Divne li lukavosti!« povika inkvizitor. »Divne li dosjetke de dicto. Culi ste: on hoe da kaze kako vjeruje da ja
vjerujem u tu crkvu, i izmice duznosti da kaze u sto vjeruje on! Ali znamo mi dobro tu prepredenjacku vjestinu!
Da zakljucimo. Vjerujes li ti da je sakramente ustanovio Nas Gospodin, da je pokora valjana samo ako se
ispovjedimo slugama Bozjim, da rimska crkva ima mo da razrjesuje i veze na ovome svijetu ono sto e biti
vezano i razrijeseno na nebu?«
»Zar mozda ne bih morao u to vjerovati?«
»Ne pitam te u sto bi morao vjerovati, nego u sto vjerujes!«
»Ja vjerujem u sve ono u sto mi vi i ostali pravi doktori nare ujete da vjerujem«, prestravljeno rece opskrbnik.
»Aha! A nisu li mozda pravi doktori na koje ti mislis doktori koji zapovijedaju tvojom sljedbom? Jesi li to htio
rei kad si govorio o pravim doktorima? Pozivas li se ti na te opake lazljivce, koji se smatraju jedinim
nasljednicima apostola, da bi priznao svoju vjersku istinu? Ti mi dajes do znanja da es mi vjerovati samo ako ja
vjerujem u ono u sto vjeruju oni, inace es vjerovati jedino njima!«
»Nisam to rekao, gospodine«, promuca opskrbnik, »vi me na to navodite. Ja vjerujem vama, ako me vi ucite
onome sto je pravo.«
»Oh, koje li bezobrastine!«, povika Bernard tresnuvsi sakom o stol. "Ti mracnjackom odlucnosu napamet
ponavljas obrazac koji naucava tvoja sljedba. Kazes da es mi vjerovati samo budem li propovijedao ono sto tvoja
sljedba smatra da je pravo. Uvijek su tako odgovarali Pseudoapostoli, i ti sada tako odgovaras a da to mozda i ne
uvi as, jer 11 na usta ponovno izbijaju recenice kojima su te neko naucili da bi prevario inkvizitore. A upravo
tako svojim vlastitim rijecima ti sada sebe optuzujes, a ja bih u tvoju klopku mogao upasti d a u inkviziciji
nemam veliko iskustvo... No, da mi prije emo na glavnu stvar, opaki covjece. Jesi li ikad cuo za Gherarda
Segalellija iz Parme?«
»Cuo sam za njega«, rece opskrbnik problijedjevsi, ako se jos uope moze nazvati blijedim to iznemoglo lice.
»Jesi li ikad cuo za fra Dolcina iz Novare?«
»Cuo sam za njega.«
"Jesi li ga ikad vidio osobno, jesi li s njim razgovarao?«
 « Opskrbnik posuti koji casak, kao da zeli procijeniti u kojoj mu mjeri odgovara da kaze dio istine.
Zatim se odluci i jedva cujnim glasom protisnu: »Vidio sam ga i razgovarao sam s njim.«
»Glasnije!«, viknu Bernard. »Da s tvojih usana napokon cujemo koju istinitu rijec! Kad si s njim
razgovarao?«
»Gospodine«, rece opskrbnik, »bio sam fratar u samostanu okolici Novare kad su se u tim
krajevima okupili Dolcinovi ljudi, pa su prosli i kraj mojeg samostana, a u pocetku se nije pravo
znalo tko su...«
»Ti lazes! Kako se franjevac iz Varagine mogao nalaziti u samostanu u okolici Novare? Nisi ti bio
u samostanu, ti si ve bio clan druzine fratria koji su se kretali tim predjelima zivei od milostinje,
i prikljucio si se Dolcinovima!«
»Kako to mozete ustvrditi, gospodine?«, drhtei rece opskrbnik.
»Kazat u ti kako to mogu, pace moram ustvrditi«, rece Bernard te naredi da uvedu Salvatorea.
Kad ugledah tog nesretnika, sto je no zacijelo proveo u strozem preslusavanju koje se nije
odvijalo javno, obuze me suut. Salvatorevo je lice, rekao sam, inace bilo uzasno. Ali tog je jutra jos
vise slicilo licu zivotinje. Nije odavalo znakove nasilja, ali se po nacinu na koji se vuklo njegovo
tijelo u okovima, iscasenih udova, gotovo nesposobno da se mice, dok su ga strijelci potezali
poput majmuna na uzici, posve dobro razabiralo kako je morao protei njegov grozni responzorij.
»Bernard ga je mucio...«, prosaptah Vilimu.
»Ni govora«, odgovori Vilim. »Inkvizitor nikad ne muci. Briga za tijelo okrivljenog uvijek je
povjerena svjetovnim vlastima.«
»Pa to je isto!« rekoh.
»Niposto! Nije za inkvizitora, kojemu su ruke ciste, a nije ni za ispitivanog, jer kad mu do e
inkvizitor, u njemu nade iznenadnu podrsku, melem za svoje rane, pa mu otvori srce.«
Pogledah svojeg ucitelja: »Vi se salite«, rekoh zgranuto.
»Zar mislis da je zgodno saliti se s tim stvarima?« odvrati Vilim-
Bernard je sada ispitivao Salvatorea, a moje pero ne uspijeva p1A' nijeti isprekidane i, da je to
uope bilo mogue, jos babilonskijeh rijeci kojima je odgovarao taj ve prepolovljeni covjek, sada
sveden na opu, kojega su svi s naporom razumjeli, tako da mu je Bernard pomagao postavljajui
mu pitanja na koja je mogao odgovarati tek sa da ili ne, onemoguen da bilo sto slaze. A sto je
Salvatore rekao, to moj citatelj moze sam zamisliti. Ispricao je, ili je priznao da je ispricao prosle
noi pricu koju sam ja ve bio slozio: kako je lutao kao fratri, pastiri i pseudoapostol, kako je u
fra Dolcinovo doba me u dolcinovcima sreo Dolcina, te se s njim spasio nakon bitke na brdu
Rebellu, sklonivsi se poslije raznih dogodovstina u samostan u Casaleu. K tome doda kako je prije
nego sto je porazen i uhien, herezijarh Dolcino Remigiu predao neka pisma koja je valjalo odnijeti
ne zna ni on kamo ili kome. On je ta pisma uvijek nosio uza se, ne usu ujui se da ih dostavi, a po
svom ih je dolasku u opatiju, bojei se da ih i dalje drzi kod sebe, urucio knjiznicaru, jest, bas
Malahiji, da bi ih ovaj spremio u kakvo skroviste Zgrade.
Dok je Salvatore govorio, opskrbnik ga je gledao s mrznjom, i u jednom se trenutku vise nije
mogao suzdrzati nego mu doviknu: »Zmijo, skote, bio sam ti otac, prijatelj, branitelj, tako mi
vraas!«
Salvatore pogleda svojega zastitnika kojemu je sada bila potrebna zastita te mu s mukom
odgovori: »Gospodin Remigio, dok je moglo bit, tuus erabam. Et carissimus si mi bio. Sad znas
kakvi su zbiri. Qui non habet caballum idat cum pede...«
»Lu ace!«, opet mu povika Remigio. »Zar se nadas da es se spasiti? Zar ne znas da es i ti
umrijeti kao heretik? Reci da si govorio na mucilima, reci da si sve izmislio!«
»Sto ja znam, gosparu moj, koja sve nomina habent te tricae et kucinae... Patareni, leonisti,
arnaldisti, speronisti, obrezani... Ja nis homo literatus, peccavi sine malitia, zlo ne mislei, el zna
gospodin Bernardus magnificentissimus, et spero u indulgentia sua in nomine patre et filio et
spiritis sanctis...«
»Bit emo milostivi koliko nam to nasa sluzba dopusti«, rece inkvizitor, »i ocinskom emo
blagonaklonosu procijeniti tvoju dobru volju da nam otvoris srce. Idi, idi, vrati se u svoju eliju,
meditiraj i ufaj se u milosr e Gospodinovo. Sada nam valja pretresati pitanje od posve drugacijeg
znacenja. Ti si dakle, Remigio, uza se nosio Dolcinova pisma te ih dao svojemu subratu koji se
brine o knjiznici...«
»Nije istina, nije istina!«, vrisnu opskrbnik, kao da takva obrana jos ima kakvu djelotvornost. A
Bernard ga s pravom prekinu: »Pa nije lani potrebno da nam svoj pristanak dadnes ti, nego
Malahija iz Hildesheima.«
Zapovjedi da pozovu knjiznicara, kojega nije bilo me u prisutnima. Ja sam znao da je on u
skriptoriju ili negdje oko bolnice i da trazi Benna s knjigom. Po ose ga potraziti, a kad se pomoli,
smuen trudei se da nikoga ne pogleda u lice, Vilim razocarano promrmlja:
»A sad e Benno moi raditi sto ga je volja.« No varao se, jer vidjeh kako Bennovo lice proviruje
iznad ramena drugih redovnika sto su ga gurali na vratima dvorane kako bi slijedili
preslusavanje. Pokazah ga Vilimu. Tad pomislismo da u njega ovaj doga aj pobu uje jos jacu
znatizelju negoli knjiga. Naknadno doznasmo da je do tog trenutka on ve bio zakljucio stanoviti
svoj prljavi posao.
Malahija, dakle, stade pred suce, a da mu pogled nijednom ne susrete opskrbnikove oci.
»Malahijo«, rece Bernard, »jutros, poslije noasnjeg Salvatoreova priznanja, upitao sam vas jeste li
od ovdje nazocnog okrivljenog primili neka pisma...«
»Malahijo!«, zaurla opskrbnik, »maloprije si mi se zakleo da nees nista uciniti protiv mene!«
Malahija se jedva osvrnu prema okrivljenom, kojemu je bio okrenut, i rece tako tiho da ga gotovo
nisam cuo: »Nisam se krivo zakleo. Ako sam nesto mogao uciniti protiv tebe, to sam ve bio
ucinio. Pisma sam gospodinu Bernardu bio predao ve jutros, prije nego sto si ti ubio Severina...«
»Ali ti znas, ti moras znati da ja nisam ubio Severina! Ti to znas jer si ve bio ondje!«
»Ja?« upita Malahija. »Ja sam onamo usao posto su te otkrili.«
»Pa ipak«, umijesa se Bernard, »sto si ti trazio kod Severina, Remigio?«
Opskrbnik se okrenu i ustraseno pogleda Vilima, onda pogleda Malahiju, onda opet Bernarda:
»Ali ja... ja sam jutros cuo da ovdje prisutni fra Vilim kaze Severinu neka cuva neke papire... od
sino, otkako je uhien Salvatore, bojao sam se da se ne pocne pricati o tim papirima...«
»Dakle, ti znas nesto o tim pismima!«, likujui kliknu Bernard. Opskrbnik je sad ve bio uhvaen u
stupicu. Bio je pritijesnjen izme u dviju prijekih potreba, da sa sebe skine optuzbu za krivovjerje i
da od sebe odaleci sumnju da je pocinio umorstvo. Odluci po svojoj prilici da se odupre drugoj
optuzbi, nagonski, jer njegovim postupcima vise nisu upravljala nikakva pravila i nikakav razum:
»Poslije u govoriti o pismima... opravdat u se... rei u kako sam do njih dosao... Ali pustite me
da objasnim sto se dogodilo jutros. Ja sam mislio da e se govoriti o tim pismima, kad sam vidio
da je Salvatore pao u ruke gospodinu Bernardu... Pomisao na ta pisma ve mi godinama muci
dusu... Ja sam onda cuo kako Vilim i Severin razgovaraju o nekim papirima- sav isprepadan,
pomislio sam da ih se Malahija otarasio i dao ih Severinu... htio sam ih unistiti pa sam tako otisao
Severinu... vrata su bila otvorena, a Severin je ve bio mrtav, stao sam prekapati po njegovim
stvarima trazei pisma... samo sam se bojao...«
Vilim mi sapnu na uho: »Jadni glupan, strepei od jedne opasnosti, naglavce se bacio u drugu...«
»Uzmemo da kazes gotovo -- mislim gotovo -- istinu«, uplete se Bernard. »Ti si mislio da Severin
ima pisma pa si ih trazio kod njega. A zasto si pomislio da ih on ima? I zasto si prije toga ubio i
drugu subrau? Jesi li mozda mislio da ta pisma odavno kolaju medu njima? Je li u ovoj opatiji
mozda obicaj ii u potjeru za relikvijama spaljenih heretika?«
Vidjeh kako je Opat protrnuo. Nije bilo niceg podmuklijeg od optuzbe da se skupljaju relikvije
heretika, a Bernard je vrlo spretno mijesao zlocine s herezom, a sve to zajedno sa zivotom u opatiji.
Moje razmisljanje prekinu opskrbnik, koji je vikao kako on nema nikakve veze s ostalim
zlocinima. Bernard ga blago umiri: u ovom trenutku ne raspravlja se o tom pitanju, njega ispituju
zbog zlocina hereze, i neka ne pokusava (a tu mu glas postade strozi) odvraati pozornost sa
svojih heretickih lutanja govorei o Severinu ili nastojei baciti sumnju na Malahiju. Treba, dakle,
da se vratimo na pisma.
»Malahijo iz Hildesheima«, rece obrativsi se svjedoku, »vi ovdje niste kao optuzenik. Jutros ste
odgovarali na moja pitanja i na moj zahtjev a da nista niste pokusali sakriti. Sada ete ovdje
ponoviti ono sto ste mi jutros kazali. Nemate se cega bojati.«
»Ponavljam sto sam jutros rekao«, rece Malahija. »Ubrzo posto je dosao ovamo, Remigio je
preuzeo brigu oko kuhinje, pa smo iz sluzbenih razloga cesto dolazili u dodir... ja sam, kao
knjiznicar, zaduzen da uvecer zakljucam cijelu Zgradu, pa prema tome i kuhinje... nemam zasto
tajiti da smo se nas dvojica zblizili kao braa, a ja nisam imao razloga da sumnjam u tog covjeka.
On mi je ispricao da kod sebe "na neke isprave povjerljive naravi, sto su mu predane pod
ispovjednom tajnom, a koje ne smiju dopasti ruku neupuenima, pa ga je bilo strah drzati ih uza
se. Kako sam ja cuvao jedino mjesto u samostanu u koje nitko drugi nema pristupa, zamolio me da
te papire pohranim daleko od radoznalih pogleda, a ja sam pristao ne slutei da su isprave
hereticke naravi, pa ih nisam ni citao, nego sam ih smjestio... smjestio sam ih u najskrovitiji kut
knjiznice i otada na to zaboravio, sve dok mi to jutros nije spomenuo gospodin inkvizitor, i onda
sam otisao po njih
Opat, razljuen, uze rijec: »Zasto me nisi obavijestio o toj svojoj pogodbi s opskrbnikom?
Knjiznica nije namijenjena cuvanju stvari koje su vlasnistvo redovnika!« Opat je izveo nacisto kako
opatija nema nista s tom pricom.
»Gospodine«, zbunjeno odgovori Malahija, »nije mi se cinilo da je to nesto vazno. Zgrijesio sam ne
mislei zla.«
»Naravno, naravno«, srdacno e Bernard, »svi smo uvjereni da je knjiznicar postupio u dobroj
namjeri, sto dokazuje i njegova iskrena spremnost da sura uje s ovim sudom. Bratski u zamoliti
vasu uzmnoznost da ga ne tereti za taj davni nesmotreni cin. Mi Malahiji vjerujemo. I od njega
trazimo samo da pod prisegom potvrdi da su papiri koje u mu sad pokazati oni koje mi je dao
jutros i koje mu je Remigio iz Varagine predao prije mnogo godina, kad je stigao u opatiju.«
Pokazivao je dva pergamenta koja je izvadio iz sveznja listova na stolu. Malahija ih pogleda i
sigurnim glasom rece: »Kunem se svemoguim Bogom, presvetom djevicom Marijom i svim
svecima da tako jest i da je tako bilo.«
»To mi je dovoljno«, rece Bernard. »Slobodno po ite, Malahijo iz Hildesheima.«
Dok je Malahija pognute glave izlazio, malo prije nego sto stize do vrata, iz skupine znatizeljnika
koji su u gomili stajali u pozadini zacu glas: »Ti si mu skrivao pisma, a on je tebi u kuhinji
pokazivao iskusenicke guzice!« Nekolicina ih se glasno nasmija, Malahija zurno iza e proguravsi
se udarcima lakata slijeva i zdesna, a ja bih bio dao ruku u vatru da je glas Avmarov, samo sto je
glas koji je recenicu izviknuo bio izmijenjen i piskutav. Opat se preli ljubicastom bojom i dreknu
im neka usute te svima zaprijeti strasnim kaznama, naredivsi da isprazne dvoranu. Bernard se
dvosmisleno smjeskao, a kardinal Bertrand, na drugoj strani dvorane, stade se naginjati i govoriti
nesto na uho Jeanu d'Anneauxu, na sto je ovaj rukom pokrio usta i klimao glavom kao da kaslje.
Vilim mi rece: »Opskrbnik nije puteno grijesio samo za svoj racun, nego je bio i svodnik. No
Bernarda za to nije briga, tek toliko da dovede u nepriliku Abbonea, carskog posrednika...«
Prekide ga upravo Bernard, koji se sada obraao njemu: »Zanimalo bi me uostalom da od vas, fra
Vilime, saznam o kojim ste papirima jutros razgovarali sa Severinom, kad vas je opskrbnik cuo i
upao u zabludu.«
Vilim izdrzi njegov pogled: »Upao u zabludu, upravo tako. Razgovarali smo o primjerku rasprave
o pseoj hidrofobiji Ayyuba al Kuwija, divne ucene knjige koja je vama po cuvenju jamacno znana
i 1. ja vam je vjerojatno cesto znala biti od velike koristi... Hidrofobija se, veli Ayyub, prepoznaje
po dvadeset i pet vidljivih znakova...«
Bernardu, koji je pripadao redu domini canes, to jest Gospodinovih nasa, ne ucini se uputnim da se
upusta u novu bitku. »Posrijedi su bile stvari koje se ne ticu slucaja o kojemu je rijec«, rece brzo.
Zatim nastavi istragu.
»Vratimo se na tebe, minorite fra Remigio, koji si daleko opasniji od hidrofobicna psa. Da je brat
Vilim ovih dana vise pozornosti obratio pjeni na ustima heretika negoli na ustima pasa, mozda bi
bio i on otkrio koju zmiju sto se legla u opatiji. Vratimo se k tim pismima. Sada sa sigurnosu
znamo da su bila u tvojim rukama i da si se trsio da ih skrijes kao da je u njima otrov, pa da si cak i
ubio...«, kretnjom ruke sprijeci opskrbnikov pokusaj da tu tvrdnju opovrgne, »...a o ubojstvu emo
govoriti poslije... da si ubio, rekoh, kako ih ja nikada ne bih dobio. Onda, priznajes li ove papire
svojima?«
Opskrbnik ne odgovori, ali je njegova sutnja bila dovoljno rjecita. Stoga Bernard nasrnu: »A sto su
ti papiri? To su dvije stranice koje je svojom rukom ispisao herezijarh Dolcino, nekoliko dana prije
nego sto je zarobljen, a koje je povjerio svojem privrzeniku da ih odnese drugim njegovim
sljedbenicima rasutim po Italiji. Mogao bih vam procitati sve sto se u njima kaze, i kako Dolcino,
strahujui da e mu uskoro doi kraj, salje poruku neka se ufaju -- kaze on svojoj subrai -- u
  avla! On ih tjesi objavljujui im da se, doduse, rokovi koje on tu navodi ne slazu s rokovima iz
njegovih prethodnih pisama, u kojima je za godinu 1305. obeao potpuno istrebljenje svih popova
sto e ga provesti car Fridrik, ali da to istrebljenje ipak nije daleko. I taj je Put herezijarh lagao, jer
je od toga dana proslo dvadeset i vise godina a da se nijedno od njegovih zlogukih predvi anja
nije obistinilo. "nije na nama da raspravljamo o tim smijesnim i praznovjernim prorocanstvima,
nego o tome sto je Remigio njihov donosilac. Mozes jos nijekati, krivovjerni i nepokajani fratre, da
si opio i taborio se sa sljedbom pseudoapostola?«
Opskrbnik to sad vise nije mogao nijekati: »Gospodine«, rece, "moja je mladost obilovala groznim
greskama. Kad sam cuo za Dolcinovo propovijedanje, posto su me ve ionako bile zavele greske
fratara ovoga zivota, povjerovao sam u njegove rijeci i prisao njegovoj druzini. Istina je, bio sam s
njima u okolici Brescie i Bergama, bio sam s njima u Comu i u Vaisesiji, s njima sam se sklonio na
elavi Zid i u dolinu Rasse, i naposljetku na brdo Rebello. No nisam imao udjela ni u jednom
zlodjelu, a kad su oni pljackali i sluzili se nasiljem, ja sam u sebi jos uvijek nosio krotkost
svojstvenu Franjinim sinovima j upravo sam na Rebellu Dokinu kazao da vise ne zelim sudjelovati
u njihovoj borbi, pa mi je on dao svoju privolu da odem, jer, kako rece uza se nee strasljivaca,
nego me samo zamolio da ta pisma odnesem u Bolognu...«
»Kome?«, upita kardinal Bertrand.
»Nekim njegovim sljedbenicima, cini mi se da im se sjeam imena, a kako ih se budem sjeao, tako
u vam ih kazivati, gospodine«, zustro ga stade uvjeravati Remigio. Pa izgovori imena nekoliko
ljudi za koje kardinal Bertrand pokaza da ih poznaje, jer se zadovoljna lica osmjehnu kimnuvsi
Bernardu u znak sporazuma.
»Vrlo dobro«, rece Bernard te zabiljezi ta imena. Onda zapita Remigia: »A kako to da nam sada
izrucujes svoje prijatelje?«
»Nisu oni moji prijatelji, gospodine, u prilog tome govori i to sto im pisma nikada nisam dostavio.
Dapace, ucinio sam i vise od toga, i sada to kazem posto sam toliko godina pokusavao zaboraviti:
kako bih ta mjesta mogao napustiti a da me ne zarobi vojska biskupa Vercellija koja nas je cekala u
ravnici, uspio sam se povezati s nekima od njih pa sam im u zamjenu za propusnicu pokazao
putove kojima e lakse napasti Dolcinove utvrde, zbog cega je uspjeh crkvenih snaga dijelom
zasluga moje suradnje...«
»Vrlo zanimljivo. To nam kaze ne samo da si ti bio heretik, nego da si bio i kukavica i izdajica. To
ne mijenja tvoj polozaj. Kao sto si danas, ne bi li se spasio, pokusao optuziti Malahiju, koji ti je
tako er ucinio uslugu, tako si tada, da bi se spasio, svoje drugove u grijehu izrucio pravdi. No ti si
izdao njihova tijela, nikada nisi izdao ono sto su naucavali, nego si ova pisma sacuvao kao
relikvije nadajui se da es jednoga dana imati hrabrosti i mogunosti da ih, ne izlazui se pogibe-
lji, dostavis kako bi se ponovno umilio laznim apostolima.«
»Nisam, gospodine, nisam«, govorio je opskrbnik obliven znojem-dok su mu se ruke tresle.
»Nisam, kunem vam se da...«
»Kunes se!« uzviknu Bernard. »Evo jos jednog dokaza tvoje zloe-Mislis se zakljinjati zato sto ti
znas da ja znam da su krivovjerni Valdenzi spremni na svakojake lukavstine, pa cak i na smrt,
samo da se ne moraju zakleti. A ako ih na to nagna strah, pretvaraju se da se zaklinje i promrse
kakvu krivu zakletvu! Ali ja dobro znam da ti nisi iz sekte lionskih siromaha, lisico prepredena, pa
me nastojis uvjeriti da si ono sto nisi, kako ja ne bih rekao da si ti ono sto jesi! Kunes se, dakle?
Kunes se da bi se oslobodio, ali znaj da meni nije dovoljna samo jedna zakletva! Mogu zahtijevati
jednu, dvije, tri, stotinu, koliko mi se prohtije- Vrlo dobro znam da vi, pseudoapostoli, dajete
oprost onome tko se lazno zakune da ne izda sljedbu. I tako e svaka tvoja zakletva biti vrijedan
dokaz tvoje krivnje!«
»Pa sto da onda radim?«, kriknu opskrbnik bacivsi se na koljena.
»Nemoj mi tu padati nicice kao begin! Ne mozes nista uciniti. Jedino ja sada znam sto da se cini«,
rece Bernard uz jeziv osmijeh. »Ti treba samo da priznas. I bit es proklet i osu en priznas li, i bit
es proklet i osu en ne priznas li, jer emo te kazniti kao krivokletnika! Priznaj, dakle, da barem
skratimo ovo mucno preslusavanje, koje nam smuuje savjest i smisao za blagost i za suut!«
»Ali sto treba da priznam?«
»Dvije vrste grijeha. Da si bio clanom Dolcinove sljedbe, da si s njom dijelio hereticke postavke,
obicaje i uvrede dostojanstava biskupa i gradskih uprava, da se ne kajes i da dalje odobravas
njezine lazi i obmane, i sad kad je herezijarh mrtav i kad mu je sekta rastjerana, iako ne i posve
svladana i unistena. I da si, do dna duse iskvaren sramnim obredima sto si ih naucio u svojoj sekti,
krivac za zlocine spram Boga i ljudi koji su pocinjeni u ovaj opatiji, iz razloga koje jos ne mogu
pojmiti, ali koje i nee biti nuzno posvema razjasniti, jer smo ve bjelodano dokazali (kao sto
upravo cinimo) da hereza onih koji su propovijedali i propovijedaju siromastvo, protiv naputaka
gospodina pape i njegovih bula, mora dovesti do zlocinackih djela. To e vjernici morati doznati i
to e mi dostajati. Priznaj.«
Sada je bilo jasno sto Bernard hoe. Ni najmanje se ne zanimajui za to tko je ubio ostale
redovnike, htio je tek dokazati da se Remigio na svaki nacin slaze s idejama sto ih zastupaju carevi
teolozi. A posto je pokazao kako su te ideje, koje su ujedno pripadale i kapitulu u Perugi,
Povezane s idejama fratria i dolcinovaca, te kako u toj opatiji jedan jedini covjek sudjeluje u svim
tim herezama i da je on pocinitelj mnogih bocina, time je svojim protivnicima imao zadati doista
smrtan udarac. Ogledah Vilima i shvatih da je shvatio, ali da ne moze nista, premda je to bio
predvidio. Pogledah Opata i vidjeh da mu je lice smrknuto: sa zakasnjenjem je uvidio da su i njega
namamili u stupicu, i da se slama i sam njegov posrednicki autoritet, sad kad se o njemu stvori
slika kao i gospodaru mjesta na koje su se sjatile sve gadosti stoljea. Sto se tice opskrbnika, vise
nije znao za koji bi jos zlocin sa sebe mogao skinuti sumnju. No mozda on u tom trenutku nije bio
kadar ni za kakvu proracunatost, pa je krik sto mu se ote iz grudi bio krik duse njegove i u njemu
je i njime iskaljivao godine i godine svojega tajnog grizodusja Ili je, nakon zivota koji je proveo u
kolebanjima, odusevljenjima i razocaranjima, kukaviclucima i izdajama, pred neminovnosu svoje
propasti odlucio da ispovjedi vjeru svoju ne pitajui se vise je li pravedna ili pogresna, nego kao
da samome sebi zeli pokazati da je sposoban u nesto vjerovati.
»Jest, istina je«, povika, »bio sam s Dolcinom i zajedno sam s njima cinio zlocine i raspojasano
zivio, mozda sam bio lud, brkao ljubav prema Gospodinu nasem Isusu Kristu s potrebom za
slobodom i s mrznjom prema biskupima, istina, grijesio sam, ali sam neduzan za ono sto se
dogodilo u opatiji, kunem vam se!«
»U me uvremenu smo nesto i postigli«, rece Bernard. »Znaci, ti priznajes da si pristajao uz herezu
Dolcinovu, vjestice Margarete i njihovih pajdasa. Priznas li da si bio s njima dok su kraj Trivera
vjesali mnoge Kristove vjernike, a medu njima i nevino desetogodisnje dijete? I kad su vjesali
druge muskarce u nazocnosti njihovih zena i roditelja, zato sto se nisu htjeli predati samovolji te
pascadi? I jer ste, kad vas je zaslijepila vasa mahnitost i vasa oholost, smatrali da se nee moi
spasiti nitko tko ne bude pripadao vasoj druzbi? Govori!«
»Jest, jest, vjerovao sam u to, i cinio sam ono drugo!«
»A jesi li bio prisutan kad su uhvatili nekoliko biskupima odanih ljudi i neke od njih do smrti
izgladnjivali u tamnici, i kad su trudnoj zeni odsjekli ruku, pustivsi da nakon toga rodi dijete koje
je smjesta nekrsteno umrlo? A jesi li bio s njima kad su sravnili sa zemljom i spalili sela Mosso,
Trivero, Cossillu i Flecchiju, i jos mnogo drugih naselja na podrucju Crepacorija, i mnogo kua u
Mortilianu i u Quorinu, i kad su uzgali crkvu u Triveru ukaljavsi prethodno svete slike, otrgnuvsi
ploce s oltara, polupavsi Djevicinu kipu ruku, opljackavsi kaleze, urese i knjige, srusivsi zvonik,
razbivsi zvona, prisvojivsi sve posude sto su bile vlasnistvo bratstva i imovinu sveenikovu?«
»Jesam, jesam, bio sam tamo, i nitko vise nije znao sto se to racuna, htjeli smo pozuriti trenutak
kazne, bili smo prethodnica caru kojega je slalo nebo i svetome papi, morali smo pospjesiti vrijeme
kad je imao an eo bratoljublja, a tada e svi primiti milost Duha Svetoga, a crkva e se obnoviti, a
kad budu unisteni svi opaki, samo e savrseni vladati.«
Opskrbnik kao da je istovremeno bio vragom opsjednut, cinilo se da je nesto provalilo branu
sutnje i himbe, da iz proslost vraa ne samo na rijecima, nego i u slikama, i da iznova prozivljuje
osjeaje kojima se neko zanosio.
»Onda«, navaljivao je Bertrand, »ti priznajes da ste kao mucenika jtovali Gherarda Segalellija, da
ste rimskoj crkvi nijekali svaku vlast, da ste tvrdili kako vam ni papa niti ikoji autoritet ne mogu
propisati drugaciji nacin zivota, kako nitko nema prava da vas izopi, kako su crkveni prelati od
vremena svetoga Silvestra bili prijestupnici i zavodnici, osim Pietra iz Morronea, kako laici nisu
duzni plaati desetinu popovima koji ne zive u stanju posvemasnje besprijekornosti i siromastva
poput prvih apostola, kako desetine prema tome valja plaati samo vama, jedinim apostolima i
Kristovim siromasima, kako za molitvu posveena crkva ne vrijedi vise od stale, da ste isli selima i
zavodili narod vicui 'penitenziagite', da ste pjevali Salve Regina i tako podmuklo privlacili
svjetinu, i da ste se pravili skrusenicima i pred ocima svijeta vodili besprijekoran zivot, a zatim
biste se prepustali razuzdanosti i razvratu, jer niste vjerovali u sakrament braka niti u ikoji drugi
sakrament, i da ste se smatrali cistijima od drugih da biste sebi mogli dopustiti svakakve gnusobe
i svakakva vrije anja vlastitog i tu eg tijela? Govori!«
»Jest, jest, ja priznajem pravu vjeru u koju sam tada svom dusom vjerovao, priznajem da smo
odbacili svoje haljine u znak odricanja, da smo uskratili sebi svaku imovinu, dok je se vi, pseta
pogana, nikada neete odrei, da otad vise ni od koga nismo primali novac niti smo ga uza se
nosili, nego smo zivjeli od milostinje, i nista nismo cuvali za sutra, a kad bi nas ugostili i prostrli
nam trpezu, jeli bismo i odlazili ostavivsi na stolu sve sto bi nam preteklo...
»A palili ste i pljackali da biste se dokopali imovine dobrih krsana!«
»A palili smo i pljackali jer smo siromastvo izabrali kao sveopi zakon pa smo imali pravo
prisvajati tu a nezakonito stecena blaga, i htjeli smo po srijedi razderati mrezu pohlepe sto se
protezala od zupe do zupe, ali nikad nismo pljackali da bismo posjedovali, niti ubijali da bismo
pljackali, ubijali smo da bismo kaznili, da bismo krvlju ocistili neciste, mozda nas je obuzimala
neumjerna zelja za pravdom, grijesi se i zbog pretjerane ljubavi prema Bogu, zbog prekomjerne
besprijekornosti, mi smo bili ona prava duhovna bratovstina koju je Gospodin poslao i kojoj je
namijenio slavu posljednjih vremena, trazili smo svoju Aradu na nebu preduhitrivsi dan kad ete
vi biti unisteni, mi smo jedini apostoli Kristovi, svi su ga ostali izdali, a Gherardo Segalelli
bio je Bozja biljka, planta Deipullulans in rodicefidei, svoje smo pravilo dobili izravno od Boga, ne od
vas, pseta prokleta, lazljivi propovjednici sto uokolo sirite vonj sumpora, a ne miris tamjana, podla
pseta mrcine smrdljive, vrane, sluge one avignonske kurve, vi sto ste se paklu zavjetovali! Ja sam
tada vjerovao, a i nasa su se tijela iskupila, i bili srno mac Gospodinov, cak je i nevine valjalo
ubijati da bismo vas sve sto prije poubijali. Mi smo htjeli bolji svijet, svijet mira i plemenitosti, j
sreu za svakoga, mi smo htjeli ubiti rat koji ste vi svojom pohlepom donosili, zasto nam
spocitavate sto smo morali proliti malo krvi kako bismo uspostavili pravdu i sreu... nije... nije je
trebalo jos mnogo, da s tim svrsimo, ipak se isplatilo zacrveniti svu vodu Carnasca, onoga dana u
Stavellu, bilo je i nase krvi, nismo se stedjeli, nase krvi i vase krvi, mnogo, mnogo, odmah, odmah,
primicalo se vrijeme Dolcinova prorocanstva, valjalo je pozuriti razvoj doga aja...«
Sav se tresao, otirao ruke o mantiju kao da ih hoe ocistiti od krvi o kojoj je govorio. »Prozdrljivac
je ponovno postao cistim«, rece mi Vilim. »Pa zar je to cistoa?«, uzasnuto upitah. »Valjda postoji i
cistoa druge vrste«, rece Vilim, »ali kakva god bila, uvijek me plasi.«
»Sto vas najvise strasi u cistoi?«, zapitah.
»Zurba«, odvrati Vilim.
»Dosta, dosta«, govorio je sad Bernard, »od tebe smo trazili priznanje, a ne poziv na pokolj. Dobro,
ne samo da si bio heretik, nego jesi jos uvijek. Reci nam, onda, kako si ubio svoju subrau u ovoj
opatiji, i zasto.«
Opskrbnik prestade drhtati, i osvrnu se kao da se budi iz sna: »Ne«, rece, »sa zlocinima u opatiji
nemam nikakve veze. Priznao sam sve sto sam napravio, ne tjerajte me da priznam sto nisam
napravio...«
»Ima li jos ista sto ti nisi mogao napraviti? Zar sada tvrdis da si neduzan? O, janje pitomo, o uzoru
krotkosti! Culi ste ga, jednom su mu ruke bile krvlju uprljane, a sad je neduzan! Mozda smo
pogrijesili. Remigio iz Varagine je uzor kreposti, vjeran sin majke crkve. dusmanin Kristovih
dusmana, uvijek je postovao red sto ga je budna ruka Crkve svojim trudom ustanovila selu i
gradu, mirno bavljenje trgovinom, obrtnicke radnje, crkvene riznice. On je neduzan, nista nije
ucinio, u zagrljaj mi do i, fra Remigio, da te tjesim i branim od optuzaba sto su ih zlikovci protiv
tebe podigli!« I dok je Remigio izgubljeno gledao kao da je najednom povjerovao u konacno
odrjesenje. Bernard se opet ustoboci i naredbodavnim se tonom obrati zapovjedniku strijelaca.
»Odbojna su mi sredstva koja je Crkva oduvijek kudila kad se njima sluzila svjetovna vlast. No
postoji zakon koji vlada i upravlja cak i mojim osobnim osjeajima. Zatrazite od Opata da vam da
kakvu prostoriju gdje se mogu namjestiti mucila. Ali tome neemo pristupiti odmah. Neka tri
dana ostane u eliji, s rukama i nogama u kladama. Meka mu se onda pokazu mucila. Samo
pokazu. A cetvrtog emo se Jana njima posluziti. Pravdu ne goni zurba, kao sto su mislili
pseudoapostoli, a Bozja pravda ima na raspolaganju stoljea. Radite polako i postepeno. I nadasve
pamtite sto smo vise puta ponovili: valja izbjegavati osakaenja i smrtnu opasnost. Jedna od
olaksica sto ih taj postupak pruza bezbozniku sastoji se upravo u tome sto mu omoguuje da smrt
iscekuje i da u njoj unaprijed uziva, ali da je ne doceka prije negoli ga potpuno i dobrovoljno
priznanje procisti i oslobodi.«
Strijelci se prignuse da podignu opskrbnika, no on se odupre nogama o tlo i stade se otimati,
dajui znakove da zeli govoriti. Dobivsi dopustenje progovori, ali su mu rijeci jedva izlazile iz
usta, pa mu je govor bio nalik na mljaskanje pijanca i po necemu djelovao besramno. Tek malo-
pomalo dok je govorio poprimi onu divlju silinu sto je maloprije nadahnula njegovu ispovijed.
»Nemojte, gospodine. Ne stavljajte me na muke. Ja sam kukavan covjek. Tada sam izdao,
jedanaest sam godina u ovom samostanu nijekao svoju negdasnju vjeru, od vinogradara i od
seljaka ubirao desetine, nadgledao staje i torove da bi se uveala Opatova bogatstva, od svoje volje
sura ivao u upravljanju ovim utocistem Antikristovim. I dobro mi je bilo, zaboravio sam dane
pobune, nasla ivao se ukusnim zalogajima i drugim uzicima. Ja sam podlac. Danas sam prodao
svoju staru subrau iz Bologne, no onda sam prodao Dolcina. I kao podlac sam, preodjeven u
krizara, prisustvovao zasluzenju Dolcinovom i Margaretinom, kad su «i na Svetu subotu vodili u
dvorac Bugello. Tri sam mjeseca lutao oko Vercellija, sve dok nije stiglo pismo pape Klementa u
kojemu je bila osuda. I vidio sam kako Margaretu komadaju pred Dolcinovim ocima, a ona je
vristala, onako priklana, to jadno tijelo koje sam jedne noi i ja dodirivao... A dok je gorio njezin
zlostavljani les, presli su na Dolcina i uzarenim mu klijestima iscupali nos i muda, i nije istina sto
su poslije kazali, da nije ni zastenjao. Dolcino je bio visok i snazan, imao je, kao vrag, dugu bradu i
ri u kosu koja mu se u kovrcama spustala niz ramena, bio je lijep i moan kad nas je vodio, sa
sesirom siroka oboda, s Perom, i s macem opasanim preko talara, Dolcino je muskarcima unosio
strah, a zene su kricale od uzivanja gledajui ga... Ali kad su ga mucili, i on je vikao od boli, kao
zena, kao bik, iz svih mu je rana liptala krv dok su ga prenosili iz kuta u kut, i dalje mu zadavali
manje rane da bi pokazali kako dugo moze zivjeti avolov izaslanik, a on je htio umrijeti, molio je
da ga dokrajce, ali umro je prekasno, kad je ve bio na lomaci, kao hrpa krvava mesa. Ja sam ga
slijedio i radovao se sto sam izmakao toj kusnji, bio sam ponosan na svoju lukavost, a sa mnom je
bio i ona bitanga Salvatore i govorio mi: kako smo dobro ucinili, brate Remigio, sto smo se ponijeli
kao pametni ljudi, nema nista gore od mucenja! Toga bih se dana bio odrekao svih vjera ovoga
svijeta. I godinama, godinama govorim sebi kakva sam kukavica bio, i koliko sam bio sretan sto
sam kukavica, a ipak sam se uvijek nadao da u samome sebi dokazati da nisam takva kukavica.
Danas si mi ti za to dao snage, gospodine Bernarde, za mene si bio sto su za najkukavnije od
mucenika bili poganski carevi. Dao si mi hrabrosti da ispovjedim ono u sto sam svom dusom
svojom vjerovao, premda se moje tijelo povuklo. Ali ne primoravaj me na preveliku hrabrost, veu
nego sto ovo moje smrtno truplo moze podnijeti. Ne, nemoj me muciti. Rei u sve sto ti budes
htio, bolje je odmah na lomacu, umres ugusen prije nego te spale. Muke kao Dolcinove, to nemoj.
Ti hoes les, a da bi ga dobio, treba da ja na sebe primim krivnju za druge leseve. Lesom u postati
uskoro, u svakom slucaju. Stoga, dat u ti sto trazis.
Adelma iz Otranta ubio sam iz zavisti sto je tako mlad i sto se tako sjajno poigrava cudovistima
slicnima meni, koji sam star, debeo, nizak i neznalica. Venancija iz Salvemeca sam ubio jer je bio
odvise ucen i jer je citao knjige koje ja nisam razumio. Berengara iz Arundela sam ubio iz mrznje
prema njegovoj knjiznici, ja koji sam se teologijom bavio tako sto sam batinao pretile zupnike.
Severina iz Svetog Emerika sam ubio... zasto? Zato sto je skupljao biljke, ja koji sam bio na brdu
Rebellu gdje smo biljke jeli ne pitajui se o njihovim svojstvima. Uistinu, mogao bih ubijati i druge,
ukljucujui i nasega Opata: uz papu i uz carstvo, on uvijek spada me u moje neprijatelje i
oduvijek sam ga mrzio, cak i kad me hranio, jer sam ja hranio njega. Je li ti dosta? Ah, nije, zelis
saznati i kako sam poubijao sve te ljude... Pa, ubijao sam ih-da vidimo... Zazivajui sile paklene, uz
pomo tisue legija koje su mi dali da im zapovijedam putem umijea u kojemu me poucio
Salvatore-Da biste nekoga ubili, nije ga prijeko potrebno pogoditi, vrag to ucim umjesto vas, ako
mu znate zapovijedati.«
Gledao je nazocne ortacki im se smijui. No to je sad ve bio smijeh bezumnika, iako je, na sto me
poslije upozorio Vilim, taj smogao dovoljno ostroumlja da za sobom u propast povuce Salvatorea,
da bi se osvetio sto ga je potkazao.
»A kako si zapovijedao vragu?« nasrtao je Bernard, koji je to buncanje primao kao pravovaljano
priznanje.
»Znas i ti kako, nitko ne opi toliko godina s onima koji su vragom opsjednuti a da ne stekne
njihove obicaje! I ti to znas, gulikozo apostola! Uzmes crnu macku, zar ne, koja nema nijednu
bijelu dlaku (a ti to znas) i svezes joj sve cetiri sape, zatim je u pono odneses na raskrizje i onda
glasno viknes: o, veliki Luciferu, care pakleni, ja te uzimam i uvodim te u tijelo neprijatelja svojeg,
kao sto sada kao uznika drzim ovu macku, a ako mojeg neprijatelja otjeras u smrt, sutradan, u
pono, na ovom istom mjestu, ja u ti zrtvovati ovu macku, a ti es uciniti sto ti zapovijedam
carobnim moima koje ja sada zazivam po tajnoj knjizi svetog Ciprijana, u ime svih voda najveih
legija paklenih, Adramelka, Alstora i Azazela, koje ja sada molim, zajedno sa svom braom njiho-
vom...« Usnice su mu titrale, oci kao da su mu ispale iz ocnih supljina, i on poce moliti -- ili bolje,
cinilo se da moli, ali je zaklinjao sve avole paklenskih legija... »Abigor, pecca pro nobis... Amon,
miserere nobis... Samael, libera nos a bono... Belial eleyson... Focalor, in corruptionem meam intende...
Haborjm, damnamus dominum... Zaebos, anum meum aperies... Leonardo, asperge me spermate tuo et
inquinabor...«
»Dosta, dosta!«, derali su se prisutni krizajui se i uzvikujui: »Oh, Gospodine, oprosti nam!«
Opskrbnik je sada sutio. Posto je izustio imena svih tih avola, pade licem prema zemlji, a niz
bradu mu je curila bjelicasta slina, usta su mu bila nakreveljena i zubi su mu skrgutali. Premda
smalaksale od okova, njegove su se ruke grcevito sirile i stiskale, a noge se ritale i poskakivale.
Opazivsi da se ja tresem od groze, Vilim mi polozi ruku na glavu te me uhvati za siju da bi me
smirio: »Zapamti«, rece mi, »na mukama ili pod prijetnjom da e na muke covjek kaze ne samo
ono sto je ucinio, nego i sto je htio uciniti, iako to ni sam nije znao. Remizo sada svim srcem zeli
smrt.«
Strijelci odvedose opskrbnika koji se jos previjao u grcevima. Bernard pokupi svoje papire. Zatim
pogledom prikova nazocne, smuene i nepomicne.
»Saslusanje je zavrseno. Okrivljeni je priznao i bit e odveden u Avignon, gdje e se odrzati
konacni postupak, u svrhu pomne zastite i pravde, i bit e spaljen tek nakon tog redovitog
postupka. On Afi. Abbone, vise ne pripada, a ne pripada ni meni, koji sam bio tek ponizno oru e
u rukama istine. Oru e pravde je na drugome mjestu pastiri su obavili svoju duznost, sad je na
psima da zarazenu ovcu odvoje od stada i vatrom je prociste. Okoncala su se ta bijedna zbivanja u
kojima se ovaj covjek ukaljao tolikim jezivim zlocinima.
Neka opatija odsad zivi u miru. Ali svijet...«, i tu povisi glas te se obrati skupini izaslanika, »svijet
jos nije nasao mir, svijet razdire hereza kojoj su stjecista cak i odaje carskih dvorova! Neka moja
braa upamte ovo: cingulum diaboli veze opake sljedbenike Dolcinove i cijenjene ucitelje s kapitula
u Perugi. Ne zaboravimo da se trabunjanje onog bijednika sto smo ga netom izrucili pravdi ne
razlikuje od trabunjanja doktora koji se goste za trpezom izopenog Nijemca u Bavarskoj. Izvor su
heretickih gadarija mnoge propovijedi, koje su vrlo cijenjene, a jos su nekaznjene. Tegobnu muku
prolazi i ponizno svoj kriz nosi onaj kojega je, kao sto je mene gresnika, Bog pozvao da pronalazi
herezu i razmetne joj zmijsko leglo gdjegod ono bilo. No obavljajui tu svetu zadau, naucite da
nije heretik samo onaj tko se heretikom iskazuje otvoreno. Do pristasa hereze moze nas dovesti pet
vrsta tragova: prvo, oni koji ih kradom posjeuju dok su u zatvoru; drugo, oni koji ih zale sto su
uhieni, a u zivotu su im bili prisni prijatelji (tesko, naime, da za heretikovu djelatnost ne dozna
tko se s njim druzi); tree, oni koji tvrde da su heretici nepravedno osu eni, cak i kad se dokaze
njihova krivnja; cetvrto, oni koji krivo gledaju i grde one koji progone heretike i protiv njih
uspjesno propovijedaju, sto se moze zakljuciti po njihovim ocima, nosu, izrazu koji nastoje prikriti,
cime pokazuju da mrze one na koje su ogorceni, a vole one kojih nesreu toliko oplakuju. Peti je
znak, napokon, to sto se skupljaju sazezene kosti spaljenih heretika, koje zatim postaju predmetom
obozavanja... Ali ja visoku vrijednost pridajem i sestom znaku, pa javnim prijateljima heretika
smatrani one koji pisu knjige (iako one pravu vjeru ne vrije aju otvoreno) iz kojih heretici izvlace
premise za svoje opake silogizme.«
Dok je to govorio, gledao je Ubertina. Cijelo francusko izaslanstvo vrlo dobro shvati na sto
Bernard cilja. Sad je ve promasenost susreta bila potpuna, nitko se vise nee usuditi da nastavi
jutrosnju raspravu, svjestan da e se svaka rijec slusati s pomislju na te zadnje zalosne doga aje.
Ako je papa Bernarda poslao kako bi sprijecio da se izravna spor izme u dviju strana, u tome je i
uspio.

Vecernja
Gdje se Ubertino dade u bijeg, Benno se pocne pridrzavati zakona, a Vilim razmatra o raznim oblicima
pohote na koje je taj dan naisao.
Dok se skup polako razilazilo iz kapitulske dvorane, Mihovil pri e Vilimu, a zatim im se obojici
prikljuci Ubertino. Svi zajedno izi osmo na zrak te zastadosmo da popricamo u klostru, zastieni
maglom koja se nije dizala, nego je, stovise, od mraka postala jos gusom.
»Mislim da ovome sto se dogodilo ne treba komentara«, rece Vilim. »Bernard nam je nanio poraz.
Ne pitajte me je li onaj blesavi dolcinovac zaista kriv za sve te zlocine. Koliko ja mogu razabrati,
nije, bez daljnjega. Cinjenica je da se mi nismo makli s mjesta. Ivan hoe da u Avignon do es sam,
Mihovile, a ovaj ti susret nije pribavio jamstva koja smo trazili. Stovise, prikazao ti je kako e ondje
svaku tvoju rijec moi izokrenuti. Iz toga, cini mi se, slijedi da ne treba da ti tamo ides.«
Mihovil odmahnu glavom: »A ja u ipak otii. Neu razdora. Ti si Vilime, danas jasno govorio i
rekao sto bi htio. Pa dobro, to nije ono sto ja hou, i vidim da su carski teolozi odluke kapitula u
Perugi upotrijebili mimo nasih nakana. Ja hou da papa prihvati franjevacki red s njegovim
idealima siromastva. I papa e morati shvatiti da red moze privui svoje hereticke ogranke jedino
ako sam na sebe primjeni ideal siromastva. Ja ne mislim na narodnu skupstinu ni na
me unarodno pravo. Ja moram sprijeciti da se red rasprsi na mnostvo fratria. Otii u u Avignon
i, bude li potrebno, izrazit u Ivanu svoju Pokornost. Popustit u u svemu osim u nacelu
siromastva.«
Umijesa se Ubertino: »Znas li da stavljas zivot na kocku?«
»I tako budi«, odgovori Mihovil, »bolje to, nego da na kocku stavljam dusu.«
Zivot je doista i stavio na kocku, a ako je Ivan bio u pravu (u sto jos ne vjerujem), izgubio je i dusu.
Kao sto sad ve svi znaju, Mihovil je k papi otisao onaj tjedan koji je slijedio za doga ajima o
kojima propovijedam. Cetiri mu je mjeseca odolijevao, sve dok u travnju idue godine Ivan ne
sazva skupstinu kardinala na kojoj ga pocasti nazivima kao sto su lu ak, drznik, tvrdoglavac,
tiranin, pobornik hereze, zmija koju Crkva u njedrima hrani. Valja se upitati nije li tada, sa svojeg
stanovista, Ivan imao pravo, jer se za ta cetiri mjeseca Mihovil sprijateljio s prijateljem mojega
ucitelja, s drugim Vilimom, Williamom Occamom, te je prigrlio njegove ideje -- vrlo slicne, samo
jos odrjesitije od ideja koje su bile zajednicke mojem ucitelju i Marsiliju i koje je toga jutra Vilim
izlozio. Zivot je tim otpadnicima u Avignonu visio o koncu, pa se krajem svibnja Mihovil, William
Occam, Bonagrazia iz Bergama, Francesco d'Ascoli i Henri iz Talheima dadose u bijeg, a papini su
ih ljudi proganjali u Nici, u Toulonu, u Marseilleu i u Aigues Mortes, kamo za njima stize kardinal
Pierre de Arrablav, ali ne uspjede savladati njihov otpor, njihovu mrznju prema papi, njihov strah.
U lipnju dospjese u Pisu, gdje im carevi ljudi priredise slavan docek, a iduih e mjeseci Mihovil
javno optuziti Ivana. No sad je ve bilo prekasno. Careva je srea bila na zalazu, a Ivan je u
Avignonu kovao spletku kojom e maloj brai dati novog poglavara, da bi u tome na kraju
izvojstio pobjedu. Bolje bi za Mihovila bilo da je toga dana odlucio ne otii papi, jer bi na taj nacin
bio mogao izbliza rukovoditi otporom male brae, a da ne izgubi toliko mjeseci prepustivsi se na
milost i nemilost svojem neprijatelju i tako oslabivsi svoj polozaj... No mozda je tako odredio
Svemogui -- i sad vise ne znam tko je od svih njih bio u pravu. Nakon tolikih godina ugasi se i
plamen strasti, a s njim i ono za sto se mislilo da je svjetlo istine. Tko je od nas jos kadar rei je li u
pravu bio Hektor ili Ahileji Agamemnon ili Prijam, kad su se onomad otimali oko ljepote jedne
zene sto je sad prah praha?
Gubim se u sjetnim mislima sto me udaljuju od mojeg predmeta. Duznost mi je, me utim, da
ispripovjedim kraj tog tuznog razgovora. Mihovil je bio odlucio i nije vise bilo nacina da ga itko
odgovori. Samo se sad nametalo drugo pitanje, i Vilim ga bez okolisanja izlozi-ni sam Ubertino
vise nije na sigurnome. Rijeci sto mu ih je uputi" Bernard, mrznja s kojom sad na njega gleda papa,
cinjenica da Ubertino, za razliku od Mihovila koji jos uvijek predstavlja silu s kojoi" treba
pregovarati, stoji sam za sebe...
»Ivan hoe da Mihovil po e na dvor, a Ubertino u pakao. Koliko poznajem Bernarda, do
sutrasnjeg e dana, a to e mu olaksati magla, Ubertino biti ubijen. A ako se netko bude pitao tko
ga je ubio, za opatiju e to biti jedno ubojstvo vise, pa e se kazati da su to uradili avoli koje je
svojim crnim mackama dozvao Remigio ili kakav preostali dolcinovac koji se jos sulja me u ovim
zidinama...«
Ubertino se zabrinu: »I sto u sad?«, zapita.
»Sad«, rece Vilim, »idi i razgovaraj s Opatom. Zatrazi konja, zalihu hrane i pismo za koju udaljenu
opatiju, s onu stranu Alpa. Iskoristi maglu i mrak i smjesta otputuj.«
»Pa zar strijelci vise ne nadziru vrata?«
»Opatija ima drugih izlaza za koje Opat zna. Dosta je da te na nekom od donjih zavoja doceka
sluga s konjem, pa kad iza es kroz neki prolaz u utvrdi, treba samo da prije es komad puta kroz
sumu. To moras uciniti odmah, prije nego sto se Bernard otrijezni nakon pobjednickog slavlja. Ja
se moram pozabaviti necim drugim. Imao sam dva zadatka od kojih je jedan propao, neka bar ne
propadne i drugi. Hou da se dokopam jedne knjige i jednog covjeka. Krene li sve kako treba, ti
es odavde nestati prije negoli te ja ponovno potrazim. Zbogom, dakle.« Rasiri ruke. Ganut,
Ubertino ga cvrsto zagrli: »Zbogom, Vilime. Ludi i bezobrazni Englezu, imas veliko srce. Hoemo
li se ikada opet vidjeti?«
»Vidjet emo se«, umiri ga Vilim, »dat e Bog.«
Ali Bog ne dade. Kao sto ve rekoh, dvije godine poslije, Ubertina na ose umorena na zagonetan
nacin. Tezak je i pustolovan bio zivot tog ratobornog i vatrenog covjeka. Mozda nije bio svetac, ali
se nadam da je Bog nagradio njegovo celicno uvjerenje da to jest. Sto sam stariji, sve se vise
predajem volji Bozjoj i sve manje cijenim pamet sto noe da dozna i volju sto hoe da djeluje, i kao
jedini uvjet spasa priznajem vjeru, koja zna strpljivo cekati i ne pitati odvise. A Ubertino je
zasigurno svom snagom vjerovao u krv i u mucenicku smrt naseg raspetog Gospodina.
Mozda sam na to mislio i tada, a misticni starac to opazi, ili pogodi da u jednog dana na to
misliti. Blago mi se nasmijesi i zagrli, ali bez onog zara kojim me proslih dana znao kadsto
obuhvatiti. Zagrli me kao sto djed grli unuka, a ja mu u istome duhu uzvratih zagrljaj. Zatim se
zajedno s Mihovilom udalji da potrazi Opata.
»A sad?«, upitah Vilima.
»A sad se vratimo svojim zlocinima.«
»Ucitelju«, rekoh, »danas su se odigrali za krsanski svijet vrlo krupni doga aji, i vas je zadatak
propao. Pa ipak, vas kao da vise zanima rjesenje te zagonetke nego sukob izme u pape i cara.«
»Lu aci i djeca uvijek govore istinu, Adsone. Valjda je to zato sto je moj prijatelj Marsilije bolji od
mene kao carski savjetnik, ali sam ja bolji kao inkvizitor. Bolji cak od Bernarda Guija Boze mi
prosti. Zbog toga sto Bernarda ne zanima da otkrije krivce, nego da spali okrivljenje Meni je,
naprotiv, najvea slast razmotavati zapetljano klupko. A valjda i zato sto me, u trenutku kad kao
mislilac sumnjam da u svijetu postoji red, tjesi sto otkrivam da postoji ako ne bas red, a ono bar
skup veza medu djeliima onoga sto se u svijetu zbiva. I napokon, ima vjerojatno jos jedan razlog,
a to je sto su u toj prici posrijedi mozda vee i vaznije stvari od bitke izme u Ivana i Ludviga...«
»Ali tu nema niceg osim kra a i osveta me u nevaljalim redovnicima!«, kliknuh u nevjerici.
»Sve se vrti oko zabranjene knjige, Adsone, oko zabranjene knjige«, odgovori Vilim.
Redovnici su ve odlazili na veceru. Kad obrok prije e polovicu, Mihovil uz Cesene sjede do nas
kako bi nas obavijestio da je Ubertino otputovao. Vilimu se ote uzdah olaksanja.
Po zavrsetku vecere zaobi osmo Opata koji je razgovarao s Ber nardom te prona osmo Benna,
koji nam se ovlas osmjehnu i pokusa se probiti do vrata. Vilim ga dostignu i prisili da s nama
pode u kut u kuhinji.
»Benno«, upita ga Vilim, »gdje je knjiga?«
»Koja knjiga?«
»Benno, ni ti ni ja nismo budale. Govorim o knjizi koju smo danas trazili kod Severina, a koju ja
nisam prepoznao, ali si je ti zato i te kako prepoznao i po nju se vratio...«
»Zasto mislite da sam je ja uzeo?«
»Mislim, a mislis i ti. Gdje je?«
»Ne mogu vam rei.«
»Benno, ako mi ne kazes, o tome u razgovarati s Opatom.«
»Ne mogu vam rei po Opatovu nalogu«, rece Benno s kreposnim izrazom lica. »Danas, nakon sto
smo se vidjeli, dogodilo se nesto sto treba da znate. Poslije Berengarove smrti nedostajao je
pomoni knjiznicara. Danas popodne Malahija mi je predlozio da zauzmem i njegovo mjesto. Bas
prije pola sata Opat je dao svoj pristanak, pa u d sutra ujutro, kako se nadam, biti upuen u tajne
knjiznice. Istina je, jutros sam uzeo knjigu i sakrio je u slamarici u svojoj eliji a da je nisam ni
pogledao, jer sam znao da me Malahija motri. A onda mi je Malahija predlozio ono sto sam vam
rekao. Tada sam ucinio ono sto mora uciniti knjiznicarov pomonik: predao sam mu knjigu.« Ne
mogoh se suspregnuti, nego gnjevno planuh: »Ali jucer, prekjucer si ti, Benno... vi ste govorili
kako vas mori zelja za spoznajom, kako vise ne zelite da knjiznica skriva tajne, kako uceniku treba
da bude pristupacno znanje...«
Benno je sutio i crvenio se, ali me Vilim zaustavi: »Adsone, Benno je prije nekoliko sati presao na
drugu stranu. Sada je on cuvar tih tajni koje je htio doznati, i dok ih bude cuvao, imat e vremena
koliko bude htio da ih dozna.«
»A ostali?«, upitah. »Benno je govorio u ime svih ucenjaka!« »Prije«, rece Vilim. Pa me odvuce
odatle i prepusti Benna njegovoj smetenosti. »Benno je«, rece mi zatim Vilim, »zrtva strasne
pohote, ali drugacije od Berengarove i od opskrbnikove. Kao mnogi drugi znanstvenici, on pati od
pohote prema znanju. Prema znanju kao takvom. Kako je s jedne strane iz njega bio iskljucen, htio
je njime zavladati. Sad je i zavladao. Malahija je poznavao svojeg covjeka, pa se posluzio najboljim
sredstvom da do e do knjige i Bennu zacepi usta. Upitat es me koja je svrha od nadzora nad
tolikom zalihom znanja, ako se odbija da se to znanje stavi na raspolaganje svima ostalima. No
upravo sam zbog toga govorio o pohoti. Nije bila pohota ze za znanjem u Rogera Bacona, koji je
znanost htio upotrijebiti da bi usreio narod Bozji, pa stoga nije trazio znanje radi znanja. Bennova
je ze tek neznatna znatizelja, oholost uma, samo jedan od nacina na koji redovnik Preobrazava i
smiruje prohtjeve svoje puti, ili zar koji nekog drugog luka da postane ratnikom u sluzbi vjere ili
hereze. Pohota puti nije jedina koja postoji. Pohota goni i Bernarda Guija, poremeena pohota
prema pravdi sto se poistovjeuje s pohotom prema vlasti. Pohota preema bogatstvu vodi naseg
presvetog, a vise ne i rimskog, papu. Pohota za svjedocanstvom, za preobrazbom, za pokorom i za
smru tjerala je opskrbnika dok je bio mlad. A Bennova pohota je pohota prema zenama. Kao sve
pohote, kao Onanova pohota, sto ga je navela da po zemlji prosipa svoje sjeme, to je jalova pohota
koja nema nikakve veze s ljubavlju, cak ni s putenom...«
»Znam«, promrsih protiv volje. Vilim se napravi da nije cuo. doda kao da nastavlja: »Prava ljubav
znaci htjeti dobro voljenome.«
»A da Benno mozda ne zeli dobro svojim knjigama (jer sad su i njegove) pa misli da je za njegovo
dobro ako ostanu daleko od grabezljivih ruku?«
»Za knjigu je dobro ako je citaju. Knjiga se sastoji od znakova koji govore o drugim znakovima,
koji pak govore o stvarima. Ukoliko nema oka daje cita, knjiga sadrzi znakove koji ne proizvode
pojmove, pa je prema tome nijema. Ova je knjiznica mozda nastala da bi spasila knjige sto se u njoj
nalaze, ali sada zivi da bi ih ukopala. Zato se pretvorila u izvor bezboznistva. Opskrbnik je rekao
da je izdao. Isto je ucinio i Benno. Izdao je. Oh, kakav ruzan dan, dobri moj Adsone! Pun krvi i
nesree. Za danas mi je svega dosta. Po imo i mi na povecerje, a onda na spavanje.«
Izasavsi iz kuhinje sretosmo Avmara. Upita nas je li istina ono sto se govorka, da je Malahija
Benna predlozio kao svojeg pomonika. Nije nam preostajalo nego da potvrdimo.
»Taj je Malahija danas izveo krasnih stvari«, rece Avmaro uz svoj uobicajeni smijesak pun poruge
i pomirljivosti. »Da je pravde, vrag bi noas morao doi po njega.«
Povecerje
Gdje se slusa propovijed o dolasku Antikrista, a Adson otkrije mo vlastitih imena.
Vecernja je odrzana u zbrci, jos za vrijeme opskrbnikova preslusavanja, pa su radoznali iskusenici
bjezali od svojeg ucitelja da bi kroz prozore i pukotine pratili sto se doga a u kapitulskoj dvorani.
Sad je cijela redovnicka obitelj imala moliti za dobru dusu Severinovu. Mislilo se da e se Opat
svima obratiti, pa su se pitali sto e kazati. Me utim, nakon uvrijezene homilije svetoga Grgura,
responzorija i triju propisanih psalama, Opat se pojavi na propovjedaonici, ali rece samo da e te
veceri sutjeti. Previse je nevolja pogodilo opatiju, rece, a da bi njihov zajednicki otac prozborio
rijecima prijekora i opomene. Treba da se svi podvrgnu strogom ispitu savjesti. No budui da
netko mora govoriti, predlaze da opomenu uputi netko tko je, stariji od svih i blizu smrti,
najmanje umijesan u zemaljske strasti sto su prouzrocile toliko zala. Po pravu dobi, rijec bi morala
pripasti Alinardu iz Grottaferrate, ali svi znaju da je zdravlje casnog subrata njezno i krhko. Od-
mah iza Alinarda, u redu sto ga je uspostavio neumoljiv tok vremena, dolazi Jorge. Njemu Opat
daje rijec.
Zacusmo kako sa strane na kojoj su obicno sjedili Avmaro i ostali Talijani dopire zamor.
Pretpostavih da je Opat propovijed povjerio Jorgeu ne upitavsi Alinarda slaze li se. Moj mi ucitelj
potiho objasni da je Opatova odluka da ne govori bila vrlo mudra, jer bi Bernard i nazocni
Avignonci, sto god on rekao, mjerili svaku njegovu rijec. Atari e se Jorge naprotiv ograniciti na
neko od svojih misticnih prorocanstava, kojima Avignonci nee pripisati veliku tezinu. »To ne
vrijedi za mene«, dometnu Vilim, »jer ne vjerujem da je Jorge prihvatio, a mozda i zahtijevao da
govori bez posve odre enog cilja.«
Jorge se pope na propovjedaonicu uz pomo nekoga tko ga je pridrzavao. Lice mu je obasjavalo
tronozni svijenjak, jedini koji je osvjetljivao la u. Odsjaj plamena isticao je tamu sto je pocivala na
njegovim ocima, nalik na dvije crne rupe.
»Predraga brao«, poce on, »i svi vi, mili nam gosti, budete li htjeli saslusati ovoga jednog starca...
Cetiri smrti sto su ucvilile nasu opatiju -- da i ne govorim o grijesima, davnim i nedavnim,
najzlosretnijih me u zivima -- ne valja, kao sto znate, smatrati neizbjeznim djelom prirode, sto u
neumoljivom svojem hodu ravna nasim zemaljskim vijekom, od kolijevke pa do groba. Svi ete vi
mozda misliti da ova zalosna zgoda, koliko vas god potresla, ne dira u vasu dusu, jer ste svi osim
jednoga nevini, pa kad taj jedan bude kaznjen, i dalje ete, dakako, oplakivati pokojnike sto su nas
napustili, ali se vi pred Bozjim sudom neete morati braniti ni od kakve optuzbe sto bi vas teretila.
Tako vi mislite. Bezumnici!« povika strasnim glasom. »Bezumnici i drznici! Tko je ubio, pred
Bogom e nositi breme svojih grijeha, ali samo zato sto je pristao da bude posrednikom ostvarenju
Bozje naredbe. Kao sto je trebalo da netko izda Isusa da bi se ispunila tajna iskupljenja, a ipak je
Gospodin na vjecne muke i sramotu osudio onoga tko ga izdade, tako je i ovdje ovih dana netko
zgrijesio i pronio smrt i nesreu, ali ja vam kazem da je tu nesreu, ako ve ne htio, a ono dopustio
Bog da bi unizio nasu bahatost!«
Umuknu i praznim pogledom zaokruzi po turobnome skupu, kao da mu okom moze opaziti
znake uzbu enja, dok se zapravo njegovo uho nasla ivalo utucenom sutnjom sto je tim skupom
zavladala.
»U ovoj druzbi«, nastavi, »odavno se ugnijezdila guja oholosti. Ali kakve oholosti? Oholosti zbog
vlasti u samostanu odijeljenu od svijeta? Jamacno ne. Oholosti zbog bogatstva? Brao moja, prije
negoli su poznatim svijetom stale odzvanjati duge raspre oko siromastva i posjeda, jos od
vremena utemeljitelja svojeg, i kad smo imali sve, niti nismo imali nista, jer jedino je nase blago
bilo da postujemo pravila, molitvu i rad. No nas rad, rad nasega reda, a poglavito rad ovog
samostana, obuhvaa -- to mu je pace srz -- proucavanje i pohranu znanja. Kazem pohranu, a ne
istrazivanje, jer znacajka je znanja, srz Bozje tvorevine, da bude potpuno i odre eno od iskona, u
savrsenosti rijeci sto se samoj sebi iskazuje. Kazem pohranu, a ne istrazivanje, jer je znacajka
znanja, kao ljudske tvorevine, sto se odre uje i dopunjuje kroz stoljea, od propovijedanja proroka
do tumacenja crkvenih otaca. Nema napretka, nema prekretnickih doba u povijesti znanja nego u
najbolju ruku nespretnog i velicanstvenog ponavljanja i sazimanja pregleda. Ljudska se povijest u
nezaustavljivom gibanju odvija od ostanka, preko iskupljenja, sve do povratka pobjedonosnoga
Krista, koji e doi na oblaku da sudi zivima i mrtvima, ali Bozje i ljudsko apje ne slijedi taj tok:
postojano kano stijena sto se ne da srusiti, ono nam omoguuje da smjerno i pozorno slusajui
njegov glas pratimo i proricemo taj put, ali ga taj tok ne moze okrznuti. Ja sam onaj koji jesam, rece
Bog Zidova. Ja sam put, istina i zivot, rece Nas Gospodin, i evo, znanje nije nista drugo do
zacu eno objasnjavanje tih dviju istina. Sve sto je receno vise od toga izgovorili su proroci,
evan elisti, oci i doktori, da bi te dvije izreke postale razumljivijima. A gdjekad vam je kakvo
umjesno objasnjenje znalo stii i od pogana koji za njih nisu znali, pa je njihove rijeci usvojila
krsanska predaja. No osim toga nema se vise sto rei. Treba meditirati, tumaciti, cuvati. To je bila
i morala bi biti duznost ove nase opatije i njezine divne knjiznice, to i nista drugo. Prica se daje
neki istocnjacki kalif zapalio knjiznicu u glasovitu, slavnu i oholu gradu i da je, dok su gorjele
tisue svezaka, rekao kako oni mogu i moraju nestati jer ili ponavljaju ono sto ve kaze Kuran, pa
su prema tome beskorisni, ili protuslove toj nevjernicima svetoj knjizi, i zato su stetni. Crkveni
doktori, kao ni mi, nisu tako sudili. Sve sto zvuci kao objasnjenje i tumacenje Svetog pisma valja
sacuvati, jer uveava slavu Bozjih spisa. Nista sto mu proturjeci ne smije se unistiti, jer samo ako
to sacuvamo, moi e mu proturjeciti oni koji budu mogli i kojima to bude zadaa, na nacin i u
vrijeme kad Gospodin htjedne. Otud odgovornost naseg reda kroz stoljea, a breme nase opatije
danas: ponosni na istinu koju objavljujemo, smjerni i smotreni cuvari rijeci koje su istini
neprijateljice, a njima neukaljani. Kakav je, Pak, brao moja, grijeh oholosti sto moze uvesti u
napast redovnika koji se bavi znanosu? Grijeh da svoj posao ne shvati kao pohranjivale, nego kao
istrazivanje u nastojanju da se prona e neka vijest koja ljudskome rodu jos nije dana, kao da
zadnja istina ve nije odjeknula rijecima zadnjeg an ela sto u zadnjoj knjizi Svetog pisma
progovara: Ja svakomu koji cuje prorocanske rijeci ove knjige izjavljujem: Tko komu sto nadoda,
Bog e mu dodati zla opisana u ovoj knjizi: a ako sto oduzme od rijeci ove prorocke knjige, Bog e
mu oduzeti njegovo pravo na stablo zivota i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi. Eto... ne cini li
vam se, nesretna moja brao, da se u tim rijecima krije upravo ono sto se netom dogodilo me u
ovim zidinama, i da ono sto se dogodilo me u ovim zidinama krije upravo ono sto se zbiva u
stoljeu u kojem zivimo, sto se rijecima i djelom, u gradovima i u dvorcima, na oholim
sveucilistima i u stolnim crkvama svom silom upinje da izna e nove dodatke rijecima istine,
izokreui smisao za onu istinu koja je ve bogata svim napomenama i sholijama, a kojoj je
potrebna jedino neustrasiva obrana, a ne glupo umnozavanje? To je oholost sto se legla i jos se leze
po ovim zidinama. A ja kazem svakome tko se mucio i tko se muci da slomi pecate knjiga koje mu
nisu namijenjene, da je to oholost koju je Gospodin htio kazniti i koju e i dalje kaznjavati ako ne
jenja i ako se ne ponizi, jer Gospodinu nije tesko, otkad je svijeta i vijeka, zbog nase slabosti, nai
nacina da se osveti.«
»Jesi li cuo, Adsone?« prosapta mi Vilim. »Stari zna vise nego sto kaze. Imao on u ovoj prici svoje
prste ili nemao, on zna i osjea da se u opatiju mir nee vratiti ako znatizeljni redovnici nastave
skvrniti knjiznicu.«
Nakon duge stanke, Jorge ponovno stade govoriti.
»Ali tko je, napokon, sam znamen te oholosti, koga to oholi predstavljaju i ciji su glasnici, ortaci i
stjegonose? Tko je uistinu djelovao i mozda djeluje me u ovim zidinama i time nas upozorio da
vremena dospijevaju -- a i utjesio nas, jer ako se blizi cas, patnje e zacijelo biti neizdrzljive, ali ne
i beskonacne u vremenu, budui da se tok ovoga svijeta primice kraju? Oh, vi ste vrlo dobro
razumjeli, ali se strasite izustiti to ime, jer je to i vase ime pa ga se bojite, ali ako se bojite vi, ja se
neu bojati, nego u gromko viknuti to ime da vam se utroba zgrci od zebnje i da vam zubi
zacvokou dok vam jezik ne pregrizu, i krv vam se sledi u zilama i oci vam zamraci... To je gnusna
zvijer, to je Antikrist!«
Napravi jos jednu vrlo dugu stanku. Nazocni su bili kao mrtvi. Jedino sto je u crkvi odavalo znake
zivota bio je plamen tronoznog svijenjaka, ali se cinilo da su se cak i sjene sto ih je stvarao na zidu
ukocile od uzasa. Jedini jedva cujni sum bilo je Jorgeovo dahtanje dok je s cela brisao znoj. Zatim
Jorge nastavi.
»Zar ete mi mozda rei: ne, on jos nije dosao, gdje su znaci njegova dolaska? Ludov je tko to
rekne! Pa nisu li nam pred ocima, dan za danom, u velikom amfiteatru svijeta i u umanjenoj slici
opatije katastrofe koje su njegovi poznanici? Receno je da e na zapadu, kad trenutak bude blizu,
ustati stran kralj, vladar koji e se sluziti groznim prijevarama, bezboznik, ubojica, prijetvorica,
gramzivac za zlatom- podmuklica, zlikovac, neprijatelj i progonitelj vjernika, a u njegovo se doba
nee mariti za srebro, nego e na cijeni biti samo zlato! Zato je dobro da vi sto me slusate sad na
brzinu racunate ne biste li doznali lici li taj o kojem vam govorim papi, ili caru, ili francuskome
kralju, ili komu vam drago, da biste mogli kazati: on je moj neprijatelj, a ja sam na pravoj strani!
Ali nisam tako bezazlen da bih vam naznacio jednoga covjeka. Kad Antikrist dolazi, dolazi u
svima i za sve, i svatko je dio njega. Bit e u razbojnickim druzinama sto e pljackati gradove i
pokrajine, bit e u nepredvi enim znacima s neba na kojem e se iznenada pojaviti duge, rogovi i
oganj, i cut e se tutnjava, i more e uzavreti. Reklo se da e ljudi i zvijeri ra ati zmajeve, ali se
htjelo rei Ja e se u srcima zaceti mrznja i nesloga, ne osvrite se da biste ugledali zivotinje s
minijatura sto vas zabavljaju na pergamentima! Reklo se da e netom udane mladice ra ati djecu
ve kadru da razgovijetno govore, koja e prenijeti najavu da su vremena sazrela i zahtijevat e da
ih ubiju. Ali ne trazite po selima u dolini, odvise ucena djeca ve su poubijana medu ovim
zidinama! Kao i djeca u prorocanstvu, izgledala su kao ve sijedi ljudi, i kao u prorocanstvu bila
su cetveronozna, i sablasti, i zameci koji bi u majcinoj utrobi imali proricati i izgovarati carobne
rijeci. Sve je to zapisano, znate li? Zapisano je da e biti mnogo nemira me u stalezima, me u
narodima, u crkvama, da e ustati opaki pastiri, pokvarenjaci, prezrivci, lakomci, zeljni uzitka,
ljubitelji probitka, isprazni govornici, hvastavci, oholi, prozdrljiva, bahati, ogrezli u pozudi,
slavohlepni, neprijatelji evan elja, spremni da prezru uska vrata, da se odreknu istinite rijeci, a
svaka e im staza milosr a biti mrska, za svoje se grijehe nee kajati, pa e stoga sred naroda siriti
nevjericu, bratsku mrznju, zlou, okrutnost, zavist, ravnodusnost, lupestinu, pijanstvo,
neumjerenost, razvrat, puteno uzivanje, bludnicenje i sve ostale poroke. Posustat e tuga, poniz-
nost, ljubav prema miru, siromastvo, suut, sposobnost da se place... hajdete, zar se ne
prepoznajete, svi vi ovdje nazocni, redovnici ove opatije i vi, monici sto ste dosli izvana?«
Za vrijeme predaha koji je slijedio zacu se suskanje. To se kardinal Bertrand vrpoljio na svojem
sjedistu. U biti, pomislih, Jorge je vjest kao velik propovjednik, jer sibajui svoju subrau ne stedi
ni posjetile. I bio bih dao ne znam sto da saznam sto u tom trenutku prolazi kroz glavu Bertrandu
ili debelim Avignoncima.
»I bas e u tom casu, a to je ovaj sada«, zagrmi Jorge, »Antikrist Ostvariti svoje bogohulno prisue,
ta opica sto zudi da oponasa Gospodina. U to e vrijeme (a to je ovo nase) nastati prevrat u
kraljevstvima, harat e oskudica i bijeda, i ljetine e propadati i zime e biti neobicno ostre. A djeca
toga vremena (a to je ovo samo vise nee imati nikoga da upravlja njihovim dobrima i da u njihovi
spremnicima cuva hranu, i zlostavljat e ih na trznicama. Blago onima koji vise ne budu zivjeli ili
onima koji uspiju prezivjeti! Onda e stii sin vjecnog prokletstva, protivnik sto se sam velica i
nadimlje kitei se svim krepostima da bi cijelu zemlju obmanuo i pravedno nadvladao. Sirija e
slomljena svoju djecu oplakivati. Kilikija e uzdignuti glavu sve dok se ne pojavi onaj tko je
pozvan da joj sudi. Babilonska ki ustat e s prijestolja svojega sjaja da se napije iz pehara gorcine.
Kapadocija, Licija i Likaonija pognut e leda, jer e vlastitom pokvarenosu i izopacenosu citave
gomile biti unistene. Barbarski e tabori i borna kola posvuda nicati i zauzimati zemlje. U
Armeniji, u Pontu i u Bitiniji mladii e od maca pogibati, djevojcice e padati u suzanjstvo, sinovi
i keri zivjet e u rodoskrvnju, Pizidija, sto se svojom slavom uznosi, lezat e nicice, mac e
probosti Feniciju, Judeja e se u crno zaviri i svojim glibom za vjecne muke pripraviti. Svagdje e
nastati glad i pustos, Antikrist e osvojiti zapad i unistiti prometne putove, ognjem i macem
bijesno e paliti i zariti: snaga e mu biti psovka, varka e mu ruku voditi, desnicom e donositi
propast, ljevicom mrak. Raspoznavat e se po ovim obiljezjima: glava e mu biti od gorue vatre,
desno oko podliveno krvlju, lijevo oko zeleno kao u macke, a imat e dvije zjenice, i kapci e mu
biti bijeli, donja usnica velika, imat e tanka bedra, krupna stopala, palac spljosten i izduzen!«
»Kao da je naslikao sam sebe«, podsmjehnu se Vilim. Bila je to vrlo bezbozna primjedba, ali mu ja
na njoj u sebi zahvalih, jer mi se kosa dizala na glavi. S mukom se suzdrzah da ne prasnem u
smijeh* ali mi se obrazi napuhase, a kroz zatvorena usta ispustih dah. U tisini koja je slijedila za
starcevim rijecima ta se buka jasno zacu, ali sreom svi pomislise da to netko kaslje, ili place, ili ga
podilaze zmarci, a svi su za to imali dobrih razloga.
»U tom e trenutku«, govorio je Jorge, »sve biti prepusteno samovolji, djeca e dii ruku na
roditelje, zena e raditi muzu o glavi, muz e zenu tuziti sudu, gospodari e neljudski postupati sa
slugama, a sluge e biti neposlusne prema gospodarima, stariji se vise nee postovati, mlaci e
traziti da zapovijedaju, rad e se svima ciniti uzaludnim trudom, svuda e se oriti hvalospjevi
razuzdanosti, poroku, raskalasenoj slobodi ponasanja. A nakon toga, naii e veliki val
obescasenja, preljuba, krivokletstva, protuprirodnih grijeha, a na nebu e se pojaviti letea tijela,
medu dobrim e krsanima iskrsnuti I lazni proroci, lazni apostoli, zavodnici, varalice, vracevi,
oskvrnitelji, krivokletnici i krivotvoritelji, pastiri e se pretvoriti u vukove, sveenici e lagati,
redovnici e hlapiti za svjetovnim stvarima, ubogi nee pritjecati u pomo vodama, silnici e biti
nemilosrdni, pravednici e svjedociti u korist nepravde. Sve e gradove uzdrmati potresi, zahvatiti
e sve krajeve, polja e biti zaga ena, more e izlucivati crnu sluz, nova e se, nepoznata cudesa
zbivati na Mjesecu, zvijezde e napustiti redovnu putanju, a druge e, neznane, brazdati nebo, ljeti
e snijeziti, a zime e biti vrele i sparne. I nadoi e vrijeme kraja i kraj vremena... U trei cas prvog
dana nebeskim e se svodom razli-jegati snazan i moan glas, purpuran e se oblak stustiti sa
sjevera, a za njim e slijediti gromovi i munje, i na zemlju e se spustiti krvava kisa. Drugoga e
dana Zemlja biti iscupana iz sjedista, a dim velike vatre proi e kroz nebeska vrata. Treega dana
svi e ponori na Zemlji jecati sa svih strana svemira. Otvorit e se vrhovi svoda, zrak e se ispuniti
dimnim stupovima i sumpor e zaudarati do desetog casa. Rano ujutro cetvrtog dana ponor e se
rastaliti i zatutnjati, a zgrade e se stropostati. Petoga dana u sesti cas raspast e se sile svjetlosti i
Suncev kotac, i do veceri e svijet biti u tmici, a zvijezde i Mjesec nee obavljati svoju sluzbu.
Sestoga dana u cetvrti cas svod e popucati s istoka na zapad, i an eli e moi gledati na Zemlju
kroz pukotinu na nebesima, a svi oni koji su na Zemlji moi e vidjeti an ele kako ih gledaju s
neba. Tada e se svi ljudi sakriti u planine kako bi izmakli pogledu pravednih an ela. A sedmog
e dana stii Krist u svjetlu oca svojega. I tada e se suditi dobrima, i oni e stupiti u vjecno
blazenstvo tijela i dusa. Ali neete o tome meditirati veceras, ohola brao! Gresnicima nije su eno
da vide zoru osmoga dana, kad e se s istoka izviti mio i njezan glas, nasred neba, i pokazat e se
An eo koji ima mo nad svim ostalim svetim an elima, a zajedno s njim izii k i svi an eli, i sjedit
e na kolima od oblaka, puni radosti hitro e juriti zrakom da oslobode izabrane koji su vjerovali, i
svi e se skupa veseliti, jer e ve biti dovrseno unistenje ovoga svijeta! Ne treba da se tome mi
veceras oholo veselimo! Umjesto toga, meditirat emo o rijecima koje e gospodin izgovoriti da od
sebe odagna one koji nisu sluzili spas: dalje od mene, prokletnici, u vjecni oganj sto su vam ga
priredili avao i njegovi pomonici! Sami ste ga zasluzili, i sad u njemu uzivajte! Udaljite se od
mene, si ite u vjecnu tamu i u neugasivu vatru! Ja sam vam dao svoj lik, a vi postaste pristase
drugome! Postali ste sluge drugom gospodaru, po ite i s njim u mraku prebivajte tom zmijom sto
ne miruje, sred skrguta zuba! Dadoh vam usi da slusate Sveto pismo, a vi ste slusali rijeci pogana!
Napravih vam usta da slavite Boga, a vi ste se njima sluzili za izmisljotine pjesnika i zagonetke
lakrdijasa! Dadoh vam oci da gledate svjetlost mojih zapovijedi a vi ste ih upotrijebili da buljite u
tamu! Ja sam covjecan, ali pravedan sudac. Svakome u dati sto je zasluzio. Htio bih se sazaliti nad
vama ali za vase posude ne nalazim ulja. Bio bih sklon popustiti milosr u ali vase su svjetiljke
zadimljene. Udaljite se od mene... Tako e govoriti Gospodin. A oni... a mozda i mi, sii emo u
vjecne muke. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.« »Amen!«, odgovorise uglas svi.
Jedan za drugim u redu, bez ijednog glaska, odose redovnici k svojim lezajima. Bez zelje da
progovore nestadose mala braa i papini ljudi, ceznui za osamom i pocinkom. Pri dusi mi je bilo
tesko.
»U krevet, Adsone«, rece mi Vilim penjui se stubama u domu za hodocasnike. »Nije bas vecer za
skitnju. Bernardu Guiju bi moglo pasti na pamet da pretekne kraj svijeta pocevsi od nasih trupala.
Sutra emo nastojati da prisustvujemo sluzbi rijeci, jer e odmah nakon nje otputovati Mihovil i
ostala mala braa.«
»Hoe li otputovati i Bernard sa svojim zatvorenicima?« upitah slabasnim glasom.
»Sigurno ovdje vise nema sto raditi. Htjet e u Avignon stii prije Mihovila, ali tako da se njegov
dolazak poklopi s procesom protiv opskrbnika, minorita, heretika i ubojice. Opskrbnikova e
lomaca poput obredne luci obasjati prvi Mihovilov susret s papom.«
»A sto e se dogoditi sa Salvatoreom... i s djevojkom?«
»Salvatore e pratiti opskrbnika, jer e morati svjedociti na njegovu procesu. Mogue je da mu u
zamjenu za tu uslugu Bernard pokloni zivot. Makar e ga pustiti da pobjegne i onda dati da ga
ubiju. Ili e ga doista pustiti, jer covjek kao sto je Salvatore ne zanima covjekas kao sto je Bernard.
Tko zna, mozda e zavrsiti kao rasparac grkljana u kakvoj sumi u Languedocu...«
»A djevojka?«
»Rekao sam ti, ona je spaljeno meso. Ali ona e izgorjeti uz put, kao primjer i pouka za koje
katarsko selo na obali. Cuo sam da se Bernard mora sresti sa svojim kolegom Jacquesom
Fournierom.
I pamti to ime, zasad spaljuje Albigenze, ali puca na visoko), pa e ... a vjestica na hvatu drva
obojici poveati ugled i dobar glas...«
»Pa zar se nista ne moze poduzeti da se spase?«, vrisnuh. »Zar ne moze posredovati Opat?«
»Za koga? Zar za opskrbnika, koji je priznao da je zlocinac? Ili za bijednika kakav je Salvatore? Ili
ti mozda mislis na djevojku?«
»Pa sto i ako je tako?«, osmjelih se. »Zapravo je od njih troje ona jedina zaista neduzna, vi znate da
nije vjestica...«
»I zar ti mislis da e Opat, poslije onoga sto se dogodilo, izlagati ono malo ugleda sto mu je ostalo
zbog jedne vjestice?«
»Ali preuzeo je odgovornost za Ubertinov bijeg!«
»Ubertino je bio njegov redovnik i ni za sto nije bio optuzen. I osim toga, ne pricaj gluposti,
Ubertino je bio vazan covjek, Bernard mu je mogao zadati udarac jedino s leda.«
»Znaci, opskrbnik je imao pravo, priprosti uvijek plaaju za sve, cak i za one koji se za njih zalazu,
cak i za one kao sto su Ubertino i Mihovil, koji su ih svojim propovijedanjem pokore potaknuli na
pobunu!« Bio sam ocajan, pa nisam ni uvi ao da djevojka nije fratri kojega je zavela Ubertinova
mistika. Ali ona je bila seljanka, a plaala je za stvar koja je se nije ticala.
»Tako jest«, tuzno mi odgovori Vilim. »A ako bas trazis neki tracak pravde, rei u ti da e jednoga
dana velike ribe, papa i car, da bi se izmirile, progutati male ribe koje su se pocupale da bi im
sluzile. I s Mihovilom i s Ubertinom e se postupati kao sto se danas postupa s tvojom
djevojkom.«
Sada znam da je u tom casu Vilim proricao, ili pak izvlacio zakljucke na temelju nacela prirodne
filozofije. Ali tada me njegova prorocanstva i njegovi zakljucci nimalo ne utjesise. Jedino sigurno je
bilo to da e djevojku spaliti. A ja sam se osjeao suodgovornim, jer kao da je ona na lomaci imala
ispastati i za grijeh koji sam ja s njom Pocinio.
Briznuh u bestidan plac i pobjegoh u svoju eliju, gdje sam cijelu n° grizao slamaricu i nemono
kmecao, jer mi cak nije bilo dano , kao sto sam sa svojim drugovima u Melku citao u viteskim
romanima -- da jaucem zazivajui ime voljene zene.
Jedinoj zemaljskoj ljubavi u svojem zivotu nisam znao niti ikada doznadoh ime.

Sluzba rijeci
Gdje principes sederunt, a Malahija se svali na pod.
Si osmo na sluzbu rijeci. Taj je posljednji dio noi, gotovo prvi dio skorasnjega novog dana, jos
uvijek bio maglovit. Dok sam prolazio klostrom, vlaga od koje sam nemirno spavao uvlacila mi se
u kosti. Premda je u crkvi bilo hladno, s uzdahom olaksanja kleknuh pod te svodove sto mi
pruzile zaklon elemenata, okrijepljen toplinom drugih tjelesa i molitve.
Tek je bilo otpocelo pjevanje psalama kadli mi Vilim pokaza prazno mjesto medu sjedistima
sucelice nama, izme u Jorgea i Pacifika iz Tivolija. Bilo je to Malahijino mjesto, jer je on uvijek
sjedio uz bok slijepcu. Nismo samo mi opazili tu odsutnost. Najprije ulovih zabrinut pogled
Opatov, koji je sad ve dobro znao kakvih su sumornih vijesti takve nenazocnosti predznaci.
Odmah zatim uocih neobican nespokoj u kojem se trzalo lice staroga Jorgea. Inace tako zagonetno
zbog onih bijelih ociju bez sjaja, s tri svoje cetvrtine bilo je uronjeno u sjenu, ali su mu ruke bile
uzbu ene i uzrujane. Vise je puta, naime, opipao mjesto do sebe, kao da provjerava je li zauzeto.
Tu je kretnju ponavljao u nepravilnim razmacima kao u nadi da e se odsutni svaki cas pojaviti, ali
strepei da se to nee dogoditi.
»Gdje bi mogao biti knjiznicar?« sapnuh Vilimu.
»Malahija je«, odvrati Vilim, »sad bio jedina osoba koja ima knjigu u rukama. Ako on nije skrivio
zlocine, mozda ne zna za opasnost koju ta knjiga skriva...«
Nije se vise imalo sto rei. Valjalo je samo cekati. Pa nastavismo cekati, mi, Opat, koji je i dalje
upirao pogled u prazno sjediste, i Jorge koji nije prestajao rukama istrazivati mrak.
Kad se bogosluzje zavrsi, Opat podsjeti redovnike i iskusenike da se moraju pripremiti za veliku
bozinu misu i da e se zato, kao sto je obicaj, vrijeme do jutrenje utrositi da se okusa uskla enost
cijele redovnicke obitelji u izvo enju nekih za tu prigodu predvi enih pjesama. Ta je ceta
poboznih ljudi uistinu zvucala poput jednog jedinog tijela i jednog glasa, i nakon dugog niza
godina prepoznavala se pjevanjem sjedinjena u jednu jedinu dusu.
Opat daje znak da se zapocne Sederunt:
Sederunt principes et adversusme loquebantur, iniqui. Persecuti sunt me. Aajuva me, Domme, Deus
meussalvum me facpropter magnam misericordiam tuam.
Zapitah se nije li Opat izabrao da se taj gradual pjeva upravo te noi, dok su jos sluzbi
prisustvovali vladarski izaslanici, da bi ih podsjetio na to kako je nas red stoljeima spremno
odolijevao progonima silnika, zahvaljujui svojem povlastenom odnosu s Gospodinom, Bogom
nad vojskama. I doista se pocetak napjeva dojmio silno i mono.
Na prvi slog, se, zabruja polagan i svecan zbor nekoliko desetaka glasova, koji svojim dubokim
zvukom ispuni la e i zaleprsa nad nasim glavama, a ipak se cinilo da izvire iz sredista zemlje. Ne
prekinu se nego je, dok su drugi glasovi na toj dubokoj i ustrajnoj potki stali tkati splet vokaliza i
melizama, i dalje gospodario za cijelo vrijeme koje je kazivatelju ravnomjerna i polagana glasa
potrebno da dvanaest puta ponovi Ave Maria. I kao oslobo eni od svake zebnje, puni povjerenja
sto gaje taj uporni slog, alegorija vjecnog trajanja, ulijevao moliteljima, ostali glasovi (a nadasve
iskusenicki) stadose na tom kamenitom i cvrstom temelju graditi zabate, stupove, tornjie od
tekuih i subpunktiranin neuma. I dok je svojim titrajima moje srce milinom opajao koji camacus ili
porrectus, torculus ili salicus, ti glasovi kao da su mi govor kako se dusa (onih sto su molili i moja
koja ih je slusala), preplavljen nabujalim osjeajem, kroz njih razdire da bi zvonkim uzletima blago
izrazila radost, bol, hvalu, ljubav. Me utim, pomamna upornost linijskih glasova nije popustala,
kao da nad glavom Gospodinova naroda nesmanjenom zestinom visi prijetnja prisutnosti
dusmana, silnika bda ga progone. Sve dok se ne ucini da je to neptunsko komesanje
note svladao, ili bar ovladao i obavio alelujski klicaj glasova sto mu se suprotstavljali, te ga
razrijesio u velebno i savrseno suglasje torculus resupinus.
Posto je gotovo otupjelim naporom otpjevan »Sederunt« uvis poleti »principes«, an eoski lako i
smireno. Vise se nisam pitao tko su ti silnici sto govore protiv mene (nas), iscezla je, rasprsila se
sjena te utvare sto se nad nas bila nadvila.
I druge se utvare, pomislih tad, rasprsise u tome casu, jer kad ponovno pogledah prema
Malahijinom sjedistu, posto je moju pozornost zaokupio napjev, vidjeh knjiznicarov lik me u
ostalim moliteljima, kao da u njemu nikad i nije bio odsutan. Pogledah Vilima i u ocima mu vidjeh
bljesak olaksanja, isti kakav izdaleka spazih u Opatovim ocima. Sto se Jorgea tice, bio je opet
ispruzio ruke pa ih, naisavsi na tijelo svojeg susjeda, smjesta povukao. Ali ne bih znao rei kakvi
su se osjeaji vitlali u njegovoj unutrasnjosti.
Sada je zbor radosno zapocinjao »adjuva me«, koji se svijetlim a veselo razlijevao crkvom, a ni samo
u nije djelovalo tako turobno kao u »sederunt«, nego je bilo puno svete snage. Redovnici i
iskusenici su, kao sto hoe pravilo, pjevali uspravna tijela, slobodna grla, k nebu uzdignute glave,
drzei knjigu gotovo u visini ramena kako bi mogli citati ne spustajui glavu, da iz grudi zrak ne
bi izlazio oslabljen. Ipak, jos uvijek je bila no pa je, usprkos tome sto su likujui odzvanjale
trublje, mnogim pjevacima kapke pritiskala sumaglica sna te bi im, kad bi se izgubili ispustajui
kakvu dugu notu i uzdajui se u moni val pjeva, koji put klonula glava otescala od pospanosti.
Tad bi im bdjelci jednome po jednome i u toj neprilici svijeom ispitivali lica da bi im na budnost
pozvali i tijelo i dusu.
Upravo dakle jedan od bdjelaca spazi gdje se Malahija cudnovato njise i naginje, kao da je
odjednom iznova zapao u kimerijski mrak i maglu, shrvan snom, jer te noi vjerojatno nije spavao.
Priblizi mu se sa svjetiljkom osvijetlivsi mu lice i tako privukavsi moju pozornost. Knjiznicar se ne
pomaknu. Bdjelac ga dodirnu, a on se cijelom tezinom srusi prema naprijed. Bdjelac ga jedva
uspjede pridrzan da se ne strovali.
Pijev se uspori, glasovi zagasnuse, nasta kratkotrajan metez. Vilim skocio sa svojeg mjesta i
pritrcao tamo gdje su Pacifik iz Tivolija i bdjelac polagali na tlo bezivotnog Malahiju. Pri osmo im
gotovo u istom trenu kad i Opat te pri svjetlu svjetiljke vidjesmo nesretnikovo lice. Ve sam bio
opisao Malahijin izgled, no te se noi, po onome svjetlu, cinio slikom i prilikom smrti Nos siljast,
oci upale, sljepoocnice udubljene, usi bijele i zgrcene s resicama izvrnutim prema van, koza na licu
sada ukocena, napeta i suha, obrazi zukasti i zasjenjeni. Oci su mu jos bile otvorene i jedva je
disao sasusenim usnama hvatajui zrak. Otvori usta pa kako sam se nadvio iza Vilima, koji se
tako er bio nadvio nad njim, vidjeh gdje iza reda zuba lepee pocrnjeli jezik. Vilim ga pridignu
obujmivsi mu ramena, rukom mu otre znoj sto se slijevao niz bijelo celo. Malahija osjeti da ga
netko dodiruje, da netko stoji kraj njega, zapilji se preda se, zacijelo ne videi nikoga, sigurno ne
raspoznajui one koji su stajali pred njim. Podignu drhtavu ruku, zgrabi Vilima za prsa i privuce
mu lice da je gotovo doticalo njegovo, onda slabim i promuklim glasom izusti nekoliko rijeci:
»Lijepo mi je rekao... zaista... imala je mo kao u tisue stipavaca...«
»Tko ti je to rekao?« upita ga Vilim. »Tko?«
Malahija pokusa jos nesto rei. Zatim ga obuze tresavica i glava mu pade nauznak. Lice mu izgubi
svaku boju, svaki znak zivota. Bio je mrtav.
Vilim ustade. Kraj sebe ugleda Opata, ali mu ne rece ni rijeci. Onda iza Opata vidje Bernarda
Guija.
»Gospodine Bernarde«, zapita Vilim, »tko je ubio ovog covjeka, kad ste vi tako krasno nasli i
cuvali ubojice?«
»Nemojte to mene pitati«, rece Bernard. »Nikad nisam tvrdio da sam pravdi predao sve zlikovce
koji se motaju po ovoj opatiji. Bio bih to rado ucinio da sam mogao«, i pogleda Vilima. »Ali ostale
sad prepustam strogosti... ili pretjeranoj milostivosti gospodina Opata.« To rece, a Opat problijedi.
Zatim se udalji.
U taj cas zacusmo nesto nalik na jaukanje, na hrapavo jecanje. Bio je to Jorge, povijen na svojem
klecalu, a pridrzavao ga je neki redovnik koji mu je valjda opisao sto se dogodilo.
»Nikad nee prestati...« rece skrhanim glasom. »Oh, Gospodine* oprosti nam svima!«
Vilim se jos jednom nagnu nad les. Uze ga za zapese i dlanove mu okrenu prema svjetlu.
Jagodice prva tri prsta desne ruke bile su tamne.

Jutrenja
Gdje se izabere novi opskrbnik, ali ne i novi knjiznicar.
Je li ve vrijeme za jutrenju? Je li prerano ili prekasno? Od tog trenutka nadalje izgubih osjeaj za
vrijeme. Pro e mozda nekoliko sati, mozda manje, i za to vrijeme polozise Malahijino tijelo na
odar u crkvi, a njegova se subraa rasporedise u obliku lepeze. Opat je izdavao naloge za pogreb
sto se imao uskoro odrzati. Cuh kako k sebi poziva Benna i Nikolu iz Morimonda. U roku od
manje od jednog dana, rece, opatija je ostala bez knjiznicara i bez opskrbnika. »Ti es«, rece Nikoli,
»preuzeti Remigiove duznosti. Znas koji posao obavlja veina ljudi ovdje u opatiji. Postavi nekoga
da umjesto tebe nadzire kovacnice i pobrini se za sve sto nam je danas neposredno potrebno, u
kuhinji, u blagovaonici. Oprosteno ti je prisustvovanje bogosluzju. Po i.« Zatim e Bennu: »Bas
smo te jucer imenovali Malahijinim pomonikom. Gledaj da se otvori skriptorij i pazi da se nitko
sam ne penje u knjiznicu.« Benno mu stidljivo napomenu da ga jos nitko nije uputio u tajne toga
mjesta! Opat ga strogo prikova pogledom: »Nitko nije rekao da e te u njih uputiti. Ti pripazi da
posao ne staje i da se odvija kao molitva za mrtvu brau... i za one koji e jos umrijeti. Svako e
sam raditi na knjigama koje su mu povjerene, tko bude htio, moi e se posluziti katalogom. Nista
vise. Poste en si vecernje, jer su u to doba sve zatvoriti.«
»A kako u izai?« upita Benno.
Iza e s njima izbjegavsi Vilima koji je s njim htio razgovarati. U koru su ostali Alinardo, Pacifik iz
Tivolija, Avmaro iz Aleksandrije i Petar iz Sant'Albana. Avmaro se cerekao.
»Zahvalimo Gospodinu«, rece. »Kad je umro Nijemac, postojala je opasnost da kao novog
knjiznicara dobijemo jos veeg barbara.«
»Sto mislite, koga e imenovati na njegovo mjesto?« upita Petar iz Sant'Albana tajanstveno se
osmjehnu: »Poslije svega sto se ovih dana dogodilo, problem vise nije knjiznicar, nego Opat...«
»Suti«, rece mu Pacifik. A Alinardo e, sa svojim vjecitim odsutnim pogledom: »Pocinit e jos
jednu nepravdu... kao u moja vremena. Treba ih zaustaviti.«
»Koga?« zapita Vilim. Pacifik ga povjerljivo primi za ruku te ga odvede dalje od starine, prema
vratima.
»Alinardo... ti znas da ga mi jako volimo, za nas predstavlja drevnu tradiciju i bolje dane ove
opatije... Ali katkad govori a da ne zna sto da kaze. Svi smo mi zabrinuti zbog novoga knjiznicara.
Morat e biti dostojan, zreo i mudar... To je sve.«
»Hoe li morati poznavati grcki?« upita Vilim. »I arapski, tako trazi tradicija, tako iziskuje njegova
sluzba. Ali mnogo nas ima te vrline. Moja malenkost, pa Petar, pa Avmaro...« »Benno zna grcki.«
»Benno je premlad. Ne znam zasto ga je Malahija jucer izabrao kao svojeg pomonika, ali...«
»Je li Adelmo znao grcki?«
»Mislim da nije. Zasigurno nije, bez daljnjega.«
»Ali ga je znao Venancije. I Berengar. Dobro, zahvaljujem ti.«
Izi osmo i odosmo u kuhinju da nesto pojedemo.
»Zasto vas je zanimalo tko zna grcki?«, upitah.
»Zato sto svi koji umiru s crnim prstima znaju grcki. Znaci da nee biti zgorega ocekivati sljedei
les me u onima koji znaju grcki. Ukljucujui i mene. Tvoj zivot je siguran.«
»A sto mislite o zadnjim Malahijinim rijecima?« »Cuo si ih. Stipavci. Peta trublja izme u ostalog
najavljuje da e iz dima na zemlju izii skakavci koji e ljude muciti zalcima slicnim klijestima
stipavaca, to znas. A Malahija nam je dao do znanja da mu je to netko prorekao.«
»Sesta trublja«, rekoh, »najavljuje konje s glavama kao u lavova, kojima iz usta izlaze oganj, dim i
sumpor, a na njima e jahati konjanici u oklopima ognjene, plavetne i sumporne boje.«
»Previse toga. Ali idui bi se zlocin mogao dogoditi kraj konjskih staja. Valjat e ih drzati na oku. I
spremao se za oglasenje sedme trublje. Jos dvije osobe, dakle. Tko su najvjerojatniji kandidati?
Ako je cilj tajna finis Africae, oni koji za nju znaju. A koliko je meni znano, tu je samo Opat. Osim
ako ne postoji jos koja spletka. Cuo si da se i prije, kovala se urota da se svrgne Opat, ali Alinardo
je govorio u mnozini... «
»Trebat e upozoriti Opata«, rekoh.
»Na sto? Da e ga umoriti? Nemam uvjerljivih dokaza. Ja se ponasam kao da ubojica rasu uje kao
i ja. A sto ako on ide za nekom drugom zamislju? I osobito, sto ako ne postoji jedan ubojica?«
»Sto hoete rei?«
»Ne znam tocno. Ali kao sto sam ti rekao, treba pretpostaviti svaki mogui red, i svaki nered.«

Prvi cas
Gdje Nikola ispripovijedi mnogo toga dok se razgleda kripta s riznicom.
Nikola iz Morimonda, u svojem novom opskrbnickom ruhu, izdavao je naredbe kuharima, a oni
su ga obavjestavali o radu kuhinje. Vilim je s njim htio razgovarati pa nas on zamoli da ga koji
casak pocekamo. Poslije e, rece, morati sii u kriptu s riznicom gdje e nadzirati cisenje
relikvijara, sto tako er spada u njegov djelokrug, te e ondje imati vise vremena da s nama
razgovara.
Domalo nas zaista pozva da po emo s njim, u e u crkvu, pro e iza velikog oltara (dok su
redovnici u la i namjestali odar oko kojega e bdjeti pokraj Malahijinih posmrtnih ostataka) i
povede nas niz male stube, podno kojih se zatekosmo u dvorani vrlo niskih svodova koje su
podupirali debeli pilastri od neobra ena kamena. Nalazili smo se u kripti u kojoj su bila
pohranjena blaga opatije, u prostoriji koju je Opat vrlo ljubomorno cuvao i koju je otvarao samo u
izuzetnim okolnostima i za osobito stovane goste.
Svuda su uokolo stajale posude za moi nejednake velicine, a u njima su se pri svjetlosti zublja (sto
su ih zapalila dvojica Nikolinin pouzdanih pomonika) sjajili cudesno lijepi predmeti. Pozlaeni
uresi, zlatne krune optocene draguljima, kovcezi od raznih kovina oslikani likovima, radovi od
pokosti, slonovace. Nikola nam ushieno pokaza evan elistar kojem su se na uvezu ljeskale divne
plocice od cakline sto su tvorile saroliko jedinstvo pravilnih odjeljaka, rastavljenih tkivom zlatnih
zica i pricvrsenih dragim kamenjem kao cavlima. Zatim nam pokaza krasnu nisu s dva stupa od
lazura i zlata sto su uokvirivali polaganje u grob u tananom srebrnom plitkom reljefu, a povrh
njega zlatan kriz posut s trinaest dijamanata na pozadini od sarenog oniksa, dok je mali
nadvratnik bio zasvo en ahatom i rubinima. Onda vidjeh triptih od zlata i bjelokosti podijeljen na
pet dijelova s pet prizora iz Kristova zivota, a u sredini misticno janje sastavljeno od pozlaenih
srebrnih stanica sa staklenim smjesama, sto je bila jedina visebojna slika na vostano bijeloj
pozadini.
Dok nam je to sve pokazivao, Nikolino lice i kretnje blistali su od ponosa. Vilim pohvali predmete
koje je vidio te upita Nikolu kakvoga je soja bio Malahija.
»Cudnog li pitanja«, rece Nikola, »i ti si ga poznavao.« »Jesam, ali ne dovoljno. Nikad nisam
shvatio kakve misli skriva... ni...« ustrucavao se prije negoli e o nedavno preminulom covjeku
izrei sud, »...ni je li ih uope imao.«
Nikola navlazi prst, njime prije e po ne bas savrseno cistoj kristalnoj povrsini pa uz poluosmijeh
odgovori ne gledajui Vilima u lice: »Vidis da me ne moras nista ni pitati... Istina je, po izjavama
mnogih, Malahija je izgledao kao da je prilicno zamisljen, ali je zapravo bio vrlo priprost covjek.
Po Alinardovome misljenju, bio je glupan.«
»Alinardo je na nekoga ljut zbog nekog davnog doga aja, kad mu je uskraeno knjiznicarsko
dostojanstvo.«
»I ja sam za to cuo, ali rijec je o prici staroj bar pedeset godina. Kad sam ja ovamo dosao, knjiznicar
je bio Roberto iz Bobbija, a starci su govorkali o nekoj nepravdi koja je pocinjena na Alinardovu
stetu. Tada se nisam trudio da o tome doznam nesto vise, jer mi se cinilo da bih se time ogrijesio o
postovanje prema starijima, a i nisam se htio baviti glasinama. Roberto je imao pomonika koji je
poslije umro, pa je na njegovo mjesto imenovan Malahija, koji je u ono doba bio jos vrlo mlad.
Mnogi su govorili da on to niposto ne zasluzuje, da kaze Kako zna grcki i arapski a da to nije
istina, da samo kao dobar papagaj lijepim rukopisom prepisuje spise s tih jezika, ali da ne
razumije sto prepisuje. Pricalo se da knjiznicar mora biti daleko obrazovaniji. Alinardo, koji je tad
jos bio covjek u punoj snazi, s velikom je gorcinom stavljao primjedbe na to imenovanje.
Natuknuo je i da je Malahija to mjesto postavljen kako bi posluzio igri njegovog neprijatelja, nisam
shvatio o kome govori. To je sve. Uvijek se suskalo kako l brani knjiznicu kao pas cuvar, a da
pravo ne zna sto cuva. S druge strane, saptalo se i protiv Berengara kad ga je Malahija izabrao za
Pomonika. Govorilo se da ni on nije sposobniji od svojeg ucitelja, A je obican smutljivac.
Pripovijedalo se i da... Ali sad si valjda ve i ti cuo te glasine... da izme u njega i Malahije postoji
cudan odnos. Stare price, osim toga, znas da se brbljalo i za Berengara i Adelma, a mladi pisari su
govorili da Malahija potiho pati od uzasnog ljubomora... I jos se pricalo i o odnosima izme u
Malahije i Jorgea, ne, ne u smislu u kojem bi ti mogao pomisliti... nitko nikada nije nista mogao
primijetiti o Jorgeovoj kreposti! Ali Malahija je, kao knjiznicar, po obicaju kao svojeg ispovjednika
morao izabrati Opata, dok se svi ostali ispovijedaju u Jorgea (ili u Alinarda, ali starac je sad gotovo
slabouman)... E pa vidis, govorilo se da unatoc tome Malahija precesto razgovara s Jorgeom, kao
da Opat usmjeruje njegovu dusu, ali Jorge upravlja njegovim tijelom, njegovim postupcima,
njegovim radom. Uostalom, to znas, vjerojatno si vidio: kad je kome trebala kakva naznaka o
nekoj staroj i zaboravljenoj knjizi, ne bi je trazio od Malahije, nego od Jorgea. Malahija je cuvao
katalog i penjao se u knjiznicu, ali Jorge je znao sto koji naslov znaci...«
»Zasto je Jorge znao toliko toga o knjiznici?«
»Bio je najstariji poslije Alinarda, ovdje je jos od mladosti. Jorge mora da ima vise od osamdeset
godina, govori se da je slijep ve barem cetrdeset godina, a mozda i vise...«
»Kako mu je poslo za rukom da postane tako ucen prije nego sto ga je snaslo sljepilo?«
»Oh, o njemu kolaju legende. Cini se da je od djetinjstva bio u milosti Bozjoj i da je tamo u Kastiliji
ve kao nezreo djecak citao knjige grckih doktora i Arapa. A i kad je oslijepio, cak i sada, zna sate i
sate prosjediti u knjiznici, zahtijeva da mu se cita katalog, trazi da mu donose knjige i da mu ih
koji iskusenik satima cita naglas. On se svega sjea, nije izgubio pamenje kao Alinardo. Ali zasto
me sve to pitas?«
»Sad kad su Malahija i Berengar mrtvi, tko jos posjeduje tajne knjiznice?«
»Opat, i Opat e ih sad prenijeti Bennu... ako bude htio...« »Zasto ako bude htio?«
»Zato sto je Benno mlad, pomonikom je imenovan dok je Malahija jos bio ziv, nije isto biti
knjiznicarov pomonik i knjiznicar. Po predaji, knjiznicar poslije postane Opatom...«
»Ah, znaci tako... Zato se toliko tezi za knjiznicarskim mjestom, pa je li onda Abbone bio
knjiznicar?«
»Nije, Abbone nije. On je imenovan prije nego sto sam ja stigao ovamo, ima tome otprilike trideset
godina. Prije toga je Opat bio iz Riminija, neobican covjek, o kojem su se pripovijedale cudne
price: kazu da je bio nezasitan citac, napamet je znao sve knjige iz knjiznice, ali je bolovao od
cudne bolesti, nije mogao pisati, zvali su ga Abbas Agraphicus... Opatom je postao vrlo mlad,
govorilo se da ga podrzava Algirdas iz Slunvja, Doctor Quadratus... Ali to su stare redovnicke
brbljarije. Sve u svemu, Pavao je postao Opat, Roberto iz Bobbija preuzeo je njegovo mjesto u
knjiznici, ali ga je izjedala boljka od koje je kopnio, znalo se da nee moi voditi opatijske poslove,
pa kad je Pavao iz Riminija nestao...« »Umro?«
»Ne, nestao, ne znam kako, jednog je dana krenuo na put i vise se nije vratio, mozda su ga na putu
ubili razbojnici... Ukratko, kad je Pavao nestao, Roberto nije mogao stupiti na njegovo mjesto, pa
su nastale neke mutne spletke. Abbone je -- kazu -- bio vanbracni sin vlastelina ovoga kraja, bio
je odrastao u opatiji u Fossanovi, pricalo se da je kao mladac dvorio svetog Tomu na samrti i da se
brinuo za iznosenje tog velikog tijela niza stepenice tornja kuda les nije mogao proi... u tome je
njegova slava, rogoborili su ovdasnji zlobnici... Kako bilo da bilo, izabrali su ga Opatom, iako nije
bio knjiznicar, pa gaje netko, mislim Roberto, poucio o tajnama knjiznice.«
»A zasto je bio izabran Roberto?«
»Ne znam. Uvijek sam nastojao ne istrazivati odvise o tim stvarima. Nase su opatije sveta mjesta,
ali se oko opatovskog dostojanstva katkad snuju grozne spletke. Ja sam se zanimao za svoja stakla
i za svoje relikvijare, nisam se htio mijesati u te price. Pa ti je sad jasno zasto ne znam hoe li Opat
htjeti uputiti Benna, to bi bilo kao da ga odre uje svojim nasljednikom, tog lakoumnog mladia,
tog gotovo divljeg gramaticara, s krajnjeg sjevera, kako bi on mogao poznavati ovu zemlju, opatiju
i njezine odnose s mjesnom gospodom...«
»Pa ni Malahija nije bio Talijan, ni Berengar, a ipak su dosli na taj polozaj.«
»To je jedna od mutnih stvari. Redovnici govorkaju da je ova opatija prije pola stoljea napustila
svoje tradicije... Zbog toga je, prije vise od pedeset godina, mozda i vise, Alinardo zelio
knjiznicarsku sluzbu. Knjiznicar je prije uvijek bio Talijan, ne manjka u ovoj zemlji velikih umova. I
onda, vidis...« i tu se Nikola stade skanjivati kao da nee da kaze ono sto se spremao kazati:
«...vidis, Malahija i Berengar su umrli mozda zato da ne bi postali opati.«
Strese se, zamahnu rukom pred licem kao da zeli otjerati necasne misli, zatim se prekrizi. »Sto ja to
govorim? Vidis, u ovoj se zemlji ve mnogo godina zbivaju sramotne stvari, cak i u samostanima,
na papinom dvoru, u crkvama... Borbe da bi se ugrabila vlast, optuzbe za herezu da bi se kome
preotela koja nadarbina... Kako je to ruzno ja gubim povjerenje u ljudski rod, svagdje vidim samo
urote i dvorske spletke. Na to je morala spasti i nasa opatija, kao zmijsko leglo sto je vradzbinom
nastalo u posudi sto je neko sadrzavala ostatke svetih udova. Gledaj, to je proslost ovog
samostana!«
Pokaza nam blaga sto su rastrkana lezala uokolo, pa preskocivsi krizeve i pokustvo odvede nas
da vidimo relikvijare koji su predstavljali diku tog mjesta.
»Gledajte«, govorio je, »ovo je vrh koplja koje je probolo Spasiteljevu grud!« Bila je to zlatna kutija
s kristalnim poklopcem, u kojoj je na grimizni jastuci bio polozen komad zeljeza trokutastog
oblika, jednom nacet r om, ali sad ponovno ulasten i sjajan nakon duge njege uljima i voskom. Ali
to jos nije bilo nista. U drugoj kutiji, naime, srebrnoj i optocenoj ametistima, ondje gdje je straznja
strana bila prozirna, vidjeh komad precasnog drveta svetoga kriza, sto ga je u tu opatiju donijela
sama kraljica Helena, majka cara Konstantina, s hodocasa po svetim mjestima gdje je otkopala
Golgotu i sveti grob te na njemu sagradila katedralu.
Zatim nas Nikola provede kraj drugih stvari, koje ne bih znao sve od reda navesti zbog njihove
mnozine i rijetkosti. U moniku, citavu izra enom od akvamarina, nalazio se cavao s kriza. U
staklenki, na lezaju od uvelih ruzica, bio je dio trnove krune, a u drugoj kutiji, opet na pokrovu od
suhog cvijea, pozutjeli okrajak stolnjaka s posljednje vecere. Tu je bila jos i kesa svetog Mateja, od
srebrnih karika, i valjak, povezan ljubicastom vrpcom koju je vrijeme nagrizlo i zapecaen zlatom,
kost ruke svete Ane. Pod staklenim zvonom na crvenom jastuku opsivenom biserima vidjeh cudo
nad cudima, komad betlehemskih jasala, i jos pedalj purpurne halje svetog Ivana Evan elista, dva
lanca kakvi su stezali gleznjeve apostola Petra u Rimu, lubanju svetog Adalberta, mac svetog
Stjepana, goljenicu svete Margarete, prst svetog Vitalea, rebro svete Sofije, bradu svetog Eobana,
gornji dio lopatice svetog Hrizostoma, zarucnicki prsten svetog Josipa, zub Ivana Krstitelja,
poderanu i njeznu cipku s vjencanice Djevice Marije.
Ostale stvari nisu bile relikvije, ali su ipak imale vrijednost svjedocanstva o cudima i cudesnim
biima iz dalekih zemalja, sto su ih u opatiju donijeli redovnici koji su putovali do krajnjih rubova
svijeta: slamom ispunjeni bazilisk i hidra, jednorogov rog, jaje koje je neki pustinjak nasao u
drugom jajetu, komad mane koja je nahranila Zidove u pustinji, kitov zub, kokosov orah,
nadlaktica neke pretpotopne Zivotinje, bjelokosna slonovska kljova, dupinovo rebro. Bilo je i
drugih relikvija koje ne prepoznali, a mozda su skupocjeniji bili njihovi relikvijari, te nekoliko
drevnih premeta (sudei po izradbi kutija, od pocrnjela srebra), bezbrojnih komadia kostiju,
tkanine, drva, kovina, stakla. K tome bocice s tamnim prahom, za jednu od kojih doznadoh da
sadrzi sagorene ostatke grada Sodome, a za drugu, zbuku sa zidina jerihonskih. Sve su to bile
stvari, pa i one najskromnije, za koje bi kakav car bio dao vise od jednog feuda, a koje su tvorile
zalihu ne samo neizmjerna ugleda, nego i pravog materijalnog bogatstva opatije koja ih je imala u
pohrani.
I dalje sam zapanjeno lutao medu njima. Nikola nam je sad prestao objasnjavati predmete, koje su
uostalom opisivali natpisi sto ih je nosio svaki od njih, pa sam bio slobodan da gotovo nasumce
tumaram tom pricuvom neprocjenjivih cuda, kadsto im se divei pri punom osvjetljenju, kadsto ih
nazirui u polumraku, kad bi se Nikolini privrzenici sa svojim zubljama premjestili na drugi kraj
kripte. Zastravile su me te pozutjele hrskavice, istodobno misticne i takve da izazivaju ga enje, ti
dronjci od odijela iz pradavnih vremena, isplavljeni, odrpani, katkad poput izblijedjelih rukopisa
smotani u staklenkama, te razmrvljene tvari sto su se stapale sa suknom koje im je imalo biti
lezistem, sveti ostaci animalnog (i racionalnog) zivota, sada zatoceni u gra evinama od kristala ili
kovina, sto su u svojim siusnim razmjerima oponasale smjelost kamenih katedrala i njihovih
tornjeva i vrskova, te se i sami cinili pretvorenima u rudu.
Zar dakle u tom stanju sveci zakopani cekaju da im se tijela uskrise? Hoe li se iz tih krhotina
nanovo sloziti ona ustrojstva sto e, u bljesku bozanskog ukazanja, opet stekavsi svoju prirodnu
osjetljivost, moi outjeti, kao sto pise Piperno, cak i minimas differentias odorum?
Iz razmisljanja me prenu Vilim dotaknuvsi mi rame: »Ja idem«, rece. »Popet u se u skriptorij,
moram jos nesto provjeriti...«
»Ali neete moi dobiti knjige«, rekoh, »Benno je dobio nare enje...«
»Moram samo jos pregledati knjige koje sam neki dan citao, a sve su jos u skriptoriju, na
Venancijevom stolu. Ti ostani ovdje ako hoes. Ova je kripta dobar pregled rasprave o siromastvu
kojoj si ovih dana Prisustvovao. Sad znas zasto se ta tvoja subraa kolju kad pucaju na
dostojanstvo Opata.«
»Pa zar vi vjerujete u ono na sto vas je uputio Nikola? Znaci li to da su zlocini u vezi s borbom za
investituru?«
»Ve sam ti rekao da se zasad ne zelim upustati u to da naglas izricem pretpostavke. Nikola je
kazao mnogo stvari. A neke su mi od njih bile zanimljive. Ali sad u krenuti za jos jednim tragom.
Ili mozda istim, ali s druge strane. A ti se nemoj previse zanositi ovim relikvijarima. Komadia
kriza sam vidio jos mnogo, u drugim crkvama. Da su vjerodostojni, Nas Gospodin ne bi bio
razapet na dvama prekrizenim kolcima, nego na citavoj sumi.«
»Ucitelju!« kliknuh sablaznjeno.
»Tako je to, Adsone. A postoje i bogatije riznice. Prije dosta vremena, u katedrali u Kolnu vidio
sam lubanju Ivana Krstitelja u dobi od dvanaest godina.«
»Zaista?« zadivljeno uzviknuh. Zatim me obuze sumnja: »Ali Ivan je bio stariji kad su ga ubili!«
»Druga lubanja se vjerojatno nalazi u nekoj drugoj riznici«, rece Vilim ozbiljna lica. Nikad nisam
shvaao kada se sali. U mojoj zemlji, kad se kaze nesto smijesno, treba se grohotom nasmijati kako
bi svi mogli sudjelovati u sali. Vilim se naprotiv smijao samo kad bi govorio ozbiljne stvari, a
ostajao ozbiljnim kad su postojali svi izgledi da se treba nasmijati.
Trei cas
Gdje Adson slusajui »Dies irae« usni san ili dozivi privi enje, kako vam drago.
Vilim pozdravi Nikolu i pope se u skriptorij. Ja sam se ve voljno nagledao riznice, pa odlucih da
odem u crkvu i molim za Malahijinu dusu. Nikad nisam volio tog covjeka koji mi je ulijevao strah,
i ne krijem da sam ga dugo smatrao krivcem za sve zlocine. Sad sam doznao da je mozda bio samo
bijednik pritisnut nezadovoljenim strastima, glineni lonac medu zeljeznim loncima, smrknut zato
sto je bio izgubljen, mucaljiv i suzdrzan jer je bio svjestan da nema sto rei. Osjeao sam spram
njega stanovitu griznju savjesti pa pomislih kako e molitva za njegovu sudbinu na drugom
svijetu mozda umiriti moj osjeaj krivnje.
Crkvu je sad obasjavalo slabasno i modrikasto svjetlo, u pro -storu se isticalo nesretnikovo tijelo, a
svuda se provlacilo jednolicno saputanje redovnika koji su izgovarali zadusnicu.
U samostanu u Melku vise puta sam prisustvovao smrti nekog subrata. Ne mogu rei da je to bila
radosna prilika, ali mi se ipak cinila punom vedrine, odmjerenog mira i opustenog osjeaja
pravednosti. Svi bi se izmjenjivali u samrtnikovoj eliji da bi ga utjesili dobrom rijecju, i svi su u
dusi mislili kako je samrtnik blazen, jer se sprema okruniti krepostan zivot i jer e se doskora
pridruziti an eoskom zboru, u radosti bez kraja. A dio bi se te vedrine, tog ugodnog mirisa svete
zavisti, prenosio i na umirueg, i on bi na kraju vedro izdahnuo. Koliko su se od toga razlikovale
smrti posljednjih dana! Napokon sam iz bliza vidio kako umire zrtva avolskih stipavaca. finis
Afiicae, a jamacno su tako bili umrli i Venancije i Berengar, trazei okrepu u vodi, s licima ve
izoblicenim kao sto je bilo Malahijino...
Sjedoh u pozadinu crkve, skutrih se u se da me pro e studen Malo se ogrijah te se usnama
prikljucih molitvi zbora svoje subrae. Pratio sam ih gotovo ne opazajui sto moje usne izgovaraju,
dok mi se glava klatila, a oci se same zakapale. Protece dosta vremena, mislim da sam zadrijemao
i probudio se bar tri ili cetiri puta. Onda zbor zapjeva Dies ime... Pjevanje psalma svlada me poput
narkotika. Potpuno se uspavah. Ili mozda nisam usnuo, nego se smalaksao srusio u neku nemirnu
obamrlost, skvrcen i nalik na stvora jos zatvorena u majcinu trbuhu. I u toj zamagljenosti duse,
kao da sam se namjerio na kakav predio sto ne pripada ovome svijetu, dozivjeh privi enje ili san,
sto li je ve bilo.
Spustao sam se uskim stubama po hodniku niskog stropa, poput crijeva, kao da ulazim u kriptu s
riznicom, ali kako sam dalje silazio, izbio sam u prostraniju kriptu, a to su bile kuhinje u Zgradi.
To su zacijelo i bile kuhinje, ali se u njima nije baratalo samo peima i loncima, nego i mjehovima i
cekiima, kao da su se u njima okupili i Nikolini kovaci. Sve je sijevalo od rumenog zara pei i
kotlova, posude su kipjele, iz njih je sukljao dim, a na povrsini uzavrele tekuine rojili su se
pucketavi mjehuri koji su se naglo rasprskavali proizvodei muklu buku. Kuhari su se
razmahivali raznjevima, dok su iskusenici, sto su se ondje bili skupili svi do jednoga, poskakivali
kako bi ugrabili pilie i ostalu perad nataknutu na te uzarene sipke. No tik su do njih kovaci
udarali takvom zestinom da su zaglusavali cijelu prostoriju, a iz nakovanja frcale iskre sto su se
mijesale s iskrama koje su bljuvale dvije pei.
Nisam razabirao jesam li u paklu ili u raju kakvim bi ga mogao zamisliti Salvatore, u kojem pljusti
umak i trepere kobasice. Ali ne imadoh vremena da se upitam gdje sam, jer u kuhinju utrci copor
covjeculjaka, patuljaka s glavama u obliku lonca, koji me u naletu zahvatise, odgurase do praga
blagovaonice te me prisilise da u em.
Dvorana je bila okiena za slavlje. Veliki zidni sagovi i barjaci visjeli su po zidovima, ali slike koje
su ih krasile nisu bile onakve kakve obicno vjernike pozivaju na poboznost ili velicaju slavne
pothvate kraljeva. Prije bi se reklo da su ih nadahnula Adelmova marginalin, s kojih su preuzimale
najmanje strasne i najsaljivije prizore: zeceve sto plesu oko drveta u zemlji gdje tece med i mlijeko,
rijeke kojima plove ribe sto se same od sebe bacaju u tavu, mrezu za majmune odjevene poput
biskupa-kuhara, nemani tusta trbuha sto plesu oko zadimljenih zdjela.
U sredini stola stajao je Opat, svecano obucen, u sirokom habitu od izvezena grimiza, i u saci
drzao vilicu kao zezlo. Kraj njega je Jorge pio vino iz velikog vrca, a opskrbnik, odjeven kao
Bernard Gui, kreposno je iz knjige u obliku stipavca citao zivote svetaca i odlomke evan elja, ali to
su bile pripovijetke koje su kazivale kako je Isus s apostolom Simunom zbijao salu podsjeajui ga
na to da je on Petar -- Stijena, i da e na toj bestidnoj stijeni on sagraditi Crkvu svoju, ili prica o
svetom Jeronimu kako tumaci Bibliju govorei kako Bog hoe da Jeruzalemu ogoli leda. A na
svaku bi opskrbnikovu recenicu Jorge udarao u smijeh lupivsi pesnicom po stolu i vikao: »Ti es
biti idui Opat, krv ti Isusovu!«, bas je tako govorio, Boze mi oprosti.
Na svecan znak Opatov ude povorka djevica. Bio je to blistav red bogato odjevenih zena, sred
kojih mi se isprva ucini da razaznajem svoju majku, a zatim uvidjeh da sam bio u zabludi, jer je to
dakako bila djevojka strasna kao vojska pod zastavama. Samo sto je na glavi nosila krunu od
bijelih bisera sto su joj visjeli do grudi, a na svakom je biseru bio objesen poput sljive velik
dijamant. Uz to joj se sa svakog uha spustao niz plavih bisera koji su se spajali u ogrlicu pri
donjem dijelu vrata, bijelog i uspravnog kao toranj libanski. Plast joj bijase boje morskog puza, a u
ruci je imala zlatan pehar optocen dijamantima, i ja sam, ni sam ne znam kako, znao da sadrzi
smrtonosnu mast ukradenu Severinu. Za tom su zenom, lijepom kao zora sto svie, slijedili drugi
zenski likovi. Jedna je bila zaogrnuta bijelim vezenim plastom povrh tamne haljine, ukrasene
dvostrukom zlatnom stolom, prosivenom poljskim cvijeem. Druga je imala plast od zutog
damasta preko blijedoruzicaste haljine posute zelenim listovima i s dva velika cetverokuta od
ispredenog konca u obliku tamnog labirinta. Trea je pak imala crven plast i smaragdnu haljinu
protkanu crvenim zivotinjicama, a u rukama je nosila vezenu bijelu stolu. Drugima nisam
promatrao haljine, jer sam pokusavao shvatiti tko su te sto prate djevojku, koja je sada slicila
Djevici Mariji. I kao da je svaka u ruci nosila, ili joj iz usta izlazio natpis, znao sam da su to Ruta,
Sara, Suzama i ostale zene iz Svetog pisma.
U taj cas Opat povika: »Traete, filii de puta, kurvini sinovi!« pa u blagovaonicu ude druga
povorka svetih licnosti, koje odmah prepoznah, jednostavno i sjajno obucenih, a u sredini povorke
netko je Jedio na prijestolju, a to je bio Nas Gospodin, a istodobno i Adam, odjeven u purpurni
plast, a na ramenima je plast zakapcao veliki crveni i bijeli dijadem od rubina i bisera, na glavi mu
je bila kruna slicna djevojcinoj, u ruci jos vei pehar, pun svinjske krvi. Druge presvete licnosti
koje u nabrojiti, meni sve dobro poznate, okruzivale su ga zajedno s cetom strijelaca francuskoga
kralja, odjevenih tko u zeleno tko u crveno, sa smaragdnim stitom na kojem se isticao Kristov
monogram. Vo a te druzine po e se pokloniti Opatu pruzivsi mu pehar i govorei:« Sao ko kelle
terreper kellefini ke ki kontene, trenta anni k possetteparte sancti Benedicti.« Na to Opat odgovori:
»Ageprimum et septimum de quatoun i svi zapjevase: nlnfnibus Africae, amen.« Zatim svi sederunt.
Kad su se dvije razlicite povorke raspustile, po Opatovoj zapovijedi Salomon stade prostirati
trpezu, Jakov i Andrija donijese naramak sijena, Adam se smjesti u sredini, Eva se ispruzi na listu,
Kain u e vukui plug, Abel pri e s vedrinom da pomuze Vranca, Noa pobjedonosno u e
veslajui u kovcegu, Abraham sjede ispod stabla, Isak se izvali na zlatnom oltaru u crkvi, Mojsije
cucnu na kamen, Danijel se pomoli na mrtvackom odru pod ruku s Malahijom, Tobija leze na
postelju, Josip se baci na vagan, Benjamin zauze vreu, a onda, ali tu privi enje posta zbrkano,
David sjede na brdasce, Ivan na zemlju, Faraon na pijesak (naravno, rekoh sebi, ali zasto?), Lazar
na stol, Isus na rub bunara, Zakej u krosnju drveta, Matej na klupicu, Rahab na kucine, Ruta na
slamu, Tekla na prozorsku dasku (izvana se pojavi blijedo Adelmovo lice, i on upozori da se tu
moze i strmoglaviti, niz vrlet), Suzana u vrt, Juda me u grobove, Petar za katedru, Jakov u mrezu,
Ilija na sedlo, Rahela na svezanj. A Pavao apostol je, odlozivsi mac, slusao Ezava kako gun a, dok
je Job cvilio u izmetu, pa mu u pomo pritekose Rebeka s kosuljom, Judita s plahtom, Hagara s
mrtvackim pokrovom, a nekoliko iskusenika donese velik zadimljeni bakrac iz kojeg iskoci
Venancije iz Salvemeca, sav crven, te uze dijeliti svinjske krvavice.
Blagovaonica se dupkom napunila, i sad su svi pohlepno jeli. Jona je na stol donosio tikve, Izaija
povre, Ezekijel kupine, Zakej sikomorino cvijee, Adam limune, Danijel divlje vucke, Faraon pa-
prike, Kain stricke, Eva smokve, Rahela jabuke, Ananija sljive velike kao dijamanti, Lea luk, Aron
masline, Josip jaje, Noa groz e, Sime) breskvine kostice, a za to je vrijeme Isus pjevao Dies irae i na
sva jela veselo lijevao ocat koji je cijedio iz male spuzve sto ju je uzeo s koplja jednoga od strijelaca
francuskoga kralja.
»Djeco moja, sve moje ovcice«, rece tad Opat, sad ve pripit, »ne mozete vecerati tako odjeveni kao
odrpanci, hodite, hodite-« pa stade udarati prvi i sedmi od cetiri koji su izvirivali razobliceni
poput sablasti iz dna zrcala, zrcalo tresnu i smrska se, a iz njega, po dvoranama labirinta, na tlo
poletjese kamenjem optocene sarene haljine, zablaene i poderane. I Zakej uze bijelu haljinu,
Abraham modrokosnu, Lot sumpornu, Jona plavu, Tekla crvenu, Danijel lavovsku, Ivan kristalnu,
Adam krznenu, Juda posutu srebrnim novciima, Rahab skrletnu, Eva haljinu boje stabla spoznaje
dobra i zla, i netko uze sarenu, netko plamenu, netko dvorsku a netko morsku, netko drvoliku a
netko zidoliku, ili pak zeljeznosivu i crnu, i boje jasmina i boje vatre i sumpora, a Isus se sepirio u
golubinjesivoj haljini i smijui se optuzivao Judu da ne zna za salu i sveto veselje.
U tom trenutku Jorge, skinuvsi vitra ad legendum, zapali gorui grm za koji je Sara bila donijela
drva, Jiftah ih skupio, Isak ih istovario, Josip ih nasjekao, i dok je Jakov otvarao zdenac, a Danijel
sjedao kraj jezera, sluge su donosile vodu, Noa vino, Hagara mjesinu, Abraham tele koje Rahab
priveza za kolac, dok je Isus dodavao konopac, a Ilija mu sapinjao noge. Zatim ga Askelon objesi
za kosu, Petar donije mac, Kain ga ubi, Herod mu proli krv, Sem izbaci iznutrice i izmet, Jakov
doli ulja, Molesadon nasu soli, Antioh ga stavi na vatru, Rebeka ga ispece a Eva prva kusa pa joj
pozli, ali Adam joj rece neka za to ne haje i po ramenu potapsa Severina koji je savjetovao da se
dodaju biljni zacini. Onda Isus prelomi kruh, razdijeli ribe, Jakov dignu graju jer mu je Ezav pojeo
svu leu, dok je Isak prozdirao pecenog kozlia a Jona kuhanog kita, pa Isus nastavi postiti
cetrdeset dana i cetrdeset noi.
Uto svi stadose ulaziti i izlaziti nosei biranu lovinu svakojakog oblika i boje, od koje bi Benjamin
za se uvijek zadrzao najvei dio, a Marija najbolji dio, a Marta se zalila sto uvijek mora prati sve
tanjure. Tad razdijelise tele koje se u me uvremenu strasno povealo, pa Ivan dobi glavu,
Absalom siju, Aron jezik, Samson vilicu, Petar uho, Holoferno mozak, Lea straznjicu, Saul vrat,
Jona trbuh, Tobija zuc, Eva rebro, Marija prsa, Elizabeta sudnicu, Mojsije rep, Lot noge a Ezekijel
Kosti. Me utim, Isus je kusao magarca, sveti Franjo vuka, Abel ovcu, kva murinu, Krstitelj
skakavca, Faraon hobotnicu (naravno, rekoh, ali zasto?), a David je jeo spanjolsku bubu i bacio se
na djevojku koja je bila nigra sedformosa, dok je Samson grizao le a lavu, a Tekla kricei bjezala jer
ju je proganjao crn i dlakav pauk.
Sad su ocevidno svi ve bili pijani, jedni bi se poskliznuli na vino, drugi padali u lonce pa bi im se
iz njih vidjele samo noge, prekrizene kao dva kolca, a Isusu su svi prsti bili crni, i pruzao je listove
knjige govorei: »Uzmite i jedite, ovo su Simfozijeve zagonetke, od kojih je jedna o ribi, sto je sin
Bozji i vas Spasitelj.« I svi se latise pia, Isus proseka, Jona plavca, Faraon sorentskog vina (zasto?).
Mojsije gaditanca, Isak kretskog vina, Aron opola, Zekej vugave, Tekla grka, Ivan traminca, Abel
cviceka, Marija albanca, Rahela florentinca.
Adam se izvrnuo i grgljao, a vino mu je curilo iz rebra, Noa je u snu kleo Hama, Holoferno je nista
ne slutei hrkao, Jona spavao kao zaklan, Petar bdio dok pijetao ne zapjeva, a Isus se iznenada
probudi jer je cuo kako Bernard Gui i Bertrando del Poggetto kane spaliti djevojku, pa viknu: »Oce
moj! Ako je mogue, neka me mimoi e ovaj kalez!« Pa su jedni lose natakali, drugi dobro pili,
jedni smijui se umirali a drugi se umirui smijali, jedni donosili bocice a drugi pili iz tu e case.
Suzana je vikala da svoje lijepo bijelo tijelo nikad nee podati opskrbniku i Salvatoreu za bijedno
volujsko srce, Pilat je lutao blagovaonicom kao dusa bez pokoja trazei vode za ruke, a donosio
mu je fra Dolcino, s perom na sesiru, a zatim je kesei se rastvarao haljinu i pokazivao smradni ud
crven od krvi, dok se Kain s njime sprdao grlei lijepu Margarini iz Trenta. Na to Dolcino okrenu
u plac i ode glavu poloziti na rame Bernardu Guiju nazivajui ga an eoskim papom, Ubertino ga
stade tjesiti stablom zivota, Mihovil iz Cesene kesom zlata, Marije su ga posipale pomastima, a
Adam ga nagovarao da zagrize netom ubranu jabuku.
Tad se rastvorise svodovi Zgrade i s neba si e Roger Bacon na stroju koji leti, unico komine regente.
Onda David zasvira u citru, Saloma zaplesa sa svojih sedam velova, a na svaki veo koji je pao
zasvira u jednu od sedam trublja i pokaza jedan od sedam pecata, sve dok ne ostade samo amicta
sole. Svi su govorili da se jos nigda nije vidjela tako vesela opatija, a Berengar je svakome dizao
haljinu, i muskarcima i zenama, i ljubio ih u zadnjicu. Otpoce ples, pa se Isus obuce kao ucitelj,
Ivan kao cuvar, Petar kao gladijator, Nimrod kao lovac, Juda kao potkazivac, Adam kao vrtlar,
Eva kao tkalja, Kain kao lopov, Abel kao pastir, Jakov kao tekli, Zaharija kao sveenik, David kao
kralj, Jubal kao svirac citre, Jakov kao ribar, Antioh kao kuhar, Rebeka kao vodonosa, Molesadon
kao glupan, Marta kao sluskinja-Herod kao mahniti lu ak, Tobija kao lijecnik, Josip kao
drvodjelac Noa kao pijanica, Isak kao seljak, Job kao tuzan covjek, Danijel kao sudac, Tamara kao
javna zena, Marija kao gospodarica koja naredi slugama da donesu jos vina, jer onaj njezin ludi sin
nee da u vino pretvori vodu.
Onda Opat planu jer je, govorio je, on priredio tako lijepu svecanost, a nitko mu nista ne daje: svi
se tad stadose natjecati tko ie mu dati darova i blaga, bika, ovcu, lava, devu, jelena, tele, junicu,
sunceva kola, bradu svetog Eobana, rep svete Morimonde, maternicu svete Arundaline, zatiljak
svete Burgosine izrezbaren kao pehar u dobi od dvanaest godina, i Pentagonum Salomonis u
jednom primjerku. No Opat uze vikati da mu oni tako pokusavaju skrenuti pozornost, a da mu
zapravo pljackaju kriptu s riznicom, u kojoj smo se sad svi nalazili, i da je ukradena dragocjena
knjiga koja govori o stipavcima i o sedam trublja, pa pozva strijelce francuskog kralja da pretraze
sve sumnjive. Svima na sramotu, na ose kod Hagare raznobojno sukno, na Raheli zlatan pecat, u
Teklinim njedrima srebrno zrcalo, pod Benjaminovim pazuhom bocu za napitke, pod Juditinim
haljinama svilenu plahtu, u Longinovoj ruci koplje, a u Ebed-Melekovu narucju tu u zenu. Ali
najgore se dogodi kad na ose crnu macku kod djevojke, crne i lijepe poput macke iste boje, pa je
nazvase vjesticom i pseudoapostolom i svi nasrnuse na nju da je kazne. Krstitelj joj odrubi glavu,
Abel joj prereza grkljan, Adam je otjera, Nabukodonosor joj uzarenom rukom na grudima ispisa
zodijakalne znakove, Ilija je ote na ognjenim kolima, Noa je uroni u vodu, Lot je pretvori u stup
soli, Suzana je optuzi za blud, Josip je prevari s drugom, Ananija je strpa u pe, Samson je okova,
Pavao je izbiceva, Petar je naglavce pribi na kriz, Stjepan je kamenova, Lovro je ispece, Bartolomej
je odera, Juda je izda, opskrbnik je spali, a Petar sve zanijeka. Onda se svi bacise na to tijelo i
stadose po njoj sipati izmetine, prdjeti joj po licu, mokriti joj po glavi, bljuvali joj po prsima, cupati
joj kosu, ranjavati joj leda goruom zeravicom. S djevojcina je tijela, neko tako lijepog i tako
njeznog, sada otpadalo meso koje se dijelilo na komade sto su se rasprsivali po kristalnim i
zlatnim monicima i felikvijarima u kripti. Bolje receno, nije se kripta napucila djevojcinim tijelom,
nego se djevojcino tijelo, sad nalik na rudnu tvar, malo-pomalo slagalo od komada kripte sto su se
uokolo kovitlali, i zatim se iznova izlagalo i rasprsivalo, kao sveta prasina razlomljenih djelia sto
ih je nagomilala sumanuta bezboznost. Sad je izgledalo kao da se jedno jedino golemo tijelo kroz
tisuljea raspalo na svoje dijelove, i kao da su ti dijelovi poceli zauzimati cijelu kriptu, jos
bljestaviju, ali posve jednaku kosturnici preminulih redovnika, i kao da se supstancijama forma
samog ljudskog tijela, remek-djela stvaranja, raskomadala u mnogostruke i odjelite akcidentalne
forme, postavsi tako slikom svoje suprotnosti, ne vise idealnom, nego zemaljskom formom, od
praha i smradnih krhotina, kadrih tek da znace smrt i razaranje...
Nisam vise nalazio licnosti s gozbe ni darove sto su ih donijeli cinilo se da su svi uzvanici sada u
kripti i da se svaka preobrazila n i mumificiran posmrtni ostatak, u prozirnu sinegdohu same
sebe, Rahela u kost, Danijel u zub, Samson u vilicu, Isus u okrajak grimizne haljine. Kao da se na
kraju, kad se svetkovina pretvorila u pokolj nad djevojkom, gozba prometnula u sveopi pokolj
ciji konacni ishod ja vidim, a tjelesa (sto to govorim? cijelo zemaljsko i polumjesecno tijelo tih
izgladnjelih i ozednjelih svatova) preobrazila u jedno jedino mrtvo tijelo, rasporeno i izmrcvareno
kao Dolcinovo tijelo nakon smaknua, pretvoreno u gnusnu i blistavu riznicu, koja se svom
svojom povrsinom protegla poput oguljene i objesene zivotinjske koze, sto jos sadrzi okamenjenu
utrobu i sve organe, pa i same crte lica, koze sa svakim od pregiba, bora i oziljaka, sa svim
barsunastim ravninama, sumom dlaka, pokozicom, grudima, spolovilom sto je postalo nalik na
raskosni damast, i dojkama, noktima, roznatim na slagama pod petom, nitima trepavica,
vodenastom tvari ociju, mesom usnica, tankom hrptenjacom, gradnjom kostiju, i sve to samljeveno
u brasnast pijesak, a da nista nije izgubilo oblik i me usobni raspored, noge, prazne i mlohave kao
carape, njihovo meso odlozeno sa strane poput misnog ruha sa svim rumenim arabeskama zila,
izrezbarena hrpa utrobe, gusti i sluzavi rubin srca, biserni niz podjednakih zuba poredanih u
ogrlicu, jezik poput ruzicastog i plavog privjeska, prsti svrstani poput vostanica, pecat pupka sto
zajedno drzi konce u sagu sto ga tvori trbuh... Iz svakog kuta kripte sad mi se smijuljilo, saputalo
mi i u smrt me vabilo to svetijelo razre eno u monike i relikvijare, a ipak sastavljeno u svoju
prostranu i nerazumnu cjelovitost, i to je bilo ono isto tijelo koje je za vecerom jelo i besramno se
prucalo, a ovdje mi se naprotiv pricinjalo prikovano u nedodirljivosti svoje gluhe i slijepe propasti.
A Ubertino mi je saputao, scepavsi me za ruku tako da mi je nokte zario u meso: »Vidis, to je ista
stvar, ono sto je prije likovalo u svojem ludilu i nasla ivalo se svojom igrom, sada je tu, kaznjeno i
nagra eno, oslobo eno strasti sto su ga napastovale) ukoceno vjecnosu, predano vjecnom ledu
da ga ocuva i procisti, izbavljeno od kvarenja preko same pobjede kvarenja, jer nista vise u prah
nee moi pretvoriti ono sto ve jest prah i rudna tvar, tnors est quies viatoris, finis est omnis
laboris...«
Iznenada u kriptu u e Salvatore, sav u plamenu poput avola, i povika »Budalo! Zar ne vidis da
je to velika liotardska zvijer iz knjige o Jobu? Cega se strasis, gospodarciu moj? Evo ti pohanog
sira!« I odjedanput se kripta obasja crvenkastim proplamsajima i ponovno stade kuhinjom, ali je,
vise nego kuhinja, to bila unutrasnjost velikog trbuha, ljigavog i gnjecavog, a u sredini se nalazila
crna zvijer nalik na gavrana i s tisuu ruku, lancima vezana za veliku resetku, te je pruzala te svoje
udove i grabila svakoga tko bi joj stajao u blizini, pa kao sto seljak kad je zedan istijesti grozd
groz a, tako je ta neman stezala svoj plijen, da je rukama drobila svakoga, jednima noge, drugima
glavu, a zatim ih prozdirala i podrigujui se izbacivala vatru koja je zaudarala gore nego sumpor.
No, divna li cuda, taj mi prizor vise nije zadavao straha, nego se zatekoh gdje dobrohotno gledam
tog »dobrog avola« (kako sam mislio), koji na kraju krajeva nije bio nitko drugi do Salvatore, jer
sada sam o smrtnome ljudskome tijelu, o njegovu trpljenju i kvarenju znao sve i nicega se vise
nisam bojao. Doista, pri toj svjetlosti plamena, koji se sad cinio ugodnim i gozbenim, opet ugledah
sve goste za vecerom, koji su iznova poprimili svoja oblicja i pjevajui kazivali da sve nanovo
pocinje, a me u njima djevojku, citavu i prekrasnu, kako mi govori: »Nije to nista, nije to nista,
vidjet es da u poslije biti ljepsa nego prije, pusti da nacas budem spaljena na lomaci, a onda
emo se opet vidjeti tu unutra!« I pokaza mi, Boze mi oprosti, svoju stidnicu, u koju u oh i na oh
se u prelijepoj spilji, koja je slicila ubavoj dolini zlatnoga vijeka, rosnoj od voda i voa i stabala na
kojima je rastao pohani sir. Svi su zahvaljivali Opatu na divnoj svecanosti i ocitovali mu svoju
naklonost i dobro raspolozenje gurajui ga, castei udarcima i bubocima, derui mu odjeu,
polazui ga na pod, prutom mu prut sibajui, dok se on smijao i molio da ga vise ne skakljaju. I
jasui kao na konju, na konjima sto su iz nozdrva ispustali sumporne oblake u ose fratri uboga
zivota, koji su o pojasu nosili kese pune zlata i njima preobraali vukove u janjad i janjad u vukove
te ih krunili kao careve uz odobravanje skupstine naroda koja )e pjevala hvalospjeve neizmjernoj
dobroti Svemogueg. » Ut cachinnis Ksolvatur, torqueatur rictibus!« vikao je Isus masui trnovom
krugom. U e papa Ivan kunui u toj zbrci i rece: »Ako ovako nastavimo, ne znam gdje emo
zavrsiti!« No svi su ga ismijavali, pa s Opatom na Alu odose sa svinjama u sumu traziti tartufe. Ja
sam se spremao da Po em za njima, kadli u kutu spazih Vilima gdje izlazi iz labirinta, a u Aci je
drzao magnet koji ga je velikom brzinom vukao prema sjeveru.
»Ne ostavljajte me, ucitelju!« povikah. »I ja hou da vidim cega im ufinis Africae!«
»Ve si vidio!« odgovori mi Vilim, sad ve jako daleko. I probudih se dok su crkvom jecale zadnje
rijeci zadusnice:
Lacrimosa dies illa quaresurgetexfavilla iudicando homo reus:
huk ergo parce deus!
Pie lesu domine
dona eis requiem.
To je znacilo da je moje privi enje, munjevito kao sva privi enja, ako nije trajalo koliko i Amen,
trajalo malo krae nego Dies ime.

Nakon treeg casa
Gdje Vilim Adsonu objasni njegov san.
Rastrojen iza oh na glavni portal i na oh se pred malom gomilom ljudi. Bili su to franjevci koji su
odlazili, pa je Vilim sisao da ih pozdravi.
Pridruzih se oprostajnim rijecima, bratskim zagrljajima. Zatim upitah Vilima kad e otputovati
ostali, sa zatvorenicima. Rece mi da su otputovali ve prije pola sata, dok smo mi bili u riznici,
mozda, pomislih, kad sam ja ve sanjao.
Za trenutak ostadoh zaprepasten, onda se pribrah. Bolje je tako. Ne bih mogao podnijeti da vidim
osu enike (mislim na jadnog i nevoljnog opskrbnika, Salvatorea... a svakako mislim i na djevojku)
kako ih odvlace daleko i to zauvijek. Osim toga, jos sam bio toliko smuen svojim snom, da su se i
sami moji osjeaji bili gotovo sledili.
Dok je skupina male brae odmicala prema izlaznim vratima, Vilim i ja ostadosmo ispred crkve,
obojica utonuli u sjetu, premda iz razlicitih razloga. Onda odlucih da svojem ucitelju
ispripovijedim san. Koliko god da je moje privi enje bilo mnogoliko i neobicno, sjeao sam ga se
izvanredno bistro, od slike do slike, od kretnje do setnje, od rijeci do rijeci. Tako ga i ispricah nista
ne propustajui, jer sam znao da su snovi cesto tajanstvene poruke iz kojih uceni ljudi mogu
procitati razgovjetna prorocanstva.
Vilim me sutke saslusa, onda me zapita: »Znas li ti sto si ti sanjao?«
»To sto sam vam rekao...« rekoh zbunjeno.
»Naravno, to mi je jasno. Nego, znas li ti da je to sto si mi ispricao velikim dijelom ve bilo
napisano? Ti si osobe i zbivanja ovih dana uklopio u sliku koju si ve poznavao, jer si radnju sna
ve negdje procitao, ili su ti je pripovijedali dok si bio dijete, u skoli, u samostanu. To je Coena
Cypriani.«
Nacas se zapanjih. Onda se sjetih. Istina je! Mozda sam zaboravio naslov, ali koji se odrastao
redovnik ili nestasan redovnici nije smjeskao ili smijao raznim zgodama, u prozi ili u stihu, te
price koja pripada tradiciji uskrsnjih obreda i spada u loca monachorum *. Iako su je najstrozi
iskusenicki ucitelji zabranjivali i osu ivali, nema samostana u kojem je redovnici nisu jedni
drugima krisom usmeno prenijeli na razlicite nacine skraivali i dopunjali, a neki je i pobozno
prepisivali, tvrdei da pod krinkom razonode krije tajne moralne pouke. Neki su i poticali njezino
sirenje zato sto, govorili su, kroz igru mladi mogu lakse zapamtiti doga aje iz svete povijesti! Za
papu Ivana VII. netko ju je napisao u stihovima uz posvetu: »Ludere me libuit, ludentem, papa
Johannes, accipe. Ridere, siplacet, ipsepotes.« A pricalo se da ju je uprizorio sam Karlo elavi, kao
veseli misterij, da bi za vecerom zabavio svoje dostojanstvenike:
Ridens cadit Gaudericus
Zacharias admiratur,
supinus in lectulum
docet Anastasius...
Koliko su me puta ucitelji prekorili kad sam sa svojim drugovima iz nje kazivao stihove! Sjeao
sam se starog redovnika iz Melka koji je govorio da krepostan covjek kao sto je bio Ciprijan nikad
ne bi napisao tako nepristojnu stvar, tako pogrdnu i bogohulnu parodiju Svetog pisma, dostojniju
nevjernika i lakrdijasa negoli svetog mucenika... Odavno sam bio zaboravio te djecje igre. Kako to
da mi se toga dana Coena tako zivotno ukazala u snu? Uvijek sam mislio da su sni poruke od
Boga, ili da su u najgoru ruku tek besmisleno buncanje uspavanog sjeanja u vezi sa stvarima koje
su se dogodile preko dana. Sad sam uvi ao da se mogu sanjati i knjige, i da se prema tome mogu
sanjati sni.
»Htio bih da sam Artemidor pa da tvoj san ispravno protumacim«! rece Vilim. »Ali cini mi se da je
i bez Artemidorove ucenosti lako shvatiti sto se dogodilo. Ti si ovih dana, jadni moj djecace,
prozivio niz doga aja u kojima kao da ne postoji nikakav pravi red. A jutros je na povrsinu tvoje
usnule svijesti isplivao spomen na neku vrstu komeaije u kojoj se, pa makar i s drugim namjerama,
svijet postavlja naglavce-U nju si ukopio svoja nedavna sjeanja, svoje zebnje, svoje bojaznilaziste
su ti bila Adelmova marginalia, da bi ponovno dozivio veliki karneval u kojem se cini da sve ide
naopako, a ipak, kao sto pripovijeda Coena, svatko radi ono sto je doista radio u zivotu. I na kraju
se upitao, u snu, koji je svijet naopaki, i sto znaci postavljati stvari naglavce. Tvoj san vise nije znao
sto je gore a sto je dolje, gdje je smrt gdje zivot. Tvoj san je posumnjao u ono cemu su te ucili.«
»Nisam ja«, rekoh kreposno, »nego moj san. Ali onda sni nisu poruke od Boga, to su avolske
tlapnje i ne sadrze nikakvu istinu!«
»Ne znam, Adsone«, rece Vilim. »Toliko ve istina imamo u rukama, da bi zaista bilo blizu
Antikristovo vrijeme kad bi se pojavio netko kome bi palo na pamet da istinu trazi i u nasim
snovima. Pa ipak, sto vise razmisljam o tvojem snu, cini mi se sve znacajnijim. Mozda ne za tebe,
nego za mene. Oprosti mi sto prisvajam tvoje snove da bih razvio svoje pretpostavke, znam, to je
podlo, to se ne bi smjelo... Ali mislim da je tvoja uspavana dusa razumjela vise toga nego sto sam
ja razumio u sest dana, i to budan...«
»Zaista?«
»Zaista. Ili mozda ne. Tvoj san smatram znacajnim zato sto odgovara jednoj od mojih
pretpostavki. Ali bio si mi od velike pomoi. Hvala.«
»Ali sto vas to tako zanima u mojem snu? Kao svi snovi, nije imao nikakva smisla!«
»Kao svi snovi, i privi enja, imao je drugi smisao. Valja ga citati alegorijski ili anagogijski...« »Kao
Sveto pismo?!«
»San jest pismo, a mnoga su pisma samo snovi.«

Sesti
Gdje se rekonstruira povijest knjiznicara te se dozna nesto vise o tajanstvenoj knjizi.
Vilim se htjede vratiti u skriptorij iz kojega je tek bio sisao. Zatrazi od Benna da mu dopusti
konzultirati katalog, pa ga brzo prelista. »Mora biti tu negdje«, govorio je, »sigurno sam ga vidio
prije jedan sat...« Zaustavi se na jednoj stranici. »Evo«, rece, »procitaj ovaj naslov.«
Pod jednom jedinom signaturom (finis Africae!) stajao je niz od cetiri naslova, sto je znacilo daje
rijec o jednom svesku koji obuhvaa vise tekstova. Procitah:
I. ar. de dictis cujusdam stulti
II. ssyr. libellus alchemicus aegypt.
III. Expositio Magistri Alcojribae de cena beati Cjpriani Cartagi nensis Episcopi
IV. Liber acephalus de stupris virginum et meretricum amoribus »O cemu je rijec?« upitah.
»To je nasa knjiga«, sapnu mi Vilim. »Evo zbog cega me tvoj san na nesto podsjetio. Sad sam
siguran daje to ona. I zaista...« rece hitro vrtei stranice koje su neposredno prethodile i slijedile,
»zaista, tu su knjige na koje sam mislio, sve skupa. Ali nisam to htio povjerovati. Slusaj-Imas li pri
ruci plocicu? U redu, moramo nesto izracunati, a ti se nastoj tocno sjetiti sto nam je neki dan rekao
Alinardo i sto smo jutros culi od Nikole. Dakle, Nikola nam je kazao da je ovamo stigao prije
otprilike trideset godina, kad su Abbonea ve bili imenovali opatom. Prije toga je opat bio Pavao iz
Riminija. Je li tako? Recimo da do te izmjene dolazi oko 1290., koja godina manje ili vise, nije bitno.
Zatim, Nikola nam je rekao da kad je on stigao, Roberto iz Bobbija ve bio knjiznicar. Zar ne?
Onda on umire, a mjesto dobiva Malahija, uzmimo pocetkom ovog stoljea. Pisi. Me utim, prije
Nikolina dolaska postoji razdoblje kad je knjiznicar bio Pavao iz Riminija. Otkad je on bio
knjiznicar? Nisu nam tekli, mogli bismo pregledati opatijske maticne knjige, ali pretpostavljam da
su kod Opata, a zasad ga to ne bih zelio pitati. Zamislimo da je Pavao knjiznicarom izabran prije
sezdeset godina, pisi.
Zasto se Alinardo zali sto je, prije otprilike pedeset godina, knjiznicarsko mjesto imalo pripasti
njemu, ali su ga dodijelili drugome? Je li ciljao na Pavla iz Riminija?«
»Ili na Roberta iz Bobbija!« rekoh.
»Navodno je tako. Ali pogledaj sad ovaj katalog. Znas da su naslovi uneseni, to nam je prvi dan
rekao Malahija, onim redom kojim su nabavljani. A tko ih upisuje u ovaj popis? Knjiznicar. Prema
tome, po promjenama rukopisa na ovim stranicama mozemo ustanoviti slijed knjiznicara.
Pogledajmo sada katalog od kraja, posljednji rukopis je Malahijin, izrazito goticki, vidis kakav je. I
ispunja vrlo malo stranica. U ovih zadnjih trideset godina opatija nije nabavila mnogo knjiga.
Zatim pocinju stranice ispisane drhtavim rukopisom, iz njih se razgovijetno cita potpis bolesnog
Roberta iz Bobbija. I te su stranice malobrojne, Roberto na toj duznosti vjerojatno ne ostaje dugo. A
vidi na sto sad nailazimo: stranice i stranice drugog rukopisa, uspravnog i sigurnog, citav niz
nabavki (medu kojima je i skupina knjiga sto sam ih maloprije proucavao) koji uistinu zapanjuje.
Koliko mora da se naradio Pavao iz Riminija! Previse, kad pomislis da nam je Nikola kazao kako
je opatom postao vrlo mlad. No uzmimo da je taj nezasitni citac u nekoliko godina opatiju
obogatio tako velikim brojem knjiga... Zar nam nije receno da su ga zvali Abbas agraphicus zbog
njegove cudnovate mane, ili bolesti, zbog koje nije mogao pisati? A tko je onda ovo pisao? Ja bih
rekao, njegov pomonik. Ali da je kojim slucajem taj pomonik poslije bio imenovan knjiznicarom,
a on bi bio i nastavio pisati, pa bismo shvatili zasto je tu toliko stranica Opisano istim rukopisom.
Tad bismo, izme u Pavla i Roberta, imali J°s jednog knjiznicara, koji je bio izabran prije pedesetak
godina, a to )e tajanstveni takmac Alinardov, a on se nadao da e kao stariji, Pavla naslijediti on.
Zatim doticni nekako nestaje, sto Alinardo i ostali su ocekivali, a na njegovo mjesto biva izabran
Malahija.«
»Ali zasto ste tako sigurni da su se izmjenjivali upravo tako? Cak i ako prihvatimo da taj rukopis
pripada knjiznicaru bez imena, naslovi na stranicama koje prethode ne bi mogli biti Pavlovi?«
»Zato sto su medu te nabavke unesene sve bule i papinske naredbe, koje nose tocan nadnevak.
Hou rei, ako se tu nalazi, kao sto Se nalazi, Firma cautela Bonifacija VII., znas da taj spis nije usao
prije te godine, a mozes pretpostaviti da nije stigao ni mnogo kasnije. Na taj su mi nacin godine
obiljezene kao kamenima me asima, pa ako uzmem da Pavao iz Riminija postaje knjiznicarom
1265., a opatom 1275., onda otkrijem da se njegov rukopis, ili rukopis nekog drugog tko nije
Roberto iz Bobbija, proteze od 1265. do 1285., nalazim razliku od deset godina.«
Moj je ucitelj bio zaista vrlo ostrouman. »Pa kakve zakljucke izvlacite iz tog otkria?« upitah tada.
»Nikakve«, odgovori mi, »same premise.«
Zatim ustade i ode razgovarati s Bennom. Ovaj je hrabro sjedio na svojem mjestu, ali mu izraz lica
nije bio bas samouvjeren. Jos uvijek je bio za svojim starim stolom, jer se nije usudio zauzeti
Malahijin, kraj kataloga. Vilim mu se obrati donekle hladno. Nismo mogli zaboraviti neugodan
prizor prosle veceri.
»Iako si postao tako monim, gospodine knjiznicaru, udostojit es se da mi nesto kazes, nadam se.
Je li onoga jutra, kad su Adelmo i ostali raspravljali o duhovnim zagonetkama, netko spomenuo
Coena Cypriani?«
»Jest«, rece Benno, »zar ti nisam rekao? Prije nego sto se razgovaralo o Simfozijevim zagonetkama,
bas je Venancije natuknuo nesto o Coeni pa se Malahija rasrdio i rekao da je to nedostojno djelo, te
podsjetio da je Opat svima zabranio da ga citaju...«
»Opat, je li?« rece Vilim. »Vrlo zanimljivo. Hvala ti, Benno.«
»Cekajte«, rece Benno, »zelim s vama razgovarati.« Dade nam znak da po emo s njim iz
skriptorija, do stubista koje je silazilo u kuhinju, da ga drugi ne cuju. Usne su mu drhtale.
»Bojim se, Vilime«, rece. »Ubili su i Malahiju. Ja sada znam previse. A osim toga, mrzak sam
talijanskom taboru... Vise nee da knjiznicar bude stranac... Ja mislim da su ostali uklonjeni
upravo zbog toga... Nikad vam jos nisam pricao o Alinardovoj mrznji prema Malahiji, o njegovu
zlopamenju...«
»Tko mu je to preoteo mjesto prije mnogo godina?«
»To ne znam, on o tome uvijek govori neodre eno, a to se uostalom dogodilo davno. Mora da su
sada ve svi mrtvi. Ali talijansk1 t,or oko Alinarda cesto prica... cesto je pricao o Malahiji kao o
lutki a koncu, koju je netko drugi podmetnuo, o dosluhu s Opatom... t sam, a da to nisam ni
primijetio... upao u oprecnu igru dviju stranaka-- To sam tek jutros shvatio... Italija je zemlja
urota, tu se truju pape, a kamoli se ne bi ovakvi jadni mladii kao sto sam ja... Jucer nisam
razumio, mislio sam da je to sve u vezi s onom knjigom, ali ja vise nisam siguran, to je bila samo
izlika: vidjeli ste da je knjiga prona ena, a Malahija je svejedno umro... Ja moram... hou... htio bih
pobjei. Sto mi savjetujete?«
»Da budes miran. Sad hoes savjete, zar ne? A jucer si izgledao kao da ti je cijeli svijet pod
nogama. Glupane, da si mi jucer pomogao, bili bismo sprijecili taj posljednji zlocin. Jesi li ti tu
knjigu imao u rukama, jesi li je dirao, jesi li je citao? I zasto onda nisi mrtav?«
»Ne znam. Kunem se, nisam je dirao, to jest, dirao sam je da bih je uzeo iz radionice, ne otvarajui
je, sakrio sam je ispod mantije i otisao u eliju da je stavim pod slamaricu. Znao sam da me
Malahija nadgleda, pa sam se smjesta vratio u skriptorij. A poslije, kad mi je Malahija ponudio da
mu postanem pomonik, odveo sam ga u svoju eliju i predao mu knjigu. To je sve.« »Nemoj mi
rei da je nisi ni otvorio.«
»Jesam, otvorio sam je, prije nego sto sam je sakrio, kako bih se osvjedocio da je to zaista knjiga
koju ste vi trazili. Pocinjala je arapskim rukopisom, onda je bio jedan mislim na sirijskome, pa
latinski tekst i napokon tekst na grckom...«
Sjetih se kratica koje smo vidjeli u katalogu. Prva dva naslova su nosila oznake ar. i syr. To je ta
knjiga! Vilim je navaljivao: »Ti si je dakle dirao, a nisi mrtav. Znaci da se ne umire od dodira! A sto
mi znas rei o grckom tekstu? Jesi li ga pogledao?«
»Vrlo malo, dovoljno da shvatim da nema naslova, pocinjao je kao da mu nedostaje jedan dio...«
»Liber acephalus...« promrmlja Vilim.
»I... pokusao sam citati prvu stranicu, ali da pravo kazem, grcki znam vrlo slabo, trebalo bi mi vise
vremena. I naposljetku, zacudila toe je jos jedna pojedinost, upravo u vezi s listovima na grckom.
Nisam ih sve prelistao, jer mi nije poslo za rukom. Listovi su bili, kako da kazem, natopljeni
vlagom, nisu se lako razdvajali jedan od drugog. Zato sto je pergament bio neobican... meksi od
ostalih pergamenata, nacin na koji je prva stranica bila rastocena i na koji se gotovo cijepala, bio
je... ukratko, cudan.«
»Cudan: taj je izraz upotrijebio i Severin«, rece Vilim.
»Pergament nije izgledao kao pergament... Izgledao je kao sukno ali tanahno...« doda Benno.
»Charta lintea, iliti pergamino depanou, rece Vilim. »Zar ga nikad nisi vidio?«
»Cuo sam za to, ali mislim da nikad nisam vidio. Kazu da je jako skup i krhak. Zbog toga se malo
rabi. Prave ga Arapi, zar ne?«
»Oni su bili prvi. Ali prave ga i ovdje u Italiji, u Fabrianu.
«Pa naravno, jasno, naravno!« Vilimu su se oci krijesile. »Kakvo lijepo i zanimljivo otkrie, izvrsno
Benno, zahvaljujem ti! Jest, pretpostavljam da je u ovoj knjiznici charta lintea rijetka, jer jos nisu
stigli noviji rukopisi. A mnogi strepe da nije tako trajna kao pergament, sto je mozda i istina.
Mozemo zamisliti koliko im je ovdje bilo do necega sto nije postojanije od mjedi... Pergamino de
pano, ah? Dobro, zbogom. I budi spokojan. Ti si izvan opasnosti.«
»Zar zaista, Vilime, zar mi vi to jamcite?«
»Jamcim ti. Ako ostanes gdje jesi. Ve si i previse uprskao.«
Udaljismo se iz skriptorija ostavivsi Benna, ako ne razvedrenog, a ono bar mirnijeg.
»Budalo!« procijedi Vilim sebi u bradu dok smo izlazili. »Sve smo ve mogli rijesiti da nam se on
nije isprijecio...«
Opata na osmo u blagovaonici. Vilim mu pri e i zatrazi s njime razgovor. Abbone vise nije
mogao vrdati pa s nama uglavi sastanak, za kratko vrijeme, u svojoj kui.

Deveti cas
Gdje Opat odbije saslusati Vilima, prica o govoru dragulja i izrazi zelju dase o tim zalosnim doga ajima vise
ne istrazuje.
Opatova je kua bila iznad kapitula, a kroz prozor dvorane, velike i raskosne, u kojoj nas je
primio, za vedrih i vjetrovitih su se dana, preko krova opatijske crkve, mogli vidjeti oblici Zgrade.
Opat koji je stajao kraj prozora upravo ih je zadivljeno motrio, te nam ih pokaza svecanom
kretnjom ruke.
»Ta cudesna tvr ava«, rece, »u svojim razmjerima sazimlje zlatno pravilo sto je ravnalo gra enjem
korablje. Postavljena je na tri kata, jer je tri broj trojstva, tri su bila an ela koja su pohodila
Abrahama, tri su bila dana sto ih je Jona proveo u trbuhu velike ribe, i tri su dana Isus i Lazar
proboravili u grobu. Tri puta je Krist zamolio Oca da ga mimoi e gorki kalez, tri puta se udaljio
da bi molio s apostolima. Triput ga je Petar zanijekao, i triput se ukazao svojim ucenicima nakon
uskrsnua. Tri su teoloske kreposti, tri su sveta jezika, tri su dijela duse, tri su reda razumnih bia,
an eli, ljudi i avoli, tri su vrste zvuka, vox, flatus, pulsus, tri su doba ljudske povijesti, prije, za
vrijeme i poslije Zakona.«

»Divna li sklada misticnih podudarnosti«, slozi se Vilim. »Ali i cetvrtasti oblik«, nastavi Opat,
»bogat je duhovnim poukama -Cetiri su strane svijeta, godisnja doba, elementa, toplo, hladno, i
suho, ro enje, rast, zrelost i starost, pa nebeske, zemaljske, i vodene vrste zivotinja, pa boje sto
cine dugu i broj godina ne pro u prije svake prijestupne.«
»O, svakako«, rece Vilim, »a tri vise cetiri daje sedam, broj kao nijedan drugi, dok tri pomnozen sa
cetiri tvori dvanaest, a dvanaest puta dvanaest jesu sto cetrdeset i cetiri, a to je
spasenih.« A tom posljednjem ocitovanju misticnog znanja o natpojavnom svijetu brojeva Opat
vise ne imade sto dodati. To Vilimu pruzi priliku da nacne temu.
»Morali bismo porazgovarati o posljednjim doga ajima, o koji ma sam dugo razmisljao«, rece.
Opat okrenu leda prozoru i upravi Vilimu strog pogled: »Mozda i predugo. Priznajem vam, fra
Vilime, da sam od vas vise ocekivao Otkad ste ovamo stigli, proslo je gotovo sest dana, cetiri su
redovnika mrtva, osim Adelma, dvojicu je uhitila inkvizicija -- tako je zahtijevala pravda, dakako,
ali tu smo sramotu mogli i izbjei, da inkvizitor nije bio prisiljen baviti se prethodnim zlocinima
napokon, susret u kojemu sam bio posrednikom, i to bas zbog svih tih opacina, imao je mucan
ishod... Slozit ete se da sam se mogao nadati drugacijem razrjesenju tih zbivanja kad sam vas
zamolio da istrazite Adelmovu smrt...«
Vilim je sutio, smeten. Opat je jamacno imao pravo. Na pocetku ove pripovijesti rekao sam da je
moj ucitelj volio zabljesnuti druge spremnosu svojeg zakljucivanja, pa je bilo razumljivo sto mu je
ponos povrije en kad ga, i to cak s pravom, optuzuju za sporost.
»Istina«, prizna, »nisam zadovoljio vasa ocekivanja, ali u vam, vasa uzvisenosti, rei sto je tome
razlog. Ti zlocini ne potjecu iz neke sva e ili osvete me u redovnicima, nego ovise o doga ajima
koji opet vuku podrijetlo iz davne povijesti opatije...«
Opat ga uznemireno pogleda: »Sto kanite rei? I meni je jasno da kljuc nije u nesretnoj
opskrbnikovoj proslosti, koja se ispreplela s drugom pricom. Ali ta druga prica, ta druga prica,
koju ja mozda i znam, ali o kojoj ne mogu govoriti... nadao sam se da ete je vi prozreti i da ete mi
o njoj vi govoriti...«
»Vasa uzvisenost misli na nesto sto je saznala iz ispovijedi--« Opatov pogled zabludi na drugu
stranu, a Vilim nastavi: »Ako vasa uzmnoznost zeli doznati znam li ja, a da to nisam doznao od
vase uzmnoznosti, jesu li me u sobom necasne odnose odrzavali Berengar i Adelmo, te Berengar i
Malahija, e vidite, to znaju svi u opatiji...«
Opat se zestoko zacrveni: »Mislim da nije shodno o takvim stvarima govoriti u nazocnosti ovog
iskusenika. I mislim da vam, sad kad je susret zavrsen, vise nije potreban kao pisar. Iza i, djecace«'
rece mi zapovjednim tonom. Izi oh s osjeajem ponizenja. No kako sam bio radoznao, pritajih se
pred vratima dvorane koja sam ostavio otvorena da bih mogao pratiti razgovor.
Vilim ponovno stade govoriti: »Dakle, ti su necasni odnosi, cak ako ih je bilo, imali malo udjela u
tim tuznim zgodama. Kljuc je u necemu drugom, a mislio sam da vi pretpostavljate u cemu. Sve se
vrti oko kra e i oko posjedovanja knjige koja je bila sakrivena u finis Afrikae, a koja se sada tamo i
vratila Malahijinom zaslugom, a da se, kao sto ste vidjeli, slijed zlocina nije prekinuo.«
Nastade duga sutnja, a zatim Opat uze govoriti napuklim i nesigurnim glasom, kao da su ga
iznenadila neocekivana otkria. »Nije mogue... Vi... Otkud vi znate za finis Africae? Zar ste
prekrsili moju zabranu i usli u knjiznicu?«
Vilim je morao kazati istinu, ali bi se Opat pretjerano razjario. Nije htio navesti neku ocitu laz.
Izabra da na pitanja odgovori drugim pitanjem: »Nije li mi vasa uzmnoznost, za prvog naseg
susreta, rekla kako covjeku kao sto sam ja, koji sam tako tocno opisao Vranca, a da ga nisam ni
vidio, nee biti tesko da rasu uje o mjestima na koja nema pristupa?«
»Znaci, tako«, rece Abbone. »Ali zasto mislite to sto mislite?«
»Kako sam do toga dosao, to je duga prica. No pocinjen je niz zlocina kako bi se mnogima
sprijecilo da otkriju nesto sto se nije htjelo da bude otkriveno. Svi koji su nesto znali o tajnama
knjiznice, bilo po pravu sluzbe bilo posluzivsi se varkom, sada su mrtvi. Preostaje samo jedna
osoba, vi.«
»Vi mi hoete podmetnuti... hoete mi podmetnuti...« govorio je Opat kao da mu se nadimlju
vratne zile.
»Nemojte me pogresno shvatiti«, rece Vilim, koji mu je vjerojatno i pokusao podmetnuti, »hou
rei da postoji netko tko zna i tko nee da dozna itko drugi. Vi ste zadnja osoba koja zna, vi biste
mogli biti sljedea zrtva. Osim ako mi ne kazete sto znate o toj zabranjenoj knjizi i osobito tko bi u
opatiji o knjiznici mogao znati ono sto vi znate, a mozda i vise.«
»Ovdje je hladno«, rece Opat. »Izi imo.«
Ja se brzo udaljih od vrata i docekah ih na vrhu stepenica sto su vodile na donji kat. Opat me
ugleda i nasmijesi mi se.
»Koliko tjeskobnih stvari mora da se ovaj redovnici naslusao ovih dana! Hajde, djecace, ne daj da
te previse smute. Tu se vise spletaka umislja nego sto ih stvarno ima, cini mi se...«
Podignu ruku i pusti da danje svjetlo obasja prekrasan prsten sto ga je nosio na prstenjaku,
znamen njegove moi. Prsten zablista u punom sjaju svojega kamenja.
»Prepoznajes ga, zar ne?« rece mi. »To je simbol moje vlasti, ali i mojeg tereta. Nije to ures, to je
velicanstvena zbirka rijeci Bozje kojoj sam cuvar.« Prstima dotaknu kamen, ili bolje, to slavlje
sarolika kamenja sto je cinilo to cudesno remek-djelo ljudskoga umijea i prirode. »Ovo je ametist«
rece, »koji je zrcalo poniznosti sto nas spominje prostodusnosti i blagosti svetoga Mateja. Ovo je
kalcedon znamen ljubavi, simbol milosr a svetog Josipa i svetog Jakova starijeg. Ovo je jaspis,
zalog vjere, vezan uz svetog Petra, i sardoniks, znak mucenistva, koji nas podsjea na svetog
Bartolomeja. Ovo je safir, ufanje i kontemplacija, kamen svetog Andrije i svetog Pavla. Iberil,
zdrav nauk, znanost i strpljivost, kreposti svojstvene svetom Tomi... Kako je krasan govor
dragulja«, nastavi zadubljen u svoju misticnu viziju, »koje su kamenoresci iz predaje pretocili s
Aronova opleka i iz opisa nebeskog Jeruzalema u apostolovoj knjizi. S druge su strane zidine
Siona bile protkane jednakim draguljima kakvi su krasili grud Mojsijeva brata, osim granata, ahata
i oniksa, navedenih u Knjizi Izlaska, koje u Apokalipsi zamjenjuju kalcedon, sardoniks, hrizopraz i
hijacint.«
Vilim zausti da nesto kaze, ali ga Opat kretnjom usutka i nastavi svoju pricu: »Sjeam se litanijala
u kojemu je svaki kamen bio opisan i u stihove stavljen u cast Djevici. U njemu se govorilo o
njezinom zarucnickom prstenu kao o simbolicnome spjevu sto bljesti uzvisenim istinama koje se
iskazuju kamenim govorom dragulja sto su ga resili. Jaspis kao vjera, kalcedon kao ljubav,
smaragd kao cistoa, sardoniks kao mirnoa djevicanskog zivota, rubin kao srce sto je krvarilo na
Golgoti, hrizolit koji svojim raznobojnim svjetlu-canjem podsjea na divotu i raznovrsnost
Marijinih cudesa, hijacint kao ljubav, ametist se svojom mjesavinom ruzicaste i plave boje kao
ljubav Bozja... No u okovu je bilo drugih, nista manje rjecitih tvari) kao sto je kristal, koji je nalik
na nevinost duse i tijela, ligur sto slici ambri, simbol umjerenosti, i magnetski kamen sto privlaci
zeljezo, kao sto Djevica dotice zice skrusenih srdaca gudalom svoje dobrote. Sve su to tvari koje,
kao sto vidite, krase makar i u maloj i skromnoj mjeri i moj dragocjeni nakit.«
Pomicao je prsten i njegovim mi iskricavim sjajem zasjenjivao oci, kao da me zeli omamiti.
»Cudesan govor, nije li tako? Za ostale oce drago kamenje oznacuje i druge stvari. Za papu
Inocenta III- rubin objavljuje mir i strpljivost, a granat ljubav. Za svetog Brunonea, u precistu
ljeskanju akvamarina stjece se bogoslovija, tirkiz znaci radost, sardoniks budi spomen na serafine,
topaz na kerubine, jaspis na prijestolja, hrizolit na vlasti, safir na moi, oniks na velmostva, berilna
knezove, rubin na arhan ele, a smaragd na an ele. Mnogostruk je govor dragulja, svaki od njih
izrazava vise istina, prema tome koji ste put izabrali da ih ocitate, prema kontekstu u kojem se
javlja. A tko odre uje koja je razina tumacenja i koji je pravi kontekst? Ti to znas, djecace, ucili su
te: to je autoritet, najpouzdaniji i ugledom, a time i svetosu najobdareniji od komentatora. Kako
da inace protumacimo mnogolike znakove sto ih svijet podastire nasim gresnim ocima, kako da se
ne spotaknemo o dvosmislice u koje nas mami zloduh? Pazi, neobicno je koliko je govor dragulja
omrznuo avolu, o cemu svjedoci sveta Hildegarda. Ta gnusna zvijer u njemu vidi poruku koja se
ocituje raznim smislovima i razinama ucenosti, pa bi ga ona htjela izvrnuti, jer taj dusmanin u
sjaju kamenja opaza odjek divota koje je posjedovao prije pada, a shvaa da to svjetlucanje
proizvodi oganj !
koji njega mori.« Pruzi mi prsten na poljubac, a ja kleknuh. Pomilova me po glavi. »Ti, djecace
moj, zaboravi dakle na sve te nedvojbeno pogresne stvari koje si ovih dana cuo. Usao si u najvei i
najcasniji od svih redova, a u tome sam redu ja jedan od opata i ti si pod mojom jurisdikcijom. Cuj
stoga moj nalog: zaboravi, i neka se tvoje usne zauvijek zapecate sutnjom. Prisegni.«
Ganut, pokoren, zacijelo bih bio prisegao. A ti, dobri moj ucitelju, ne bi mogao sada citati ovaj moj
vjerodostojni ljetopis. No u tom se trenutku umijesa Vilim, mozda ne zato da bi me sprijecio da
prisegnem, nego nagonskom reakcijom, razdrazeno, da bi prekinuo Opata, da bi rasprsio caroliju
koju je, nema sumnje, uspio stvoriti.
»Kakve to veze ima s djecakom? Ja sam vas nesto pitao, ja sam vas upozorio na opasnost, ja sam
zatrazio da mi kazete ime... Hoete li da i ja poljubim prsten i da prisegnem da u zaboraviti ono
sto sam doznao ili na sto sumnjam?«
»Oh, vi...« sjetno e Opat, »ne ocekujem od jednog fratra-prosjaka da razumije ljepotu nasih
tradicija ili da stuje suzdrzanost, tajne, otajstva ljubavi... jest, ljubavi, i cast, i zavjet sutnje na
kojima pociva nasa velicina... Vi ste mi govorili o nekoj cudnoj prici, nevjerojatnoj prici. Nekakva
zabranjena knjiga zbog koje se lancano ubija, netko tko zna nesto sto bih smio znati samo ja...
Bajke, samovoljne i besmislene izmisljotine. Govorite ako hoete, nitko vam nee vjerovati. A kad
bi ipak koji element vase mastovite rekonstrukcije bi tocan... svejedno, sad ionako sve opet
potpada pod moj nadzor i moju odgovornost. Nadzirat u, imam za to nacina, imam ovlasti. Krivo
sam postupao od pocetka sto sam od tu inca, makar kako mudrog, makar kako dostojnog
povjerenja, zahtijevao da istrazuje nesto sto spada iskljucivo u moj djelokrug. Ali vi ste razumjeli,
to ste mi kazali, ja sam u pocetku mislio da je posrijedi ogresenje o zavjet cistoe, pa sam htio
(neoprezna li mene!) da mi tkogod drugi rekne sto sam ja cuo kao ispovjednu tajnu. Dobro, sad ste
mi rekli. Jako sam vam zahvalan na onome sto ste ucinili ili pokusali uciniti. Susret izme u dvaju
izaslanstava je odrzan, vas zadatak je obavljen. Pretpostavljam da vas na carskom dvoru iscekuju s
nestrpljenjem, covjek kao sto ste vi ne moze dugo izbivati. Dajem vam dopustenje da ostavite
opatiju. Mozda je danas kasno, ne zelim da putujete nakon zalaza sunca, ceste nisu sigurne.
Otputovat ete sutra, rano ujutro. Oh, ne zahvaljujte mi, prava je radost bila imati vas dvojicu, kao
brata medu braom, i pocastiti vas svojim gostoljubljem. Mozete se povui sa svojim iskusenikom
da pripremite prtljagu. Jos u vas jednom pozdraviti sutra u zoru. Hvala vam od svega srca.
Naravno, nije potrebno da nastavljate voditi svoju istragu. Nemojte vise uznemiravati redovnike.
Samo idite.«
Vise nego otpust, to je bio izgon. Vilim pozdravi pa si osmo niza stube.
»Sto to znaci?« upitah. Nista vise nisam shvaao. »Pokusaj izraziti pretpostavku. Ve si morao
nauciti kako se to radi.«
»Ako je tako, naucio sam da moram izraziti barem dvije pretpostavke, koja su jedna s drugom u
suprotnosti, i da obje budu nevjerojatne. Dobro, znaci...« Progutah pljuvacku. Izrazavanje
pretpostavki izazivalo je u meni nelagodu. »Prva pretpostavka: Opat je ve znao sve i nadao se da
vi neete nista otkriti. Najprije vas je zaduzio da istrazujete, nakon Adelmove smrti, ali je malo-
pomalo uvidio da je slucaj mnogo slozeniji, da je na neki nacin i sam umijesan, pa nee da vi tu
pricu izvedete nacistac. Druga pretpostavka: Opat nije nikad ni u sto posumnjao (a u sto, to pak ne
znam, jer ne znam na sto sad vi mislite). Kako bilo da bilo, i dalje je smatrao da je svemu uzrok
sva a izme u... izme u redovnika sodomita... Sad ste mu, me utim vi otvorili oci, jer on je
iznenada shvatio nesto strasno, sjetio se jednog imena, ima jasnu predodzbu o tome tko je
odgovoran za zlocine. Ali sada zeli stvar rijesiti sam i zeli vas udaljiti, da bi spasio Cast opatije.«
»Dobro si to izveo. Pocinjes uspjesno rasu ivati. Ali ve vidis ja je u oba slucaja nasem Opatu stalo
do dobroga glasa njegovog samostana. Bilo da je rijec o ubojici, bilo o moguoj zrtvi, on nee da
izvan ovih planina procure glasine koje bi mogle baciti ljagu na ovu svetu redovnicku obitelj. Ah,
tako mi...« Vilima stade obuzimati gnjev. »To kopile vlastelinsko, taj paun koji se proslavio time
sto je bio grobar Tomi Akvinskom, taj mijeh naduti koji postoji samo zato sto nosi prsten velik kao
dupe u case! Oholi skot, oholi skotovi, svi vi benediktinci, gori ste od svjetovnih vladara, bahatiji
od tirana!«
»Ucitelju...« usudih se prosvjedovati, dirnut u zivac.
»Ti suti, ti si od iste sorte! Vi niste priprosti, ni djeca priprostih. Ako se k vama namjeri koji seljak,
mozda ga i prihvatite, ali se, to sam jucer vidio, ne libite da ga izrucite svjetovnim vlastima. No
ako je to jedan od vasih, nikako, to valja prikriti, Abbone je kadar nai zlocinca i probosti ga u
kripti s riznicom, a onda mu bubrege i drobinu raspodijeliti po svojim relikvijarima, samo da se
spasi cast opatije... Zar jedan franjevac, jedan plebejski minorit da raskrinka zmijsko leglo u ovoj
svetoj kui? Ni govora, to Abbone ne moze sebi dopustiti ni po koju cijenu. Hvala vam, fra Vilime,
potrebni ste caru, jeste li vidjeli kako ja imam lijepi prsten, do vi enja. Ali sad me na dvoboj ne
izaziva samo Abbone, nego cijela stvar, ja iz ove utvrde ne izlazim dok sve ne doznam. Hoe da
otputujem sutra ujutro? Dobro, on je gospodar u ovoj kui, ali do sutra ujutro ja moram doznati.
Moram.«
»Morate? A tko vas na to sili?«
»Nitko nas ne sili da doznajemo, Adsone. Moramo, to je sve, cak i uz opasnost da krivo
shvatimo.«
Jos uvijek sam bio zbunjen i ponizen rijecima sto ih je Vilim izgovorio protiv mojeg reda i njegovih
opata. Pa pokusah donekle opravdati Abbonea treom pretpostavkom, okoristivsi se umijeem u
kojem sam, kako mi se cinilo, stekao zavidnu spretnost: »Niste razmotrili treu mogunost,
ucitelju«, rekoh. »Ovih smo dana primijetili, a jutros nam se to bjelodano potvrdilo, nakon onoga
*o nam je Nikola u povjerenju ispricao i posto smo u crkvi culi ona govorkanja, da postoji tabor
talijanskih redovnika kojima je tesko padalo sto se na mjestu knjiznicara redaju stranci, koji Opata
optuzuju da ne postuje tradiciju, a koji se, koliko sam razumio, kriju iza starog Alinarda i guraju
ga preda se kao zastavu, da bi zahtijevali drugacije vladanje opatijom. Te sam stvari mogao dobro
shvatiti, jer i iskuseniku u njegovu samostanu do usiju dopre mnogo rasprava aluzija i urota te
naravi. Opat se onda mozda boji da bi vasa otkria mogla posluziti kao oruzje njegovim
neprijateljima, pa tu stvar zeli rijesiti vrlo oprezno...«
»To je mogue. Ali ostaje naduta mjesina koja e pustiti da je ubiju.«
»A sto vi mislite o mojim naga anjima?« »Poslije u rei.«
Bili smo u klostru. Vjetar je sve jace divljao, svjetlo je postajalo mutnije, iako je tek bio prosao
deveti cas. Dan se blizio smiraju, a nama je preostajalo malo vremena. Pri vecernjoj e Opat
jamacno obavijestiti redovnike kako Vilim vise nema nikakva prava postavljati pitanja i posvuda
zalaziti.
»Kasno je«, rece Vilim, »a kad je vremena malo, tesko onome tko ne sacuva mir. Moramo raditi
kao da je pred nama vjecnost. Treba da rijesim jedan problem, kako se ulazi u finis Africae, jer bi
ondje mogao biti konacan odgovor. Nadalje, moramo spasiti jednu osobu, jos ne mogu odrediti
koju. Napokon, valja da ocekujemo nesto u okolici staja, koje es ti drzati na oku... Gle, kakve li
zivosti...«
Naime, prostor izme u Zgrade i klostra postao je neobicno prometan. Casak prije, neki je
iskusenik, koji je dolazio iz Opatove kue, otrcao prema Zgradi. Sad je odande izlazio Nikola te se
uputio prema spavaonicima. U kutu su clanovi jutrosnje skupine, Pacifik, Avmaro i Petar, o
necemu zustro razglabali s Alinardom, kao da ga nagovaraju.
Zatim se ucini da su nesto odlucili. Avmaro pridrzi Alinarda koji se jos opirao te s njim krenu
prema sjedistu opatije. Upravo su bili na ulazu, kadli iz spavaonice izi e Nikola koji je u istom
pravcu vodio Jorgea. Vidje onu dvojicu gdje ulaze, sapnu nesto Jorgeu na uho, starina kimnu
glavom, ali ipak proslijedise prema kapitulu.
»Opat uzima stvar u svoje ruke...«, sumnjicavo promrsi Vilim -Iz Zgrade su izlazili drugi
redovnici koji su imali biti u skriptoriju, a odmah je za njima brzao Benno, koji nam do e u susret
jos zabrinutiji.
»U skriptoriju vri«, rece nam, »nitko ne radi, svi me usobno o necem vatreno raspravljaju... Sto se
doga a?«
»Doga a se to da su osobe koje su se do jutros cinile najsumnjivijima mrtve sve do jedne. Do jucer
su se svi klonili Berengara, budalastog, nepouzdanog i pohotnog, zatim opskrbnika, osumnjicenog
2a herezu, i na kraju Malahije, koji je svima mrzak... Sad vise ne znaju koga da se cuvaju, pa im je
hitno potrebno da nadu nekog neprijatelja i zrtvenog jarca. A svatko sumnja u svakoga, neke je
strah, kao tebe, neki su odlucili da prestrase nekog drugog. Svi ste odvise uzrujani. Adsone,
pogledavaj povremeno prema stajama. Ja se idem odmoriti.«
Zapravo sam se morao zacuditi: odmarati se kad ti je na raspolaganju svega nekoliko sati nije se
doimalo kao najmudrija odluka u tom trenutku. Ali sad sam ve poznavao svojeg ucitelja. Kad mu
je tijelo bilo najopustenije, njegov je duh najgroznicavije radio.
Izme u vecernje i povecerja
Gdje se ukratko isprica o nekoliko dugih sati pometnje.
Tesko mi je pripovijedati o onome sto se dogodilo u nekoliko iduih sati, izme u vecernje i
povecerja.
Vilim je bio odsutan. Ja sam se smucao oko staja, ali nisam opazao nista izvanredno. Konjusari su
natrag dovodili zivine, uznemirene zbog vjetra, ali sto se ostalog tice sve je bilo tiho.
U oh u crkvu. Svi su ve bili na svojim sjedistima, ali Opat primijeti da nema Jorgea. Dade znak
da se odgodi pocetak bogosluzja. Pozva Benna kako bi ga poslao da trazi starca. Ali Benna nije
bilo. Netko pripomenu da on sada vjerojatno posprema skriptorij prije nonog zatvaranja. Opat se
lecnu i rece kako je odluceno da Benno nista ne zatvara, jer ne poznaje pravila. Avmaro iz
Aleksandrije usta sa svojeg mjesta: »S dopustenjem precasnog oca, ja u ga poi pozvati...«
»Nitko te nije nista pitao«, nabusito e Opat, pa se Avmaro vrati na svoje mjesto, ne propustivsi da
Pacifiku iz Tivolija dobaci neodre-div pogled. Opat pozva Nikolu, ali ni njega nije bilo. Podsjetise
ga da se on brine oko vecere, na sto Opat poprimi razocaran izrazaj, kao da mu je krivo sto svima
pokazuje koliko je uzbu en.
»Hou da Jorge bude ovdje«, zavika, »potrazite ga! Hajde, ti«, naredi ucitelju iskusenika.
Netko ga drugi upozori da nedostaje i Alinardo. »Znam«, rece Opat, »bolestan je.« Nalazio sam se
blizu Petra iz Sant'Albana i cuh kako kaze svojemu susjedu, Gunzu iz Nole, na nekom puckom
jeziku srednje Italije, koji sam djelomice razumio: »U to ni najmanje n« sumnjam. Danas kad je
nakon razgovora izasao iz kapitula, jadni je starac bio sav smuen. Abbone se ponasa kao ona
avignonska kurva!«
Iskusenici su bili prestraseni. Njihova je nevjesta djetinjska tankoutnost ipak opazala napetost sto
je vladala korom, kao sto sam je opazao i ja. Pro e nekoliko dugih casaka sutnje i nelagode. Opat
nalozi da se govore neki psalmi te nasumce odredi tri, koje pravilo nije propisivalo za vecernju.
Svi stadose gledati jedni u druge, a zatim pocese tiho moliti. Vrati se iskusenicki ucitelj, a za njim i
Benno, koji pognute glave po e na svoje mjesto. Jorgea nije bilo u skriptoriju, a nije ga bilo ni u
eliji. Opat zapovijedi da sluzba pocne.
Na kraju, prije nego sto svi si ose na veceru, odoh pozvati Vilima. Lezao je ispruzen na lezaju,
odjeven, nepomican. Rece kako nije mislio da je tako kasno. Ukratko mu ispricah sto se zbilo. On
kimnu glavom.
Na vratima blagovaonice vidjesmo Nikolu, koji je prije nekoliko sati pratio Jorgea. Vilim ga upita
je li starac odmah usao k Opatu. Nikola rece da je morao dugo cekati pred vratima, jer su u
dvorani bili Alinardo i Avmaro iz Aleksandrije. Poslije je Jorge usao i unutra ostao neke vrijeme, a
on ga je cekao. Zatim je izisao i u Nikoli -noj pratnji posao u crkvu, koja je jos bila pusta, sat
vremena prije vecernje.
Opat nas spazi kako razgovaramo s opskrbnikom. »Fra Vilime«, opomenu ga, »zar jos vodite
istragu?« Pozva ga da po obicaju zauzme mjesto za njegovim stolom. Benediktinsko je gostoljublje
sveto.
Vecera protece tise i turobnije nego inace. Opat je jeo preko volje, tistale su ga mracne misli. Na
kraju rece redovnicima neka pozure na povecerje.
Alinardo i Jorge su jos uvijek bili odsutni. Redovnici su jedni drugima pokazivali prazno
slijepcevo mjesto i saputali. Po zavrsetku obreda Opat pozva sve da govore posebnu molitvu za
spas Jorgea iz Burgosa. Nije bilo jasno misli li na spas zivota i tijela ili na vjecni spas. Svi shvatise
da nova nesrea prijeti da se obori na tu redovnicku obitelj. Zatim Opat nalozi da zurnije nego
obicno pohrle u svoje elije. Nalozi da nitko, i naglasi rijec 'nitko', ne ostane izvan spavaonice.
Preplaseni iskusenici izi ose prvi, s kukuljicom na licu, pognutih glava, ne dajui jedni drugima
znakove rukama, ne lupajui se laktima, ne osmjehujui se kradom i ne dijelei jedni drugima
vragolaste i potajne udarce nogama kojima su se obicavali zadirkivati (jer i iskusenik Je> premda
mladi redovnik, ipak djecak, koji malo haje za gun anje svojeg ucitelja, i on ne moze sprijeciti da
se oni cesto vladaju djecaci, kao sto iziskuje njihova njezna dob).
Kad izi ose odrasli, prikrpih se, sve kao da neu, skupini koja je sad u mojim ocima slovila kao
»talijanska«. Pacifik je rogoborio Aymaru: »Zar zaista mislis da Abbone ne zna gdje je Jorge?« A
Aymaro mu je odgovarao: »Mozda i zna, a mozda zna i da se odatle nikad vise nee vratiti. Mozda
je stari previse trazio, pa ga Abbone vise nee...«

Nakon povecerja
Dok smo ja i Vilim hinili da se povlacimo prema hodocasnickom domu, ugledasmo Opata gdje
ulazi u Zgradu kroz vrata blagovaonice, koja su jos bila otvorena. Vilim savjetova da malo
pricekamo, pa kad u ravnici vise nije bilo ni zive duse, naredi mi da ga slijedim. Hitro prije osmo
praznu cistinu i udosmo u crkvu.

Gdje Vilim, gotovo slucajno, otkrije tajnu kako se ulazi u jinis Africae.
Smjestimo se, kao plaeni ubojice, u zasjedu kraj ulaza, iza stupa, odakle se moglo motriti na
kapelu s lubanjama.
»Abbone je otisao zatvoriti Zgradu«, rece Vilim. »Kad iznutra zakracuna vrata, moi e izai
jedino kroz kosturnicu.«
»A onda?«
»A onda emo vidjeti sto e.«
Nismo mogli znati sto radi. Prosao je citav sat, ali on jos nije izasao. Otisao je u finis Africae, rekoh.
Mozda, odvrati Vilim. Spreman da se upustim u izrazavanje vise pretpostavki, dometnuh: mozda
je opet izasao kroz blagovaonicu i otisao traziti Jorgea. A Vilim e: i to je mogue. Mozda je Jorge
ve mrtav, opet u ja. Mozda je u Zgradi i upravo ubija Opata. Mozda su obojica negdje drugdje, a
netko drugi ih vreba iz zasjede. Sto hoe »Talijani?« I zasto je Benno tako uplasen? Da to nije
krinka koju je navukao na lice da bi nas obmanuo? Zasto se zadrzao u skriptoriju za vrijeme
vecernje, kad ne zna kako se Zgrada zatvara ni kako se iz nje izlazi? Je li se htio otisnuti u labirint?
»Sve je mogue«, rece Vilim. »Ali jedno je dino jest, ili je bilo, ili e biti. Naposljetku, milost nas
Bozja obdaruje bjelodanom izvjesnosu?«
»Kojom?« upitah pun nade.
»Da fra Vilim iz Baskervillea, koji sad ima dojam da je ve sve shvatio, ne zna kako da do e u finis
Africae. Idemo u staje, Adsone, u staje!«
»A ako nas nade Opat?«
»Pravit emo se da smo dvije prikaze.«
Rjesenje mi bas nije djelovalo izvodljivim, ali sam sutio. Vilim je postajao zivcan. Iza osmo kroz
sjeverni portal i prije osmo preko groblja, dok je vjetar snazno fijukao. Zamolih Gospodina da nas
dvojica ne sretnemo dvije prikaze, jer te noi opatija nije oskudijevala dusama bez pokoja.
Stigosmo do staja i cusmo kako konji sve razdrazenije rzu, uznemireni pobjesnjelim elementima.
Na glavnim vratima gra evine, u visini prsiju odraslog muskarca, nalazile su se siroke metalne
resetke kroz koje se moglo vidjeti unutra. U mraku nazresmo konjske obrise, a ja prepoznali
Vranca, jer je stajao prvi slijeva. S njegove desne strane trea zivina u redu podignu glavu
osjeajui nasu nazocnost te zanjisti. Nasmijesili se: »Tertius equi«, rekoh.
»Sto?« upita Vilim.
»Nista, sjetio sam se jadnog Salvatorea. S tim je konjem htio napraviti tko zna kakvu vradzbinu, a
na svojem je latinskom to oznacavao kao tertius equi. A to bi bilo u.«
»U?« upita Vilim koji je moje naklapanje slusao ne poklanjajui mu previse pozornosti.
»Jest, zato sto tertius equi navodno ne znaci trei konj, nego tree od konj, a tree slovo rijeci konj
jest u. Ali to je budalastina...«
Vilim me pogleda, a meni se u mraku ucini da razabirem njegovo izbezumljeno lice: »Bog te
blagoslovio, Adsone!« kliknu. »Pa naravno, suppositio materialis, rijeci se uzimaju de dicto a ne de
re... Kako sam glup!« Upravo je sam sebe raspalio dlanom po celu da se zacuo prasak, i mislim da
ga je to moralo prilicno zaboljeti. »Djecace moj, po drugi put danas na tvoja usta progovara
mudrost, najprije u snu, a sad na javi! Trci, trci u svoju eliju i uzmi svijeu, pace obje koje smo
ondje sakrili. Nastoj da te ne vide i smjesta mi se pridruzi u crkvi! Nista ne pitaj, hajde!«
Podoh nista ne pitajui. Svjetiljke su bile pod mojom slamaricom, pune ulja, jer sam se ja ve bio
pobrinuo da ga dobavim. Kresivo sam imao pod habitom. S tim dvjema dragocjenim napravama u
njedrima potrcah u crkvu.
Vilim je stajao ispod tronosca i ponovno citao pergament s Venancijevim biljeskama.
»Adsone«, rece mi, »primum etseptimum de quatuor ne znaci prvo i sedmo od njih cetiri, nego od
cetiri, od rijeci cetiri!« Jos nisam razumio, a onda mi sinu: »Super thronos viginti quatour! Natpis!
Verset-Rijeci uklesane iznad zrcala!«
»Hajdemo!« rece Vilim, »mozdajos mozemo nekome spasiti zivot!«
»Kome?« zapitah ga dok se naprezao oko lubanja da bi otvorio prolaz u kosturnicu.
»Nekome tko to ne zasluzuje«, rece. I zacas se na osmo u podzemnom hodniku, zapalismo svijee
i krenusmo prema vratima sto su vodila u kuhinju.
Ve sam kazao da je na tome mjestu valjalo gurnuti drvena vrata da bismo se zatekli u kuhinji iza
ognjista, podno puzolikih stuba koje su se penjale u skriptorij. I upravo dok smo gurali vrata,
zacusmo s lijeve strane potmulu buku u zidu. Dopirala je iz pregrade bocno od vrata kojom se
zavrsavao red udubina s lubanjama i kostima. Taj je potez zida, umjesto da ima zadnju udubinu,
bio pun, sastavljen od velikih cetvrtastih kamenih gromada, sa starom nadgrobnom plocom u
sredini, u koju su bili urezani isplavljeni monogrami. Udarci kao da su dolazili s nekog mjesta iza
ploce, ili iznad ploce, dijelom iza zida, dijelom gotovo iznad nasih glava.
Da se tako nesto zbilo nou, odmah bih bio pomislio na mrtve redovnike. Ali sad sam bio svikao
da gore stvari ocekujem od zivih redovnika. »Tko bi to mogao biti?« upitah.
Vilim otvori vrata provuce se iza ognjista. Udarci su se culi i duz zida sto se protezao uz puzasto
stubiste, kao da je netko zatocen u zidu, ili pak iz debljine zida (koji je bio doista prostran) za koju
se moglo pretpostaviti da ispunja prostor izme u unutrasnje plohe u kuhinji i vanjske plohe
juznoga tornja.
»Netko je zatvoren tu unutra«, rece Vilim. »Uvijek sam se pitao ne postoji li neki drugi pristup do
finis Africae u ovoj Zgradi koja obiluje tolikim prolazima. Ocito je da postoji. Iz kosturnice se, prije
nego sto se popne u kuhinju, otvara dio zida i uspinje stubistem koje je paralelno s ovim, a koje je
skriveno u zidu i vodi izravno u zazidanu sobu.«
»Ali tko je sada unutra?«
»Druga osoba. Jedna je u finis Africae, druga je pokusala poi za njom, ali mora da je osoba koja se
nalazi gore zakocila mehanizam koji upravlja obama ulazima. Posjetitelj je tako uhvaen u klopku.
Vjerojatno se sad batrga iz petnih zila, jer pretpostavljam da kroz to crijevo ne prolazi mnogo
zraka.«
»A tko je to? Spasimo ga!«
»Vidjet emo uskoro tko je to. A spasiti ga mozemo samo ako me hanizam otkocimo odozgor, jer
za ovu stranu ne znamo tajnu. Prema tome, brzo se penjimo!«
Tako i ucinismo. Popesmo se u skriptorij, a odande u labirint te domalo stigosmo do juznog tornja.
Cak sam dvaput morao suspregnuti svoju zestinu, jer je te veceri vjetar sto je prodirao kroz
pukotine stvarao zracne struje koje su navirale u te otvore i stenjui hujale sobama i otpuhivale po
stolovima rasute listove, pa sam rukom morao stititi plamen.
Ubrzo se na osmo u sobi sa zrcalom, sad ve spremni na igru izoblicavanja sto nas je cekala.
Podigosmo svjetiljku i osvijetlismo versete iznad okvira, super thronos vigniti quatuor... Sada je tajna
bila objasnjena: rijec quatour. Ima sedam slova, trebalo je pritisnuti na q i na r. Uzbu en, htjedoh to
ja uciniti. Zurno odlozih svjetiljku na stol u sredini sobe, ali sam to uradio uzrujano, i plamen
liznu uvez neke knjige koja je ondje lezala.
»Pazi blesane!« povika Vilim, puhnu i ugasi plamen. »Zar hoes uzgati knjiznicu?«
Ispricah se i uzeh ponovno paliti svijeu. »Nije vazno«, rece Vilim, »dovoljna je moja. Uhvati je i
osvijetli mi, jer je natpis previsoko, ti ga ne bi mogao dosegnuti. Pozurimo.«
»A sto ako je unutra netko naoruzan?« upitah dok je Vilim, gotovo pipajui, trazio kobna slova
propinjui se na vrscima prstiju da bi dokucio verset iz Apokalipse.
»Rasvijetli mi, sto mu vragova, ne boj se, Bog je s nama!« odvrati mi prilicno nesuvislo. Njegovi su
prsti doticali q od quatuor, a ja sam stajao nekoliko koraka dalje i vidio bolje od njega sto radi. Ve
sam rekao da su slova verseta izgledala kao da su urezana ili uklesana u zid. Ocevidno su slova
rijeci quatuor bila nacinjena od metalnih kalupa, iza kojih je bio ulozen i zazidan cudesan
mehanizam. Naime, kad je gurnuo q, zacu se nesto kao suho pucketanje, a isto se dogodi kad
Vilim pritisnu na r. Cijeli okvir zrcala kao da je odskocio, a staklena povrsina ispade unatrag.
Zrcalo je bila vratnica, kojoj su sarke bile s lijeve strane. Vilim umetnu ruku u otvor koji je nastao
izme u desnog ruba i zida, te ga potegnu k sebi. Vrata se skripajui otvore prema nama. Vilim se
progura kroz otvor, a ja kliznuh za njim, drzei svijeu visoko nad glavom.
Dva sata nakon povecerja, na kraju sestog dana, u gluho doba noi kojom je pocinjao sedmi dan,
mi smo usli u finis Africae.


SEDMI DAN

No
Gdje bi, kad bismo htjeli nabrojati cudesna otkria o kojima se ovdje govori, naslov morao biti dug kao
poglavlje, sto se protivi obicaju.
Na osmo se na pragu sobe oblikom slicne ostalim trima slijepim osmorokutnim sobama, u kojoj je
vladao opor vonj ustajalosti i vlagom natopljenih knjiga. Svijea koju sam drzao visoko najprije
obasja svod, a zatim ruku pomakoh nanize, udesno i ulijevo, pa plamen rasprostrte mutnu
svjetlost po udaljenim policama duz zidova. Napokon u sredini spazismo stol, pretrpan papirima,
a iza stola spodobu koja je sjedila i izgledala kao da nas ceka, nepokretna u mraku, ako je jos
uope bila ziva. I prije nego sto joj je svijea osvijetlila lice, Vilim je oslovi.
»Sretne li noi, casni Jorge«, rece. »Jesi li nas cekao?«
Sad kad smo stupili koji korak naprijed, svjetiljka je obasjavala starcevo lice koje nas je gledalo kao
da moze vidjeti.
»Jesi li to ti, Vilime iz Baskervillea?« zapita. »Cekao sam te jos od popodneva, prije vecernje, kad
sam se ovamo dosao zatvoriti. Znao sam da es doi.«
»A Opat?« upita Vilim. »Bacaka li se to on u tajnom stubistu?«
Jorge je casak oklijevao: »Zar je jos ziv?« upita. »Mislio sam da mu je ve ponestalo zraka.«
»Prije nego sto pocnemo razgovarati«, rece Vilim, »htio bih ga spasiti. Ti mu odavde mozes
otvoriti.«
»Ne«, rece umorno Jorge, »vise ne mogu. Mehanizmom se rukuje odozdo tako da se upre o plocu,
pa ovdje gore odapne poluga koja otvara ona vrata u pozadini, iza onog ormara«, pa pokaza iza
svojih le a. »Pokraj ormara bi mogao vidjeti koloturu s utezima koja odavde upravlja
mehanizmom. Ali kad sam cuo da se kolutura okree, sto je bio znak da je Abbone odozdo usao,
otrgnuo s am konopac koji odrzava ravnotezu i konopac se presjekao. Sada je prolaz zatvoren i ne
mozes ponovno zavezati niti te naprave. Opat je mrtav.« »Zasto si ga ubio?«
»Danas kad je poslao po mene, rekao mi je da je zahvaljujui tebi sve otkrio. Nije jos znao sto sam
ja pokusavao zastititi, nikada nije posve tocno doznao koja su blaga i namjene knjiznice. Zatrazio
je od mene da mu objasnim ono sto on ne zna. Htio je da se otvori finis Africae. Talijanski tabor je
od njega zahtijevao da stane na kraj onome sto oni nazivaju zagonetkom koju smo pothranjivali ja
i moji prethodnici. Razdire ih pohlepa za novim...«
»A ti si mu po svoj prilici obeao da es doi ovamo i skoncati svoj zivot kao sto si skoncao zivote
drugima, tako da se ocuva cast opatije i da nitko nista ne dozna. Onda si ga uputio kako da do e
ovamo, poslije, da to provjeri. Zapravo si ga cekao da ti ubijes njega. Zar nisi pomisljao da bi
mogao ui iz zrcala?«
»Nisam, Opat je niska rasta, ne bi bio kadar sam dosegnuti verset. Uputio sam ga na ovaj prolaz,
za koji sam jos samo ja znao. Njime sam se sluzio mnogo godina, jer mi je to u mraku bilo
jednostavnije. Bilo je dovoljno doi do kapele, i onda slijediti mrtvacke kosti, sve do kraja
prolaza.«
»I tako si ga ovamo namamio znajui da es ga ubiti...«
»Nisam se cak ni u njega mogao pouzdati. Bio sam prestrasen. Postao je znamenit zato sto je u
Fossanovi uspio iznijeti dugacko tijelo niz puzasto stubiste. Nepravedne li slave! Sad je mrtav zato
sto vise nije znao kako da iznese vlastito tijelo.«
»Cetrdeset si se godina njime koristio. Kad si opazio da es oslijepiti i da vise nees moi nadzirati
knjiznicu, lukavo si postupao. Dao si da se opatom izabere covjek u kojega es se moi pouzdati, a
isposlovao si da se knjiznicarom imenuje prvo Roberto iz Bobbija, jer si mu mogao nare ivati po
svojem naho enju, a zatim Malahija, kojem je bila potrebna tvoja pomo i koji se nije mogao
maknuti da tebe ne pita za savjet. Cetrdeset si godina gospodario ovom opatijom. To je shvatila
talijanska skupina, to je Alinardo ponavljao, ali ga nitko nije slusao jer su drzali da je sad ve
slabouman, zar ne? Ti si, me utim, cekao jos mene, a ne bi bio mogao zaprijeciti pristup preko
zrcala, jer je mehanizam uzidan. Zasto si me cekao, kako si mogao biti siguran da u doi?« Vilim
je pitao, ali se po njegovu glasu dalo naslutiti da ve poga a odgovor i da ga ocekuje kao nagradu
za svoju spretnost.
»Od prvog sam dana shvaao da es ti shvatiti. Po tvojem glasu, po nacinu na koji si me ponukao
da raspravljam o onome o cemu nisam htio da se govori. Znas, dovoljno je misliti da u svojem
duhu dokucis tu e misli. A osim toga, cuo sam kako ostalim redovnicima postavljas pitanja, koja
su sva bila prava. Ali nikad nisi ispitivao o knjiznici, kao da ti je ve poznata svaka njezina tajna.
Jedne sam noi dosao pokucati na vrata tvoje elije, a tebe nije bilo. Jamacno si bio ovdje. Iz
kuhinje su bile nestale dvije svjetiljke, to sam cuo od jednog sluge. 1 napokon, kad ti je Severin
pristupio da s tobom razgovara o nekoj knjizi, bio sam uvjeren da si bas meni na tragu.«
»Ali si mi uspio ukrasti knjigu. Otisao si Malahiji koji dotad nije nista razumio. Progonjenog
svojom ljubomorom, tog je ludova i dalje opsjedala pomisao kako mu je Adelmo preoteo
ljubljenog Berengara, koji je sada zelio mla u put nego sto je njegova. Nije shvaao kakve veze
ima Venancije s tom pricom, a ti si mu jos vise pomutio pamet. Rekao si mu kako je Berengar imao
odnos sa Severinom i kako mu je zauzvrat dao neku knjigu a finis Africae. Ne znam tocno sto si mu
rekao. Malahija je otisao Severinu, mahnit od ljubomora, i ubio ga. Zatim nije dospio traziti knjigu
koju si mu ti opisao, jer je stigao opskrbnik. Je li tako bilo?«
»Manje-vise.«
»Ali ti nisi htio Malahijinu smrt. On vjerojatno nikada nije gledao knjige u finis Africae, vjerovao ti
je, pokoravao se tvojim zabranama. Nije se ni u sto pacao, osim sto je uvecer po knjiznici
raspore ivao opojne biljke, da se zastrase mogui znatizeljnici. Pribavljao mu ih je Severin. Zato je
toga dana Severin Malahiju pustio u bolnicu, to je bio njegov svakodnevni posjet da bi uzeo svjeze
trave koje mu je on svaki dan pripremao po Opatovu nalogu. Jesam li pogodio?«
»Pogodio si. Nisam zelio Malahijinu smrt. Rekao sam mu neka svakako prona e knjigu i da je
ostavi ovdje ne otvarajui je. Rekao sam mu da ima mo zemaljskih stipavaca. Ali bezumniku se
po prvi put prohtjelo da radi po svojoj glavi. Nisam htio da umre, bio je vjeran izvrsitelj. Nemoj mi
ponavljati sto sve znas, znam da znas. Ne zelim podrzavati tvoj ponos, za to se ti ve sam brines.
C uo sam te jutros u skriptoriju kako Benna ispitujes o Coena Cypriani. Bio si vrlo blizu istini. Ne
znam kako si otkrio tajnu zrcala, ali kad sam od Opata doznao da si mu ti natuknuo o finis Africae,
bio sam uvjeren da es ubrzo ovamo doprijeti. Zbog toga sam te cekao. I sto sad hoes?«
»Hou da vidim«, rece Vilim, »zadnji rukopis u uvezanom svesku koji sadrzi arapski tekst, sirijski
tekst i tumacenje ili prijepis Coena Cypriani. Hou da vidim taj grcki primjerak, koji je vjerojatno
napravio neki Arapin ili Spanjolac, a koji si ti nasao kad si kao pomonik Pavla iz Riminija
postigao da te posalju u tvoju zemlju da prikupis najljepse leonske i kastilijanske rukopise
Apokalipse, sto je predstavljalo plijen zbog kojeg si tu u opatiji postao glasovit i koji ti je omoguio
da dobijes knjiznicarsko mjesto, iako je bio red da ga dobije Alinardo, koji je od tebe bio deset
godina stariji. Hou da vidim taj grcki primjerak ispisan na lanenom papiru, koji je tada bio vrlo
rijedak, a takav se proizvodio upravo u Silosu kraj Burgosa, tvojem zavicaju. Hou da vidim
knjigu koje si se ti ondje dokopao, posto si je procitao, jer nisi htio da je itko drugi procita, i koju si
sakrio ovdje i pomno je cuvao, a nisi je unistio zato sto covjek kao ti ne unistava knjigu, nego je
samo pohranjuje i pazi da je nitko ne takne. Hou da vidim drugu knjigu Aristotelove Poetike, za
koju su svi smatrali da je izgubljena ili da nikada nije ni napisana, a koje ti cuvas mozda jedini
primjerak.«
»Kakav bi ti veliki knjiznicar bio, Vilime«, rece Jorge tonom u kojem se istovremeno osjealo
udivljenje i zaljenje. »Znaci, znas bas sve. Do i, mislim da se s tvoje strane stola nalazi klupica.
Sjedi, evo tvoje nagrade.«
Vilim sjede i odlozi svijeu koju sam mu dodao, tako da je Jorgeovo lice osvjetljavala odozdo.
Starac uze svezak koji je imao ispred sebe i da mu ga. Ja prepoznah uvez, bila je to knjiga koju sam
otvorio u bolnicu mislei da je arapski rukopis.
»Citaj, hajde, listaj, Vilime«, rece Jorge. »Pobijedio si.«
Vilim pogleda svezak, ali ga ne dodirnu. Iz mantije izvuce par rukavica, ali ne onih svojih kojima
su vrhovi prstiju bili otkriveni, nego onakvih kakve je nosio Severin kad smo ga nasli mrtva.
Polako otvori iskrzani, trosni uvez. Ja se priblizih i nagnuh se preko njegova ramena. »Jorge
svojim tananim sluhom zacu sum mojeg pokreta. Rece: »Jesi li ti tu, djecace? I tebi u je pokazati...
poslije.«
Vilim brzo preleti prve stranice. »Ovo je arapski rukopis o izrekama nekog lu aka, prema
katalogu«, rece. »O cemu je rijec?«
»Oh, glupe nevjernicke legende, u kojima se tvrdi da su lu aci sposobni za ostroumne dosjetke
kojima se cude i njihovi sveenici i koje ushiuju njihove kalife...«
»Druga je knjiga sirijski rukopis, no po katalogu je to prijevod egipatske knjizice o alkemiji. Kako
to da je u ovoj zbirci?«
»To je egipatsko djelo iz treeg stoljea nase ere. Povezano je sa sljedeim djelom, ali je manje
opasno. Nitko ne bi obraao pozornost trabunjanjima nekakvog africkog alkemicara. Postanak
svijeta pripisuje Bozjem smijehu...« Podignu glavu i izgovori, sluzei se svojim cudesnim
pamenjem citatelja koji ve cetrdeset godina samome sebi ponavlja ono sto je procitao dok ga jos
nije iznevjerio vid: »Tek sto se Bog nasmija, rodi se sedam bogova koji zavladase svijetom, tek sto
prasnu u smijeh, pojavi se svjetlost, i drugi put se nasmija i pojavi se voda, i bude dan sedmi
otkako se on smije i nastade dusa... Ludorije. Kao i spis koji dolazi za tim, jednoga od bezbrojnih
budalasa koji su uzeli tumacili Coenu... Ali ne zanimaju tebe ti spisi.«
Vilim je doista brzo presao te stranice i stigao do grckog teksta. Odmah opazih da su listovi
nacinjeni od drugacije, mekse tvari. Prvi je bio gotovo otrgnut, dio margine mu je bio izjeden, a
sav je bio posut blijedim mrljama, kakve vrijeme i vlaga obicno ostavljaju na drugim knjigama.
Vilim procita prve retke, najprije na grckom, a zatim ih prevede na latinski i nastavi na tom jeziku,
tako da sam i ja mogao doznati kako pocinje kobna knjiga.
U prvoj smo se knjizi bavili tragedijom i kazali kako izazivajui suut i strah postize ocisenje od
takvih osjeaja. Kao sto smo obeali, sada emo se baviti komedijom (a uz nju i satirom i mirnom) i
kazati kako izazivajui uzitak u smijesnome dovodi do ocisenja od tog stanja uzbu enosti. Koliko
je to stanje vrijedno razmatranja, ve smo rekli u knjizi o dusi, utoliko sto je -- jedini medu svim
biima -- covjek sposoban da se smije. Odredit emo dakle kakvu vrstu radnje oponasa komedija,
zatim emo prouciti nacine na koje komedija izaziva smijeh, a ti su nacini djela i govor. Pokazat
emo kako djela postaju smijesnima prispodobom najboljeg s najgorim i obratno, iznena enjem
kroz obmanu, preko nemogueg i preko krsenja prirodnih zakona, preko nevaznog i
nedosljednog, ponizavanjem likova, uporabom lakrdijaskih i prostackih pantomima, neskladom,
izborom najnedostojnijih stvari. Pokazat emo zatim kako govor postaje smijesan nesporazumima
izme u slicnih rijeci za razlicite stvari i razlicitih za slicne stvari, brbljivosu i ponavljanjem,
igrama rijeci, umanjenicama, greskama u izgovoru i losim tu icama...«
Vilim se mucio prevodei, trazei prave rijeci, tu i tamo zastajkujui. Dok je prevodio, osmjehivao
se kao da prepoznaje stvari na koje je i ocekivao da e naii. Naglas procita prvu stranicu, zatim
prestade kao da ga dalje vise ne zanima, pa zurno prelista idue stranice. No poslije nekoliko
listova zape, jer su listovi bili uzajamno spojeni, kao sto se doga a kad se papirna tvar natopi
vlagom i pokvari pa stvori neku vrstu ljepljive smjese. Jorge primijeti da je prestalo sustanje
listova pa stade nukati Vilima.
»Deder citaj, listaj. Tvoja je, zasluzio si je.«
Vilim se nasmija, a djelovao je kao da se silno zabavlja: »Znaci nije tocno da me smatras tako
pronicavim, Jorge! Ti to ne mozes vidjeti, ali ja imam rukavice. Tako sputanim prstima ne
uspijevam razdvajati listove. Morao bih listati golim rukama, a prste vlaziti jezikom, kao sto sam
slucajno radio danas kad sam citao u skriptoriju, pa mi se iznenada razjasnila i ta zagonetka, i
morao bih tako i nastaviti sve dok mi otrov u dovoljnoj mjeri ne pro e kroz usta. Mislim na otrov
koji si ti jednog dana, prije mnogo vremena, ukrao iz Severinove radionice, jer si se mozda ve
tada zabrinuo kad si u skriptoriju cuo kako netko izrazava znatizelju bilo o finis Africae, bilo o
izgubljenoj Aristotelovoj knjizi, bilo i o jednom i o drugom. Vjerojatno si dugo cuvao staklenku,
pridrzavajui sebi mogunost da je upotrijebis kad budes osjetio opasnost. A osjetio si je prije
nekoliko dana, kad se, s jedne strane, Venancije odvise priblizio predmetu te knjige, a s druge se
Berengar, lakomisleno, tasto, da bi zadivio Adelma, pokazao manje povjerljivim nego sto si se ti
nadao. Tad si dosao i namjestio svoju klopku. U zadnji cas, jer je no poslije toga Venancije prodro
ovamo, ukrao knjigu, nestrpljivo je prelistao s gotovo tjelesnom prozdrljivosu. Zakratko mu je
pozlilo pa je otrcao traziti pomo u kuhinji. Ondje je umro. Varam se?«
»Ne, hajde dalje.«
»Ostalo je jednostavno. Berengar nalazi u kuhinji Venancijevo tijelo, boji se da to za sobom ne
povuce istragu, jer je u biti to sto je Venancije nou bio u Zgradi posljedica onoga sto je on
prethodno odao Adelmu. Ne zna sto e, naprti tijelo preko ramena i baca ga u zaru punu krvi,
mislei da e svi povjerovati kako se utopio.«
»A kako ti znas da se tako zbilo?«
»To i ti znas, vidio sam kako si reagirao kad su kod Berengara nasli krvavu krpu. Tom je krpom taj
lakoumnik obrisao ruke posto je Venancija gurnuo u krv. No kako je nestao, mogao je nestati
jedino s knjigom koja je sad ve pobu ivala i njegovu radoznalost. I ti si ocekivao da e ga negdje
nai, ne okrvavljena, nego otrovana. Ostalo je jasno. Severin pronalazi knjigu, jer je Berengar
najprije otisao u bolnicu u namjeri da je procita daleko od tu ih pogleda. Malahija ubija Severina
jer si ga na to ti nahuskao, te umire posto se vratio ovamo da sazna sto je to toliko zabranjeno u
predmetu zbog kojega je postao ubojicom. Sad imamo objasnjenje za sve leseve... Koji glupan...«
»Tko?«
»Ja. Zbog jedne sam Alinardove recenice povjerovao da niz zlocina slijedi ritam sedam trublja
Apokalipse. Tuca za Adelma, a to je bilo samoubojstvo. Krv za Venancija, a to je bila nastrana
Berengarova zamisao. Voda za samog Berengara, a to je bio stjecaj okolnosti. Treina zemlje za
Severina, a Malahija ga je udario armilarnom sferom zato sto je to bila jedina stvar koja mu je
dosla pod ruku. Na koncu, stipavci za Malahiju... Zasto si mu rekao da knjiga ima mo zemaljskih
stipavaca?«
»Zbog tebe. Alinardo ti je priopio svoju pomisao, zatim sam od nekoga cuo kako je tebi izgledala
uvjerljivom... Tada sam se osvjedocio da tim umiranjem upravlja Bozji naum i da ja za nj nisam
odgovoran. Pa sam Malahiji najavio da e, bude li radoznao, poginuti po tom istom Bozjem
naumu, kao sto se zaista i dogodilo.«
»Tako je, dakle... Izradio sam pogresan obrazac da bih protumacio krivceve postupke, a krivac mu
se prilagodio. I upravo me taj pogresni obrazac naveo na tvoj trag. U nase je vrijeme svatko
opsjednut Ivanovom knjigom, ali mi se cinilo da ti o njemu najvise razmisljas, i to ne toliko zbog
svojih umovanja o Antikristu, nego zato sto potjeces iz zemlje koja je dala najraskosnije
Apokalipse. Jednoga dana mi je rekao da si najljepse rukopise te knjige u knjiznicu donio ti. Onda
je Alinardo drugi dan buncao o svojem zagonetnom neprijatelju koji je boravio u Silosu da bi
trazio knjige (zacudilo me to sto kaze kako se prije vremena vratio u carstvo mraka: u prvi se cas
moglo pomisliti kako misli rei da je umro mlad, a on je zapravo aludirao na tvoju i sljepou).
Silos je blizu Burgosa, a jutros sam u katalogu nasao niz S nabavki koje se ticu svih hispanskih
Apokalipsa, u razdoblju u kojem si ti naslijedio ili se spremao naslijediti Pavla iz Riminija. A u toj
skupini nabavljenih knjiga nalazila se i ova. Samo sto nisam mogao biti siguran u svoju
rekonstrukciju sve dok nisam doznao da je ukradena knjiga od lanenog papira. Tad sam se sjetio
Silosa i postao siguran. Naravno, malo-pomalo kako se izgra ivala predodzba o toj knjizi i o
njezinoj otrovnosti, raspadala se predodzba o apokaliptickom obrascu, pa ipak mi nije polazilo za
rukom da shvatim kako to da i knjiga i redoslijed trublja vode k tebi, a pricu s knjigom sam bolje
razumio bas zato sto me ulomak iz Otkrivenja upuivao na tebe, i tako me primorao da mislim na
tebe i na tvoje rasprave o smijehu. Zbog toga sam veceras, premda vise nisam vjerovao u
apokalipticki obrazac, htio pregledati staje, gdje sam ocekivao da u zacuti zvuk seste trublje, i bas
mi je u stajama, pukim slucajem, Adson pruzio kljuc za ulazak u finis Africae.«
»Ne pratim te«, rece Jorge. »Oholis se sto mi mozes pokazati kako si slijedei svoje rasu ivanje
stigao do mene, a dokazujes mi naprotiv da si u tome uspio slijedei krivo rasu ivanje. Sto mi
zelis rei?«
»Tebi nista. Zbunjen sam, to je sve. Ali nije vazno. Ovdje sam.«
»Gospodin je zasvirao u sedam trublja. A ti si, makar i u zabludi, cuo nejasnu jeku tog zvuka.«
»To si ve kazao u sinonjoj propovijedi. Pokusavas se uvjeriti da se prica odigrala po Bozjem
naumu, kako bi samome sebi prikrio cinjenicu da si ubojica.«
»Ja nisam nikoga ubio. Svatko je od njih izgubio zivot slijedei vlastitu sudbinu zbog svojih
grijeha. Ja sam bio tek oru e.«
»Jucer si rekao da je i Juda bio oru e. To nije sprijecilo da bude proklet.«
»Prihvaam opasnost da budem proklet. Gospodin e me odrijesiti, jer zna da sam radio za
njegovu slavu. Moja je duznost bila da stitim knjiznicu.«
»Jos prije nekoliko casaka bio si spreman ubiti i mene, pa cak i ovog djecaka...«
»Ostroumniji si, ali ne i bolji od ostalih.«
»I sto e se sada dogoditi, sad kad sam osujetio tvoju zasjedu?«
»Vidjet emo«, odgovori Jorge. »Ne zelim nuzno tvoju smrt. Mozda te uspijem uvjeriti. Ali najprije
mi kazi kako si pogodio da je posrijedi druga Aristotelova knjiga?«
»Dakako, ne bi mi bile dovoljne tvoje anateme protiv smijeha, a ni ono malo sto sam doznao o
raspravi koju si vodio s ostalima. Pomoglo mi je nekoliko biljezaka sto ih je ostavio Venancije.
Isprva nisam razumio sto znace. No u njima su se spominjali bestidna stijena koja se kotrlja
ravnicom, cvrcci koji e cvrcati pod zemljom, casne smokve. Ve sam bio procitao nesto slicno:
ovih sam dana to provjerio. To su primjeri koje je Aristotel navodio ve u prvoj knjizi Poetike i u
Retori-
Zatim sam se sjetio da Izidor iz Sevilje komediju opisuje kao nesto sto pripovijeda stupra virginum
et amores 'meretricum... Postepeno mi se u duhu ocrtavala ta druga knjiga onakva kakva je morala
biti. Mogao bih ti je gotovo cijelu ispricati a da ne procitam stranice sto bi me navodno zarazile.
Komedija nastaje u komai, to jest u seljackim naseljima, kao vesela svetkovina nakon gozbe ili
blagdana. Ne pripovijeda o slavnim i monim ljudima, nego o niskim i smijesnim svatovima, koji
nisu zli, i ne zavrsava smru protagonista. Ucinak smijesnoga postize pokazujui mane i poroke
obicnih ljudi. Tu Aristotel sklonost smijehu vidi kao dobru sposobnost, koja moze imati i
spoznajnu vrijednost, jer nas preko duhovitih zagonetaka i neocekivanih metafora, iako nam
govori stvari razlicite od onoga sto jest, kao da laze, zapravo tjera da ih bolje pogledamo te nas
navodi da kazemo: eto, stvari su stajale bas tako, a ja to nisam znao. Do istine dopire prikazujui
ljude
1 svijet gorima nego sto jesu ili nego sto mi mislimo, u svakom slucaju
gorima nego sto su nam ih pokazali junacki spjevovi, tragedije, zivoti svetaca. Je li tako?«
»Uglavnom. Jesi li je rekonstruirao citajui druge knjige?«
»Na mnogima je od njih radio Venancije. Mislim da se Venancije odavno dao u potragu za tom
knjigom. Mora da je u katalogu procitao oznake koje sam procitao i ja, i uvjerio se da je to knjiga
koju trazi. Kad je cuo kako o njoj Berengar govori Adelmu, jurnuo je kao lovacki pas kad nanjusi
zeca.«
»Tako je bilo, to sam odmah shvatio. Razumio sam da je kucnuo cas kad u knjiznicu morati
braniti zubima...«
»I tad si upotrijebio mast. Zacijelo si se namucio... u mraku.«
»Sad ve vise vide moje ruke negoli tvoje oci. Severinu sam ukrao i kist. A i ja sam navukao
rukavice. To je bila dobra zamisao, zar ne? Dugo ti je trebalo da se dovines...«
»Jest. Ja sam zamisljao neki slozeniji ure aj, kakav otrovan zub ili nesto slicno. Moram rei daje
tvoje rjesenje bilo uzorno, zrtva se sama trovala, i to upravo u onoj mjeri u kojoj je htjela citati...«
Uvidjeh, protrnuvsi, da se u tom trenutku ta dvojica ljudi, spremni za borbu na zivot ili smrt,
jedan drugome dive, kao da je svaki od njih radio samo zato da bi mu onaj drugi pljeskao. Kroz
svijest mi proleti pomisao kako su lukavstine kojima se koristio Berengar da zavede Adelma i
jednostavne i prirodne kretnje kojima je djevojka razbuktala moju strast i moju zudnju, u pogledu
prepredenosti i pomamne vjestine osvajanja, prava sitnica u usporedbi sa zavodnickim
obredom sto se u tom casu odvijao pred mojim ocima, posto se klupko razmatalo citavih sedam
dana, dok su dvojica sugovornika jedan drugome, da tako kazem, zakazivali tajnovite sastanke,
tezei za odobravanjem protivnika kojega su se bojali i kojega su mrzili.
»Ali sad mi reci«, govorio je Vilim, »zasto? Zasto si htio zastititi tu knjigu vise nego koju drugu?
Zasto si skrivao, ali ne po cijenu zlocina, nekromantske rasprave, stranice na kojima se, mozda,
hulilo ime Bozje, dok si zbog ovih stranica osudio svoju brau i sam izgubio dusu? Ima toliko
drugih knjiga koje govore o komediji, i jos mnogo njih koje velicaju smijeh. Zasto ti je bas ova
zadavala toliko straha?«
»Jer je Filozofova. Svaka je knjiga tog covjeka unistila po dio ucenosti koju je krsanski svijet
stoljeima skupljao. Oci su kazali ono sto je potrebno znati o moi Rijeci, a bilo je dovoljno da
Boetije komentira Filozofa i da se sveto otajstvo Rijeci preobrazi u ljudsku parodiju kategorija i
silogizma. Knjiga Postanka veli ono sto valja znati o ustrojstvu svemira, a dostajalo je da se otkriju
Filozofove knjige o fizici pa da se o svijetu opet pocne misliti kao o gluhoj i ljigavoj tvari, i da
Arapin Averroes uspije sve gotovo uvjeriti da je svijet vjecan. O Bozjim smo imenima znali sve, a
dominikanac kojega je Abbone, zakopao -- zaveden Filozofom -- preimenovao ih je slijedei staze
oholog prirodnog razuma. Tako je svemir, koji se prema Areopagitu ocituje onome tko u visinama
zna gledati blistavi slap Prauzroka, postao pricuvom zemaljskih znakova od kojih se polazi da bi
se imenovala neka apstraktna djelotvornost. Neko smo gledali u nebo, a glib materije udostojali
bismo tek ljutitim pogledom, sad gledamo u zemlju, a u nebo vjerujemo kroz svjedocanstvo
zemlje. Svaka rijec koju je napisao Filozof, kojim se sad ve zaklinju i sveci i pape, preokrenula je
sliku svijeta. Ali on nije dospio dotle da preokrene Bozju sliku. Kad bi ta knjiga postala... da je
postala predmetom otvorena tumacenja, bili bismo prekoracili posljednju granicu.«
Ali sto te uplasilo u tom razmatranju o smijehu? Nees ukloniti smijeh ako i uklonis ovu knjigu.«
»Neu, dakako. Smijeh je slabost, kvarljivost, ocrtanost nase puti. To je zabava za seljaka,
razuzdanost za pijanca, cak je i crkva u svojoj mudrosti odvojila trenutke za veselja, za poklade, za
sajmove, za tu dnevnu poluciju sto prazni od sokova i suspreze ostale zelje i ostale teznje... No na
taj nacin smijeh ostaje nesto prezreno, obrana za priproste, obesveeno otajstvo puka. I apostol je
to govorio, bolje je da se zenite nego da izgarate. Bolje je da se bunite protiv reda koji je Bog
htio, smijte se i razonodite svojim gnusnim parodijama reda, nakon objeda, posto ste ispraznili
vrceve i boce. Birajte kralja luda, gubite se u magareoj i svinjskoj liturgiji, igrajte se i naglavce
prikazujte svoje saturnalije... Ali tu, tu...« sad je Jorge udarao prstom po stolu, kraj knjige koja je
bila pred Vilimom, »tu se izvre uloga smijeha, uzdize se do umjetnosti, rastvaraju mu se vrata u
svijet ucenih, uzima se kao predmet filozofije i izopacene teologije... Ti si jucer vidio kako priprosti
mogu smisliti i u djelo provesti najmracnije hereze, ne priznajui ni zakone Bozje ni zakone
prirodne. Ali Crkva, moze podnositi herezu priprostih, koji se sami osu uju na propast, jer ih u
nju gura njihovo neznanje. Neuko bezumlje Dolcina i njemu ravnih nikada nee izloziti pogibelji
Bozji red. Nasilje e propovijedati i od nasilja e poginuti, nee ostaviti traga, utihnut e kao sto
utihnu poklade, i nije vazno je li se za vrijeme svetkovine na zemlji i za kratak tren zbilo ukazanje
naopakog svijeta. Dovoljno je da se cin ne prometne u naum, da taj pucki jezik ne nade latinskoga
prijevoda. Smijeh osloba a neotesanca od straha pred avolom, jer se na svetkovini luda i davao
pojavljuje kao jedna luda, koju je stoga lako podvrgnuti nadzoru. No ova bi knjiga mogla pouciti
kako oslobo enje od straha pred avolom znaci ucenost. Kad se smije, dok mu niz grlo klokoe
vino, seljak se osjea gospodarom, jer je preokrenuo odnose vlasti. Ali ova knjiga bi obrazovane
ljude mogla nauciti da dosjetljivim, pa od tog casa i stovanim sredstvima taj preokret ozakone.
Tad bi se u djelovanje razuma preobrazilo ono sto je u nepromisljenom cinu seljakovu tek, i na
sreu, djelovanje trbuha. To sto je smijeh svojstven covjeku, znak je nasih gresnih granica. A koliko
bi pokvarenih umova kao sto je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh
svrha covjekova! Smijeh, na koji casak, odvraa seljaka od straha. No zakon se i namee strahom,
kojemu je pravo ime strah Bozji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi citav
svijet mogao planuti u novom pozaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, cak i Prometeju nepoznato
umijee sto ukida strah. U trenutku dok se smije, seljaku nije vazno sto e umrijeti, ali mu poslije,
kad pro e vrijeme raspojasanosti, liturgija iznova po Bozjemu naumu zada strah od smrti. Iz ove
knjige mogla bi nastati nova pogubna teznja da se osloba anjem od straha unisti smrt. A sto
bismo mi, gresna stvorenja, bez straha, mozda najkorisnijeg i naljubaznijeg od svih darova Bozjih?
Stoljeima su doktori i oci istiskivali mirisne esencije svetog znanja da bi se mislju na ono sto je
uzviseno iskupili od bijede i od napasti onoga sto je nisko. A ova bi knjiga, opravdavajui kao
cudotvoran lijek komediju, i satiru, i mim, koji kroz prikazivanje mana, poroka i slabosti toboze
ciste od stanja uzbu enosti, navela lazne ucitelje da ( avolskim izvrtanjem) pokusaju
prihvaanjem niskog iskupiti od uzvisenog. Od ove bi knjige potekla misao kako covjek na zemlji
moze (kao sto je u vezi s prirodnom magijom tvrdio tvoj Bacon) zahtijevati i samo obilje kao u
zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Ali upravo to ne smijemo i ne mozemo imati. Pogledaj mlade
redovnike kako se sramote u lakrdijaskoj parodiji Coena Cypriani. Kakve li avolske preobrazbe
Svetog pisma! Pa ipak, dok to rade, znaju da je to lose. No onog dana kad Filozofova rijec opravda
marginalne igre neobuzdane maste, oh, tad e doista ono sto je stajalo na margini skociti u
srediste, a sredistu e se zametnuti svaki trag. Bozji narod bi se pretvorio u skupstinu nemani sto
ih je iz svojih bezdana izrigala nepoznata zemlja, pa bi u tom casu periferija poznate zemlje
postala srcem krsanskoga carstva, barbaepi bi se uspeli na Petrovu stolicu, zvirati zaposjeli
samostane, patuljci pretilih trbuha i goleme glave cuvali bi knjiznicu! Sluge bi propisivale zakone,
mi bismo se (ali onda i ti) pokorili odsutnosti ikakva zakona. Jedan je grcki filozof (kojega ovdje
navodi tvoj Aristotel, jer je za njega ortak i gnusna auctoritas) rekao da ozbiljnost protivnika valja
razgolititi smijehom, a smijeh suzbijati ozbiljnosu. Razboritost nasih otaca odabrala je svoj put:
ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja drzati na uzdi i poniziti, i zastrasiti
strogosu. A puk nema oru a kojim bi istancao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti
pastira sto ga moraju voditi prema vjecnom zivotu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh,
sramni predjeli, jelo, prljave zelje. Ali kad bi jednog dana, raspredajui Filozofove rijeci i prema
tome govorei kao filozof, netko od umijea smijanja izradio tanano oruzje, kad bi retoriku
uvjeravanja zamijenila retorika ismjehivanja, kad bi topiku strpljive i spasonosne gradnje slika
iskupljenja zamijenila topika nestrpljive razgradnje i iskrivljavanja svih najsvetijih i najcasnijih
slika -- oh, toga biste dana i ti i tvoja ucenost, Vilime, bili pregazeni!«
»Zasto? Tukao bih se, borio bih se svojom dosjetkom protiv tu e dosjetke. Bio bi to bolji svijet
nego sto je ovaj u kojem oganj i mac Bernarda Guija potiru oganj i mac Dolcinov.«
»I ti bi se tada sapleo u zloduhove mreze. Borio bi se s druge strane armagedonskog polja, gdje se
ima odigrati konacni okrsaj. No za taj dan Crkva mora znati kako da jos jednom nametne pravila
borbe.
Ne bojimo se klevete, jer i u psovanju Boga prepoznajemo izoblicenu sliku Jehovine srdzbe dok
proklinje pobunjene an ele. Ne bojimo se nasilja onoga tko ubija pastire u ime nekakvog prohtjeva
za obnovom, jer je to ono isto nasilje vladara koji su pokusali unistiti narod Izraelov. Ne bojimo se
donatistove surovosti, samoubilackog ludila cirkumcelionova, bluda bogumilova, ohole cistoe
albigenzove, flagelantove potrebe za krvlju, vrtoglave opijenosti zlom brata slobodnoga duha: sve
ih poznajemo, i poznajemo korijen njihovih grijeha, koji je onaj isti korijen nase svetosti. Ne bojimo
ih se, a nadasve znamo kako da ih unistimo, jos bolje, kako da postignemo da se sami uniste,
pustajui ih da drsko do zenita uznesu volju za smru sto se rada iz samih bezdana njihovog
nadira. Stovise, gotovo bih rekao, njihova nam je nazocnost dragocjena, ulazi u okvire Bozjeg
nauma, jer njihov grijeh pospjesuje nasu krepost, njihova kletva bodri nas hvalospjev, njihova
sumanuta pokora potice nasu slast zrtve, njihova bezboznost daje sjaj nasoj poboznosti, jednako
kao sto je vladar mraka bio prijeko potreban, sa svojom pobunom i sa svojim bezna em, da jasnije
zablista slava Bozja, pocetak i kraj svake nade. No kad bi jednog dana -- i to ne vise kao iznimna
pojava u puku, nego kao askeza obrazovanih, ovjekovjecena nerazorivim svjedocanstvom pisane
rijeci -- postalo prihvatljivim i pricinilo se plemenitim i naprednim, a ne vise mehanickim, to
umijee ismjehivanja, kad bi jednog dana netko mogao kazati (a da ga slusaju): ja se smijem
Utjelovljenju... Tad ne bismo imali nacina da zaustavimo kletvu, jer bi pozvala na okup mracne
sile tjelesne materije, sile sto su u prdezu i u podrigivanju, a podrigivanje i prdez prisvojili bi
pravo koje pripada jedino duhu, da sire svoj dah kud hoe!«
»Likurg je smijehu dao podii kip.«
»To si procitao u Kloricijevoj knjizici, koja je pokusala obraniti mim od optuzbe za bezboznost,
koja veli kako je nekog bolesnika izlijecio lijecnik tako da mu je pomogao da se nasmije. Zasto ga
je trebalo izlijeciti kad je Bog odredio da je njegov zemaljski vijek stigao kraju?«
»Ne vjerujem da ga je izlijecio od zla bolesti. Naucio ga je da se tom zlu smije.«
»Zlo se ne izaginje. Unistava se.«
»Zajedno s bolesnikovim tijelom.«
»Ako je potrebno.«
»Ti si davao«, rece tad Vilim.
Cinilo se da Jorge ne razumije. Da je mogao vidjeti, mislim da bi se u svojeg sugovornika zapiljio
zaprepastenim pogledom. »Ja?« rece.
»Jest, lagali su ti. Davao nije vladar materije, avao je obijest duha, vjera bez smijeha, istina koju
nikad ne obuzima sumnja. avao je mrk zato sto zna kamo ide, a idui ide uvijek otkud je dosao.
Ti si davao i kao davao zivis u mraku. Ako si me htio uvjeriti, nisi uspio. Ja te mrzim, Jorge, i kad
bih mogao, proveo bih te preko visoravni, golog, s kokosjim perjem zataknutim u guzicu, i s licem
obojenim kao u opsjenara i lakrdijala, da ti se cijeli samostan smije i prestane te se bojati. Bilo bi mi
drago da te mogu politi medom i onda te uvaljati u perje, i na uzici te voditi po sajmistima, kako
bih svima rekao: ovaj ovdje vam je najavljivao istinu i govorio vam da istina ima okus smrti, a vi
niste vjerovali njegovim rijecima, nego njegovoj sumornoj namrgo enosti. A ja vam sada kazem
da vam u vrtoglavoj beskonacnosti moguega Boga dopusta i da zamislite svijet u kojem bi taj
samozvani tumac istine bio tek nezgrapan papagaj sto ponavlja rijeci koje je davno naucio.«
»Ti si gori od avla, minoritu«, rece Jorge. »Ti si komedijas kao i svetac koji vas je zaceo. Ti si kao
tvoj Franjo koji de toto corporefe-cerat linguam, koji je drzao propovijedi prire ujui predstave poput
pelivana, koji bi skrca zbunio stavivsi mu u ruku zlatan novac, koji je vrije ao poboznost dumana
govorei Miserere umjesto propovijedi, koji je prosio na francuskom i na komadu drveta oponasao
sviraca violine, koji se preoblacio u skitnicu da bi smeo prozdrljive fratre, koji se gol bacao na
snijeg, razgovarao sa zivotinjama i s biljkama, i samu tajnu ro enja pretvarao u seosku priredbu,
zazivao betlehemsko janje oponasajui ovcje blejanje... To ti je bila dobra skola... Zar nije minorit
bio i onaj brat Diotisalvi iz Firence?«
»Jest«, nasmijesi se Vilim. »Onaj sto je otisao u dominikanski samostan i rekao kako nee primati
hrane ne dadu li mu prije komad haljine svetog Ivana da je sacuva kao relikviju, a kad ju je dobio,
njome je ocistio straznjicu i onda je bacio na gnojiste i motkom je povlacio po izmetu vicui: jao,
pomozite, brao, u zahodu sam izgubio sveceve relikvije!«
»Zabavlja te ta prica, cini mi se. Mozda cs mi ispricati i pricu o onom drugom minoritu, fra Pavlu
Millemoschu, koji je jednog dana pao koliko je dug i sirok na ledu, pa su mu se sugra ani rugali, a
jedan ga je upitao ne bi li htio stogod boljega pod sobom, na sto mu je on odgovorio: bih, tvoju
zenu... Tako ste vi trazili istinu.«
»Tako je Franjo ucio ljude da stvari promatraju s druge strane.« »Ali smo vas navikli na red. Jucer
si ih vidio, tu svoju subrau. Usli su u nase redove, ne govore vise kao priprost svijet. Priprosti ne
smiju govoriti. Ova bi knjiga opravdala ideju da je jezik priprostih nositelj nekakve mudrosti. To je
valjalo sprijeciti, i to sam ja ucinio. Ti kazes da sam ja avao: nije istina. Ja sam bio Bozja ruka.«
»Bozja ruka stvara, ne skriva.«
»Postoje granice onkraj kojih nije dopusteno ii. Bog je htio da na nekim papirima pise: hic sunt
leones.«
»Bog je stvorio i cudovista. I tebe. I hoe da se govori o svemu.« Jorge ispruzi drhtave ruke i
privuce knjigu k sebi. Drzao ju je rastvorenu, ali preokrenutu, tako da ju je Vilim i dalje mogao
vidjeti s prave strane. »Zasto je onda«, rece, »pustio da se ovaj tekst kroz stoljea zametne i da se
spasi samo jedan njezin primjerak, da prijepis tog primjerka, koji je zavrsio tko zna gdje, ostane
godinama zagubljen, u rukama nevjernika koji nije znao grcki, a onda napusten lezi u staroj
knjiznici kamo je mene, a ne tebe, mene pozvala Providnost da je na em i ponesem sa sobom, i da
je jos dosta godina skrivam? Ja znam, znam kao da to vidim napisano dijamantnim slovima,
svojim ocima koje vide sto ti ne vidis, ja znam da je to bila volja Gospodinova, i ja sam postupao
tumacei je. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.«

Gdje zbog konflagracije i zbog pretjerane kreposti prevladavaju paklenske sile.
Starac usuti. Oba je dlana drzao na knjizi, gotovo milujui joj stranice, kao da izravnava listove da
bi lakse citao ili je zeli zastititi od kakva grabezljivca.
»Kako bilo da bilo, sve je ovo bilo beskorisno«, rece mu Vilim. »Sad je svrseno, nasao sam te, nasao
sam knjigu, a ostali su umrli uzalud.«
»Nisu uzalud«, rece Jorge. »Mozda ih je bilo previse. I ako ti ikad ustreba dokaz da je ova knjiga
prokleta, dobio si ga. Ali njihova smrt ne smije biti uzaludna. A kako njihova smrt ne bi bila
uzaludna, jos jedna smrt nee biti suvisna.«
To rece i stade mrsavim i prozirnim rukama polako na komade i na trake kidati mekane stranice
rukopisa i zguzvane ih stavljati u usta, polako zvacui kao da uzima hostiju, da bi postala tijelom
njegova tijela. Vilim ga je zastravljen gledao i cinilo se da ne shvaa sto se zbiva. Zatim se trgnu i
zaleti se viknuvsi: »Sto to radis?« Jorge se osmjehnu otkrivsi beskrvne desni, dok mu se niz blijede
usne cijedila zukasta 1 slina po bijelim i rijetkim dlakama na bradi.
»Ti si taj koji je ocekivao zvuk sedme trublje, zar ne? Slusaj sad sto veli glas: sacuvaj tajnim sto je
reklo sedam gromova; to ne pisi! Uzmi i progutaj! Bit e ti gorko u utrobi, ali e ti u ustima biti
slatko kao med. Vidis li? Sad u sacuvati tajnim ono sto nije smjelo biti receno, u grobu u koji se
pretvaram.«
Nasmija se, on glavom, Jorge. Po prvi put ga cuh kako se smije-- Smijao se iz grkljana, a da mu
veselje nije razvuklo usne, i cinilo se gotovo kao da place? »Nisi ocekivao, Vilime, ovakav ishod, je
s Milosu Bozjom ovaj starac opet pobje uje, zar ne?« Pa kako mu je Vilim pokusavao istrgnuti
knjigu, Jorge koji je predvidio njegovu kretnju osjetivsi treperenje zraka uzmaknu stezui uza se
knjigu lijevom rukom, dok je desnom derao stranice i stavljao ih u usta.
Stajao je s druge strane stola pa Vilim, ne mogavsi ga dosegnuti, htjede naglo zaobii prepreku.
Me utim, prevali svoju stolicu zapevsi mantijom, tako da je Jorge mogao primijetiti komesanje.
Starac se ponovno nasmija, ovaj put glasnije, te nesluenom brzinom ispruzi desnu ruku i napipa
svijeu, voden toplinom stize do plamena i pritisnu ga rukom ne bojei se boli, pa se plamen
ugasi. Soba utonu u tamu, i zadnji put zacusmo Jorgeov smijeh, dok nam je dovikivao: »Sad me
na ite, jer sada ja vidim bolje!« Onda zasuti i vise se ne oglasi, gibajui se onim svojim tihim
koracima zbog kojih se uvijek tako neocekivano pojavljivao, i samo bismo povremeno, s razlicitih
mjesta u dvorani, culi buku koju je cinio derui papir. »Adsone!« viknu Vilim, »stani na vrata, ne
daj mu da izi e!«
No progovorio je prekasno, jer sam ja, koji sam ve nekoliko casaka kiptio od zelje da se bacim na
starog, kad je pao mrak jurnuo prema naprijed nastojei da obi em stol sa suprotne strane.
Prekasno sam uvidio da sam tako Jorgeu omoguio da se domogne vrata, jer se starac u mraku
znao kretati s izvanrednom sigurnosu. Iza le a zacusmo, naime, sum papira koji se para, i to
prilicno prigusen, jer je dopirao iz obliznje sobe. A u istom trenutku cusmo jos jedan sum, oporu,
postepenu skripu, cviljenje stozera.
»Zrcalo!« povika Vilim, »zatvara nas!« Prema izvoru buke stustismo se k izlazu, ja se spotakoh o
klupicu i prignjecih nogu, ali se na to ne obazreh, jer mi sinu da nikad vise neemo izii ako nas
Jorge zatvori. U mraku nam nee uspjeti da otvorimo prolaz, jer ne znamo sto i kako s te strane
treba pokrenuti.
Mislim da je Vilima spopao ocaj jednak mojemu, jer ga osjetih do sebe dok smo obojica, stigavsi na
prag, gurali pozadinu zrcala sto se prema nama zaklapala. Dospjeli smo na vrijeme, jer se vrata
zaustavise i ubrzo popustise, iznova se otvorivsi. Ocito je Jorge opazio da je igra neravnopravna
pa se udaljio. Iza osmo iz proklete sobe, ali sad vise nismo znali kuda se starac zaputio, a mrak je
jos uvijek bio potpun. Odjednom se sjetih:
»Ucitelju, pa ja kod sebe imam kresivo!«
»Pa sto onda cekas«, dreknu Vilim, »potrazi svjetiljku i zapali je!« I ja srnuh natrag u mrak jinis
Africae i pipajui stadoh traziti svijeu.
To mi odmah pode za rukom, cudom Bozjim, pa pretrazih skapular na oh kresivo. Ruke su mi se
tresle tako da sam promasio dva ili tri puta prije nego sto sam ga zapalio, dok je Vilim na vratima
soptao-»Brzo, brzo!« te napokon uzgah svijeu.
»Brzo«, pozurivao me i dalje Vilim, »inace e pojesti cijelog Aristotela!«
»I umrijeti!« kliknuh prestravljen dostigavsi ga i bacivsi se s njim u potragu.
»Bas me briga hoe li umrijeti, prokletnik!« vikao je Vilim upirui pogled uokolo i trcei bez reda.
»Ionako mu je sudbina zapecaena onim sto je dosad pojeo. Ali ja hou knjigu!«
Zatim zasta i doda nesto mirnije: »Stani. Ovako ga nikad neemo nai. Ostani nacas miran.«
Ukipismo se i osutjesmo. U tisini cusmo, nedaleko od sebe, bucan udarac tijela u ormar i tresak
nekoliko popadalih knjiga. »Onamo!« povikasmo uglas.
Potrcasmo u pravcu iz kojeg je dolazila buka, ali smjesta shvatismo da moramo usporiti korak. Te
su veceri, naime, izvan finis Africae, knjiznicom sibali naleti zracnih strujanja koji su fijukali i
hucali razmjerno snaznom vanjskome vjetru. Umnogostruceni nasim silovitim gonjenjem, prijetili
su da ugase svijeu do koje smo teskom mukom opet dosli. Kako mi nismo mogli ubrzavati,
trebalo je usporiti Jorgea. No Vilim nasluti da je bolje uciniti obratno pa zavika: »Ulovili smo te,
stari, sad imamo svjetlo!« A to je bila mudra odluka, jer je to otkrie vjerojatno zbunilo Jorgea koji
je morao pozuriti, sto je poljuljalo njegovu carobnu osjetljivost covjeka koji vidi u tami. Doista,
domalo cusmo jos jedan udarac, kad idui za zvukom u osmo u dvoranu Y od YSPANIA,
ugledasmo ga na podu kako se, jos uvijek drzei knjigu u rukama, pokusava pridii sred svezaka
sto su se srusili sa stola o koji je lupio i prevrnuo ga. Nastojao je ustati, ali je i dalje trgao stranice,
kao da zeli sto brze moze prozdrijeti svoj plijen.
Sustigosmo ga kad je ve bio ustao, a on osjeti nasu nazocnost, pa nam se okrenu sucelice
uzmicui. Njegovo nam se lice, pri crvenoj svjetlosti svijee, ukaza jos groznijim: crte su mu bile
iskrivljene, celo i obraze brazdao mu je zlokoban znoj, oci su mu, obicno samrtnicki bijele, bile
podlivene krvlju, iz usta su mu virili okrajci pergamenta, kao u izgladnjele zvijeri sto se odvise
nakljukala pa vise ne moze progutati svoj zalogaj. Unakazen tjeskobom, naviranjem otrova koji je
ve obilato vijugao njegovim zilama, svojom ocajnickom i avolskom odlucnosu, taj lik casnog
starine sad se prometnuo u odvratnu i nastranu obrazinu: u nekom drugom trenutku bio bi
mozda izazvao smijeh, ali smo sada i mi bili vise nalik na zivotinje, na pse sto progone divljac.
Mogli smo ga scepati mirno. Umjesto toga, mi se u zanosu srucismo na njega, on se izvinu i zgrci
ruke na prsima branei knjigu. Ja sam ga dograbio ljevicom, dok sam desnicom pokusavao svijeu
drzati visoko, ali mu plamenom okrznuh lice, on outi toplinu, ispusti mukao glas, gotovo kao da
rice, iz usta mu ispadose komadi papira, desnom rukom ostavi svezak, pruzi je prema svijei i
nenadano je ote te je hitnu preda se...
Svijea pade upravo u hrpu knjiga sto su se bile stropostale sa stola i naslagale se jedna preko
druge, otvorenih stranica. Ulje se razli, vatra odmah dohvati krhki pergament koji planu poput
sveznja suhih grancica. Sve se odigra u nekoliko casaka, svesci se pretvorise u buktinju, kao da te
tisugodisnje stranice stoljeima zude za izgaranjem i uzivaju sto odjednom mogu utaziti
vajkadasnju ze za konflagracijom. Vilim primijeti sto se doga a pa pusti starca -- koji se povuce
nekoliko koraka netom osjeti da je slobodan -- stade se malo kolebati, svakako predugo, ne
znajui da li da ponovno primi Jorgea ili da se baci i ugasi malu lomacu. Neka knjiga starija od
ostalih zapali se gotovo u hipu i sune uvis plamenim jezikom.
Tanke ostrice vjetra, koje su mogle i utrnuti slab plamicak, poticale su naprotiv snaznu i zivahnu
baklju i pace iz nje izbijale zalutale luci.
»Ugasi tu vatru, brzo!« viknu Vilim. »Ovdje e sve izgorjeti!« Ja poletjeh prema lomaci, onda se
zaustavih jer nisam znao sto da radim. Vilim opet krenu prema meni da mi pritekne u pomo. Za-
s mahnusmo rukama prema pozaru, pogledom potrazismo nesto cime Ibismo ga ugusili, meni
do e nesto kao nadahnue, skinuh mantiju j izvukavsi je preko glave i pokusah je baciti na zariste.
No zublje su I ve bile previsoke, liznuse moju mantiju i stadose je gutati. Povukoh opecene ruke,
okrenuh se prema Vilimu i bas iza njegovih leda vidjeh i Jorgea koji se bio ponovno priblizio.
Toplina je sada bila tako jaka da je on jasno osjeti, s posvemasnjom sigurnosu odredi gdje je vatra
i u nju zavitla Aristotela.
Vilim se razbjesni i osorno gurnu starca, koji tresnu u ormar udarivsi glavom u brid te pade na
tlo... No Vilim se i ne osvrnu na njega, a mislim da sam ga cuo kako izgovara uzasnu psovku.
Vrati se knjigama. Prekasno. Aristotel, ili bolje receno ono sto je od njega ostalo posto ga se stari
najeo, ve je gorio.
U me uvremnu se nekoliko iskrica odbilo od zidova, i ve su se pod navalom vatre stali savijati i
pucketati svesci u drugom ormaru. Sad su u sobi gorjela dva pozara umjesto jednog.
Vilim shvati da ih neemo moi ugasiti rukama, pa odluci da knjige spasava knjigama. Zgrabi
svezak koji mu se cinio cvrsim i uvezanim bolje nego drugi te ga pokusa upotrijebiti kao oruzje
kojim e svladati podivljali element. No mlatei okovanim uvezom po buktinji goruih knjiga
samo je raspirivao nove iskre. Pokusa ih rasprsiti stopalima, ali je ucinak bio suprotan, jer se s
poda uzmahase okrajci gotovo pougljenjela pergamenta koji stadose kao sismisi lebdjeti zrakom
sto ih je vatra, u saveznistvu sa svojim drazicama, zracnim strujama, slala da uzgaju zemaljsku
tvar drugih listova.
Nesrea je htjela da ta dvorana bude jedna od najneurednijih u labirintu. S polica ormara visjeli su
smotani rukopisi, iz omota drugih, sad ve raspadnutih knjiga strsali su, poput razjapljenih usana,
jezici papira pozutjelog od vremena, a na stolu mora da se nalazilo veliko mnostvo spisa koje je
Malahija (jer je zadnjih dana bio sam) propustio spremiti. Tako su sobu, posto je Jorge svalio sve
sa stola, zauzimali pergamenti koji su samo cekali da se pretvore u drugi element.
Uskoro od toga mjesta nastade posuda za zeravu, gorui grm. I ormari su sudjelovali u tom
zrtvenom obredu i poceli praskati. Shvatih da je cijeli labirint samo golema zrtvena lomaca,
pripravljena da doceka prvu varnicu...
»Vode, treba nam vode!« govorio je Vilim, ali onda doda: »A gdje da na emo vode u ovom
paklu?«
»U kuhinji, dolje u kuhinji!« povikah.
Vilim me zbunjeno pogleda, lica crvena od tog pobjesnjelog plamsanja. »Jest, ali prije nego sto mi
si emo i popnemo se... K vragu!« viknu tad, »u svakom slucaju ova je soba izgubljena, a mozda i
idua. «Smjesta si imo, ja u potraziti vode, a ti digni uzbunu, potrebno je ' mnogo ljudi!«
Na osmo put prema stubistu, jer je pozar osvjetljavao i susjedne sobe, premda sve slabije, tako da
zadnje dvije sobe prije osmo gotovo tapkajui po mraku. Na donjem katu nona je svjetlost
blijedom bojom obasjavala skriptorij, pa odande si osmo u blagovaonicu. Vilim potrca u kuhinju,
ja prema vratima blagovaonice, uspeh se da ih otvorim iznutra, sto mi pode za rukom nakon
nemalog naprezanja, jer sam onako uzrujan bio nespretan i nevjest. Iza oh na visoravan, potekoh
prema spavaonici, onda uvidjeh da neu moi redovnike buditi jednog po jednog, nesto mi pade
na pamet, odoh u crkvu i potrazih put prema zvoniku. Cim stigoh, pohvatah sve konopce i za-
zvonih na uzbunu. Vukao sam svom snagom, pa me konopac glavnog zvona sa sobom potezao
uvis. U knjiznici sam opekao pole ine ruku, ali su dlanovi bili citavi, tako da sam njih opekao
tarui ih o konopce sve dok ne prokrvarise, pa moradoh odustati.
Ali dotad sam ve bio podigao veliku buku. Izjurih van, na vrijeme da vidim kako prvi redovnici
izlaze iz spavaonice, dok su se izdaleka culi glasovi sluzincadi sto se pomaljala na pragu svojih
nastamba. Nisam se mogao pravo izrazavati, jer nisam bio kadar srociti recenicu, pa su prve rijeci
koje su mi dosle na jezik bile na mojem materinskom jeziku. Okrvavljenom sam rukom pokazivao
na prozore juznog krila Zgrade, kroz koje se preko alabastra nazirala neprirodna svjetlost. Po
jacini svjetla opazih da se, dok sam silazio i zvonio, vatra prosirila na druge sobe. Svi su prozori
Afrike i cijelo procelje izme u nje i juznog tornja sada bljestali neravnomjernim proplamsajima.
»Vode, nosite vode!« vikao sam.
U prvi tren nitko ne shvati. Redovnici su bili toliko svikli da knjiznicu smatraju svetim i
nepristupacnim mjestom, da nisu mogli razumjeti da joj prijeti tako obicna pogibelj, kao kakvoj
seljackoj kolibi. Prvi koji digose pogled do prozora prekrizise se mrmljajui rijeci jeze, i shvatih da
vjeruju u nova privi enja. Zakvacih se za njihove mantije, uzeh ih preklinjati da shvate, sve dok
netko ne prevede moje jecanje u ljudske rijeci.
Bio je to Nikola iz Morimonda, koji rece: »Knjiznica gori!« »To je«, protisnuh i smalaksao se srucih
na tlo. Nikola pokaza veliku pribranost, stade slugama izvikivati naredbe, redovnicima sto su ga
okruzivali izdavati savjete, posla nekoga da otvori ostala vrata Zgrade, ostalima nalozi da odu
traziti vjedra i svakojake posude, nazocne uputi prema izvorima i skladistima vode u utvrdi.
Govedarima zapovjedi da se posluze mazgama i magarcima da bi prenosili kable... Da je te naloge
izdavao netko tko ima vlast, bili bi ga smjesta poslusali. No sluge su bile naucile primati nare enja
od Remigia, pisari od Malahije, svi ostali od Opata... Ali jao, nitko od te trojice nije bio prisutan.
Redovnici su ocima trazili Opata da ih savjetuje i utjesi, a nisu ga nalazili, i jedini sam ja znao da je
on mrtav ili da u tom trenutku umire, zazidan u crijevu bez zraka koje se upravo pretvara u pe, u
Falarisova bika.
Nikola je govedare tjerao na jednu stranu, ali ih je neki drugi redovnik, sve u dobroj namjeri,
tjerao na drugu. Neka su braa ocevidno izgubila prisebnost, ostali su jos bili obamrli od sna. Ja
sam nastojao da im sve objasnim, jer mi se u me uvremenu bio povratio dar govora, ali je nuzno
napomenuti da sam bio gotovo gol, jer sam habit bacio u vatru, ali slika mladia kao sto sam ja,
krvava, Ca om omrcena lica, nepristojno golisava tijela bez dlaka, k tome zatupljenog od studeni,
zacijelo nije mogla ulijevati povjerenje.
Napokon Nikola uspje sa sobom odvui nekolicinu subrae i ostaloga svijeta u kuhinju, u koju je
netko dotad oslobodio pristup. Netko je drugi bio dovoljno razborit da donese baklje. Prostoriju
zatekosmo u strasnom neredu, i bi mi jasno da je Vilim vjerojatno sve ispremetao da bi nasao
vodu i posude prikladne da je prenese.
Uto bas ugledah Vilima gdje izranja na vrata blagovaonice, osmu ena lica, nadimljene mantije, a u
ruci je drzao veliku zdjelu, i smili mi se, ta jadna alegorija nemoi. Shvatih da je, makar je i uspio
lonac vode prenijeti na drugi kat a da ga ne prospe, i makar je to i ucinio vise nego jednom,
vjerojatno prilicno malo postigao. Sjetih se price o svetom Augustinu, kad je vidio djecaka kako
morsku vodu pokusava pretakati zlicom: djecak je bio an eo, a to je radio da bi se poigrao sa
svecem koji je umisljao da moze ponirati u tajne bozanske naravi. I kao an eo, obrati mi se Vilim,
iscrpljen se naslonivsi o do-vratnik: »To je nemogue, nikad neemo uspjeti, ni sa svim redovni-
cima u opatiji. Knjiznica je izgubljena.« Za razliku od an ela, Vilim je plakao.
Ja se privih uz njega, dok je on sa stola trgao krpu i pokusavao me pokriti. Zaustavismo se, sad
ve porazeni, da promotrimo sto se oko nas zbiva.
Nastala je strka, ljudi su nagrtali bez ikakva reda, jedni su se penjali goloruki i na puzolikom
stubistu sudarali s drugima koje je glupa znatizelja ve bila nagnala da se popnu, pa su sad silazili
po posude. Trei, domisljatiji, odmah su trazili lonce i umivaonike, da bi primijetili kako u kuhinji
nema dovoljno vode. Najedanput u veliku sobu nahrupi nekoliko mazgi koje su teglile kable, a
govedari koji su ih vodili istovarise ih i krenuse da e nositi vodu gore. Me utim, nisu poznavali
put kojim se penjalo u skriptorij, i trebalo je vremena dok ih neki pisari ne naputise, a kad bi se
uspinjali, nailazili bi na one koji su se uzasnuti spustali. Nekoliko se kabala polupa i prosu vodu
po zemlji, a ostalo uz puzoliko stubiste prenijese spremne ruke. Po oh i za skupinom i na oh se u
skriptoriju: kroz prilaz knjiznici sukljao je gusti dim, posljednji koji su se pokusali probiti gore uz
istocni toranj ve su se vraali kasljui, crvenih ociju, i izjavljivali da se vise ne moze prodrijeti u taj
pakao.
Tad ugledah Benna. Uzbu ena lica, penjao se na gornji kat nosei golemu posudu. Zacu sto
govore povratnici pa ih ukori: »Pakao e vas prozdrijeti, kukavice!« Okrenu se kao da trazi pomo
i vidje me: »Adsone«, viknu, »knjiznica... knjiznica...« Ne doceka moj odgovor. Otrca stepenicama
i smjelo se probi kroz dim. Tada sam ga zadnji put vidio.
Opazih da odozgo dopire nekakvo krckanje. Sa stropa u skriptoriju padali su komadi kamena
pomijesani sa zbukom. Svodni kamen isklesan u obliku cvijeta odlijepi se i zamalo mi se strovali
na glavu. Pod labirinta je popustao.
Trkom si oh u prizemlje i izi oh na zrak. Nekoliko je revnih slugu donijelo ljestve s kojih su se
pokusavali dohvatiti visih katova i onuda dodavati vodu. No i najduze su ljestve jedva sezale do
prozora skriptorija, a tko bi se uspeo, nije ih mogao otvoriti izvana. Porucise neka se prozori
otvore iznutra, ali se sad vise nitko nije usu ivao onamo penjati. Dotle sam ja gledao prozore na
treem katu. Knjiznica se sada sva vjerojatno ve bila pretvorila u zadimljenu zeravicu, a vatra je
grabila iz sobe u sobu brzo zahvaajui tisue nagorjelih stranica. Svi su prozori bili osvijetljeni, iz
krova je kuljao crn dim: vatra je ve bila presla na pokrivene grede. Zgrada koja se cinila tako
cvrstom i kvadratnom u tom je lomu odavala svoju slabost, svoje pukotine, iznutra izjedene
zidove, razdrobljen kamen sto je plamenu dopustao da za e do drvenog kostura kud god se
protezao.
Iznenada se rasprsnu nekoliko prozora kao da ih tlaci neka unutrasnja sila, varnice se razletjese
uokolo posuvsi noni mrak tockicama. Dotad snazan vjetar malo se stisao, po nesrei, jer da je bio
snazan, bio bi mozda utrnuo varnice, a onako lagan ih je prenosio i podjarivao, a zajedno je s
njima zrakom vitlao i komadie pergamenata, koje je unutrasnja vatra bila stanjila i ucinila lakim.
U taj se cas zacu tresak: pod labirinta se na nekome mjestu uleknuo i njegove su se razbuktale
grede prosjele na donji kat, pa sad vidjeh kako se plameni jezici dizu iz skriptorija, koji je tako er
bio pun knjiga i ormara, i razbacanih papira razasutih po stolovima, spremnih da se odazovu na
poticaj varnica. Cuh kako se ocajnicki vrisak izvija iz skupine pisara sto su se hvatali za glavu i jos
su se junacili kao da e udariti stepenicama da bi se dokopali svojih ljubljenih pergamenata.
Zaludu, jer su kuhinja i blagovaonica sada bile stjeciste izgubljenih dusa koje se gibalo u svim
pravcima, a u kojemu je svatko bio prepreka drugomu. Ljudi su se sudarali, padali, oni koji su
imali posude iskretali su njihov spasonosni sadrzaj, mazge koje su bile usle u kuhinju osjetile su
prisutnost vatre i topui se propinjale prema izlazima i obarale ljude, pa i svoje vlastite
isprepadane konjusare. Dobro se vidjelo da, u svakom slucaju, ta gungula seljana i mudrih i
poboznih, ali posve nevjestih ljudi, kojom nije nitko upravljao, ometa cak i onu pomo koja je ipak
mogla pristii.
Cijelom je visoravni zavladao nered. No to je bio tek pocetak tragedije. Zato sto je izbijajui kroz
prozore i kroz krov sada pobjedonosni oblak varnica, ohrabren vjetrom, padao posvuda, doticui
krov crkve. Svi znaju koliko je prekrasnih katedrala bilo ranjivo i podlozno ugrizu vatre: jer hram
Bozji se cini lijepim i dobro zastienim poput nebeskog Jeruzalema zbog kamena kojim se dici, ali
zidove i svodove pridrzava krhka, iako divljenja vrijedna drvena gradnja, pa ako kamena crkva
podsjea na najcasnije sume, zbog svojih stupova sto se granaju u visoke svodove, smjeli poput
hrastova, cesto joj tijelo i jest od hrastovine -- bas kao sto je od drva sve njezino pokustvo, oltari,
krovovi, oslikane ploce, klupe, sjedala, svijenjaci. Tako bi i s opatijskom crkvom, koja me prvoga
dana bila toliko ocarala svojim prekrasnim portalom. Ona planu za tili cas. Redovnici i cijeli zivalj
visoravni shvatise tada da je na kocki sam opstanak opatije te uzese jos odrjesitije i jos bezglavije
trckarati da bi se suprotstavili opasnosti.
Jamacno je prilaz crkvi bio laksi, pa ju je prema tome bilo i lakse obraniti negoli knjiznicu.
Knjiznica je na propast bila osu ena svojom vlastitom nedokucivosu, tajnom sto ju je stitila,
skrtosu svojih ulaza. Crkva, koja je bila svima majcinski otvorena u doba molitve, bila je svima
otvorena i onda kad je valjalo priskakati u pomo. Ali vode vise nije bilo, ili se barem moglo
dobaviti vrlo malo uskladistene vode u dovoljnim kolicinama, a iz izvora je tekla prirodnom
stedljivosu i polaganosu koja nije bila primjerena hitnosti potrebe. Svi su mogli ugasiti pozar
crkve, nitko sada vise nije znao kako. Osim toga, vatra ju je nacela odozgo, kamo se bilo tesko
popeti da bi se plamen zatukao ili ugusio zemljom i krpama. A kad je plamen stao lizati odozdo,
bilo je uzalud na nj bacati zemlju ili pijesak, jer se strop ve urusavao po pomagacima i nekolicinu
ih je zgnjecio.
Tako su se povicima zaljenja za tolikim izgorjelim blagom sada pridruzivali krici bola zbog
opecenih obraza, smrskanih udova, tijela nestalih pod iznenada strovaljenim svodovima.
Vjetar je bio ponovno postao zesi pa je zese pothranjivao posast. Odmah za crkvom buknuse
torovi i stale. Prestravljene zivine pokidase | uze, razvalise vrata, razbjezase se po visoravni
grozno njistei, mucei, blejei, grokui. Nekoliko varnica doveza se grive mnogih konja, pa I su
ravnicom stala jezditi paklenska stvorenja, nalik na plamene ate sto i na svojem putu bez cilja i bez
spokoja sve ruse. Vidjeh starog Alinarda kako izgubljen tumara ne razumijevajui sto se doga a, i
kako ga gazi velicanstveni Vranac, ovjencan vatrom, kako ga nosi u prah i ondje napusta, kao
bijedan i bezlican predmet. Ali ne imadoh ni sredstva i vremena da mu pomognem, ni da
oplakujem njegov kraj, jer su se istovjetni prizori odigravali svud oko mene. Konji u plamenu
prenijeli su vatru i onamo gdje to jos nije bio ucinio vjetar: sad su gorjele i radionice i dom za
iskusenike. Krda ljudi jurila su ravnicom uzduz i poprijeko, bez ikakva cilja ili s varljivim i ciljem.
Vidjeh Nikolu, ranjene glave, s habitom u dronjcima, sad ve i porazena, gdje na prilaznoj cesti,
klecei, proklinje Bozje prokletstvo. Vidjeh Pacifika iz Tivolija kako, odrekavsi se bilo kakve
pomisli da bi mogao pomoi, pokusava u prolazu uhvatiti koju raspomamljenu mazgu, a cim mu
to uspje, viknu mi neka i ja uradim isto, da bih ' umakao tom zlokobnom prividu Armagedona.
Tad se zapitah gdje li je Vilim te se pobojah da nije negdje zatrpan. Nakon duge potrage na oh ga
u blizini klostra. U ruci je nosio i svoju putnu vreu. Dok je vatra prelazila na dom za hodocasnike,
bio [se uspeo u svoju eliju ne bi li spasio barem svoje dragocjene stvari. Bio je uzeo i moju vreu,
u kojoj prona oh stogod da se preodjenem. Zadihani stadosmo da bismo pogledali sto se uokolo
zbiva.
Opatija je sada bila osu ena. Gotovo sve njezine zgrade, koju manje koju vise, bila je zahvatila
vatra. One koje jos nisu bile nacete j doskora e zadesiti ista sudbina, jer je sada sve, od prirodnih
elemenata do zbrkanih spasilackih napora, radio na sirenju pozara. Citavi su ostajali neizgra eni
dijelovi, povrtnjak, vrt ispred klostra... Vise se nije moglo nista napraviti da se spase gra evine, no
dostajalo je napustiti pomisao na spasavanje da bi se sve moglo bez opasnosti promatrati,
povukavsi se na otvoreno polje.
Gledali smo kako crkva polako sagorijeva, jer je tim velikim gra evinama svojstveno da im drveni
dijelovi odmah buknu, da bi zatim satima, kadsto i danima umirale. Drugacije je ipak plamtjela
Zgrada. Tu su zapaljive tvari bile kudikamo obilnije, pa je vatra koja je bila zauzela cijeli skriptorij
sada zaposjedala i kat na kojem se nalazila kuhinja. Sto se tice treega kata, gdje je stoljeima bio
labirint, on je sada bio takorei unisten.
»Bila je to najvea knjiznica krsanskoga svijeta«, rece Vilim. »Sad je«, doda, »Antikrist zaista
nadomak, jer mu se nikakva znanost vise nee moi suprotstaviti. Uostalom, noas smo mu vidjeli
lice.«
»Cije lice?« upitah osamuen.
»Mislim Jorgeovo. Na tom licu koje je opustosila mrznja prema filozofiji prvi put sam vidio
Antikristovu sliku i priliku, a on ne dolazi iz Judina plemena kao sto vele njegovi najavljivaci, niti
iz kakve daleke zemlje. Antikrist se moze roditi i iz same poboznosti, iz pretjerane ljubavi prema
Bogu ili prema istini, kao sto heretik postaje od sveca, a vragom opsjednuti iz vidovnjaka. Boj se,
Adsone, proroka i onih sto su pripravni umrijeti za istinu, jer obicno sa sobom u smrt povuku
mnogo drugih ljudi, cesto prije sebe, ponekad umjesto sebe. Jorge je izveo avolsko djelo, zato sto
je svoju istinu ljubio na tako razvratan nacin, da ni od cega nije prezao kako bi unistio laz. Jorge se
bojao druge Aristotelove knjige, zbog toga sto je ona mozda doista ucila kako se svakoj istini
izoblicuje lice, da ne postanemo robovima svojih tlapnja. Mozda je zadaa onoga tko voli ljude
navesti ih da se smiju istini, navesti istinu da se smije, jer jedina istina jest nauciti da se oslobodimo
bezumne strasti prema istini.«
»Ali, ucitelju«, usudih se primijetiti, zalostan, »vi sad tako govorite jer ste do dna duse
povrije eni. Me utim, istina postoji, istina koju ste veceras otkrili, istina do koje ste stigli tumacei
tragove sto ste ih procitali zadnjih dana. Jorge je pobijedio, ali vi ste pobijedili Jorgea jer ste
razgolitili njegovu spletku...«
»Nije bilo spletke«, rece Vilim, »a ja sam je otkrio greskom.«
Tvrdnja je protuslovila sama sebi, pa ne shvatih hoe li Vilim uistinu da takva i bude. »Pa istina je
bila da otisci u snijegu upuuju na Vranca«, rekoh, »bila je istina da je Adelmo pocinio
samoubojstvo, bila je istina da se Venancije nije utopio u zari, bila je istina da raspored labirinta
izgleda onako kako ste vi pretpostavljali, bila je istina da se u finis Africae ulazi tako da se dodirne
rijec quatour, bila je istina da je zagonetna knjiga Aristotelova... Mogao bih nastaviti s nabrajanjem
svih istinitih stvari koje ste vi otkrili sluzei se svojom ucenosu...«
»Nikad nisam sumnjao u istinitost znakova, Adsone, oni su jedino cime covjek raspolaze da bi se
snalazio na svijetu. Ono sto ja nisam razumio bio je odnos me u znakovima. Do Jorgea sam dosao
preko apokaliptickog obrasca koji je naoko upravljao svakim zlocinom, a ipak je bio slucajan. Do
Jorgea sam dosao trazei pocinitelja svih zlocina, a otkrili smo da u biti svaki zlocin ima drugog
pocinitelja, ili da ga uope nema. Do Jorgea sam dosao slijedei naum izopacenog i razboritog
uma, a nije postojao nikakav naum, ili bolje, samog je Jorgea nadjacao vlastiti pocetni naum, a
poslije je otpoceo lanac uzroka, suuzroka i uzajamno proturjecnih uzroka, od kojih se svaki
odvijao sam za sebe, stvarajui odnose koji nisu ovisili ni o kakvom naumu. Gdje je sva moja
ucenost? Ponio sam se kao tvrdoglavac kad sam slijedio privid reda, dok sam morao dobro znati
da svijet nema reda.«
»Pretpostavljajui pogresne redovnike ipak ste nesto nasli...«
»Rekao si nesto vrlo lijepo, Adsone, zahvaljujem ti. Red koji pretpostavlja nas um je kao mreza, ili
kao stepenice, koje se grade da bi se nekamo stiglo. No stepenice poslije treba srusiti, jer se otkrije
da one, makar su i posluzile, nisu imale smisla. Er muoz gelichesame die Leiter abeiuerfen, so Er an ir
ufgestigen ist... Kaze li se tako?
»Tako glasi na mojem jeziku. Tko je to kazao?«
»Mistik iz tvoje zemlje. To je napisao negdje, ne sjeam se gdje. I nije prijeko potrebno da jednoga
dana netko na e taj rukopis. Jedine istine koje necem sluze pomagala su koja valja odbaciti.«
»Vi sebi ne mozete nista predbacivati, ucinili ste sve sto je bilo u vasoj moi.«
»Sve sto je u ljudskoj moi, a to je malo. Tesko je prihvatiti pomisao da u svijetu ne moze postojati
red, jer bi se to ogrijesilo o Bozju slobodnu volju i svemogunost. Prema tome, Bozja je sloboda
nasa osuda, ili osuda nase oholosti.«
Upustih se, prvi i zadnji put u svojem zivotu, u izvo enje teoloskog zakljucka: »Ali kako moze
postojati nuzno bie koje je potpuno protkano moguim? Kakva je onda razlika izme u Boga i
prvobitnog kaosa? Zar ustvrditi posvemasnju svemogunost Boga i njegovu posvemasnju
raspolozivost prema njegovim vlastitim izborima nije isto sto i dokazati da Bog ne postoji?«
Vilim me pogleda a da se iz izrazaja njegova lica nije mogao razabrati nikakav osjeaj te rece:
»Kako bi ucenjak mogao i dalje predavati svoje znanje kad bi na tvoje pitanje odgovorio
potvrdno?« Ne razumjeh smisla njegovih rijeci: »Hoete rei«, zapitah, »da vise ne bi bilo mogue
znanje koje bi se moglo predavati kad bi uzmanjkala sama mjerila istine, ili da vise ne biste mogli
predavati ono sto znate zato sto vam to drugi ne bi dopustili?«
U taj se cas dio krovova spavaonice prolomi uz groznu tutnjavu otpuhnuvsi uvis oblak varnica.
Nekoliko ovaca i koza koje su lutale dvoristem pro e uz nas uzasno blejei. Rulja slugu vicui
projuri pokraj nas i zamalo nas pregazi.
»Ovdje je prevelika pometnja«, rece Vilim.
»Non in commotione, non in commotione Dominus.«


ZADNJI FOLIO

Opatija je gorjela tri dana i tri noi i bezvrijedan je ostao sav trud. Ve ujutro sedmog dana naseg
boravka na tome mjestu, kad prezivjeli uvidjese da se vise nijedna zgrada ne da spasiti, kad se
survase vanjski zidovi najljepsih gra evina, a crkva, kao da se obavila oko same sebe, proguta svoj
toranj, tada svakome ponestade volje da se bori protiv kazne Bozje. Sve se umornije trcalo po ono
malo preostalih vjedara vode, dok je jos mirno gorjela kapitulska dvorana sa sjajnom Opatovom
kuom. Kad je vatra doprla do krajnjih rubova raznih radionica, sluge su ve odavno bile spasile
sto su vise pokustva mogle, pa radije odose pretrazivati brezuljak kako bi okupili bar dio zivina
sto su u nonoj zbrci bile pobjegle izvan utvrde.
Vidjeh ponekog od slugu kako hrabro ulazi u ono sto je ostajalo od crkve: pretpostavili da
pokusavaju prodrijeti u kriptu s riznicom ne bi li se prije bijega docepali kojeg skupocjenog
predmeta. Ne znam jesu li uspjeli, nije li kripta ve bila propala, nisu li lopovi propali u utrobu
zemlje nastojei je se dokopati.
U me uvremenu su se penjali ljudi iz sela da pruze pomo ili da se i sami pokusaju dokopati
kakvog plijena. Mrtvi uglavnom ostadose pod jos uzarenim rusevinama. Treega dana, posto su
previjeni ranjenici i pokopani lesevi sto su lezali pod vedrim nebom, redovnici i svi ostali pobrase
svoje stvari i napustise visoravan nad kojom je jos lebdio dim, kao prokleto mjesto. Ne znam kuda
su se rasprsili.
Vilim i ja se otputismo s tog mjesta nasavsi u sumi dva izgubljena konja, koje smo sada smatrali
res nullius. Udarismo put istoka. Kad ponovno stigosmo u Bobbio, doznasmo lose vijesti o caru.
Posto je dosao u Rim, narod ga je okrunio. Kako je drzao da je sada nemogua ma kakva nagodba
s Ivanom, izabrao je protupapu, Nikolu V. Marsilije je bio imenovan duhovnim namjesnikom u
Rimu, ali su se njegovom krivnjom, ili zbog njegove slabosti, u tom gradu zbivale stvari o kojima
je prilicno tuzno pripovijedati. Na muke su se stavljali sveenici vjerni papi koji nisu htjeli sluziti
misu, a predstojnika augustinskog samostana bacili su u lavlju jamu na Kapitolu. Marsilije i Ivan
iz Janduna proglasili su Ivana heretikom, a Ludvig ga je osudio na smrt. No car je lose vladao,
sva ao se s mjesnom gospodom, otimao novac iz javne blagajne. Malo-pomalo kako smo dobivali
te vijesti, odga ali smo silazak prema Rimu, pa shvatih da se Vilim ne zeli zatei svjedokom u
doga ajima koji su njegovim nadama nanosili takvo ponizenje.
Netom se na osmo u Pomposi, doznasmo kako se Rim pobunio protiv Ludviga, koji se bio
nanovo popeo prema Pisi, dok su se u papinski grad pobjedonosno vraali Ivanovi izaslanici.
Uto je Mihovil iz Cesene shvatio da njegova nazocnost u Avignonu ne dovodi ni do kakva ishoda,
pa se pace stao bojati za svoj zivot, te je pobjegao da bi se u Pisi opet sastao s Ludvigom. Car je
otad bio izgubio i podrsku Castruccia, gospodara Luke i Pistoie, jer je ovaj umro.
Ukratko, predvidjevsi doga aje i saznavsi da e Bavarac krenuti u Miinchen odlucismo da
okrenemo onamo i preduhitrimo ga, izme u ostalog i zato sto je Vilim opazao da Italija za njega
postaje nesigurnom. Iduih mjeseci i godina, Ludvig dozivje da se savez gibelina raspadne.
Godinu dana nakon toga protupapa Nikola e se predati Ivanu izasavsi pred njega s konopcem
oko vrata.
Kad stigosmo u Munchen, ja se uz mnogo suza moradoh razdvojiti od svojega dobrog ucitelja.
Njegova je sudbina bila neizvjesna, pa su moji roditelji vise voljeli da se vratim u Melk. Od one
tragicne noi, kad je Vilim preda mnom iskalio jad gledajui rusevine Opatije, kao po presutnom
dogovoru vise o tim doga ajima nismo progovorili. A nismo ih spominjali ni za vrijeme svojeg
tuznog rastanka.
Moj mi ucitelj udjeli mnogo dobrih savjeta za budue nauke te mi pokloni lee sto mu ih je izradio
Nikola, jer je on sada opet imao svoje. Jos sam mlad, tako mi rece, ali jednog e mi dana biti od
koristi (i uistinu, imam ih na nosu dok pisem ove retke). Zatim me cvrsto zagrli, s ocinskom
njeznosu, te se sa mnom oprosti.
Vise ga ne vidjeh. Nakon duga vremena doznah da je umro za vrijeme kuge sto je poharala
Evropu polovicom ovog stoljea. Stalno se molim Bogu u nadi da je primio njegovu dusu i
oprostio mu mnoge ohole cine na koje ga je naveo njegov intelektualni ponos.
Poslije dosta godina, ve kao prilicno zrelu covjeku, ukaza mi se prilika da po nalogu svojeg opata
otputujem u Italiju. Ne mogoh se oduprijeti napasti nego po povrtaku uvelike skrenuh s puta da
bih iznova posjetio ono sto je ostalo od opatije.
Dva sela na obroncima brda bila su napustena, okolna zemlja neobra ena. Popeh se do visoravni,
a pred mojim ocima, vlaznim od placa, puknu pogled na krajolik pustosi i smrti.
Velike i velicanstvene gra evine sto su resile to mjesto lezale su kao rasute razvaline, kao sto se
neko zbilo sa spomenicima drevnih pogana u gradu Rimu. Brsljan je bio prekrio okrnjene zidove,
stupove, malobrojne neosteene arhitrave. Divlje su trave osvojile svaki pedalj zemljista, da se vise
nije razaznavalo cak ni gdje su jednom bili povrtnjak i vrt. Samo je prostor groblja bio
prepoznatljiv jer je iz zemlje strsalo nekoliko grobova. Jedini znak zivota bijahu ptice grabljivice
sto su svisoka lovile gustere i zmije koje su se, kao bazilici, pritajile me u kamenjem ili gmizale po
zidovima. Od crkvenog portala ostalo je nekoliko pljesnivih i crvotocnih rusevina. Timpan je jos
napola bio ziv i na njemu opet spazih, rasireno od nepogoda i omlohavljeno od prljavih lisajeva,
lijevo oko Krista na prijestolju i dio lavova lica.
Zgrada, koja je bila sva razorena osim sa strane istocnog zida, kao da je jos stajala na nogama i
prkosila vremenu. Dva vanjska tornja sto su gledala prema strmini cinila su se gotovo netaknutim,
ali su posvuda umjesto prozora zijevale prazne duplje, iz kojih su se poput ljigavih suza spustale
gnjile penjacice. U unutrasnjosti se unisteno djelo ljudskog umijea stapalo s djelom prirode, a iz
kuhinje su se oku pruzali siroki vidici prema vedrom nebu, kroz raspukline na gornjim katovima i
na krovu, urusenim i nalik na pale an ele. Sve sto se nije zelenjelo od mahovine jos je bilo crno od
dima od prije toliko desetljea.
Prevrui po razvalinama tu i tamo bih nailazio na okrajke pergamenata sto su bili sletjeli iz
skriptorija i iz knjiznice te prezivjeli poput zakopanog blaga. Poceh ih skupljati kao da kanim
iznova sloziti listove knjige. Zatim uocih da se jednim od tornjeva jos uvijek, gotovo citavo ali kao
da prijeti da e se srusiti, penje puzoliko stubiste do skriptorija, odakle se moglo preko rusevne
kosine uspentrati na visinu knjiznice, koja je me utim bila tek hodnik sto se prostirao duz
vanjskih zidova, a koji je odasvud gledao u prazno.
Uz okrnjen komad zida na oh ormar, jos uvijek cudesno ispravan i priljubljen uza zid, koji je ne
znam ni sam kako odolio vatri, truo od vode i od gamadi. Unutra je jos bilo nekoliko listova.
Nekoliko drugih poderotina na oh prekapajui po rusevinama odozdo. Bijedna je bila moja zetva,
ali provedoh cio dan prikupljajui je, kao da e mi ta disiecta membra knjiznice priopiti neku
poruku. Neki komadii pergamenta bijahu izblijedjeli, na nekim se dala naslutiti kakva slika,
ponegdje i magloviti trag neke rijeci, ili vise njih. Kadsto sam nailazio na listove na kojima su se
mogle procitati cijele recenice, jos cese na jos netaknute uveze sto su ih zastitile negdasnje
metalne kopce... Bile su to sablasti knjiga, izvana prividno ocuvane, ali rastocene iznutra. Pa ipak,
ponegdje je spasen bio samo list, raspoznavao se incipit, naslov...
Pokupih neku relikviju koju sam mogao nai te napunih dvije putne torbe, napustajui stvari koje
su mi trebale samo da spasim to kukavno blago.
Na putu kui i onda u Melku provedoh mnoge i mnoge sate u nastojanju da odgonetnem te
tragove. Cesto bih po nekoj rijeci ili po ostatku slike pogodio o kojemu je djelu rijec. Kad s
vremenom prona oh druge primjerke tih knjiga, s ljubavlju ih proucih, kao da mi je to udes
ostavio u zavjet, kao da je to sto sam prepoznao unisteni primjerak jasan znamen s neba koji mi
veli: tolle et lege. Na kraju mojeg strpljivog sastavljackog rada ocrta mi se nesto nalik na manju
knjiznicu, znak vee sto je iscezla, knjiznicu od ulomaka, navoda, nedovrsenih recenica, patrljaka
knjiga.
Sto vise precitavam ovaj popis, to se vise uvjeravam da je on plod slucaja i da ne sadrzi nikakvu
poruku. No ove su mi nepotpune stranice pravile drustvo sav zivot koji mi je otad preostao da
prezivim, cesto sam im se obraao kao prorocistu, i gotovo da imam dojam kako je ono sto sam na
ovim listovima napisao, a sto es ti, neznani citatelju, sada citati, tek skup kojegdje napabircenih
podataka, slikovna pjesma, golem akrostih koji ne kaze i ne ponavlja nista do ono na sto su me
uputili ovi odlomci, a vise ne znam jesam li ja dosad govorio o njima ili su oni progovorili na moja
usta. No sto god od tog dvoga bio slucaj, sto vise samom sebi pripovijedam pricu koja je iz toga
nastala, sve manje uspijevam razabrati postoji li u njoj neki naum koji nadilazi prirodan slijed
doga aja i vremena sto ih povezuje. A mucno je ovom starom redovniku, na pragu smrti, sto ne
zna krije li pismo
koje je napisao kakav tajni smisao, ni ima li vise od jednog smisla, ili mnogo smislova, ili nijedan.
Ali mozda je ova moja nesposobnost sagledavanja ucinak sjene koju velika tama sto se blizi baca
na osijedjeli svijet.
Est ubi gloria nunc Babjlonia? A gdje li su lanjski snijezi? Zemlja plese mrtvacki ples, kadsto mi se
cini da Dunav prelaze camci krcati lu acima sto putuju prema mracnom mjestu.
Preostaje mi jedino da sutim. O quam salubre, quam iucundum et suave est sedere in solitudine et tacere
et loqui cum Deo! Domalo u se zdruziti sa svojim pocelom, i vise ne vjerujem da je to Bog slave o
kojem su mi govorili opati mojeg reda, ili radosti, kao sto su mislila ondasnja mala braa, mozda
cak ni milosr a. Gott ist ein lautes Nichts, ihn ruhrt kein Nun noch Hier... Uskoro u se otisnuti u tu
nepreglednu pustinju, savrseno ravnu i neizmjernu, gdje srce koje je uistinu pobozno podlegne u
blazenom stanju. Utonut u u bozansku tamu, u nijemi muk i neizrecivo sjedinjenje, i u tom e
bezdanu moj duh izgubiti sebe sama i nee znati ni za jednako ni za nejednako, ni za ma sto
drugo. I bit e zaboravljene sve razlike, bit u u jednostavnom temelju, u sutljivoj pustinji u kojoj
nigda ne bijase razlicitosti, u najdubljoj unutrasnjosti u kojoj se nitko ne nalazi na svojemu mjestu.
Past u u tiho i nenastanjeno bozanstvo u kojem nema ni djela ni slike.
U skriptoriju je hladno, boli me palac. Ostavljam ovaj spis, ne znam za koga, ne znam vise o cemu:
stat rosapristina nomine, nomina nuda tenemus.

Prijevod vaznijih latinskih tekstova

Str. 9 In omnibus...: U svemu sam trazio mir, ali ga ne na oh nigdje osim u kutu uz knjigu.
Str. 13 videmus nunc Sad vidimo u zrcalu, nejasno (Pavao, Prva poslanica Korinanima, 13, 12)
Str. 15 ususfaci...: uzivanje (dobra)
Str. 19 unico homine regente...: tako da njima upravlja jedan jedini covjek
utsine animali... : takva da se bez marve gibaju neprocjenjivom silinom, i strojevi za letenje u kojima
e covjek sjediti okruzen strojevima i pokretati nekakav izum s pomou kojeg e umjesto
sastavljena krila udarati zrak, kao sto cini ptica kad leti.
Str. 25 Omnis mundi creatura Ta stvorenja svakolika (kao knjiga, kao slika), nama su i zrcalo.
Str. 26 ut sit exiguum da mu glava bude sitna i suha i da mu koza prianja uz kosti, usi kratke i
siljaste, oci velike, nozdrve siroke, sija uspravna, griva i rep gusti, a okrugli oblik kopita cvrst i
tvrd.
Str. 36 Eris sacerdos...: Bit es sveenik u vijeke vjekova.
Str. 37 Monasterium sine libris...: Samostan bez knjiga je kao drzava bez imutka, tvr ava bez ceta,
kuhinja bez pokustva, trpeza bez jaja, povrtnjak bez bilja, livada bez cvijea, stablo bez lisa...
Str. 42 Pictura est...: Slikarstvo je knjizevnost laika.
Str. 48 5« licet magnis...: ako se velikim stvarima smiju uspore ivati male.
Str. 53per mundum...: svijetom luta kao skitnica.
Str. 57 homo nudus... lEt non... : gol je muskarac s golom zenom lezao... /A jedno se s drugim nisu
spajali...
Str. 62 Quorum primus...: Cinilo se da prvi od njih, ocisen an eoskim proracunom i uspaljen
nebeskim zarom, sav gori. Drugi je pak, bogat propovjednickom rijecju, jasnije svijedio nad
tamom svijeta.
Str. 64Mors est...: Smrt je mir za putnika -- kraj je svake muke.
Str. 73 Habeat librarius...: Treba da knjiznicar ima popis svih knjiga svrstan po predmetima i po
autorima, i da ih napose i uredno slozi sa signaturama koje je na njih napismeno pricvrstio.
Str. 77 Verba vana...: Ne valja govoriti rijeci koje su isprazne ili koje izazivaju smijeh.
Str. 84 Oculi de vitro cum capsula...: oci od stakla s okvirom, ab oculis ad kgendum: za oci koje sluze za
citanje
Str. 85 tamquam ab...: kao nepravednim vlasnicima
Str. 92 Fortepotuit...: Mozda je i mogao, ali se (nigdje) ne cita da mu je to potreba.
Manduca Jedi, ve je peceno.
Str. 102 Omnis mundi...: v. str. 25
Str. 107 Estdomus...: Na zemlji je kua koja odzvanja jasnim glasom. Sama kua odjekuje, ali gost je
sudjiv i ne jeci. A ipak oboje trce, gost i ta jadna kua istodobno.
Str. 114 speculum mundi... : zrcalo svijeta
Str. 123 fabulaspoetae...: Bajke su pjesnici nazivali po govorenju (a fando), zato sto to nisu stvari
ucinjene nego samo govorom izmisljene.
Str. 124 decimus humilitatis gradus... : deseti je stupanj poniznosti ako se (redovnik) ne smije lako i
spremno, jer je zapisano: lu ak smijui se dize svoj glas.
aliquando praeterea...: katkad se jos smijem, salim, igram, covjek
sam.
Scurrilitates vero...: v. str. 91, redak 35-37
Str. 125 Admittendo tibi... : Dopustene su ti sale nakon nekih ozbiljnih stvari, ali se i u njima samima
moras ponasati dostojno.
Str. 126 nudavi femora tua...: ogolio sam stegna pred tvojim licem.
Str. 126 sive nudabo... : ili, ogolit u i uspraviti tvoja stegna i straznjicu.
Str. 127 tumpodex...: Tad straznjica ispusti prostacku pjesmu. Str. 146 Salva me...: Spasi me iz lavljih
ralja.
Str. 149 Hune mundum...: Labirint slikovito prikazuje ovaj svijet. Za onoga tko ulazi je sirok, a za
onoga tko izlazi odvise tijesan.
Str. 150 aquafons vitae...: voda je izvor zivota.
Str. 157 Graecum est...:To je grcki, ne da se procitati.
Str. 160 Super thronos viginti quatuor... : Na prijestolje dvadeset i cetiri.
Nomen Uli mors...: Njemu je ime smrt. asli.
Obscuratus est sol et aer: Potamnje sunce i Facta estgrando et ignis: Pojavi se tuca i oganj. In diebus
illis: Tih dana)
Str. 161 Primogenitus mortuorum: Prvorodenac od mrtvih tm Apocalypsis lesu Christi: Otkrivenje
Isusa Krista ttm,
Cecidit de coelo stella magna: Tada padne s neba velika zvijezdfcta Equus albus: Bijeli konj
Gratia vobis etpax: Milost vam i mir na ftsl«
Tertiapars terrae combusta est: Tad izgorje treina zemlje
Str. 164 Requiescant a laboribus suis: Nek pocinu od muka
Str. 193 Quodenim laicali...: Ono sto bukne, naime, iz l sanosti, nema nikakva ucinka, osim
slucajnog «
Sedopera sapientiae... : No djela mudrosti se utvr uju sigurnim zakonom i na kraju se njima, kako
dolikuje, djelotvorno upravlja.
Str. 201 hic lapis...: ovaj kamen u sebi nosi slicnost s nebom.
Str. 205 Omnes enim causae... : Svi se naime uzroci prirodnih posljedica nadaju crtama, kutovima i
likovima. Jer inace je nemogue znati zasto su u njima.
Str. 209 Penitentiam agite...: Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko (Mt. 3, 2; 4,17)
Str. 212 De hocsatis: Dosta o tome.
Str. 216 Pulchra sunt enim...: Lijepe su naime dojke koje malo strse i koje su umjereno nabujale, a ne
takve da se slobodno gibaju, nego blago sapete, stisnute ali ne pritisnute...
Str. 221 In nomine... : U ime Gospodina amen. Ovo je osuda tijela i pravorijek o osudi tijela
obrazlozen, iznesen i u ovim spisima izrijekom objavljen i proglasen...
Johannem vocatum...: Ivana, zvanog fra Mihovil Jakovljev, iz druzbe svetoga Fredijana, covjeka
niska stanja, loseg drustva i zivota, na zlu glasu, krivovjernika i krivovjernickom ljagom okaljana,
koji se po uvjerenju i po izjasnjavanju protivi katolickoj vjeri... Ne imajui pred ocima Boga, nego
pace dusmanina ljudskog roda, svjesno, uporno, hotimicno, i zeljom i namjerom pokvareno
pristajao je uz bavljenje heretickom opakosu i druzio se s fratriima, zvanim fratriima uboga
zivota, kri-vovjernicima i otpadnicima, te slijedio i slijedi njihovu opaku sektu i herezu protiv
katolicke vjere... i dosao je u navedeni grad Firencu, i na javnim mjestima doticnog grada, koje
sadrzi recena istraga, ispovijedao, zastupao i ustrajno jezikom i srcem tvrdio... da Isus Krist, nas
iskupitelj, nije nijednu stvar posjedovao ni kao svoju ni kao zajednicku, nego je nad
svim stvarima, o kojima Sveto pismo svjedoci da ih je posjedovao, imao obicno pravo uzivanja.
Costatnobis...: Za nas je tako er sigurno, po onome sto je ve receno i po navedenom pravorijeku
sto ga je objavio navedeni gospodin biskup florentinski, da je receni Ivan heretik, da se ne zeli
popraviti i poboljsati od tolikih gresaka i od hereze, i da se ne zeli uputiti ravnom stazom vjere,
budui da recenog Ivana smatramo nepopravljivim, tvrdoglavim i upornim u zlikovackim
greskama, kako se ne bi doticni Ivan mogao diciti recenim svojim zlodjelima i zlikovackim
greskama, neka njegova kazna postane primjer drugima; stoga neka se receni Ivan, zvan fra
Mihovil, krivovjernik i otpadnik, odvede na uobicajeno mjesto izvrsenja pravde i ondje, posto se
zapali plamen vatre, spali i sazeze, tako da posve umre i da mu se dusa odijeli od tijela.
Str. 222 per Dominum moriemur: Umrijet emo za Gospodina, m
Str. 226 De te fabula...: Pricom se pripovijeda o tebi.
Str. 230 terribilis...: strasna kao vojska pod zastavama (Pjesma nad pjesmama, 6, 3)
Str. 231 Pulchra sunt...
str. 216 O sidus clarum... : O, sjajna zvijezdo medu djevojkama, o zatvorena vrata, izvore u
vrtovima, stanico cuvarice mirisne masti, mirisno sae! i Oh langueo.. : Oh, malaksavam. Razlog
malaksalosti vidim, ali ga se ine klonim.
et cuncta erant bona: i sve je bilo dobro.
Str. 233 omnis ergo figura... : Svaka slika, dakle, to bjelodanije ocituje istinu, sto otvorenije
prispodobom razlicitog za se priznaje da je slika, a ne istina.
Str. 234 Omne animal...: Svako je zivo bie tuzno nakon obljube. Str. 247 Nihil sequitur...: Iz dvaju
jedankih dijelova nikad nista ne slijedi
aut semel... : ili jednom ili ponovno srednji pojam treba da bude openit.
Str. 255 Peccant enim mortaliter... : Pocinjaju tezak smrtni grijeh kad grijese s kojim god laikom, jos
tezi pak kad to cine sa zare enim klerikom, a najtezi s redovnikom koji je umro za svijet.
Str. 264 actus appetiti sensitivi... : cinovi se osjetilnog nagona, utoliko sto imaju veze s tjelesnom
promjenom, nazivaju strastima, a ne cinovima volje.
appetitus tendit in appetibile.... : nagon stremi da u zbilji postigne ono
za cim zudi, da bi se u njemu zavrsila njegova teznja.
amorfacit...: ljubav cini da se same stvari koje se vole na neki nacin sjedine s onim koji voli, pa
ljubav ima veu spoznajnu vrijednosti nego spoznaja.
intus et in ute: iznutra i na povrsini koze
Str. 265 principium contentionis: izvor razdora consortium in amato: sudionistvo u onome tko se voli
propter multum amorem...: zbog velike ljubavi koju gaji prema svemu postojeem
motus in amatum: teznja za voljenim biem ."HZ '
Str. 278 Corona regni...: Kruna kraljevstva iz Bozje ruke . »taife Diadema imperii...: Dijadem carstva iz
Petrove ruke
0 taxae sacraepoenitentiariae: svete pokornicke pristojbe i ttdms
Str. 294 Hoc spumans...: Ovo pjenusavo more oplakuje obale svijeta, vodenim valima udara
zemaljske rubove. Silinom vala tuce o stjenovita osamljena mjesta. U dubini brencavim virom
vrtlozi sljunak, ostrom brazdom skropi pjenu, prolama se u cestim i zvucnim naletima vjetra.
Str. 295 ignis, coquihabin...: vatra, coquihabin (jer dobiva naziv po pecenju nepecenog), zar, calax po
toplini, fragon po praskanju plamena, rusin po crvenilu, dimilo, ustrax po przenju, ozivljenje jer
ozivljuje polumrtve udove, zutilo, jer od kremena postaje zutim, stoga se kremen i ne naziva
pravim imenom, osim zato sto postaje zutim od iskre. I aeneon, po bogu Eneji, koji u njemu
prebiva, ili koji elementima donosi dah.
Str. 297 hic sunt Uones: ovdje su lavovi.
Str. 306 qui animam corpori...: Oni koji porocima i bludnjama dusu pomijesaju s tijelom, s obiju
strana uniste ono sto je za zivot prijeko potrebno, i glibom putenih pozuda okaljaju jasnu i cistu
dusu, a s tim razlogom pomuujui cistou i krasotu tijela dokazuju da je ono neko risno za
zivotne duznosti. A «.
Str. 321 inimicuspacis: neprijatelj mira.
Str. 322 in bonis nostris: medu nasim dobrima.
Str. 333 nomina sunt...: imena su posljedice stvari.
Str. 362plantaDei...: Bozja biljka sto nice u korijenju vjere.
Str. 365 peccapro nobis...: ...grijesi za nas... smiluj se nama... izbavi nas od svakog dobra... bdij nad
mojom pokvarenosu... proklinjemo Gospodina... straznjicu es moju otkriti... pospi me sjemenom
svojim i okaljat u se...
Str. 366 cingulum diaboli: avolji pas.
Str. 386 Sederuntprincipes...: Sjedose vladari i protiv mene govorahu, zlotvori, proganjahu me.
Pomozi mi, Gospodine, Boze moj, spasi me zbog velikog milosr a svojeg.
Str. 397 minimas differentias odorum: najmanje razlike u mirisima
Str. 402 Sao ko kelle terre ... : Znam da je te zemlje, u tim medama koje ih obuhvaaju, trideset
godina posjedovala stranka samostana sv. Benedikta (iz najstarijeg dokumenta talijanskog puckog
jezika -- izjava svjedoka u pravnom spisu pisanom oko godine 960. u Capui).
Str. 403 nigra sedformosa: crna ali lijepa (Pjesma nad pjesmama 1,5)
Str. 404 unico homine regente: v. str. 19
amicta sole: obucena u sunce (Ok. 12, 1)
Str. 407 Ut cachinnis dissolvatur...: Da bi se grohotom oslobodilo, treba se previjati razvaljenih usta.
Str. 408 Lacrimosa dies illa...: Onoga dana punog suza, kad iz pepela ponovno ustane optuzeni,
okrivljeni covjek; postedi ga, Boze! Milosrdni Gospodine Isuse, daj im pokoj.
Str. 410 Ludere me libui... : Prohtjelo mi se da se igram. Mene koji se igram primi, papa Ivane. Ako ti
se svi a, i sam se mozes nasmijati.
Ridens cadit... : Veseljak pada od smijeha, Zaharija se cudi, Anastazije poucava nauznak izvrnut na
krevetac...
Str. 443 stupra virginum et amores meretricum: oskrvnua djevica i ljubavi bludnica.
Str. 448 de toto corpore...: od cijelog je tijela napravio jezik,
Str. 468 tolle et lege: uzmi i citaj.
Str. 469 Est ubigloria...: Gdje je sada babilonska slava? .
O quam salubre... : Oh, kako li je zdravo, kako ugodno i slatkorjjcditi u samoi, i sutjeti, i
razgovarati s Bogom!
Gott ist ein lautes Nichts...: Bog je glasno Nistavilo, ne moze ga pomaknuti nista sto je sada i ovdje.
Stat rosa pristina...: Negdasnja ruza ostaje kao ime, zadrzavamo tek gola imena.
Umberto Eco NAPOMENE UZ »IME RUZE«


Tekst Napomene uz Ime ruze objavljen je prvi put u Alfabeta br. 49 lipnja 1983., a ovdje se prvi put
objavljuje u hrvatskome prijevodu




Naslov i smisao
Otkako sam napisao Ime ruze stize mi mnogo pisama citatelja koji me pitaju sto znaci zavrsni
heksametar na latinskome te zasto je roman po tome heksametru dobio naslov. Odgovaram da je
posrijedi stih iz De conternptu mundi Bernarda de Morlavja, benediktinca iz XII. stoljea, koji varira
na temu ubi sunt (iz cega je zatim nastao Villonov mah oii sont les neiges d'antan), samo sto
tekuemu toposu (negdasnji velikani, znameniti gradovi, lijepe kneginje, sve netragom nestaje)
Bernard dodaje misao da nam od svih tih minulih stvari ostaju puka imena. Podsjeam da je
Abelard posezao za primjerom iskaza nulla rosa est da bi pokazao kako jezik moze govoriti i o
nestalim, kao i o nepostojeim stvarima. Nakon svega toga prepustam citatelju da zakljucke
izvuce sam.
Pripovjedac ne smije iznositi tumacenja svojega djela, inace ne bi napisao roman, koji je stroj za
proizvodnju tumacenja. No jedna od glavnih smetnji koja prijeci da se ostvari ta kreposna nakana
jest upravo cinjenica da roman mora nositi nekakav naslov.
Naslov je, na zalost, ve kljuc za tumacenje. Nitko se ne moze obraniti od sugestija kakve
pospjesuju Crveno i crno ili Rat i mir. Prema su citatelju su najobzirniji oni naslovi koji se svode na
junakov eponim, i kao David Coppetfield ili Robinson Crusoe, ali i spomenom eponima
autor moze neumjesno utjecati na citatelja. Cica Goriot citateljevu pozornost usredotocuje na lik
staroga oca, dok je roman ujedno i epopeja o Rastignacu, ili o Vautrinu, alias Collinu. Mozda bi
valjalo da autor bude posteno neposten poput Dumasa, jer je bjelodano da su Tri musketira
zapravo prica o cetvrtome. No takve su povlastice rijetke, pa ih autor sebi mozda moze priustiti
jedino pogreskom.
Moj je roman nosio drukciji radni naslov, koji je glasio Zlocin u opatiji. Odbacio sam ga jer
citateljevu pozornost zadrzava samo na kriminalistickom zapletu pa je prijetio da zlosretne kupce,
koji hlepe za pricama punim akcije, neovlasteno navede da se bace na knjigu koja bi ih razocarala.
San mi je bio da knjigu naslovim Adson iz Melka. Bio bi to vrlo neutralan naslov, jer Adson je ipak
glas koji pripovijeda. Ali nasi nakladnici ne vole vlastita imena, pa j e cak i Ferma i Luciju Manzoni
morao reciklirati u drugi oblik, a ostalih primjera, kao sto su Sofficijev Lemmonio Boreo, Borgeseov
Rube ili Pratolinijev Metello, ima malo... Vrlo malo, u usporedbi s vojskama ro akinja Bette, Barrvja
Lvndona, Armancea i Tomova Jonesa, kakvima obiluju druge knjizevnosti.
Zamisao o naslovu Ime ruze sinula mi je gotovo slucajno, a svidjela mi se jer je ruza znacenjima
toliko krcata simbolicna figura da gotovo vise i nema znacenja: misticna ruza, ruza je pozivjela
koliko zive ruze, rat dviju ruza, ruza je ruza je ruza je ruza, rozenkrojceri, hvala na prekrasnim
ruzama, D'Alcamova rosa fresca aulentissima. Citatelja ne navodi ni na koji trag, kako je i pozeljno,
ne omoguuje mu da izabere jedno tumacenje, pa ako i pronikne u mogua nominalisticka citanja
zavrsnog stiha, do njih i stigne tek na kraju, kad je ve iskusao tko zna kakve sve inacice. Naslov
mora ometati, a ne usmjeravati rjesenja.
Za autora romana nista nije tako utjesno kao otkrie citanja na koja on nije pomisljao, a sto mu ih
sugeriraju citatelji. Kad sam pisao teorijska djela, prema prikazivacima sam se odnosio kao sudac:
jesu li ili nisu razumjeli sto sam htio rei? Kad je u pitanju roman, moj stav je posve razlicit. Ne
velim da se autoru ne moze dogoditi da otkrije neko citanje za koje mu se cini da zastranjuje, ali
morao bi to presutjeti; kakvo god ono bilo, neka drugi gledaju da ga ospore, s tekstom u ruci. Sto
se osta -loga tice, velika veina citanja potice smisaone ucinke na koje autor nije pomisljao. No sto
znaci kad kazem da na njih nisam pomisljao?
Francuska znanstvenica Mireille Calle Gruber otkrila je tanane paragrame koji rijec semplici, u
smislu priprostih, siromaha, pridruzuju rijeci semplici u smislu ljekovitih biljaka, a uz to uocava da
ja govorim o »korovu« krivovjerja. Ja bih mogao odgovoriti da se pojam » s l u oba slucaja nalazi u
literaturi toga doba, jednako kao i izraz »korov«. S druge strane, dobro sam poznavao Greimasov
primjer o dvostrukoj izotopiji koja nastaje kad travara opisete kao »prijatelja priprostih« (tal.
»amico dei semplici«). Jesam li ili nisam znao da se poigravam paragramima? Nema nikakve
tezine ako to kazem sada, tekst je tu i on sam proizvodi svoje smisaone ucinke.
Dok sam citao prikaze romana, podisii bi me zmarci od zadovoljstva kad bih naisao na kriticara (a
prvi su bili Ginevra Bompiani i Lars Gustafrson) koji navodi recenicu sto je Vilim izgovara na
kraju inkvizicijskog procesa. »Sto vas najvise strasi u cistoi?« zapita Adson. Nato Vilim odgovori:
»Zurba«. Ta su mi dva retka bila vrlo draga, i jos su mi draga. No onda me je jedan citatelj
upozorio da na iduoj stranici, dok opskrbniku prijeti mucenjem, Bernard Gui kaze: »Pravdu ne
goni zurba, kao sto su mislili pseudoapostoli, a Bozja pravda ima na raspolaganju stoljea«. Zato
me je taj citatelj s pravom upitao kakav sam odnos htio uspostaviti izme u zurbe koje se pribojava
Vilim i odsutnosti zurbe kakvu velica Bernard. U tom sam trenutku uvidio da se zbilo nesto sto
me uznemiruje. Razmjene replika izme u Adsona i Vilima u rukopisu nije bilo. Taj sam kratki
dijalog dodao pri korekturi: concinnitas mi je nalagala da u tekst uklopim jos jedan naglasak prije
nego sto ponovno dam rijec Bernardu. I naravno, dok sam Vilimu pripisivao odbojnost prema
zurbi (i to s velikim uvjerenjem, upravo zato mi se i jest poslije toliko svi ao njegov iskaz),
potpuno sam zaboravio da nesto dalje Bernard govori o zurbi. Ako Bernardovu recenicu procitate
bez Vilimove, ona zvuci kao obicna govorna fraza, tvrdnja kakvu bismo ocekivali od suca, to je
uvrijezena uzrecica kao i »pravda je jednaka za sve«. Ali jao, suprotstavi li se zurbi koju spominje
Vilim, zurba koju spominje Bernard s dobrim razlogom stvara smisaoni ucinak, pa je citatelj u
pravu kad se pita govore li oni isto, ili je mrznja prema zurbi, koju izrice Vilim, osjetno drukcija od
mrznje prema zurbi koju iskazuje Bernard. Tekst je tu i sam proizvodi svoje ucinke. Htio to ja ili
ne, sada pred sobom imamo pitanje, dvoznacan izazov, pa i meni je samom nelagodno tumaciti tu
opreku, a ipak shvaam da u njoj lezi neki smisao: (mozda i smislovi).
Posto napise roman, autor bi morao umrijeti. Da ne remeti puteve teksta.

Ispripovijedati proces
Autor ne smije tumaciti. Ali moze ispricati zasto je i kako pisao. Takozvani poeticki spisi ne
pomazu uvijek da se razumije djelo koje ih je nadahnulo, nego pridonose da se shvati kako autor
rjesava tehnicki problem sto ga predstavlja proizvodnja djela.
U svojoj Filozofiji kompozicije, Poe prica kako je napisao Gavrana. Ne kaze kako ga moramo citati,
nego koje je probleme preda se postavio da bi postigao stanovit pjesnicki ucinak. Pjesnicki ucinak
bih pak odredio kao sposobnost teksta da stvara stalno drukcija citanja, a da se pritom nikada
posve ne istrosi.
Onaj tko pise (tko slika ili klese ili sklada) uvijek zna sto cini i ko -liko ga to stoji. Zna da mora
rijesiti neki problem. Katkad su polazista nejasna, nagonska, opsesivna, nisu mnogo vise od zelje
ili uspomene. No poslije se problem rjesava za stolom, ispitujui gradivo na kojemu se radi --
gradivo koje djeluje po svojim prirodnim zakonitostima, ali istodobno sa sobom nosi uspomenu
na kulturu kojom je bremenito (odjek intertekstualnosti).
Kad autor kaze kako je radio u naletu nadahnua, laze. Genius is twentyper cent inspiration
andeightyper cent perspiration.
Ne sjeam se vise o kojoj je svojoj slavnoj pjesmi Lamartine zapisao da mu je nastala iznenada, u
olujnoj noi, usred sume. Kad je umro, pronasli su rukopise s ispravcima i varijantama te se
pokazalo da u cijeloj francuskoj knjizevnosti mozda nema pjesme na kojoj se vise radilo.
Kad pisac (ili uope umjetnik) kaze kako je radio ne mislei na pravila procesa pisanja, to znaci
samo da je radio ne znajui da pravilo poznaje. Dijete izvrsno govori materinski jezik, ali ne bi
umjelo napisati njegovu gramatiku. No gramaticar nije jedini koji poznaje jezicna pravila, jer njih,
ne znajui, izvrsno poznaje i dijete: gramaticar je samo onaj tko zna zasto i kako dijete zna jezik.
Ispripovijedati kako je covjek pisao ne znaci dokazati da je napisao »dobro«. Poe je govorio kako je
»jedno ucinak djela, a drugo spoznaja o procesu«. Kad nam Kandinskv ili Klee pripovijedaju kako
slikaju, ne vele nam je li jedan od njih bolji od drugoga. Kad nam Michelangelo kaze kako klesati
znaci u kamenu ve unaprijed upisani lik osloboditi njegova suviska, ne kaze nam je li vatikanska
Piet bolja od Rondaninijeve. Ponekad su najblistavije stranice o umjetnickim procesima ispisali
minorni umjetnici, kojima su umjetnicki ucinci bili skromni, ali su
znali dobro razmisljati o svojim stvaralackim procesima: Vasari, Horatio Greenough, Aaron
Copland...

Dakako, srednji vijek
Napisao sam roman, jer me je spopala zelja da ga napisem. Mislim da je to dovoljan razlog da
covjek stane pripovijedati. Covjek je po naravi pripovjedacko bie. Pisati sam poceo u ozujku '78.,
jer me je na to potaknuo zametak zamisli. Doslo mi je da otrujem nekog redo -vnika. Mislim da
roman nastaje iz takve zamisli, ostatak je meso koje se dodaje putem. Zamisao je vjerojatno bila
starija. Poslije sam pronasao biljeznicu s nadnevkom iz 1975. u kojoj sam bio sastavio popis redo -
vnika u nekom neodre enom samostanu. Nista drugo. U pocetku sam prionuo citati Orfilin Traite
des poisons, sto sam ga nabavio dvadeset godina prije kod bukinista uz Seinu, iz ciste odanosti
prema Huysmansu (Ld-bas). Kako me nijedan otrov nije zadovoljavao, zamolio sam prijatelja
biologa da mi savjetuje lijek koji bi imao odre ena svojstva (da se upija kroz kozu dok covjek
rukuje nekim predmetom). Pismo u kojemu mi je prijatelj odgovorio da ne zna za otrov koji bi
meni odgovarao odmah sam unistio, jer je rijec o papirima koji bi, procitaju li se u drugom
kontekstu, covjeka mogli odvesti na vjesala.
U pocetku su moji redovnici morali zivjeti u meni suvremenu samostanu (zamisljao sam
redovnika-istrazitelja koji cita Manifesto). No budui da samostan ili opatija jos zive od mnostva
srednjovjekovnih uspomena, uzeo sam prekapati po svojim hiberniranim medievistickim
arhivima (1956. sam napisao knjigu o srednjovjekovnoj estetici, na istu temu 1969. srocio sam jos
sto stranica, poneki usputni esej, a 1962. se vratio srednjovjekovnoj tradiciji radei na Jovceu, da
bih zatim 1972., pripremajui dugu studiju o Otkrivenju i o minijaturama u komentaru Beata iz
Liebane: sa srednjim sam vijekom, dakle, svojedobno ve imao iskustva). U ruke mi je dospjela
opsezna grada (kartice, fotokopije, biljeznice) koja se od 1952. gomilala u druge, posve neodre ene
svrhe: za pricu o nemanima ili za analizu srednjovjekovnih enciklopedija ili za teoriju popisa... U
stanovitom sam trenutku sam sebi rekao kako je, kad je ve srednji vijek moj svakidasnji
imaginarij, bolje da napisem roman koji bi se odvijao neposredno u srednjemu vijeku. Kao sto sam
kazao u ponekom intervjuu, sadasnjost poznajem jedino preko televizijskoga ekrana, dok srednji
vijek poznajem izravno. Kad bismo na ladanju usred ledine palili krijesove, moja bi me zena
optuzila da ne znam gledati iskre sto se podizu medu stabla i lebde niz svjedosne trake. Kad je
poslije procitala poglavlje o pozaru, rekla je: »Pa onda si ipak gledao iskre!« Odgovorio sam:
»Nisam, ali znao sam kako bi ih vidio srednjovjekovni redovnik«.
Prije deset godina, prilazui autorsko pismo nakladniku uza svoj komentar komentaru Otkrivenja
Beata iz Liebane (za Franca Mariju Riccija), priznao sam: »Kako god okrenem, istrazivacki sam
odgoj stekao prevaljujui simbolicne, jednorozima i grifonima napucene sume i uspore ujui
strukture tornjia i cetvorina u katedralama s ostricama egzegetske zluradosti sto se krije u
cetvorokutnim formulama koje nalazimo u Summulae, tumarajui izme u Vica degli Strami i cis-
tercitskih crkvenih la a, u ugodnom razgovoru s ucenim i raskosnim redovnicima iz Clunvja, dok
me je na oku drzao debeljuskasti i racionalisticki Akvinac, a Honorije Augustodunski iskusavao
svojim fantasticnim zemljopisom, u kojemu se istovremeno objasnjavalo quare in pueritia coitus non
contingat, kako se stize do Izgubljenog otoka i kako se bazilisk moze uloviti samo s pomou
dzepnog zrcala i neoborive vjere u Bestijarij.
Ta ljubav i ta strast nikada me nisu napustile, iako sam, iz moralnih i materijalnih razloga (baviti
se medievistikom cesto podrazumijeva da covjek raspolaze znatnim bogatstvom i slobodom da
luta dalekim bibliotekama, da bi na mikrofilm snimao rukopise kojih drugdje nema) poslije
krenuo drugim putovima. Tako je srednji vijek ostao ako ne bas moj posao, onda moj hobby -- i
moja neprestana napast, pa ga nazirem svagdje, u stvarima kojima se bavim, a koje se
srednjovjekovnima ne cine, ali ipak jesu.
Provodio sam tajne praznike pod svodovima la a u Autunu, gdje opat Griot danas o avlu pise
prirucnike sumporom natopljena uveza, u zanosu sto me obuzimao na poljima u Moissacu i u
Conquesu, posto su me zabljesnuli starci iz Otkrivenja ili vrazi sto u kipue kodove trpaju duse
prokletnika, a istodobno u okrepljujuem stivu prosvjetiteljskog redovnika Bede, u racionalnoj
utjehi koju sam trazio od Occama, da bih pronikao u tajne znaka gdje je Saussure jos nejasan. I
tako redom, uz stalnu sjetu za Peregrinatio Sancti Brandani, provjeravao sam nas nacin misljenja u
Knjizi iz Kellsa, obnavljajui Borgesa kroz keltske kenningare, udubljujui se u odnose izme u
vlasti i spretno uvjerenih masa kako ih opisuju dnevnici biskupa Sugera...«

Krinka
Zapravo, nisam samo odlucio pripovijedati o srednjemu vijeku. Odlucio sam pripovijedati u
srednjemu vjeku, i to kroz osobu kronicara tog doba. Bio sam pripovjedac-pocetnik, a dotad sam
pripovjedace promatrao s druge strane barikade. Stidio sam se pripovijedati. Osjeao sam se kao
kazalisni kriticar koji se najednom izlozio svjetlima pozornice, pa osjetio da ga gledaju oni s
kojima je dotad rame uz rame sjedio u gledalistu.
Moze li covjek rei »Bilo je lijepo jutro krajem studenog«, a da se ne osjeti kao Snoopv? Ali kako bi
bilo da napravim da to i izgovori Snoopv? To jest, da recenicu »bilo je lijepo jutro...« kaze netko
tko je ovlasten da to kaze, jer se u njegovo vrijeme to jos moglo rei? To je ono sto mi treba, krinka.
Uzeo sam citati i precitavati srednjovjekovne kronicare, da bih poprimio njihov ritam i
bezazlenost. Oni e govoriti umjesto mene, a ja sa sebe otklanjam svaku sumnju. Otklanjam
sumnju, ali ne i odjeke intertekstualnosti. Tako sam iznova otkrio ono sto su pisci oduvijek znali (i
sto su nam mnogo puta i rekli): knjige uvijek govore o drugim knjigama, a svaka prica pripovijeda
ve ispripovijedanu pricu. Znao je to Homer, znao je i Ariosto, da i ne spominjemo Rabelaisa ili
Cervantesa. Zbog toga je moja prica mogla zapoceti jedino prona enim rukopisom, pa i to e biti
citat (naravno). Tako sam odmah napisao uvod, postavivsi svoje pripovijedanje na cetvrtu
umetnutu razinu, unutar drugih triju pripovjednih stupnjeva: ja kazem da je Vallet govorio kako
je Mabillon kazao da je Adson rekao...
Sada sam bio slobodan od svake bojazni. I u tom trenutku sam pisanje prekinuo na godinu dana.
Prekinuo sam, jer sam otkrio nesto sto sam ve znao (sto su svi znali), ali sto sam bolje razumio
radei.
Otkrio sam, naime, da roman, u prvome potezu, nema nikakve veze s rijecima. Napisati roman
kozmoloski je pothvat, o kakvome pripovijeda Knjiga o postanku (covjek sebi ipak mora izabrati
nekakve uzore, govorio je Woody Allen).
Roman kao kozmoloska tvorevina
Zelim rei da prije nego sto se stane pripovijedati valja prvo izgraditi svijet i sto pomnije ga urediti
sve do zadnje pojedinosti. Kad bih izgra -dio rijeku, dvije obale, a na lijevu obalu postavio ribara, i
tom ribaru dodijelio naprasit znacaj i prilicno mutnu potvrdu o nekaznjavanju, onda bih se, eto,
mogao latiti posla i pisati, prevodei u rijeci ono sto se neminovno mora dogoditi. Sto cini ribar?
Lovi ribu (slijedi cijeli lanac vise ili manje neizbjeznih postupaka). I sto onda bude? Ili ima riba
koje grizu, ili ih nema. Ako ih ima, ribar ih ulovi i ode kui zadovoljan. Kraj price. Ako ih nema, a
budui da on lako plane, mozda e se razljutiti. Mozda e slomiti ribicki stap. To nije mnogo, ali je
ve skica. No postoji indijska poslovica koja kaze »sjedni na obalu rijeke i cekaj, prije ili poslije
proi e truplo tvojega neprijatelja«. Pa kad bi niz struju doplutalo truplo -- kad se ta mogunost
ve krije u intertekstualnom podrucju rijeke? Ne zaboravimo da moj ribar ima prljavu kaznenu
proslost. Hoe li se izloziti opasnosti da upadne u guzvu? Sto e uciniti? Hoe li pobjei, hoe li se
pretvarati da ne vidi truplo? Hoe li ga zapei necista savjest, kad to truplo, u krajnjoj liniji,
pripada covjeku kojega je mrzio? Hoe li se, onako naprasit, rasrditi jer zeljenu osvetu nije sam
izveo? Vidite, bilo je dovoljno svoj svijet namjestiti malobrojnim inventarom i ve nastaje pocetak
price. Tu je ve i zacetak stila, jer bi mi ribar koji lovi ribu morao nametnuti polagan, fluvijalan
pripovjedni ritam, u skladu s njegovim iscekivanjem, koje bi moralo biti strpljivo, ali i s ispadima
njegove nestrpljive razdrazljivosti. Problem je u tome da se izgradi svijet, rijeci e doi gotovo
same. Rem tene, verba sequentur. Mislim da je to upravo suprotno od onoga sto se zbiva u poeziji:
verba tene, res sequentur.
Prvu godinu posla na svojemu romanu posvetio sam izgradnji svijeta. Prevrtao sam duge regeste
svih knjiga koje su se mogle nai u srednjovjekovnoj knjiznici. Izra ivao sam popise imena i
zivotopisnih podataka za mnogo likova, od kojih sam dobar broj poslije iskljucio iz price. Drugim
rijecima, morao sam znati i tko su drugi redovnici koji se u knjizi ne pojavljuju; nije bilo nuzno da
ih upozna citatelj, ali ja sam ih morao poznavati. Tko je rekao da se proza mora natjecati s
knjigama maticnog ureda? No mozda se mora natjecati cak i s urbanistickim zavodom. I zato sam
se upustao u potanka arhitektonska istrazivanja i proucavao fotografije i tlocrte u enciklopediji
arhitekture, da bih sastavio tlocrt opatije, razmake, pa cak i broj stuba u zavojitom stubistu. Marco
Ferreri mi je jednom kazao da su moji dijalozi filmski, jer traju koliko treba. Silom prilika, kad bi
dvojica mojih likova razgovarali hodajui od blagovaonice do klostra, ja sam pisao s tlocrtom pred
ocima, pa cim bi stigli, prestali bi i razgovarati.
Treba stvoriti prisilu da bi se moglo slobodno izmisljati. U poeziji prisilu mogu tvoriti stopa, stih,
srok, ono sto su suvremenici nazvali zahtjevima uha... U prozi prisilu predstavlja podloga svijeta.
A to nema nikakve veze s realizmom (iako objasnjava cak i realizam). Moze se izgraditi posve
irealan svijet, u kojemu magarci lete, a kraljevne se ozivljavaju poljupcem: no potrebno je da taj,
jednostavno mogu i nerealistican svijet postoji po unaprijed uglavljenome ustroju (valja znati je li
posrijedi svijet gdje kraljevnu moze ozivjeti jedino kraljeviev poljubac, ili i poljubac kakve
vjestice, te moze li kraljevnin poljubac u kraljevia pretvarati samo zabe krastace ili, uzmimo, i
oklopljene pasance).
U mojem je svijetu udjela imala i povijest, pa sam zbog toga citao i iscitavao mnostvo
srednjovjekovnih kronika te sam, citajui ih, opazio da u roman moraju ui i stvari koje mi u
pocetku ni izdaleka nisu padale na pamet, kao sto su borbe za siromastvo ili inkvizicijske istrage
protiv krivovjernih fratria.
Na primjer, zasto u mojoj knjizi ima fratria iz cetrnaestog stoljea? Ako sam kanio pisati
srednjovjekovnu pricu, morao sam je smjestiti u XIII. ili u XII. stoljee, jer sam ih poznavao bolje
nego XTV No trebao mi je istrazitelj, po mogunosti Englez (intertekstu alni citat), koji bi imao
izvanredan dar zapazanja i osobit smisao za tumacenje indicija. Takve su se znacajke mogle nai
samo u franjevackim krugovima, i to nakon Rogera Bacona; osim toga, na razvijenu teoriju o
znakovima nailazimo tek s okamistima, ili bolje receno, postojala je i prije, ali je prije toga
tumacenje znakova ili bilo simbolicnog tipa ili je u znakovima nastojalo procitati univerzalije i
ideje. Tek se u Bacona i u Occama znakovi usmjeruju prema spoznaji pojedinacnih entiteta. Dakle,
pricu sam morao smjestiti u XIV. stoljee, sto mi je prilicno smetalo, jer sam se njime kretao s vise
napora. To me je tjeralo da citam nove knjige, pri cemu sam otkrio da franjevcu iz XIV. stoljea,
makar bio i Englez, nije mogla nepoznatom ostati rasprava o siromastvu, poglavito ako je bio
prijatelj ili pristasa, ili pak poznanik Occamov. (Usput receno, u pocetku sam odlucio da istrazitelj
bude Occam glavom, a zatim sam od toga odustao, jer mi je precasni Inceptor u ljudskom pogledu
antipatican).
No zasto se sve zbiva krajem studenoga 1327.? Zato sto je u prosin -cu Mihovil iz Cesene ve u
Avignonu (i evo sto znaci namjestiti svijet povijesnog romana: neki elementi, kao sto je broj stuba,
ovise o auto -rovoj odluci, dok drugi, kao sto je Mihovilovo kretanje, ovise o zbilj-skome svijetu,
koji se stjecajem okolnosti u toj vrsti romana podudara s moguim svijetom o kojemu se
pripovijeda).
Ali studeni je bilo prerano. Naime, trebalo mi je i da zakoljem prasca. Zasto? Pa to je jednostavno,
da truplo mogu naglavce zabiti u kabao krvi. A zasto mi je to trebalo? Jer druga trublja u
Otkrivenju kaze da... Nisam valjda mogao mijenjati Otkrivenje, ono je dio svijeta. U redu, katkada
se (raspitao sam se) prasci kolju tek kad zahladi, a u studenome je za to moglo biti prerano. Osim
ako opatiju ne stavim u planinu, tako da ve imam snijeg. Inace bi se moja prica mogla odvijati u
ravnici, u Pomposi ili u Conquesu.
Kako e dalje tei prica, rei e nam svijet koji smo izgradili. Svi me pitaju zasto moj Jorge imenom
priziva Borgesa i zasto je Borges tako opak. Pa ne znam ja to. Htio sam da knjiznicu cuva slijepac
(sto mi se cinilo dobrom pripovjednom zamisli), a knjiznica plus slijepac moze dati samo Borgesa,
jer se svi dugovi plaaju. A osim toga, Otkrivenje utjece na cijeli srednji vijek preko spanjolskih
komentara i minijatura. No kad sam u knjiznicu stavio Jorgea, jos nisam znao da je on i uboji ca.
Da se tako izrazim, on je sve ucinio sam. I ne treba misliti da je to »idealisticka« postavka, kao kad
netko veli da likovi imaju svoj zivot, a autor kao u transu provodi u djelo ono sto mu oni naloze.
To su gluposti za maturalnu radnju. Stvar je u tome da su likovi prisiljeni djelovati prema
zakonima svijeta u kojemu zive. Ili u tome da je pripovjedac zarobljenik svojih prethodnih odluka.
Jos se jedna lijepa prica odnosila na labirint. Svi labirinti o kojima sam imao obavijesti, a u rukama
sam imao lijepu Santarcangelijevu studiju, bili su labirinti pod vedrim nebom. Mogli su biti dosta
slozeni i vijugavi. No meni je trebao zatvoren labirint (kad ste vidjeli knjiznicu pod vedrim
nebom?), ali ako bi labirint bio odvise zamrsen, s mnogo hodnika i unu-tarnjh prostorija, ne bi se
mogao dovoljno zraciti. A dobro zracenje bilo je nuzno da se raspiri pozar (to neizostavno, jasno
sam znao da na kraju Zgrada mora izgorjeti, ali i to zbog kozmolosko-povijesnih razloga: u
srednjem su vijeku katedrale i samostani gorjeli kao sibice, pa bi zamisliti srednjovjekovnu pricu
bez pozara bilo kao zamisliti ratni film na Pacifiku bez lovca koji bukne i plamsajui se sunovrati u
valove). Eto zasto sam dva ili tri mjeseca radio na izgradnji prikladna labirinta, a na kraju sam mu
morao dodati i mala okna, inace bi u njemu uvijek bilo premalo zraka.

Tko govori?
Imao sam mnogo problema. Htio sam zatvoreno mjesto, koncentracijski univerzum, a da bih ga
bolje zatvorio, bilo je uputno da uz jedinstvo mjesta uvedem i jedinstvo vremena (kad je ve
jedinstvo radnje dvojbeno). Dakle, benediktinska opatija, u kojoj se zivot odvija po ritmu
kanonskih sati (mozda mi je nesvjesni uzor bio Ulysses, svojom cvrstom strukturiranosu po
satima u danu; ali i Carobni brijeg, zbog vrletnog ljecilisnog mjesta gdje e se mnogo razgovarati).
Razgovori su mi stvarali mnogo problema, ali sam njih poslije rijesio pisui. Postoji tema kojom se
teorije pripovijedanja slabo bave, a tice se turn ancillaries, to jest dosjetaka putem kojih pripovjedac
rijec daje raznim likovima. Pogledajte po cemu se razlikuje ovih pet dijaloga:
1. »Kako si?« <y »Nije lose, a ti?«
2. »Kako si?«, rece Ivan. »Nije lose, a ti?«, rece Petar.
3. »Kako«, rece Ivan, »kako si?«
A Petar e, kao iz puske: »Nije lose, a ti?«
4. »Kako si?«, brizno e Ivan. »Nije lose, a ti? naceri se Petar.
5. Ivan rece: »Kako si?«
»Nije lose«, odgovori Petar bezbojnim glasom. Zatim e, zagonetno se osmjehujui: »A ti?«
Osim prvih dvaju slucajeva, u ostalima se primjeuje ono sto se naziva »instancijom iskazivanja«.
Autor se uplee osobnim komentarom da bi nagovijestio kakav smisao mogu poprimiti rijeci
dvojice likova. No je li ta namjera uistinu odsutna u prividno nepristranim rjesenjima prvih dvaju
slucajeva? I je li citatelj slobodniji u dvama nepristranim slucajevima, gdje bi se na njegove stavove
moglo utjecati neprimjetno (sjetimo se toboznje neutralnosti Hemingwayjeva dijaloga!), ili je
slobodniji u ostalim trima slucajevima, gdje barem zna koju igru igra autor?
To je problem stila, to je ideoloski problem, to je problem »poezije«, jednako kao i izbor izme u
unutarnje rime i asonance, ili uvo enja paragrama. Treba se drzati donekle dosljedno. Mozda je to
u mojem slucaju olaksavalo sto sve dijaloge prenosi Adson, a vise je nego ocito da Adson
pripovijedanju namee svoje ociste.
Dijalozi su mi, zatim, predstavljali jos jedan problem. Koliko sr ed-njovjekovni mogu biti? Drugim
rijecima, uvi ao sam dok sam ve pisao da knjiga zadobiva strukturu saljive melodrame, s dugim
recitativima i dugim arijama. Arije su se (na primjer, opis portala) ugledale na veliku retoriku
srednjega vijeka, i tu nije manjkalo uzora. Ali dijalozi? U jednom sam se trenutku bojao da e
dijalozi biti Agata Christie, dok su arije Suger ili sveti Bernard. Krenuo sam ponovno citati
srednjovjekovne romane, hou rei viteski spjev, pa sam uocio da, uz poneki svoj otklon, ipak
postujem pripovjedni i poeticki obicaj koji nije stran srednjemu vijeku. No nad tim sam
problemom dugo razbijao glavu, a nisam siguran da sam rijesio te promjene registra izme u arije i
recitativa.
Jos jedan problem: umetanje glasova ili pripovjednih instancija. Znao sam da (ja) pricu
pripovijedam rijecima nekog drugog, i posto sam u predgovoru upozorio da su rijeci tog drugog
filtrirale barem jos dvije pripovjedne instancije, Mabillonova i opata Valleta, iako se moglo pret-
postaviti da su oni samo kao filolozi radili na jos nepreinacenu tekstu (ali tko u to moze
vjerovati?). Me utim, problem je ponovno iskrsavao unutar Adsonova pripovijedanja u prvome
licu. Osamdesetogodisnji Adson pripovijeda ono sto je dozivio kao osamnaestogodisnjak. Tko go-
vori, osamnaestogodisnji Adson ili osamdesetogodisnji Adson? Obojica, dakako, i to je namjerno.
Igra je iziskivala da se neprestano javlja stari Adson, koji umuje o onome za sto se sjea da je vidio
i cuo kao mladi Adson. Obrazac mi je bio (ali nisam isao ponovno citati knjigu, dovoljno mi je bilo
daleko sjeanje) Serenus Zeitblom u Doktoru Faustusu. Tu sam dvostruku iskazivacku igru vodio s
velikim zarom i strasu, i zbog toga sto sam, da se vratim na ono sto sam govorio o krinki,
podvajajui Adsona jos jednom podvajao i niz odmaka i pregrada izme u sebe kao biografske
osobe, ili sebe kao pripovjednog autora, pripovjednoga ja, i pripovijedanih likova, ukljucujui i
glas pripovjedaca. Osjeao sam se sve bolje zastienim, a cijelo to iskustvo podsjetilo me je (htio
bih rei osjetilno i s ocevidnosu okusa lipovim cajem namocene madeleine) na neke djecje igre pod
pokrivacima, kad bih se osjeao kao da sam u podmornici, pa sam odade slao poruke svojoj sestri,
koja se nalazila pod pokrivacem drugog krevetia, dok smo oboje, izdvojeni iz vanjskoga svijeta,
potpuno slobodno izmisljali duge voznje po dnu tihih mora.
Adson je za mene bio vrlo vazan. Od samog sam pocetka cijelu pricu (sa svim njezinim tajnama,
politickim i teoloskim doga ajima, zagonetkama) htio ispripovijedati glasom nekoga tko preko
doga aja prelazi, sve ih biljezi fotografskom vjernoscu adolescenta, ali ih ne razumije (i nee ih do
kraja razumjeti ni kao starac, pa e se poslije prikloniti bijegu u bozansko nistavilo, koje nije ono
isto nistavilo kojemu ga je ucio njegov ucitelj). Postii da se sve razumije iz rijeci nekoga dco ne
razumije nista.
Citajui kritike, opazam da je to jedan od aspekata romana koji se najmanje dojmio obrazovanih
citatelja, ili u najmanju ruku, rekao bih da ga nitko ili gotovo nitko nije istaknuo. No sada se pitam
nije li to bio jedan od elemenata koji su utjecali na cidjivost romana za ne tako sofisticirane
citatelje. Poistovjetili su se s nevinosu pripovjedaca i osjetili se opravdanima cak i kad nisu sve
razumijevali. Vratio sam ih njihovim strepnjama pred spolnosu, pred nepoznatim jezicima, pred
teskoama misljenja, pred nerazumljivosu politickog zivota... To su stvari koje razumijem sada,
postfestum, ali tada sam mozda u Adsona unio mnoge vlastite adolescentske strepnje; u njegovu
ljubavnu ustreptalost svakako jesam (ali uvijek osiguran da mogu djelovati preko posrednika:
naime, Adson svoje ljubavne nedae prozivljava jedino putem rijeci kojima su o ljubavi govorili
crkveni doktori). Umjetnost je bijeg od osobnog osjeaja, to su me naucili i Joyce i Eliot.
Borba protiv ganua bila je vrlo tegobna. Napisao sam lijepu mo -litvu po obrascu pohvale Prirodi
Alana iz Lillea, a htio sam je staviti u usta Vilimu u trenutku ganutosti. Zatim sam shvatio da
bismo se ganuli obojica, ja kao autor i on kao lik. Ja kao autor nisam se smio ganuti iz poetickih
razloga. On kao lik nije se mogao ganuti, jer je covjek drugoga kova, pa su mu svi osjeaji skopcani
s umom ili su pak potisnuti. Tako sam tu stranicu maknuo. Posto je procitala knjigu, jedna mi je
prijateljica rekla: »Jedina moja zamjerka jest sto Vilima nikada nista ne dirne«. To sam priopio
drugome prijatelju, koji mi je odgovorio: »Tako mora biti, takva je njegova/'/efa.s«. Mozda je
tako. I neka tako bude.

Pretericija
Adson mi je posluzio da rijesim jos jedno drugo pitanje. Mogao sam uciniti da se prica odvija u
srednjovjekovlju u kojemu svi znaju o cemu je rijec. Kao u suvremenoj prici, ako neki lik kaze da
Vatikan ne bi odobrio njegov razvod, ne mora se objasnjavati sto je Vatikan i zasto ne odobrava
razvod. Ali u povijesnom romanu ne moze se tako postupati, jer se pripovijeda i zato da bi se
nama suvremenicima bolje objasnilo sto se dogodilo i u kojem je smislu ono sto se dogodilo vazno
i za nas.
Tada prijeti opasnost od salgarizma. Salgarijevi likovi pobjegnu u sumu, dok su im neprijatelji za
petama, pa se spotaknu o korijen baobaba: tu pripovjedac obustavi radnju i odrzi nam botanicko
predavanje o baobabima. Sada je to postao topos, ljubak kao mane osobe koju smo voljeli, ali ga ne
smijemo ponoviti.
Stotine sam stranica pisao iznova da bih izbjegao da zapadnem u tu zamku; no ne sjeam se da
sam ikada primijetio kako problem rjesavam. To sam uvidio tek dvije godine poslije, i upravo dok
sam sebi pokusavao objasniti zasto ovu knjigu citaju i osobe koje jamacno ne mogu voljeti tako
»ucene« knjige. Adsonov pripovjedni stil temelji se na figuri misli koja se naziva pretericijom.
Sjeate li se slavnoga Petrarkinog primjera? »A o Cezaru sutim, sve sto strane...« Tvrdi se kako se
ne zeli govoriti o necemu sto svi predobro znaju, no dok se to tvrdi o tome se ipak govori. To je
pomalo i nacin na koji Adson spominje osobe i doga aje kao opepoznate, a svejedno o njima
govori. Sto se tice osoba
1 doga aja koje Adsonov citatelj, Nijemac s kraja stoljea, nije mogao poznavati, jer se odnose na
Italiju s pocetka stoljea, o njima Adson nista ne presuuje, nego govori didaskalijskim tonom, jer
je takav bio stil srednjovjekovnoga kronicara, koji se trsio da svaki put kad nesto spomene uvede i
enciklopedijske pojmove. Posto je procitala rukopis, jedna mi je prijateljica (ne ista o kojoj je bilo
govora) rekla kako je se dojmio novinski ton pripovijesti, kakav nije primjeren romanu nego
clanku u Espressu, tako je rekla, ako se ne varam. Isprva me je to pogodi lo, a onda sam shvatio
ono sto je ona zapazila, ali nije prepoznala. Upravo tako pripovijedaju kronicari tih stoljea, pa mi
danas i govorimo o novinskoj kronici upravo zato sto se tada pisalo mnogo kronika.

Dob
No duge didaskalijske odlomke trebalo je staviti i zbog jos jednoga razloga. Posto su procitali
rukopis, prijatelji iz izdavacke kue savjetovali su mi da skratim prvih sto stranica, jer su smatrali
da su one vrlo zahtjevne i zamorne. Nisam oklijevao, odbio sam jer, tvrdio sam, ako netko hoe
ui u opatiju i ondje prozivjeti sedam dana, mora prihvatiti njezin ritam. Ne uspije li u tome, nee
nikada ni uspjeti procitati cijelu knjigu. Prema tome, prvih sto stranica ima inicijacijsku funkciju,
ulogu pokore, pa kome se ne svi a, to gore po njega, ostat e na obroncima brijega.
Ulazak u roman nalik je na izlet u planinu: treba nauciti disati, uhvatiti korak, inace odmah
zastanes. Isto se zbiva u poeziji. Pomislite kako su nepodnosljivi oni pjesnici koje glumci recitiraju
tako da stihove »tumace« ne osvrui se na metar, izvodei recitativna opkoracenja kao da govore
u prozi, drzei se sadrzaja, a ne ritma. Da bi covjek procitao pjesmu u jedanaesterackim tercinama,
mora poprimiti pjevni ritam kakav je izabrao pjesnik. Bolje je recitirati Dantea kao da je rijec o
pjesmicama iz Modre laste toga doba, nego po svaku cijenu juriti za smislom.
U prozi se dah ne povjerava recenicama, nego sirim makroreceni-cama, nizovima zbivanja. Ima
romana koji disu kao gazele, i drugih koji disu kao kitovi ili slonovi. Za sklad nije presudna
duzina daha, nego pravilnost disanja, pa i zbog toga sto se u stanovitom trenutku (ali to ne bi
smjelo biti precesto) dah prekine, a poglavlje (ili odjeljak) zavrse prije nego sto je covjek do kraja
udahnuo, sto moze igrati vaznu ulogu u ekonomiji pripovijesti, oznaciti prekretnicu, obrat. Tako
barem vidimo da cine veliki pisci: u Manzonija »Odgovori nesretnica« -- tocka i novi red -- nema
isti ritam kao »Zbogom ostajte, brda«, ali kad nai e, kao da se lijepo lombardijsko nebo zastrlo
krvlju. Velik je onaj roman u kojemu autor uvijek zna kad valja ubrzati, kad zakociti i kako
dozirati te pritiske na papucicu u okviru temeljnoga ritma koji ostaje stalnim. I u glazbi se moze
»krasti«, ali se ne smije krasti previse, jer inace se na emo pred onim losim izvo acima koji misle
da je covjeku koji hoe svirati Chopina dovoljno da pretjeruje u ukradenome. Ne govorim o tome
kako sam rijesio svoje probleme, nego o tome kako sam ih sam sebi postavio. A kad bih rekao da
sam ih sebi postavio svjesno, lagao bih. Postoji kompozicijski ritam koji razmislja i kroz ritam
prstiju sto udaraju u tipke pisaeg stroja.
Htio bih navesti primjer o tome kako pripovijedati znaci misliti prstima. Jasno je da se prizor
obljube u kuhinji sav gradi od navoda iz religioznih tekstova, pocevsi od Pjesme nad pjesmama,
preko svetog Bernarda, do Jeana de Fecampa ili svete Hildegarde iz Bingena. Cak i tko nije
upuen u srednjovjekovnu mistiku, ali ima malo sluha, to je barem primijetio. No kad me sada
tkogod upita ciji su navodi i gdje zavrsava jedan, a pocinje drugi, nisam mu vise kadar odgovoriti.
Ja sam, naime, imao na desetke kartica sa svim tekstovima, a katkad i stranica knjiga, i fotokopija,
svu silu, u mnogo veim kolicinama nego sto sam poslije upotrijebio. Ali kad sam pisao prizor,
napisao sam ga u jednome izljevu (tek naknadno sam ga brusio, kao da ga premazujem lakom da
bih ga ujednacio, kako bi se savovi jos manje vidjeli). Pisao sam, dakle, a uza se imao sve bez reda
nabacane tekstove, pa bih okom skocio cas na jedan cas na drugi, prepisao odlomak, a onda ga
odmah spojio s drugim. To sam poglavlje u prvoj redakciji napisao brze od ostalih. Poslije sam
shvatio da sam prstima nastojao pratiti ritam ljubavnog zagrljaja, pa se zato nisam mogao
zaustavljati da izaberem pravi navod. Uklopljeni je navod postajao pravim zahvaljujui ritmu
kojim sam ga uklapao, u kojemu sam ocima odbacivao one navode koji bi usporili ritam prstiju.
Ne mogu rei daje pisanje o zbivanju trajalo koliko i samo zbivanje (premda se ljubav moze voditi
i dosta dugo), nego da sam sto je vise mogue nastojao skratiti razliku izme u vremena obljube i
vremena pisma. Ne kazem pismo u Barthesovom smislu, nego u smislu strojopi -sa, govorim o
pismu kao o materijalnom, tjelesnome cinu. I govorim o ritmovima tijela, a ne uzbu enja. Sada se
ve bila procistila uzbu enost koje je prethodno bilo u odluci da se zdruze misticni zanos i erotski
zanos, u trenutku kad sam procitao i izabrao tekstove koje u upotrijebiti. Poslije uzbu enja nije
bilo uope, ljubav je vodio Adson, a ne ja, ja sam samo morao njegovu uzbudenost prevesti u igru
ociju i prstiju, kao da sam odlucio ispripovijedati ljubavnu pricu udarajui u bubanj.

Izgraditi citatelja
Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za citatelja. Pise se zamisljajui
nekakvog citatelja. Kao sto slikar slika zamisljajui onoga tko e gledati sliku. Kad povuce potez
kistom, odmakne se dva-tri koraka i proucava ucinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno
osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu. Cim se
djelo dovrsi, izme u teksta i njegovih citatelja (autor je iskljucen) uspostavlja se dijalog. Dok se
djelo pravi, dijalog je dvostruk. Jedan se dijalog vodi izme u toga teksta i svih drugih prije
napisanih tekstova (knjige se pisu samo o drugim knjigama i u odnosu prema drugim knjigama),
dok se drugi dijalog vodi izme u autora i njegovoga modela citatelja. O tome sam teorijski
raspravljao u drugim djelima, kao sto su Lector in fabula, a prije njega i Otvoreno djelo, a i nisam to
sam izmislio.
Moze se dogoditi da autor pise mislei na stanovito empirijsko citateljstvo, kao sto su cinili
utemeljitelji modernoga romana, Richardson, ili Fielding, ili Defoe, koji su pisali za trgovce i za
njihove zene, ali za neko citateljstvo pise cak i Joyce, koji zamislja idealnog citatelja sto boluje od
idealne nesanice. U oba slucaja, bilo da autor misli kako govori publici koja ceka tu, pred vratima,
s novcem u ruci, bilo da kani pisati za nekog budueg citatelja, pisati znaci uz pomo teksta
izgra ivati svoj model citatelja.
Sto znaci zamisljati citatelja koji bi bio kadar svladati hridine pokore koje tvore prvih sto stranica?
Znaci upravo napisati sto stranica sa svrhom da se izgradi citatelj koji e biti prikladan stranicama
koje budu slijedile.
Postoji li pisac koji pise samo za potomke? Ne postoji, cak ni ako tvrdi da je tako, jer, budui da
nije Nostradamus, potomke moze uobliciti samo po uzoru na ono sto zna o suvremenicima.
Postoji li autor koji pise za malobrojne citatelje? Postoji, ako se time razumijeva kako model
citatelja kakav on sebi